Prozor u svijet

06.11.2014. 11:16:20 - Clarire Cohen (The Telegraph)

Aleah Chapin

'Što sam naučila slikajući portrete nagih žena'

Izložba u galeriji Flowers

Izložba u galeriji Flowers

Aleah Chapin vidjela je mnogo nagih žena: proteklih nekoliko godina proučavala je bore, tetovaže, ožiljke od mazektomije, stidne dlake, obješene grudi... Ova 28-godišnja američka umjetnica rodom s otočića u blizini Seattlea i s trenutačnim prebivalištem u Brooklynu, ugled je stekla realističnim prikazima 'stvarnih' ženskih tijela. Sve je započelo projektom zvanim 'Tete' (Aunties Project) koji je uključivao seriju golemih portreta nagih starijih žena: prijateljica njezine majke s kojima je odrasla i koje je poznavala čitav život. Za njenog posljednjeg boravka u Londonu, jedna od tih slika donijela joj je prestižnu britansku nagradu za najbolji portret (2012.). Nagrađena slika, koju je kritičar Brian Sewell opisao kao "odbojan... groteskan medicinski dokument", prikazuje nasmiješenu ženu u 60-im godinama, s punim grudima koje joj počivaju na trbuhu.

Chapin ustraje u svom radu. Svoje slike do sada je izlagala u Sjedinjenim Državama, Nizozemskoj i Njemačkoj. Trenutno je ponovno u Londonu s novom izložbom 'Djeva, majka, dijete i starica', predstavljenoj u Galeriji Flowers. Njeni portreti i dalje prikazuju zaigrane, samopouzdane nage žene, no ovoga puta obuhvaćaju širok dobni raspon. "U godinama sam kada mnogi/e od mojih prijatelj(ic)a imaju djecu, razmišljaju o tome da imaju djecu, ili o tome da ne žele djecu. To je ono što se trenutno događa", objašnjava Chapin. "Osim toga, približavam se dobi u kojoj su moji roditelji dobili djecu; tu su, dakle, zanimljivi generacijski slojevi. To je nešto što sam željela istražiti kroz svoj rad". Njene slike propitkuju proces starenja: na koji način godine utječu na naše tijelo i um, kako bi se trebali/e ponašati u određenoj dobi. Jedno golemo platno prikazuje skupinu od devet sjedokosih žena koje se igraju na prenaglašeno djetinjasti način, provlačeći se jedne drugima kroz noge. Na drugoj slici vidimo majku i kćer kako prijateljski stoje jedna kraj druge.

Iako je slikati počela još kao dijete, za žensko tijelo kao predmet umjetničkog prikaza počinje se zanimati u studentskim danima u New Yorku. "Preselila sam se sa zapadne na istočnu obalu, u New York koji vrvi suvremenim umjetničkim životom", objašnjava. "Htjela sam se uklopiti, no istovremeno me privlačila sredina iz koje sam došla. Stoga sam se odlučila vratiti korijenima i istražiti vlastitu povijest i ljude s kojima sam odrasla, sve te otkačene i zapanjujuće žene. Slikati žensko tijelo nešto je nevjerojatno". (Ne znam za vas, ali meni među starim obiteljskim prijateljicama ne bi bilo lako pronaći desetak žena koje bih mogla zamoliti da se razodjenu).

Osim što se radi o osobnom projektu, Chapinin rad također baca svjetlo na problem doživljaja tijela. "Većina žena (uključujući i mene) ima problem s time", kaže Chapin. "Govore nam da naša tijela trebaju biti 'određene visine, određene veličine, određene težine'. Ali slike koje nam nude potpuno su nerealistične i fotošopirane. Dok listamo časopise, toga smo itekako svjesne, a ipak se uspoređujemo s tim slikama. Zato su nam potrebni različiti prikazi tijela, moramo naučiti prihvatiti ga u svim njegovim oblicima i veličinama". Takav stav razlog je zašto se toliko ljudi može povezati s njenim radom. Pojedince na slikama možda ne možemo identificirati, no prepoznajemo ih kao ljude (to je vjerojatno i razlog zašto su dvojica vodećih britanska sakupljača moderne umjetnosti – uključujući i 'Saatchija sa sjevera' Franka Cohenakupili radove s Chapinine nove izložbe).

Slikanje mladih žena, kaže Chapin, bilo je drugačije iskustvo od slikanja 'teta'. "Mlade žene uglavnom više brinu o tome kako izgledaju – ponekad i previše (ovdje ubrajam i sebe). Još uvijek se pokušavaju uklopiti. Mislim da s godinama sve manje razmišljate o tome – što nipošto nije loša stvar! Jednostavno, počinjete prihvaćati neke stvari. Kad pređu određenu dobnu granicu, žene postaju nevidljive, što je problem za sebe. Ono što ja pokušavam napraviti jest pronaći ljepotu u svakoj nesavršenosti". Mnogi/e se ne slažu. Razgovarala sam sa sredovječnom ženom koju zatječem kako pomno proučava Chapinine radove obješene na zidovima Galerije. Razočarana je odabirom teme: "Tužno je da čovjek mora ići u takve ekstreme da skrene pažnju na moju generaciju. Za mene, to je jednostavno previše. Teško mi je to gledati".

Chapinine slike dominiraju prostorijom. Svaka je dvostruko veća od modela a s vremenom, kaže ona, postaju 'sve veće i veće'. "Na taj se način stvara nevjerojatna ljudska spona. Slike prodiru u vaš osobni prostor". Vanjskom promatraču moglo bi se učiniti da je Chapin ta koja prodire u tuđi osobni prostor. No ona tvrdi da dosada još nikada nije morala 'uvjeravati' svoje modele da se razodjenu. "Ne želim da se upuštaju u nešto što ne žele", kaže Chapin. "Kažem im da zatvore oči i duboko udahnu. To ih doista može uzemljiti i pomoći im da se opuste. Također im dajem do znanja da meni nije ni najmanje neugodno. Više gotovo i ne primjećujem nagost, potpuno sam navikla na nju". Priznaje da su neke žene iskusile 'poteškoće' kada su prvi puta vidjele svoje portrete. No ništa ih nije moglo pripremiti na reakcije javnosti. "Nitko od nas to nije očekivao", smješka se Chapin. "To je bilo najteže od svega: javnosti predstaviti tako osobne slike".

Jumanji and Gwen

Jumanji and Gwen

Jedna od stvari s kojom se svaki/a moderni umjetnik/ca suočava jest prisutnost njegovih/njezinih radova na internetu. "Svojim modelima moram dati do znanja da će njihovi portreti biti dostupni online", kaže Chapin. "Vidite te sitne sličice: djeluju mnogo stvarnije kada su tako male. To utječe na percepciju ljudi. Iskreno me iznenađuje da im to nimalo ne smeta". Društveni mediji u potpunosti su promijenili živote mladih umjetnika/ca kao što je Chapin, omogućavajući im da dijele ideje i komuniciraju s obožavatelji(ca)ma – ali i kritičarima/kama. "Ne želi svatko vidjeti ženska tijela koja nisu idealizirana", sliježe ramenima Chapin. "Trudim se ne uzimati takve komentare previše k srcu, ali to je ponekad vrlo teško. Svatko ima pravo na svoje mišljenje, no internet kao da ljudima omogućava da kažu bilo što. Postoji taj neki veo između vas i druge osobe. Ali onda pročitam e-mail u kojem mi netko piše kako je moj rad imao pozitivan učinak na njihov život i onda sam uvjerena da je cijela stvar vrijedna truda. Također, više ne osjećam da sam jedina koja ima problem s doživljajem tijela. Od ljudi koji mi šalju elektroničke poruke iz svih krajeva svijeta opisujući vlastita iskustva, naučila sam da svi mi imamo vlastite nesigurnosti. Više ne osjećam da sam sama".

Sljedeći korak za Chapin jest propitkivanje roda; priznaje da već ima dogovorenu suradnju s muškim modelima. "Razgovarala sam s nekolicinom", smije se. "Ali muškarcima je zapravo mnogo više neugodno pozirati bez odjeće. Pretpostavljam da je stvar o tome što u našoj kulturi jednostavno imamo manje prikaza nagih muškaraca (ako izuzmemo umjetnost antike). Iduće godine imam izložbu u Los Angelesu, no još nisam započela s pripremama. Cijela stvar djeluje zastrašujuće, ali moram se prihvatiti posla". Nada se da će u nekom trenutku moći zasnovati obitelj (njen dečko, inače filmaš, s njom je u Londonu kao moralna podrška), usprkos stavovima koji prevladavaju u umjetničkim krugovima. "Mislim da postoji neko očekivanje da žena, ako želi 'uspjeti', ne može imati ništa osim umjetnosti", kaže Chapin. "Morate biti strašno sebični i provoditi mnogo vremena u studiju. Ljudi kažu da morate 'oženiti' svoj rad. Ali ja vjerujem da uz to možete imati partnera i zasnovati obitelj. Ja se definitivno spremam učiniti baš to".

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

 

Tagovi: aleah chapin, internet, izložba, london, svijet, umjetnost, žensko tijelo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM