Prozor u svijet

17.09.2012. 06:33:48 - Lawrence Davidson (alternet.org)

Predrasude i mržnja još uvijek utkane u "američki način života"

Američki mentalitet Ku Klux Klana

Ku Klux Klan (ime potječe od grčke riječi kuklos što označava krug, te modificirane riječi klan), američka je teroristička organizacija osnovana 1865. u Pulaskom u saveznoj državi Tennessee. Organizaciju su osnovali Južnjaci koji su se odbili pomiriti s porazom Konfederacije u Američkom građanskom ratu, pa su za svoju misiju naveli očuvanje nadmoći bijele rase u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako bi ostvarili svoju misiju, prisvojili su taktike koje su do te mjere prestravile Afroamerikance i njihove bijele saveznike u južnim državama da se doslovno nisu usuđivali glasovati, kandidirati se za poslove javne uprave ili se socijalizirati s bijelcima osim na "rasno prihvatljive" načine. Zastrašivanje je uključivalo brojne forme. Nebijelci i i njihovi saveznici koji su zahtijevali građanska prava bili su izloženi prijetnjama, napadima i nerijetko ubijani. Žene su, pak, bivale napadnute i silovane. Vlasništvo tih ljudi uništavano je, njihovi su domovi i mjesta na kojima su se nalazili bili bombardirani ili spaljivali. Konačno, omiljena taktika bila je linčovanje.

Linčovanje je bilo/jest ubojstvo koje izvodi masa kolektivno vjerujući kako štiti svoju zajednicu i/ili svoju tradiciju. Između 1882. i 1930. Klan i njegove prijateljske organizacije linčovale su oko 3000 ljudi, uglavnom crnih muškaraca. Često je optužba glasila da je crni muškarac tražio seksualnu vezu s bijelom ženom.Veoma se rijetko događalo da oni koji su bili uključeni u ta ubojstva (koja su se odvijala poprilično otvoreno i s iznimno malo truda uloženog u skrivanje identiteta) budu uhićeni za svoja djela, a još rjeđe da budu osuđeni i primjereno kažnjeni. To je bilo moguće zbog više čimbenika:

- Prevladavalo je, naime,vjerovanje da su Afroamerikanci (analogno tomu svi nebijelci), opasnost za "bijelu civilizaciju". Ovo je vjerovanje ugrađeno u kulturna stajališta većine. Uz rijetke iznimke, bijela osoba nije mogla odrasti u takvom društvu bez automatskog preuzimanja tih predrasuda prema nebijelcima.

- Lokalna bijela populacija stoga, kao i institucije zakona i reda, često je suosjećala s Klanom, ponekad ga se bojala ili naprosto nedovoljno empatizirala s onim što se događalo s pripadnicima nebijele populacije.

U godinama nakon Američkog građanskog rata, aktivnosti Klana smanjile su tek nakon što je američka vlada dozvolila južnim državama da implementiraju zakone koji su sprječavali Afroamerikance da glasuju i prisilili ih na strogi režim segregacije. Kada se pokret za građanska prava konačno počeo stvarati 1960-ih, Klan se ponovno javio i djelovao kao nasilna opozicija desegregaciji i rasnoj jednakosti. Tomu je došao kraj tek kada je federalna vlada počela ozbiljno provoditi vlastite zakone o građanskim pravima.

Stare taktike i nove žrtve

Iako je danas Ku Klux Klan kao organizacija gotovo (premda ne u potpunosti) nestala, pogrešno bi bilo misliti kako je mentalitet Klana mrtav u SAD-u. Upravo suprotno. Duboka ukorijenjenost rasizma u američku nacionalnu povijest pomogla je očuvati naočigled trajan udio Amerikanaca koji odrastaju s predrasudama prema bilo komu koga doživljavaju kao prijetnju svojoj verziji "američkog načina života". Ova nam pozadinska priča može pomoći u razumijevanju trenutnih napada na američke muslimane. Od 2010. povećao se broj napada na američke muslimane, njihove džamije i vlasništvo, kao i na američke manjine (poput Sikha) koje redovito pogreškom doživljavaju kao muslimane. Ovi napadi nisu djelo novorođenog Ku Klux Klana ali imaju iste korijene: strah od američkih muslimana kao kulturnih subverzivaca (npr. iluzija da žele uvesti šerijatsko pravo u SAD), anonimne prijetnje nasiljem (telefonom, Internetom i agresivnim grafitima ), bombe, palež i napad oružjem na privatnim posjedima, te konačno napade i ubojstva. Odjel za ljudska prava pri Ministarstvu pravosuđa SAD-a istražio je preko 800 takvih incidenata u proteklih 11 godina. Osam takvih napada dogodilo se u prvoj polovici kolovoza 2012., uključujući i ubojstva 6 Sikha u Milwaukeeju petog kolovoza.

Bitan je čimbenik u svemu ovome uloga određenog broja političara koji u svojim kampanjama uokolo proklamiraju navodnu prijetnju koju predstavljaju američki muslimani. Na primjer, upravo prije naleta piromanskih napada u području Chicaga, zastupnik u Kongresu Joe Walsh održavao je sastanke u gradskim vijećnicama kad je izjavio: "U jedno sam siguran, a to je da u ovoj zemlji postoje ljudi – postoji radikalna crta islama ne samo na Bliskom istoku, već i u našoj državi - koji pokušavaju ubiti Amerikance svakog tjedna". Slična retorika pojavljuje se i kod nekolicine drugih političara uključujući Petera Kinga, predsjednika Odbora za nacionalnu sigurnost pri Kongresu, te Michele Bachmann koja je pokušala postati republikanska kandidatkinja za predsjednicu.

Kako prekinuti lošu naviku?

To dobijete kada prakticirate kulturu koja je evoluirala uz rasistička vjerovanja. Toga može biti više ili manje u budućnosti. U slučaju SAD-a, nacija je od 1789. (godina donošenja Ustava koji je legalizirao ropstvo) do 1954. (godina kada je Vrhovni sud obveznu segregaciju u državnim školama proglasio protuustavnom) provela 165 godina gradeći svoj "američki način života" koji je legitimirao diskriminaciju nebijelaca. Rezultat toga jest da je nacija od 1957. (kada odluka Vrhovnog suda o ukidanju segregacije stupa na snagu) do danas provela 55 godina pokušavajući poništiti to nasljeđe. Ukoliko vrijeme potrebno za uspostavljanje takvog sustava bude jednako vremenu potrebnom da se to nasljeđe zatre, Amerikancima predstoji vrlo dug put. Od 1957. naovamo zakonski se osigurava sankcioniranje rasizma u javnosti. To svakako jest nužan korak, koji bi, ukoliko bi njegova primjena bila konstantna, u konačnici doveo do internalizirane promjene u pogledima i moralnosti većinskog dijela populacije. U tom je smislu izbor Baracka Obame za predsjednika SAD-a (2008.) kao prvog Afroamerikanca na toj dužnosti bio siguran znak napretka. No, žestoka reakcija velikog broja ljudi na izbor Obame još je jedan pokazatelj da je 55 godina možda dovoljno da promijeni ponašanje mnogih u javnosti, ali nije dovoljno za promjenu njihovih privatnih stavova. Dakle, i dalje je očito postojanje grupa građana koji su duboko rasistički nastrojeni.

Danas, u normalnim okolnostima, takve grupe svoja mišljenja dijele isključivo s ljudima koji misle kao i oni ili svoja mišljenja drže za sebe. Ipak, kada prilike dopuste, taj rasizam ispliva na površinu i to na javan način, često govorom mržnje, a katkada i brutalnije. Ovi su ekstremisti suvremena verzija dojučerašnjih pripadnika Klana i, bude li im dana, rado će počiniti zločin u ime svojih obožavanih tradicija. Američki su im muslimani sada glavna meta.

Saveznik Izrael kao još jedan primjer

Želite li još jedan primjer društva koje je povijesno kultiviralo diskriminacijske poglede i prakse, jedno koje američki cionisti smatraju relativno sličnom SAD-u, pogledajte Izrael. Usput, ako je imalo istine u vjerovanju da je Izrael "baš poput SAD-a" to može vrijediti isključivo za razdoblje prije 1957. (dakle, do uvođenja Zakona o građanskim pravima). Slično kao i američki Jug u toj predzakonskoj eri, Izrael je oblikovan kulturom koja je etnički/religiozno isključiva prema većoj grupi ljudi (u ovom slučaju – palestinskim Arapima). To je dovelo do toga da izraelski židovi uče generaciju za generacijom da je ispravno i potrebno diskriminirati Palestince. Sve to je, naravno, dovelo do toga da Izrael s godinama proizvede svoje vlastite terorističke organizacije koje zastrašuju i napadaju palestinske Arape: Irgun i Lehi u godinama koje su predstojale osnivanju države 1948., Gush Emunium i Terror Against Terror 1970-ih i ´80-ih te današnji "Price-Taggers" i Zapadnoobalni doseljenici osvetnici.

Baš poput pripadnika Klana na američkom Jugu, ovi su teroristi rijetko sudski proganjani i gotovo nikad primjereno kažnjeni za svoje zločine budući da dostatan broj židovske populacije kao i državni institucije suosjećaju s njima. I, baš kao na američkom Jugu, djeluju u okruženju koje odobrava izraelsku verziju linčovanja. Dolazimo tako do izraelskog tipa linčovanja koje se dogodilo 17. kolovoza u Jeruzalemu. Odgojeni u društvu koje namjerno kultivira predrasude i mržnju prema Arapima, masa od pedesetak mladih Židova napala je 4 mlada Palestinca, gotovo ubivši jednog od njih. Napad je na prvi pogled ničim izazvan i slučajan, iako napadači tvrde: "željeli smo ih spriječiti (mlade Palestince) da razgovaraju s židovskim djevojkama". Stotine ljudi svjedočile su ovom događaju, ali se nisu htjeli miješati u sukob. Čitava je situacija bila predvidljiva i zapravo neizbježna. Naime, to dobijete kada prakticirate kulturu koja je evoluirala uz rasistička vjerovanja.

Možda postoji genetska sklonost solidariziranju s grupom, ali najgore manifestacije te prakse nisu neizbježne. Možemo se solidarizirati s vlastitom obitelji, vjerskom zajednicom, etničkom grupom, nacijom i sl. bez da mrzimo druge. Dio s mržnjom naučeno je ponašanje. I, kako to obično biva, strah će samo podrivati mržnju. I američki i izraelski primitivci i teroristi usredotočili su se na Arape i muslimane kao na grupu koja im predstavlja prijetnju. I Amerikanci i Izraelci koji to čine snagu crpe iz kulture koje je duboko ukorijenjena u rasizmu. U SAD-u danas mnogi znaju da je takav stav pogrešan pa postoji moralna platforma s koje se može boriti protiv takvog ponašanja. Nažalost, isto nije moguće reći za Izrael.

U Sjedinjenim Američkim Državama najpotrebnije je da se konzistentno vrši edukacijski i zakonski pritisak protiv rasističkog ponašanja – govoreći pri tom i o individualnom i o institucionalnom ponašanju. Konzistentno znači generacijski barem onoliko godina koliko je bilo potrebno da se takav primitivizam uopće proširi čitavom nacijom. Ukoliko ne uspijemo u ovom nastojanju, onda će američki cionisti zaista biti u pravu. Mi u SAD-u zaista ćemo biti poput Izraelaca.

Prevela i prilagodila: Ana Brakus

Tagovi: američki muslimani, arapi, izrael, ku klux klan, ljudska prava, mržnja, palestina, predrasude, rasizam, sjedinjene američke države, svijet, terorizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM