Prozor u svijet

04.02.2013. 08:59:09 - Enesa Mahmić

Nobelova nagrada za književnost

Zašto je tako malo nobelovki?

Nobelova nagrada za književnost utemeljena je 1901. godine i predviđeno je da se dodjeljuje svake godine za "the most outstanding work of an idealistic tendency" (najizvrsnije djelo s idealističkim tendencijama) bez obzira na nacionalnu, vjersku, spolnu, rodnu i kulturološku pripadnost autora. O laureatima odlučuje Švedska akademija, a moguće je da nagrada i ne bude dodijeljena budući da u statutu Nobelove zaklade, između ostalog, stoji: "Pokaže li se da nijedno djelo koje se razmatra za nagradu ne odgovara zadanim kriterijima, novac od nagrade prenosi se u sljedeću godinu. Ne bude li ni tada nagrada dodijeljena, iznos se prebacuje u fond Zaklade". Nagrada nije dodijeljena 1914., 1918., 1935., 1940., 1941., 1942., i 1943., zbog Prvog i Drugog svjetskog rata,  te 1958. kada Boris Pasternak zbog prisile sovjetskih vlasti odbija primiti nagradu. Za razliku od Pasternaka, Jean Paul Sartre dobrovoljno je 1964. odbio primiti nagradu jer je inače odbijao sva službena priznanja. Od 109 dobitnika Nobelove nagrade za književnost, samo je 12 žena. Prva laureatkinja bila je Selma Lagerloef, koja je nagrađena 1909., a pet godina kasnije izabrana je u sastav Švedske akademije.

Zašto je tako malo nobelovki?

Činjenica je da su mogućnosti žena i muškaraca kroz historiju bila znatno različita i da su prije svega uvjetovane društveno-političkim prilikama i falocentičnim kulturalnim odrednicama gdje muškost kao univerzalna kategorija predstavlja ono što je razumno, umno, intelektualno, stabilno, dok ženskost personificira strastvenost, emotivnost, reproduktivnost, seksualnost, krhkost, nestabilnost. Ženama je obrazovanje (i znanost koja bez njega teško da se može zamisliti) najčešće nije bilo dostupno te da im je pristup visokom obrazovanju omogućen tek jedno stoljeće.

Početkom 19 st. u Francuskoj se javljaju dvije struje feminizma koje se zalažu za prava žena na obrazovanje, s tim da je prva struja bila konzervativnija -njene pristalice su tražile pravo na obrazovanje za žene ali su se protivile da žene dobiju građansko političko pravo glasa. Dok su feministkinje druge struje izražavale potrebu za priznanjem građanskih političkih prava za žene, prava na obrazovanje i prava na dostupnost svih zanimanja. Slična situacija bila je i u konzervativnoj Engleskoj, gde je tek krajem šezdesetih godina 19 st. osnovan prvi ženski koledž. Spisateljica Wirginia Woolf, na početku 20 st. mogla je da posjeti univerzitetsku biblioteku samo u pratnji muškarca, a napisala je genijalna djela. Možemo samo da se hipotetički zapitamo: Kakva li bi tek njena djela bila da je imala mogućnost formalnog obrazovanja?! Naravno formalno obrazovanje ne znači nužno i sposobnost kreativnog stvaranja, ali svakako mu doprinosi. Kad bismo išli dalje mogli bismo utvrditi da je W.W čak bila i sretnica jer je imala mogućnost bar neformalog obrazovanje (bila je iz ugledne porodice koja je imala bogatu biblioteku i koja je organizovala kućna druženja na koja su dolazili intelektalci), za razliku od siromašnih žena koje nisu imale tu mogućnost jer su bile prinuđene provesti svoj život radeći i do 16 sati dnevno kao sobarice, švalje, peračice odjeće, prostitutke, radnice u tvornicama i sl. da bi prehranile sebe i mnogobrojnu porodicu.

Dugo je crkva držala veto na univerzitetsko obrazovanje žena. U intelektualnim krugovima često su se vodile debate o pitanju umne sposobnosti žena. Tek je 1863. godine na Univerzitetu u Cirihu dozvoljeno da studiraju i žene (a na univerzitete Cambridge i Oxfordprve studentkinje su zakoračile tek 1870. i 1878. godine). Nažalost, borba za pravo na obrazovanje još uvijek nije gotova. Žene su još uvijek podvrgnute određenim društvenim normama, praksama isključivanja, kulturološkim stigmama, političkoj, socijalnoj i religioznoj kulturi moći. Tako je trenutno u Islamskoj republici Iran, na 36 univerziteta ženama zabranjeno pohađanje čak 77 predmeta. Zabranjeni su im predmeti koje tradicionalno upisuju muškarci, kao što su mašinstvo i geologija, ali i oni koje pretežno pohađaju žene, poput hemije, pedagogije, engleskog jezika, književnosti i knjigovodstva. Mnogi univerziteti otišli su i korak dalje u sprovođenju ovih ograničenja, tako da na nekim univerzitetima ženama stoji na raspolaganju samo jedan predmet. A razlog tog apsurdnog poteza je smanjivanje naglog porasta broja studentica jer u Iranu trenutno 60% studentske populacije čine žene. Da bi se trend porasta žena koje studiraju zaustavio, parlament je prvo raspravljao o uvođenju kvota za muškarce, a sada se pokušava sa ograničenjem broja predmeta dostupnih ženama. Odluku parlamenta podržali su i određeni mediji mizoginim tekstovima, od kojih je najužasniji tekst u časopisu "Entekhab" : "Naučno je dokazano da razdvajanje studentkinja i studenata pozitivno deluje na njihov uspeh na fakultetu, studenti su mirniji i koncentrisaniji, jer se razdvajanjem izbegava pobuđivanje želje za promiskuitetom i sprečava se gledanje na seksualnost kao na robu. Isto tako je dokazano da mnoge žene smatraju da su univerziteti najbolje mesto za upoznavanje muškaraca, što je razlog za veliki broj studentkinja. Ovaj neravnopravan odnos broja studenata i studentkinja dovodi do toga da će u budućnosti biti sve više obrazovanih žena a sve manje obrazovanih muškaraca, što je za bilo kog muškarca nepodnošljivo poniženje".

Iako su falocentrični mehanizmi isljučivanja jaki, za loš položaj žene ne bi trebalo okrivljivati samo muškarce kao nositelje patrijarhata - Tek kad se žena, kao zaštitnica/obnavljačica patrijarhata, potpuno odrekne diskurzivnih elemenata (svog) tijela, biće joj omogućeno nadilaženje dihtomičnih suprotnosti i pronalaženje pozicije izvan okvira zacementiranih granica mizoginije. A za nobelovke se može reći da su to uspjele.

Selma Ottilia Lovisa Lagerlöf (1858. – 1940.) 

Nobelovu nagradu dobila je 1909. godine čime postaje prva žena koja je dobila ovo priznanje za svoj literarni rad. Prvo djelo "Gösta Berling" ("Gösta Berlings saga") objavila je 1891. U njemu, uz obilje fantastičnih elemenata, prikazuje život u pokrajini Värmland u 19. st. Svijet događaja i likova vrti se oko okosnice ljubav - smrt, zlo - dobro. U romanu "Antiristova čuda" (1987) nastojala je sjediniti kršćanstvo i socijalizam Njezin stil je liričan, jednostavan i ispovijedan. Slijedi putovanje u Palestinu koje ju inspiriše za stvaranje velikog romana "Jerusalem, I, II" (1901-02). U njemu opisuje vjersku sektu iz švedske pokrajine Dalarna koja putuje u Jeruzalem da bi osnovala naseobinu. U domovini je danas poznata prvenstveno kao autorica knjige za djecu "Čudesno putovanje Nilsa Holgersona kroz Švedsku", I, II ("Nils Holgersons underbara resa genom Sverige", 1906-07). Djelo je napisano po narudžbi s ciljem unapređenja nastave geografije u osnovnoj školi. Generacije Šveđana su stjecala prve spoznaje o svojoj domovini kroz pustolovine dječaka Nilsa koji je proputovao zemlju leteći na guski. A izvan Švedske Lagerlö je poznata kao ativistinja za ravnopravnost spolova koja se naročito zalagala za pravo glasa žena. Početkom 2. svjetskog rata, kada je Sovjetski Savez pretendirao na Finsku koja je historijski bila daleko usmjerenija Švedskoj nego Rusiji, Finskoj je vladi poslala svoju Nobelovu medalju kako bi im financijski pomogla. Dirnuti ovom gestom, članovi Vlade su potreban novac sakupili na drugi način, a medalju su, uz zahvale, vratili njezinoj vlasnici. Preminula je nedugo potom, u martu 1940. na svome imanju Mårbacka, u pokrajini Värmland. Pedesetak godina kasnije, 1991. Švedska izdaje novčanicu od 20 kruna s njezinim likom.

 

Grazia Deledda (1871. – 1936.)

Njeno formalno obrazovanje završeno je kad je imala jedanaest godina. Od tada je vrijeme provodila u opsežnom iščitavanju talijanske, ruske, francuske i engleski književnosti. Napisala je više od trideset romana i oko četristo pripovijetki u koje je unijela duh sardinijske kulture: narječje, tradiciju, ljude i krajolike. O likovima u svojim djelima jednom prilikom je rekla: "Rođena sam u malom gradu Nuoro na Sardiniji. Moj otac je bio prilično dobar i sposoban zemljoposjednik koji obrađuje svoju zemlju. On je također bio gostoljubiv čovjek i imao je prijatelje u svim gradovima okolnim Nuoro. Kad bi ti prijatelji i njihove porodice morali doći u Nuoro na posao ili za vrijeme vjerskih praznika obično su boravili u našoj kući. Tako sam počeo znati razne likove mojih romana. ". U pojednostavljenim rasponima tog prohujalog svijeta otkriva sukobe koji potresaju modernoga čovjeka koji se opire tradicionalnim društvenim normama. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1926. godine. Umrla je u Rimu, u 64-oj godini.

 

Sigrid Undset  (1882. – 1949 .)

Od petnaeste godine počela je pisati i iščitavati različite vrste dostupne literature od Shakespearea preko Ibsena do sestara Bronte i Jane Austen. Tako da je dobi od dvadeset dvije uspjela da napiše svoj prvi roman čija radnja je postavljena u srednjovjekovnoj Danskoj. U romanu se prepoznaje poetika romantizma , a počinje rečenicom glavne protagonistkinje koja je sablaznila puritanske čitatelje - "Ja sam bila nevjerna mom mužu". Njen najpoznatiji rad je Kristin "Lavransdatter", trilogija o životu u Skandinaviji u srednjem vijeku, portretirao kroz iskustva žena od rođenja do smrti. Tri sveska tog djela objavljena su između 1920 i 1922. Nobelovu nagradu za književnost dobila je 1928.  

                   

Pearl Sydenstricker Buck (1892. – 1973.)

 Budući da je mnogo godina provela u Aziji njena djela tematiziraju azijske kulture, pa je 1938. godine dobila Nobelovu nagradu "za svoje bogate i istinski epske opise seoskog života u Kini." Mnogo prije nego što je to bilo moderno ili politički sigurno učiniti, Buck je uzburkala američku javnost pričajući o rasizmu, spolnoj diskriminaciji i patnji hiljada neželjene djece koja su rodile azijske žena poslije silovanja ili kratkotrajnih veza sa američkim vojnicima. 1964, osnovala je Pearl S. Buck zakladu (sada se zove Pearl S. Buck International) za "rješavanje siromaštva i diskriminacije s kojima se suočavaju djeca u azijskim zemljama." A 1965 otvorila je Opportunity House, sirotište u Južnoj Koreji. Pri otvaranju Opportunity House, rekla je: "svrha (...) je objaviti nepravde i predrasude o djeci (...) kojoj nije dopušteno da uživaju u obrazovnim, društvenim, privrednim i građanskim privilegijama dodijeljenim "normalnoj" djeci ".

Gabriela Mistral (1889. - 1957.)

Gabriela Mistral bio je pseudonim koji je koristila Lucila de MaríadelPerpetuo Socorro Godoy Alcayaga, čileanska pjesnikinja, prosvjetiteljica, diplomatinja i feministkinja. Prvo pjesničko priznanje dobija 12. decembra 1914. godine, kada osvaja prvu nagradu na državnom pjesničkom takmičenju "Juegos Florales", održanom u Santijagu. Na poziv tadašnjeg ministra obrazovanja, Gabriela 1922. godine odlazi u Meksiko gdje radi na reformi biblioteka i škola. Tada objavljuje 'Desolación', koja joj donosi međunarodnu pažnju. Na povratku u Čile dodjeljena joj je akademska titulu profesora španskog na Čileanskom Univerzitetu, a njen međunarodni status omogućava joj da održi niz predavanja u Sjedinjenim Američkim Državama i Evropi. Od 1932. godine pa do smrti, radi u Napulju, Madridu, Petrópolisu, Nici, Lisabonu, Los Angelesu, Santa Barbari, Veracruzu, Rapallu i New Yorku. U Madridu objavljuje stotine članaka u magazinima i novinama na španskom jeziku. U Madridu, 1924. godine, objavljuje djelo "Ternura" (Nježnost), zbirku uspavanki i rondi za djecu, u kojem se fokusira na žensko tijelo.Popovratku u Čile dobija penziju učiteljice. Od 1925. do 1934. godine, Gabriela Mistral uglavnom boravi u Francuskoj i Italiji, gdje radi za Ligu za intelektualnu koperaciju Lige naroda, i predaje na Bernard Collegeu Columbia Univerzieta, Vassar Collegeu i na Univerzitetu Porto Rico. Čuvena Gabrielina zbrika "Tala" , u kojoj slavi običaje i folklor Latinske Amerike i Mediterana, objavljena je 1938. godine u Buenos Airesu, a sav prihod od prodaje donirala je sirotištu za djecu iz Španskog građanskog rata. Osim Nobelove nagrade za književnost (1945), Gabriela Mistral je dodijeljen i počasni doktorat Mills Collegea u Oaklandu (1947), kao i čileanska državna nagrada za knijževnost (1951). Tokom posljednih godina života uglavnom živi u SAD-u, gdje umire od raka 10. januara 1957. godine, u Hampsteadu. U Čileu je proglašena trodnevna žalost zbog smrti velike pjesnikinje, a hiljade Čileanaca su došli da je isprate. 

 

Leonie (Nelly) Sachs (1891. – 1970.)

Poeziju je počela pisati kad je imala skoro 50 godina, nakon što je emigrirala iz nacističke Njemačke u Švedsku da ne bi zbog svog jevreskog porijekla završila u koncentracionom logoru. Svojom poezijom ispisivala je tragediju svoga naroda. Iz švedskog egzila objavljuje devet knjiga poezije, od kojih su najvažnije "Mojoj mrtvoj braći i sestrama, u kućama smrti"  (1947), "Pomračenje zvijezda" (1947), "I niko ne zna kako dalje" (1957), "Smrt još slavi život" (1960). Slavu u Njemačkoj stiče početkom šezdesetih godina 20. st.:1960. dobija nagradu Droste, a 1965. Nagradu za mir njemačkih izdavača. Nobelovu nagradu dobila je 1966., a novac od nagrade poklanja u humanitarne svrhe i prijateljici Gudruni Harlan. Šezdesetih godina veliki dio vremena provodi u psihijatrijskim ustanovama zbog učestalih paranoidnih psihoza koje je tadašnja psihijatrija lečila elektrošokovima. Umrla je od raka 1970. godine u Štokholmu.

 

Nadine Gordimer (1923.)

Južnoafrička spisateljica i politička aktiviskinja, rođena u rudarskom gradu u provinciji Gauteng. Formalno obrazovanje dobila je u katoličkom samostanu, ali je veći dio vremena provodila kod kuće zbog zdravstvenih problema. Tada počinje intenzivno da čita i piše kao bi preratila vrijeme. U svojim djelima: U lažljive dana (1953), Konzervator (1974) , Burger kći (1979), Priča mog sina (1990) i Kurva (2001) otvara moralna i rasna pitanja, naročito ona u vezi sa apartheidom u Južnoj Africi. Dugo vremena je bila aktivna u pokretu za ukidanje apartheida, te se priključila Afričkom nacionalnom kongresu u vrijeme kada je ta stranka bila zabranjena. Nobelovu nagradu dobila je 1991. Odnedavno je aktivna i u borbi za prava HIV/AIDS pacijenata.

 

Toni Morison (1931.)

Toni Morrison je pseudonim Chloe Anthony Wofford, jedne od najznačajnijih živućih književnica. 1955 godine magistrirala je engleski jezik, a 2005 sveučilište u Oxfordu dodijelio joj je počasni doktorat. Njeni najpoznatiji romani su: Voljeni (1987), Jazz (1992), Paradise (1997,) Ljubav (2003). Nobelovu nagradu dobila je 1993. za sabrana djela koja odišu epskim temama, živim dijalozima, izuzetno detaljnim crtama afroameričkih likova. Posljednjih godina je objavila seriju dječjih knjiga sa sinom Sladeom Morrisonom.

 

Wisława Szymborska (1923. - 2012.)

Bila je poljska pjesnikinjaprevoditeljica i književna kritičarka. Studirala je polonistiku i sociologiju, ali nikad nije diplomirala. Nakon studija radila je u redakciji lista Życie Literackie (Književni život). Svoju prvu zbirku pjesama Zato živimo (Dlatego żyjemy) objavljuje 1952. godine, a potom slijede zbirke Pitanja sebi (Pytania zadawane sobie, 1954.), Dozivanje Jetija (Wołanie do Yeti, 1957.), Sol (Sol, 1962.), Stotinu radosti (Sto pociech, 1967.) i druge. Njena poezija se odlikuje proširenim metaforama, često obogaćenih ironijom i gorkim humorom. Međunarodnu je slavu stekla 1996. kada je osvojila Nobelovu nagradu za književnost. Kad su je novinari pitali zašto je objavila manje od 350 pjesama, odgovorila je :"Zato što imam kantu za smeće u kući". Zazirala je od slave i medijske pažnje, a jednom prilikom je izjavila, završi li u paklu, sigurno će morati da daje intervju.

 

Elfriede Jelinek (1946.)

Austrijska književnica, prevoditeljica, scenaristkinja, esejistkinja, dobitnica je Nobelove nagrade za književnost 2004. godine. U obrazloženju Nobelovog komiteta istaknuto je da njena djela imaju: "...Muzički protok glasova i protuglasova u romanima i dramama, koje otkrivaju s izvanrednom lingvističkom žarom, apsurde i prisilne moći društvenih klišeja..," Elfriede Jelinek piše protiv zlostavljanja u javnom, političkom, ali i u privatnom životu austrijskog društva. Koristi sarkastičan, provokativni stil, opscenibogohulnivulgarni i podrugljivi stil pisanja zbog kojeg je od protivnika nazvana Nestbeschmutzer (njem: onaj koji kalja vlastito gnijezdo). Komentirajući dodjelu Nobelove nagrade rekla je da se osjeća sretnom i očajnom u isto vrijeme: "očajnom zbog činjenice da postajem poznatom, javnom osobom." Tipično za njenu skromnost i profinjenu samoironiju upitala se – feministička književnica s reputacijom - da li je dobila nagradu najviše zbog činjenice što je žena i rekla da bi među austrijskim autorima Peter Handke, kojeg ona drži za "živućeg klasika," bio mnogo prikladniji odabir.

 

Doris Lessing (1919.) 

Rođena u Persiji, sadašnjem Iranu, u vrijeme kada je njen otac bio kapetan u britanskoj vojsci. Dio djetinjstva provela je u Africi i to iskustvo predstavila je u svojim djelima: "Zlatna sveska" iz 1962. godine, potom serija novela "Djeca nasilja", objavljenih između 1952. i 1959. godine i roman "Dobri terorista" iz 1985. godine. Nobelove nagradu za književnost dobila je 2007. godine, za cjelokupna književna djela.U saopštenju Akademije navodi se da je Lesingova "hroničar ženskog iskustva, koja skepticizmom, žarom i vizionarskom snagom ispituje civilizacijske podjele". 2008. naThe Timesovoj listi "50 najboljih britanskih pisaca od 1945" zauzla je peto mjesto. Lessing se ne sviđa ideja da se njena djela interpretiraju kao "žensko pismo" i da se okarakteriše kao feministička autorica. Kada je upitana zašto, ona pojašnjava: Ono što feministice žele od mene je nešto što nisu ranije ispitale zato što to dolazi iz religije. One me žele kao svjedoka.

Ono što bi one, u stvari, željele of mene je da kažem "Ej, sestre, stojim s vama, rame uz rame u vašem davljenju prema zlatnom dnu gdje svih tih zvjerskih muškaraca nema više". Da li one ustavri žele da ljudi daju jednostavne tvrdnje o muškarcima i ženama?!  Zaista, one to žele. Do ovog zaključka došla sam sa velikim željenjem."

 

Herta Müller (1953.)

 Književnica, esejistkinja i pjesnikinja, porijeklom iz Rumunije. Nakon što je završila studij germanistike i romanske književnosti, Herta je 1967. počela raditi kao prevoditeljica za jednu inžinjersku kompaniju. Zbog odbijanja saradnje s tajnom policijom u doba komunizma izgubila je posao prevoditeljice, te je 1979. počela preživljavati dajući privatne časove iz njemačkog jezika. U svojim djelima opisuje ljudsku destrukciju u razdoblju režima u Rumuniji i bezobzirnost političkog azila u kojem se i sama našla. U svojim najpoznatijim djelima – kratkom poetskom romanu Niederungen (Nizine) i Druckender Tango opisala je licemjerstvo seoskog života i nemilosrdnu opresiju nekonformista. Portretirala je i fašistički mentalitet njemačke manjine u Rumuniji, te je bila optužena za uništavanje idilične slike njemačkih seoskih naselja u Rumuniji. Zbog cenzure Niederungen je izašao tek 1982. 

Tagovi: književnost, kultura, nobelova nagrada

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM