Prozor u svijet

04.07.2015. 23:24:00 - Kay Steiger (think progress)

Rodna nejednakost

Duboko ukorijenjeni seksizam u književnim nagradama

Izgleda kako književnost ima problema sa ženama. Britanka Nicola Griffith, koja je ujedno i izdavana autorica, provela je analizu koja je pokazala kako književne nagrade uglavnom dobivaju knjige koje su napisane iz pera muškaraca, a i tema im je vezana – uz muški svijet.

Griffith je provela dubinsku analizu distribucije literarnih nagrada, pri čemu ne samo da je pobrojala autorice, već je fokus stavila na razliku je li riječ o pričama o ženama / djevojkama ili muškarcima / djevojčicama.

Nedavno je Jessica Valenti, deklarirana feministkinja, čitatelje izazvala da razmisle o kreatorima zabave koju konzumiraju. Tvrdi kako naš knjiški ukus govori o nama u jednakoj mjeri kao izbor glazbe ili filmova, šalje vrlo jasnu poruku o tome što smatramo vrijednim naše pažnje i/ili vremena.

Griffith, s početka teksta, koja je i sama dobitnica nekolicine nagrada, uključujući nagrade kao što su Nebula i James Tiptree Jr., i sama je ostala nemalo iznenađena činjenicom nejednakosti koja se dodatno pojačala u posljednjih 15 godina, od kada je sama počela pisati. Sredinom 90.-ih, kada je izašla njena prva knjiga, Griffith kaže kako je imala blagi osjećaj da nešto nije u redu, no nije mogla jednoznačno odrediti što točno. Navodi kako su se tada počele događati promjene poput konsolidacije velikih izdavačkih kuća, lagani ali sigurni nestanak nezavisnih knjižara i profiliranje veza među izdavačima, što je umnogome utjecalo na tržište kakvo danas imamo.

Griffith navodi kako i u književnosti vlada trend kako su muškarci više vrijedni, zanimljiviji i važni, dok su žene frivolne kućanice. Kako je teško utvrditi korijen rodne nejednakosti u literaturi, trebalo je uzeti poveći korpus i analizirati ga.

Analiza koju je Griffith provela zadobila je i internacionalnu pažnju, kako vijesti putuju zahvaljujući Internetu, ujedno pokazujući kako su njene izjave ipak takle živac kako čitateljske publike tako i ostalih autora/ica.

Nakon što je pročitala Griffithinu kolumnu, pakistanska novelistica Kamila Shamsie izazvala je Guardian da godinu dana izdaje isključivo autorice. Dokazala je kako izlazi samo malen dio tekstova napisanih od strane žena, i kako je to jedan do funckcionalnih i sistemskih načina opresije nad ženama, odnosno primjer seksizma u književnosti i/ili tisku uopće.

Jedna omanja izdavačka kuća, And Others Stories, odlučila je i obećala kako će u 2018. izdavati isključivo djela autorica. Izdavač Stefan Tobler primijetio je kako njegova izdavačka kuća u prosjeku objavljuje samo 10 do 12 naslova godišnje, od čega je sedam naslova muških autora. Iako imaju širok spektar ljudi koji im pomažu pri izboru rukopisa koji će se objaviti i iako imaju urednice, Tobler je priznao kako mu nije jasno zašto i dalje imaju više "muških" izdanih naslova.

Griffith navodi kako joj za ovakav ambiciozni pothvat prepoznavanja seksizma u literaturi i davanja na važnosti autoricama treba pomoć iz cijelog svijeta. O kojoj god zemlji da se radi, trebalo bi pobrojati stanje na književnom tržištu, uz što je još dodatno naglasila kako bi i sama bila sretna kada bi netko drugi preuzeo inicijativu, kako bi se ona mogla vratiti – pisanju.

Književne su, kao i sve druge uostalom, nagrade važne jer pomažu boljoj prodaji. Ujedno, jedna je studija pokazala kako nagrađene knjige dižu i ocjene na popularnim mrežama poput Goodreadsa, s obzirom na to da čitatelji/ice automatski dižu ocjenu pročitanog djela ako ono dobije određenu nagradu. Ovakav književni marketing za posljedicu, zapravo, može imati i posljedicu da čitatelji/ice zapravo više reagiraju na medijski hype koji se stvori oko nagrade nego oko samog materijala koji je nagrađen, to jest sadržaja knjige. Vjerujem da smo nečemu takvom svjedočili/e nedavno (i uskoro ćemo ponovno) vezano za 50 nijansi sive. O 50 nijansi sive pisalo se i čitalo na svim mogućim medijima, od tiskanih do digitalnih medija. Iako nije riječ o nagrađivanoj knjizi, svjedočili/e smo koliku ulogu medijski hype ima za prodaju. Da.

Nagrade su važne i nagrade su pokazatelji, dodaje Griffith. Wikipedija, koju konzultiraju milijarde ljudi na svijetu, ima popis dobitnika/ca Pulitzera, Nebule i ostalih važnih nagrada. Svi oni koji nisu dobili nagradu, ne nalaze se na toj listi, logično, što znači da su automatski isključeni kao informacija.

VIDA Women in the Literary Arts provela je istraživanje i dobivenim rezultatima motivirali su čitatelje/ice da jedno vrijeme čitaju isključivo ženske autorice. Na osnovu toga, američki književni časopis, Critical Flame, otišao je korak dalje i 2014. godinu posvetio ženama i spisateljicama (Afroamerikankama, Afrikankama, i dr..).

Čak i prije izlaženja podataka do kojih je Griffith došla marljivom analizom, postojali su glasovi kako su žene u književnosti podcijenjene, pa se osnovala Orange prize (danas nazvana The Baileys, po sponzoru), koja odaje počast ženama koje su isključene iz nekih drugih nagrada (The Man Booker).

Nedavno je grupa online aktivista/inja koji se nazivaju Sad Puppies (u drugoj varijanti – Rabid Puppies), izrazila žaljenje kako u području znanstvene fantastike poput Huga, previše nagrada odlazi ženama i da se previše važnosti daje socijalnim temama. Istina, 2014. godine žene su pomele Hugoa.

Problem je što su društveno angažirane teme važne i vrijedne, a žanr znanstvene fantastike je dugo bio upotrebljavan za podebljavanje društvenih konstrukata. No, možda zapravo ne trebamo SF kako bismo istražili rodnu neravnopravnost u književnosti, možda samo trebamo podatke kako bismo uočili gdje točno polazi po krivu.

S druge strane, nije na odmet spomenuti europske trendove. European Union Prize for Literature (utemeljena 2009. godine) osnovana je od strane  Culture Programme of the European Union, koju koordinira  Consortium – koji je, pak, sastavljen od  European Booksellers Federation, European Writers' Council i Federation of European Publishersa. Nagrada, koja iznosi 5000 eura, namijenjena je promoviranju različitosti europske kulture i prepoznavanju mladih autora/ica koji pišu na materinjem jeziku.

U 2015. godini europska književna nagrada prebačena je u London, na književni sajam održan u travnju. Dobitnici/e, njih 12, su iz svih dijelova Europe, i što je važno naglasiti, zastupljenost autorica među njima više je nego zadovoljavajuća: Carolina Schutti (Austrija); Luka Bekavac (Hrvatska); Gaëlle Josse (Francuska); Edina Szvoren (Mađarska); Donal Ryan (Irska); Lorenzo Amurri (Italija); Undinė Radzevičiūtė (Litva); Ida Hegazi Høyer (Norveška); Magdalena Parys (Poljska); David Machado (Portugal); Svetlana Žuchová (Slovačka) i Sara Stridsberg (Švedska). 

S druge strane, ako pogledamo rezultate nagrade za 2014., dodjela održana u Frankfurtu, odnos autora i autorica nije baš svijetao - Ben Blushi (Albanija), Milen Ruskov (Bugarska), Jan Němec (Češka.), Makis Tsitas (Grčka), Oddný Eir (Island), Janis Jonevs (Latvija), Armin Öhri (Lihenštajn), Pierre J. Mejlak (Malta), Ognjen Spahić (Crna Gora), Marente de Moor (Nizozemska), Uglješa Šajtinac (Srbija), Birgül Oğuz (Turska) i Evie Wyld (Velika Britanija).

Dvije su hrvatske autorice osvojile ovu nagradu. Mila Pavićević, rođena u Dubrovniku, završila komparativnu književnost i grčki jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 2009. je dobila europsku književnu nagradu za djelo Djevojčica od leda i druge bajke (Ice Girl and Other Fairy-tales). Lada Žigo istu je nagradu zaslužila 2012. godine, za naslov Rulet (Roulette). Lada Žigo pisala je za brojne časospise i glasila, od čega se mogu izdvojiti Europski glasnikRepublikaKnjiževna republikaKoloNova Istra, ali i brojni drugi.

Tako da imamo svoje adutkinje za književne nagrade, a istraživanje stanja u hrvatskom izdavaštvu ne bi bilo zgorega. Zanimljivo će biti provjeriti koliko je kod nas nagrađivanih autorica, a koliko Tomića. Pardon, autora.

 Prevela i prilagodila Ana Maria Filipović Grčić 

Tagovi: književne nagrade, književnost, kultura, rodna nejednakost, seksizam, svijet, umjetnost kao politicki aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM