Prozor u svijet

03.04.2013. 03:38:43 - Muftah.org/Rania Khalek

Jesu li Iračanke živjele bolje za vrijeme Saddama Husseina?

U ožujku 2004. godine američki predsjednik George W. Bush održao je govor pred auditorijem od  250 žena iz cijeloga svijeta kako bi svečano obilježio Međunarodni dan žena. Njegov govor je bio fokusiran na položaj žena u Iraku i Afganistanu. Rekao je  kako žene u tim zemljama  sada uživaju 'blagodati slobode' zahvaljujući intervenciji SAD-a u njihove zemlje. Jedna izjava je posebno zapamćena.

"Svaka žena u Iraku danas je sretnija jer su zauvijek zatvorene sobe za mučenje i silovanje Saddama Husseina", rekao je Bush.

Ove godine 'obilježavamo' desetu obljetnicu američke invazije na Irak i okupacije te zemlje, ilegalnog rata koji je ubio milijune Iračana i Iračanki, ostavio 4,5 milijuna ljudi bez doma, pokrenuo sektarijanske sukobe koji već stoljećima nije destabilizirao političku situaciju u Iraku i ojačao religijski fundamentalizam. S obzirom na situaciju u kojoj se danas nalazi Irak teško možemo reći da su žene slobodnije nego što su bile prije 2003. godine.

Stanje u Iraku prije rata

Unatoč uvriježenom mišljenju kako su Iračanke dobile veću slobodu otkad je svrgnut Saddam Hussein, to je daleko od istine. Iračanke su u vrijeme Saddama  i njegove sekularne Ba'thističke vlade uživale daleko veću slobodu nego druge žene u ostalim državama Blistog istoka. Zapravo,  ravnopravnost žena i muškaraca u Iraku bila su proširene  iračkim Ustavom iz 1970. godine, a ona su uključivala: pravo glasa, pravo na političku kandidaturu, otvoren pristup obrazovanju i pravo na vlastito privatno vlasništvo. U današnjem Iraku  kojim  vlada stranka premijera Nouri Al- Malikija prava  koja su postojala prije rata su sve samo ne zajamčena.

Prije Zaljevskog rata i uvođenje embarga od strane Ujedinjenih naroda koji je devastirao iračko gospodarstvo 90-ih, irački obrazovni sustav je bio jedan od najuspješnijih, a postotak pismenosti među Iračankama doživio je vrhunac 1985. (87 posto). Obrazovni sustav je bio prioritet vlade Saddama Hussseina. Zahvaljujući trudu za poboljšanjem obrazovnog sustava koji je urodio plodom  Irak je 1982. primio značajno priznanje od UNESCO-a za iskorjenjivanje nepismenosti među stanovništvom. No.  nakon sankcija koje su uvedene Iraku od strane zapadnih zemalja zbog napada na Kuvajt i Zaljevskog rata 1991. ,  obrazovni sustav je postao manje produktivan zbog nedostatka  financijskih sredstava.   Zahvaljujući tim sankcijama 20 posto djece ostalo je izvan sustava obrazovanja.

Danas je jedna četvrtina žena u Iraku nepismeno, s time da su ruralna područja pod posebnom ugrozom jer je tamo oko 50 posto nepismenih žena. Prije rata i uvođenja sankcija, žene u Iraku činile su integralnu ulogu u državnoj ekonomiji i držale su visoke pozicije u javnom i privatnom sektoru. To je bilo moguće  ponajviše zahvaljujući Zakonu o radu koji je jamčio jednake plaće muškaraca i žena, 6 mjeseci potpuno plaćenog porodnog dopusta i zaštitu od seksualnog uznemiravanja. Neki stručnjaci i stručnjakinje su ustvrdili kako se ondašnji status žena u Iraku moglo usporediti sa statusom žena u SAD- u.

Organizacija za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch navodi kako su sankcije uvedene nakon Zaljevskog rata od strane UN- a imale ogroman utjecaj na žene i djevojke u Iraku. Ekonomske posljedice UN-ovih sankcija bile su pogubne; milijun Iračana je umrlo od gladi, onemogućen je pristup hrani, manjkalo je zdravstvene zaštite i devastiran je obrazovni susatv. Zakon se promijenio te je ženama zabranjena mobilnost i pristup poslovima kakvu su uživale prije rata, sada su ove privilegije bile zajamčene samo muškarcima.

 Kako izgleda "liberalizacija"

Američka invazija na Irak 2003. godine bacila je milijune Iračanki u očaj. Život kakav su poznavale prije nestao je. Žene u toj zemlji postale su ranjive i nemoćne, mnoge od njih prisiljene da rade za mafiju i  sex- industriju te su bile  izložene nezamislivom mučenju zahvaljujući metodama koje je provodila iračka post-invazivna vlada.

Mnoge otete i mučene žene su prodane u susjedne zemlje. Iako je teško procijeniti točan broj žene žrtava seksualnog traffickinga, OWFI procjenjuje da je u prvih sedam godina rata nestalo oko 4000 žena u Iraku, a 20 posto žrtava bilo je maloljetno. Nakon američke invazije iračko državno vodstvo napravilo je zaokret prema religijskom fundamenalizmu – došlo  je do masovnih ubijanja prostitutki i ostalih radnika zaposlenih u sex industriji. Od početka rata SAD je pravno bio odgovoran za zaštitu civila u Iraku, međutim taj se zakon nije provodio i zemlju je zadesila opća bijeda.

Udovice i siročad

Ogromna pogibelj očeva i muževa tijekom posljednjeg desetljeća rezultiralo je brojkom od dva milijuna žena udovica u Iraku. Još strašniji podatak je broj od 5 milijuna iračke djece koja su postala siročad, a većina njih odrasta bez odgovarajućeg obrazovanja. OWFI je objavio podatak kako je u Iraku trenutno više od 3 milijuna žena i djevojaka bez prihoda, zaštite i  potrebnog obrazovanja učinivši ih tako ranjivima i lakim metama za   seksualno iskorištavanje,  trafficking,  poligamiju i prisilne religijske brakove. OWFI- jev predsjednik Yanar Mohammed rekao je kako je najveća tragedija koja se izrodila iz iračkog rata bespomoćnost mladih u Iraku. Mohammed kaže kako nakon 20 godina rata u zemlji , mladi  veše ne pamte dobre dane u Iraku.

Prava žena kao prije 70 godina

Ne iznenađuje podatak  kako većina medija u SAD-u ne daje točne informacije o pravima i edukaciji žena u Iraku. Mediji stalno naglašavaju kako u iračkom Ustavu sada postoji pravedna kvota koja jamči ženama 25 posto zastupničkim mjesta u iračkom parlamentu i koja vodi ovu zemlju prema ravnopravnosti spolova.  No, mnogi uviđaju kako ovaj zakon služi zataškavanju prave situacije u Iraku i prikrivanju pravog statusa žena danas u toj zemlji. Nadje Al- Ali autor knjige "Kakvo oslobođenje!? Žene i okupacija Iraka" također kritizira navedeni zakon. Nadje tvrdi kako u Iraku ovim zakonom  profitiraju jedino  žene, sestre i kćeri muških konzervativnih vođa u Iraku koje glasaju jednako kao i oni te ne predstavljaju zapravo većinu žena u Iraku koje žive daleko lošije od njih.  Dokaz tome je i jedina ženska ministrica u iračkoj vladi- Abtihal Alzidi koja je zadužena za resor ženskih pitanja. Ministrica je velika pobornica mizoginije i žestoko se protivi ravnopravnosti  muškaraca i žena u društvu. Al- Ali je u svojoj knjizi iznijela  zastrašujući podatak  da su  prava žena u Iraku danas jednaka kao što su bila prije 70 godina.

Povratak Saddamovih soba za silovanje

 Human Rights Watch (HRW)  je potvrdio 2011. godine kako se život žena u Iraku samo pogoršava i optužio je SAD kako je invazijom na Irak omogućio ovakva negativna kretanja. Prema HRW- ovom izvještaju mučenje i silovanje žena pod vladom današnjeg premijera Nouri-Al Malikija vratilo se na jednaki postotak kao prije rata 2003. Godine. Trupe američke i britanske vojske nisu uspjele u očuvanju sigurnosti  žene i djecu u Iraku koji su izloženi svakodnevnom mučenju i zlostavljanju.

Rat nije gotov

OWFI se žestoko protivi zaključku američke vlade kako je rat u Iraku završen. OWFI tvrdi kako se siromaštvo u Iraku neće tako lako iskorijeniti kao ni islamski fundamentalizam i nasilje nad ženama,. Ne vidi se kraj ovim grozotama. Također  ne stoji tvrdnja  bivšeg predsjednika Busha kako je on oslobodio žene u Iraku ovim ratom. Naprotiv, zahvaljujući sektarijanizmu posredno je omogućio  da žene u Iraku postanu građani drugog reda.

Prevela i prilagodila Barbara Ukas

 

Tagovi: bliski istok, irak, muslimani, rat, sad, saddam hussein, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM