Prozor u svijet

14.10.2012. 15:03:51 - Mary Beard (guardian.co.uk)

Recenzija knjige Hanne Rosin: The End of Man And the Rise of Women

Matrijarhat koji to nije

Mit o matrijarhatu jedan je od najstarijih patrijarhalnih izmišljotina. Te priče o primitivnim kraljicama-ratnicama, stasitim boginjama i amazonskim plemenima naprosto nisu valjan dokaz o tome da su žene nekad davno vladale svijetom. Kao što su mnogi antropolozi prepoznali, to su samo upozoravajuće priče, izmišljene od strane muškaraca kako bi opravdali vlastitu dominaciju. Važna točka u tim mitovima o matrijarhatu jest ta da su žene uvijek napravile pravi kaos ili su uvele vladavine terora kakve nitko nije htio, i stoga nije bilo nikakve druge opcije nego ih svrgnuti. I to je, navodno, razlog zašto sada imamo patrijarhat.

Većina literarnih fantazija o ženama na vlasti, antičkih ili modernih, imaju istu poantu. Tako na primjer, u Aristofanovoj komediji Žene u narodnoj skupštini, one preuzimaju kontrolu nad Atenom i uvode niz suludih pseudo-egalitarnih mjera – čak su zahtijevale da muškarci prvo spavaju sa starim i ružnim ženama prije nego to isto naprave sa mladim i lijepim. To je bilo dovoljno da se prosječni Atenjanin odluči na bilo kakav oblik muške vladavine, bez obzira na potencijalnu nekompetentnost.

Rosina The end of men samo je još jedna verzija stare priče, ali sa obratom: ona tvrdi da trenutno živimo u matrijarhatu ili ćemo vrlo uskoro živjeti. To će, prema meni, biti veliko iznenađenje za većinu  žena koje žive na ovom planetu. Knjiga pršti primjerima o propadajućem patrijarhatu i primjerima uspona žena u pogledu novca, obrazovanja, zaposlenosti i moći. Muškarci, objašnjava Rosina, glavne su žrtve recesije. Prisiljeni su prilagoditi se propadajućim manufakturnim industrijama i izazovima postmoderne. Prema njenim riječima, velik broj muške američke radničke klase je prešao s pozicije ponosnih hranitelja obitelji na poziciju couch potatoes-a. Njihove sunarodnjakinje su pak ščepale nove prilike uzrokovane ekonomskom krizom i zauzele "vozačko mjesto".

Autorica ističe, kako su Amerikanke po prvi puta u povijesti, brojčano nadjačale muškarce na radnom mjestu. Nadjačale su ih i u području školovanja, a sada ih čak tuku u znanosti i tehnologiji. Sve više obitelji ovisi o ženama (64% u Washington DC). Od 15 poslovnih usmjerenja u usponu, u SAD-u, u 12 dominiraju žene. Autorica kaže kako je američka industrija postala neka vrsta putujućeg sestrinstva. To nije samo primjer za sjevernu Ameriku. Postoje primjeri u cijelom svijetu – prva vodeća gay političarka na Islandu, 80% Brazilki sa završenim visokim stupnjem obrazovanja koje pretendiraju na najviše pozicije, većina parlamentarnih zastupnica u Ruandi – to su činjenice koje matrijarhat čine manje ili više fait accompli.

Ne znam što točno misliti o tim činjenicama i iznosima, ali zaista sumnjam da su pažljivo izabrani i prezentirani. Rosin sama priznaje da je dominacija žena-hraniteljica u Washingtonu uvelike rezultat velikog broja siromašnih samohranih majki. Također u slučaju većine spomenutih poslova u razvoju, radi se o poslovima poput skrbi, koji su loše plaćeni. To su poslovi koji prema autorici podižu "putujuće sestrinstvo" koje navodno definira cjelokupnu američku ekonomiju ili kako to ona kaže "zaposlene žene napuštaju dom i ulaze u poslovnu sferu, otvarajući prostor za kućanske poslove drugim ženama". Uz to ona malo toga kaže o činjenici koja se ističe u većini istraživanja rodne zastupljenosti među američkim zaposlenim stanovništvom: da je iznos ženske plaće uvelike manji od onih koje dobivaju muškarci. Ako je to matrijarhat u razvoju, onda je strašno loše plaćen.

Naslovna postavka The end of men je, naravno, upadljiva. Ali, prilikom čitanja nije baš najjasnije koliko sama Rosin vjeruje u to ili kako točno zamišlja da su žene izravno profitirale ovom promjenom odnosa snaga.

U jednom dijelu piše o tome kako je posjetila sveučilište u Kanzasu i u ušla u lift s mladom ženom, još uvijek obučenom u medicinsku uniformu i koja je "odmah zaspala na putu do četvrtog kata, izmorena od učenja, rada i brige za svoju djecu". To zvuči kao uobičajena putanja u ženskoj karijeri posljednjih 100 godina: uspjeh zahtjeva nadljudsku snagu i izdržljivost.

To je svakako pouka nekoliko studija slučaja u kojima ona istražuje novi oblik žensko-muških kućanskih odnosa koji ide ruku pod ruku sa većom ženskom moći. Ona takve brakove uspoređuje sa klackalicom, u kojima muškarac i žena dijele odgovornost različito u različitim periodima odnosa – u kojima nekad muškarac, a nekad žena preuzima većinu kućnih ili većinu financijskih obveza. To izgleda lijepo na papiru, ali u konačnici ispada da je to stara priča o dvama obvezama koje žene imaju (financijski opskrbitelj i kućanska boginja) a ne jednu. To vrijedi čak i za one bogate.

Uzmimo primjer nesretne Sare, uspješne odvjetnice udane za prosječnog kućnog frajera (njegove riječi) zvanog Steve, koji ostaje doma da čuva dijete. Sarina dnevna rutina jest da ujutro napravi doručak za obitelj, prije nego što ode na posao i pranje suđa kad se vrati. Steve opisuje svoje kućne zadatke kao one gnjusne naravi, što zapravo znači odlaganje prljavih pelena u sudoper, ali to ne podrazumijeva i pranje. Nepotrebno je reći da to čini Sara, koja je sama svoj neprijatelj time što odbija koristiti jednokratne pelene. Toliko o novom matrijarhatu.

Zahvaljujući Rosin (i njezinoj iskrenosti), i da ne znate naslov knjige, u svim biste poglavljima naišli na argumente koji podupiru sasvim suprotnu tezu. Poglavlje, naslovljeno "The Top", je uobičajena rasprava o tome kako žene još nisu uspjele u ostvarivanju tog cilja (matrijarhat), a svakako ni do samog vrhunca. No, ona naglašava nekoliko očekivanja. "Pozicija državnog tajnika je praktički rezervirana za žene", inzistira ona ili: "Broj žena na najvišim pozicijama u politici, iako je još nizak, prilično se naglo udvostručio" (op.a. sa četiri na osam, ili sa pet na deset?)

Ali u većini slučajeva ona mozga, kao i mnogi prije nje, o nedovoljnoj prisutnosti žena u upravnim odborima i pasivnosti u zahtjevu za veće, koje uživaju njihovi kolege. Žene su, objašnjava "opterećene psihološkim teretom na radnom mjestu, podvojene su po pitanju ambicije, potrebe za samo-promocijom, obveza u obitelji, koje ne mogu ili ne žele prepustiti svojim partnerima, itd."

Pa kako se to onda slaže s njezinim argumentima o matrijarhatu? Sve što Rosin može ponuditi jest stari, uvijek ponavljani odgovor. "Svijet se ne mijenja tokom noći. Muškarci su bili "glavni" oko četrdeset tisuća godina, a žene su ih počele "gurati u stranu" prije otprilike četrdeset. Stoga je normalno da postoje još neke prepreke na putu prema vrhu."

Prema tome, nismo uspjele uspostaviti novi matrijarhat. Rosina je verzija jednako mitske naravi kao i sve druge – ali to i ona sama vjerojatno shvaća. 

Prevela i prilagodila: Marta Jagušt 

Tagovi: karijera, knjiga, matrijarhat, muškarci, obitelj, patrijarhat, posao, ravnopravnost, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (6)

Stari komentari

Provokator:
Koja je poanta ovoga članka?
19.11.2013. 14:19
Za:
Da nas je feministicki pokret zaj. i da sada spavamo u liftovima od umora :-)
19.11.2013. 15:52
Bocko:
Mislio sam da me više ne može iznenaditi količina zabluda i mitomanije koja je prisutna u ovom modernom gender feminizmu.
Ali eto, prevarih se.

Sada sam iz ovog fantaziranja te Rosin da je Mit o Matrijarhatu proizvod zlog patrijarhata.
Iako zapravo svi znamo da su Mit o povijesnom Matrijarhatu jednako kao i Mit o povijesnom Patrijarhatu proizvod misli Marxa i njegovih istomišljenika.

A povijesne 'literarne fantazije' vjerojatno su osvrti na stvarne događaje u povijesti,
Povijesne analize ukazuju da se civilizacije koje na vrhuncu moći ostanu bez vanjskih neprijatelja (konkurencije) ubrzano feminiziraju i preuzimaju ideje koje su istovjetne današnjem feminizmu. Žene preuzimaju društvo i postaju dominantni faktor u odlučivanju.
Takva demaskulizirana društva onda budu srušena od protivnika koji bi inače samo izdaleka sa zavišću gledali moćnu civilizaciju.
U povijesti imamo primjere Minojske civilizacije, predfaraonske egipatske civilizacije, a najbolji primjer je propast Rima.

U sukobu civilizacija Rim je u jednoj bitki sa Kartagom (kod Cannae) izgubio oko 75000 vojnika ( između 7 i 10 % muške populacije), pa se svejedno povratio i porazio Kartagu. A bio je tek desetina veličine Rimskog carstva na vrhuncu moći.

Pola tisućljeća kasnije, Rimsko carstvo razoreno je iznutra feminizmom - žene imaju sva prava, uveden je sporazumni razvod, muškarci su demaskulizirani, djece je sve manje i odgajaju ih robinje-dadilje bez muškog uzora - figure oca. Socijalna politika 'kruha i igara ', djeljene namirnica ( 'alimente') građanima je ekvivalent socijalne pomoći danas i televizije i drugih gluposti za uveseljavanje raje.

Moćni Rim polako nagrizaju razna barbarska plemena koja se nekoliko stoljeća prije ne bi usudila zamjeriti Rimu, a ne upadati na njegov teritorij, pljačkati i otimati provincije.
Rim više nwema vojske , jer demaskulizirani malobrojni muškarci više nemaju interes ginuti - nemaju za što.

A feministice bi trebale razmisliti tko će se za deset godina boriti i štititi ih od raznih ISIL-a i drugih ekstremista koji će ne samo kucati na vrata Europe, nego će biti u europskim gradovima. U mnogim europskim velegradovima islamski imigranti čine 20-30 % stanovnika, i nisu se asimilirali.
03.09.2014. 06:46
muško:

@ Bocko griješi oko ISL-a jer upravo upravo je uključivanja žena u kurdske postrojbe se pokazalo kao vrlo uspješno, jer se inače neustrašivi isl-ovci počnu panično bježat da ih ne bi pogodila žena, jer vjeruju ako ih ubije žena da neće ić u taj neki muslimanski raj. A gdije su sad one femnek koje odaju okolo i mašu sisama kako ih nema u ukrajini na prvim linijam obrane ili se ne bore kontra ISSL-a
03.09.2014. 20:55
Bocko:
To sa ženskim pešmergama protiv ISIL-a je budalasta propaganda.
Nemoj pušit takve gluposti.
Ja sam bio u ratu, i pucao na prave, žive ljude s 'one strane'. U 99% situacija uopće ne možeš zaključiti ima li medu njima koja žena. To su samo ljudske prilike u daljini koje se skrivaju. Pusti holivudsk filmove i slične bedastoće

Uz čast rijetkim iznimkama , žene u svim vojskama svijeta u borbenim postrojbama pokazale su se kao katastrofa. U izraelskoj vojsci, u američkoj... zamo se zbog ekstremnog pritiska feminističke propagande i političke korektnosti to ne smije reći.

Ali nemam ništa protiv da se formiraju potpuno ženske postrojbe i šalju da interveniraju u fganistan i Irak. Samo neka ne očekuju da ih muške postrojbe spašavaju kad ih jinadisti rasture.
04.09.2014. 08:37
Petra:
Odličan članak!
06.03.2015. 13:25

Stup srama

Iz drugih medija

AEM