U fokusu

Vrijeme je da pokažemo svoju snagu

Vrijeme je da pokažemo svoju snagu

Šetam gradom i pitam se jesu li se ikada dogodile tamo neke feminističke borbe za emancipaciju i prava žena o kojima sam čitala ili smo to samo halucinirali. Na svakom uglu plakati i grafiti protiv abortusa (i mnogih drugih stvari kad smo već kod toga – poruke mržnje usmjerene ka Romima, Albancima, Hrvatima, gejevima, ljevičarima itd), mizogine reklame za paštetu i pivo koje ženu predstavljaju ili kao ukras/trofej ili jednostavno kao suvišnu “smaračicu”.

Bilboarde krase gola objektivizirana ženska tijela – bilo to neko bujno žensko poprsje na reklami za ledeni čaj, bile to ženske guze bez celulita koje nam se smiješe s ogromnih bilboarda i poručuju da ako ne izgledamo IDEALNO po ovoj vrućini bolje da nas nije – o kupaćem da ni ne razmišljamo osim ukoliko brže bolje ne potrošimo hrpu novca na preskupe kozmetičke tretmane. Da ne pričam o seksualizaciji svih mogućih sadržaja koji nas bombardiraju iz javnog prostora.

Izgleda kao da je čitav svijet uređen prema potrebama dječaka u pubertetu i na taj način tretira žene, a one su očigledno naviknule, jer su u milijunima svakodnevno izložene takvom tretmanu, a reakcije nema. I ne samo da su navikle, žene (posebno mlade djevojke) reproduciraju seksizam, tretiraju druge žene kao što muškarci tretiraju njih, smatraju da je vrijednost žene u izgledu i poslušnosti, da je njen zadatak da bude pronađena od strane svog muškarca i da ga onda zadovolji.

Potrebno je da pod hitno nešto učiniti u vezi s ovim jer položaj žena ne samo što je zabrinjavajući, već se i svakim danom sve više pogoršava.


Žene u krizi i povratak u kuhinju

U situaciji krize, gdje ljevica skoro i ne postoji, a desnica jača, drastično se ugrožavaju prava za koja su se žene do sada izborile (naravno, ovo se ne odnosi samo na prava žena, već i na sva ostala, poput prava na protest).

Razne profašističke organizacije uz svesrdnu podršku Srpske pravoslavne crkve smatraju da je abortus ubojstvo i zahtijevaju ukidanje prava ženama da same odlučuju što će raditi sa svojim tijelom. Ove godine je na izbore prvi put izašao pokret “Dveri” sa svojim viđenjem žene kao majke i domaćice, čiji bi jedini i najviši cilj trebao biti osiguranje opstanka srpske nacije rađanjem troje ili više djece.

Zbog krize i prevelikih dugovanja naše države, uskoro ćemo se susresti s drastičnim mjerama štednje, a uslijed rezanja javnog budžeta koju one podrazumijevaju najprije će biti otpuštane žene, kao što se već dogodilo u Grčkoj. Poziv da se žene vrate u kuhinje s radnih mjesta, stoga, nije ništa više nego legitimacija tih poteza i u cijelosti je u interesu krupnog kapitala, a nikako građana i posebno ne građanki Srbije.

{slika}

Normalizacija mizoginog diskursa dovela je do toga da nije ni malo čudno među pripadnicima mlađih generacija čuti viceve poput: “Ako drvo padne na ženu, što drvo radi u kuhinji?” Čitava situacija neodoljivo podsjeća na pedesete godine u SAD-u, na kampanje i plakate koje prikazuju sretne i prelijepe domaćice u kuhinji, potičući ih da napuste radna mjesta kako bi ih preuzeli muškarci koji su se vratili iz rata. To je ideal i uloga žene kojoj se ponovo počinje težiti.


Žensko pitanje i ljevica

Ljevica je kod nas poprilično konfuzna što se tiče ženskog pitanja. Ne postoji jasno formulirana linija, što se može vidjeti kroz diskusije. Na primjer, pojedinci s ljevice smatraju da je opravdano udariti ženu ukoliko ona “provocira” i da se na taj način prema toj ženi ophodi kao prema ravnopravnoj.

Nepostojanje jasne lijeve formulacije ideje kojoj treba stremiti kako bi žene bile ravnopravne s muškarcima dovodi do izvorno “antiženskog stava” da je odmjeravanje fizičke snage (koja je skoro uvijek na strani muškarca) najiskreniji pokazatelj jednakosti spolova. To nije tretman koji nam je potreban, ni na koji način nam ne ide u korist niti utječe na ravnopravnost koju zahtijevamo.

Također, s vremena na vrijeme susrećemo se sa seksističkim antifa parolama poput “p…. fašističke” ili jezivim mačističkim uvredama na račun djevojaka iz pokreta kao što se to ove jeseni događalo na studentskim plenumima.

Problematično je i tumačenje ostavštine trećeg vala feminizma i seksualnog oslobođenja, po kojem mlade žene misle da ako se oblače izazovno, ističu svoje ženske atribute, gledaju porniće, otvoreno pričaju o seksu i tome slično to znači da su emancipirane, dok s druge strane ne primjećuju da takvi postupci nikako nisu u skladu s glavnim idejama feminizma. Kao što je već spomenuto, problem je što ljevica nema artikuliran stav po ovom pitanju tim prije što postoji veliki broj aktivistica na ljevici – što se najbolje vidjelo tijekom studentskih protesta.

Za vrijeme blokade Filozofskog fakulteta, veliku većinu studenata koji su u njoj sudjelovali činile su studentice. One, odnosno mi,  radile smo najrazličitije poslove, djelovale smo politički i bitno utjecale na donošenje odluka direktno demokratskim putem, ali kada je rektor Univerziteta u javnosti iznio seksističke generalizacije kojima nas je sveo na “žene” koje ne mogu misliti svojom glavom, pa su nas izmanipulirali i iskoristili “muškarci” (“pravi revolucionari”) s Filozofskog, mi nismo organizirano reagirale.

Zato smatram da je neophodno da se ozbiljnije i jače organiziramo, da oformimo feministički pokret, da se prije svega educiramo o ženskom pitanju i da djelujemo. Potrebno je govoriti u svoje ime i pobuniti se protiv nejednakog tretmana, predrasuda i svedenih tradicionalnih uloga koje nam se nameću, ne samo od strane države i društva već i od strane kolega s ljevice. Neophodno je definirati svoje stavove po tom pitanju, autentičnu žensku politiku koja bi okupila sve feministice i aktivistice koje su svjesne problema i osjećaju potrebu za radom na njihovom rješavanju; da se obračunamo s kapitalizmom i utječemo na čitavu ljevicu. Svaki pokret u kojem budemo sudjelovale treba usvojiti naše ženske zahtjeve.

{slika}

O FENOMENU DIPLOMIRANIH DOMAĆICA

Žene danas, u Srbiji kao i u svijetu, u praksi nemaju ista prava kao muškarci i svakodnevno bivaju diskriminirane. Statistički podaci iz 2011. godine pokazuju da žene u Srbiji, usprkos tome što su više obrazovane od muškaraca, teže dolaze do radnih mjesta i na njima imaju manja primanja. Poslodavci i dalje izbjegavaju zapošljavanje mlade žene, zbog “opasnosti” da zatrudne, dok se kroz desničarski diskurs u javnosti konstantno plasira priča o bijeloj kugi i apelira na žene da više rađaju. Pored toga što su manje plaćene, žene u toku dana u prosjeku rade i do dva sata više na neplaćenim poslovima. Žene su daleko manje zastupljene na utjecajnim položajima, u parlamentu i na bolje plaćenim mjestima. Većina trajno nezaposlenih su žene i one čine čak 80% onih koji posao napuštaju iz obiteljskih razloga!

Kako smo od zemlje (SFRJ), koja je i dan danas jedina država u povijesti u kojoj su od početka do kraja njenog postojanja žene imale jednaka primanja kao i muškarci na istim radnim mjestima, uspjeli ovako srozati!? Kako smo od tradicije ženske emancipatorske borbe AFŽ-ovki došli do raznih “srpskih narodnih pokreta i akcija” koji žele da ženu zauvijek zatvore u tamnicu kuhinje i “majčinskih privilegija” neplaćenog kućnog rada?

Situacija je takva da su čak i gospođe političarke (ministrice i parlamentarke) odlučile skrenuti pažnju na ove probleme i objavile da će formirati “kokus” – kao nekakav ženski krug unutar našeg političkog vrha. Kao što naš predsjednik Nikolić želi “prvo biti predsjednik svih građana pa onda partijski čovjek”, tako su i one izjavile da će na prvom mjestu biti žene, pa onda na partijskoj dužnosti. Ali svi znamo koliko ozbiljno treba shvatiti njihove izjave i trabunjanja!