Prozor u svijet

09.01.2015. 16:56:23 - Jerome Roos (roarmag.org)

Desetljeće prosvjednika i prosvjednica

Zašto se društvenim prosvjedima ne nazire kraj

Svjetski poznati časopis Time 2011. godine za svoju osobu godine odabrao je "prosvjednika/icu". Možda bi "osoba desetljeća" bila točnija titula.

Živimo u burnim vremenima. Gledajući od 2011., svaka sljedeća godina donijela je još više prosvjeda, više pobuna, više ustanaka – a ni 2014. godina nije bila ništa drugačija po tom pitanju. Doista, prošla godina bila je jedna od najspektakularnijih godina masovnih mobilizacija i kontinuiranih socijalnih nemira, a taj trend se nastavlja do današnjeg dana. Duh pobune oslobodio se iz svoje svjetiljke i odbija se vratiti u nju.

Istovremeno, savršeno je jasno da je "doba nevinosti" iza nas. Strpljenja za beskrajne deliberacije i rasprave, kao i za nepromišljena rješenja sve je manje. Suočeni s nemilosrdnim zahtjevima neoliberalne države, prosvjednici danas jednostavno teže osiguranju nekih od najosnovnijih sastavnica pravednog, humanog i demokratskog društva. Milijuni su marširali zahtijevajući odgovore u slučaju nestala 43 studenta/ice u Meksiku, marširali su kako bi osigurali pravdu za nenaoružane Afroamerikance koje policijaci rasisti u SAD-u ubijaju, marširali su i kako bi izrazili solidarnost s junačkim kurdskim braniteljima Kobanija, jednako kao što su ustali kako bi spasili živote štrajkaša/ica glađu u Grčkoj te srušili drakonske antiprotestne zakone u Španjolskoj – a lista se nastavlja i nastavlja...

Također smo i učili tijekom tih godina. Svjedočili smo kako, u mnogim predjelima svijeta, u jednom trenu oslobodilački ustanci preusmjere svoju putanju prema još gorim opcijama. U Egiptu, opaka kontrarevolucionarna akcija zadobila je na ozbiljnosti 2013. godine, kad je na izborima izabran tiranin Abdel Fattah el-Sisi, kojeg podupire SAD, a što je za posljedicu imalo kulminiranje u nedavnoj oslobodilačkoj presudi bivšem diktatoru Mubaraku. U međuvremenu je u Siriji tri godine građanskog rata i državne brutalnosti rezultiralo rođenjem čudovišta – samozvane Islamske države – koja je tijekom prošlog ljeta krenula u razaranje Iraka i Kurdistana.  U Egiptu, Libiji i drugim državama slične su ekstremističke snage u zamahu. Revolucije se ne smiju uzimati olako.

U mnogim aspektima, 2014. je bila vrlo mračna godina. Od monstruoznog sukoba Izraela i Palestine, rušenja civilnog aviona iznad Ukrajine, nečuvenog izostanka reakcije svijeta na širenje epidemije ebole u Zapadnoj Africi do utapanja tisuća imigranata u Mediteranskom moru, čini se da je bilo malo toga oko čega bismo mogli biti sretni ili uzbuđeni. Neke od najspektakularnijih društvenih mobilizacija dolazile su od desnih pokretača društva, a ne onih s lijevim predznakom. Vidljivo je to na primjerima ustanka Euromaidana u Ukrajini, kao i u rojalističkoj buni i vojnom puču na Tajlandu te protestima srednje klase koji su potresali Venezuelu.

No jednako tako, u 2014. svjedočili smo i polaganom usponu progresivnih snaga. U Grčkoj, konzervativna vlada upravo je raspuštena zbog nemogućnosti dogovora oko odabira predsjednika, što je rezultiralo naglo raspisanim izvanrednim izborima koji će se održati 25. siječnja ove godine, na kojima se predviđa pobjeda radikalne lijeve stranke Syriza. U Španjolskoj je u međuvremenu u siječnju prošle godine osnovana nova ljevičarska stranka Podemos kako bi se natjecala na izborima za Europski Parlament, a sada je, gotovo niti godinu dana nakon svog osnutka, vodeća po popularnosti u cijeloj zemlji, kako navode ankete. Španjolski aktivisti stoga, s nadom koja se otkriva kroz njihove riječi, govore kako "strah mijenja stranu". U 2015. europska politika mjera štednji suočit će se dosad najvećim izazovima.

Ipak, najinspirativnije akcije i pokreti su i dalje oni koje predvode "obični" građani i građanke koji se bore za pravdu i poštovanje na ulicama svojih gradova. Meksiko je ove godine svjedočio najvećim uličnim prosvjedima od 1968., kao i najvećom prijetnjom predsjedniku Peña Nieto i PRI-i. Hong Kong doživio je rođenje ozbiljnih pro-demokratskih pokreta, koji se mogu smatrati začetnicima najvažnijih prosvjeda u Kini od 1989. i revolta s Tiananmen trga. Brazilci su blokirali i marširali ulicama u milijunima tijekom Svjetskog nogometnog prvenstva, dok su građani Bosne i Hercegovine nadišli duboko ukorijenjene etničke sukobe te zakratko "eruptirali" na ulicama u snažnim radničkim prosvjedima.

U isto vrijeme, SAD  se suočava s anti-rasističkim i anti-policijskim pobunama koje su uslijedile nekon policijskih ubojstava, i kasnijih oslobođenja počinitelja, Michaela Browna u Fergusonu i Erica Gernera u New Yorku. Predgrađe St.Louisa svjedočilo je nizu malih gradskih ustanaka tijekom ljeta dok je Bay Area i dalje držao do svoje reputacije legla radikalnog aktivizma i pokreta crnog oslobođenja sa svojom serijom marševa, prosvjeda i otvorenih sukoba s policijom tijekom prošlog mjeseca. U New Yorku mobiliziranje traje tjednima. Prosvjedi protiv policije nastavljaju se diljem države, a ni ne nazire im se kraj.

Međutim, sve gore navedeno blijedi kada se usporedi s herojskom borbom Kurda koji su se tijekom cijele godine borili protiv svih izgleda kako bi istjerali ISIS iz svojeg glavnog grada Kobanija. Naravno, kontekst građanskog rata u Siriji, vjerojatno najkrvavijeg u zadnjih nekoliko desetljeća ljudske povijesti, stavlja kurdski slučaj u situaciju neusporedivosti s bilo kojom situacijom drugih pokreta. Iz svih priča o junaštvu i revoluciji koje dolaze iz Rojave jasno je da je kurdski napredak i dalje neizvjestan kada se sukobljava s fašističkim ambicijama ISIS-a, imperijalnim ambicijama kolacije koju predvodi SAD te regionalnim težnjama Turske, Irana I Saudijske Arabije. Ipak, kurdski eksperiment u ostvarenju demokratske autonomije još uvijek stoji visoko kao svijetli svjetionik nade u pustinji očaja.

Gledajući unatrag, ako nas je 2014. godina naučila ičemu, onda je to to da niti jedan od strukturnih razloga koji su doveli do ciklusa borbi poslije 2011. nisu doista riješeni. Na mnoge načine, kako se svjetski financijski sistem i globalna ekonomija i dalje strmoglavljuju u bezdan, a dok policijske snage država i nasilje jačaju kako bi se mogli nositi s rastom socijalnih nemira kao odgovora na rastuće socijalne nejednakosti, svjetski val masovnih prosvjeda i ustanaka samo će se, vrlo vjerojatno, još više intenzivirati. Zapravo, čini se da je jedini preostali način za održanje reda i obnovu režima onaj egipatski način. Način koji pretpostavlja žrtvovanje svih demokratskih pretenzija s upotrebom državne represije kako bi se usadio sveobuhvatni osjećaj beznađa i depresije.

Neko vrijeme u prvim mjesecima 2014. učinilo se kako se svijet ponovno skliže silaznom putanjom – prema sve većoj demobilizaciji i depresiji. No posljednji mjeseci dokazali su i priskrbili nadu kako su i drugi ishodi mogući, ne samo u Europi, Aziji ili Americi već i usred užasa bliskoistočnih ratova. Doista, izgleda da se vjetrovi promjena polako pokreću. Posvuda u svijetu, društveni pokreti ponovno pronalaze svoju snagu, svoja uporišta. Što ako je 2011. bila samo početak? Sama misao izaziva trnce u tijelu. Ako ćemo suditi prema 2014., desetljeće prosvjeda tek je pred nama. A tko zna kakve sve mogućnosti leže ispred nas? 

Prevela i prilagodila Ines Mihić

Tagovi: društvo, prosvjedi, protesti, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (3)

Stari komentari

Oli:
Nadzire?
12.01.2015. 18:49
zlatan:
OLI, ovo NADZIRE nije jedina netočnost i nepoznavanje književnog jezika, ali i zdrave logike. Ona koja je ovo pisala morala bi znati da se kraj ne NADZIRE , već da se kraj NAZIRE.
Isto tako piše se u prijevodu o pobuni na NA TAJLANDU. Od kada može biti na Tajlandu? Tajland nije ni otok ni planina, već zemlja na kontinentu, koja ima izlaz na dva oceana. Plus svega je dominantno nizinska zemlja. Zato se može ići samo u Tajland, nikako na Tajland.
Ali zašto moderni i neobrazovani Hrvati kažu uvijek idem U IRSKU, U VELIKU BRITANIJU? Obje zemlje su otočne zemlje pa bi pravilno bilo reći: idem NA IRSKU, idem NA VELIKU BRITANIJU.
Ali današnje generacije ispranog mozga i zatrovane ružnim engleskim jezikom, kažu NA TAJLAND, jer nemaju pojma o vlastitom jeziku. Čak sam otkrio da neki mladi kada tipkaju ne koriste slova č, ć, š, ž, đ, jer kao računala to ne primaju.
Za mene je to sramota i tragedija, može nam se dogoditi da za jednu ili dvije generacije ti danas mladi zatraže da službeni jezik bude engleski ili ne daj bože, njemački.
12.01.2015. 19:21
mimi:
Nadzire ili nazire su dvije potpuno različite riječi.
Nadzirati - nadgledati
nazirati-naslućivati

Tako da je u gornjem naslovu potpuno točna riječ nazirati.
13.01.2015. 08:47

Stup srama

Iz drugih medija

AEM