Prozor u svijet

19.10.2015. 22:13:11 - Leah Sinclair (broadly.vice.com)

javni život menge, majčinog mlijeka, sline i urina

Povijest ženskih tjelesnih izlučevina kroz oči umjetnica feministkinja

'Menstruacija', Rupi Kaur

'Menstruacija', Rupi Kaur

Sam spomen krvi je dovoljan da se većina ljudi počne meškoljiti. Dugo potisnute iz pristojnog društva, tjelesne tekućine već se dugo smatraju neprikladnom temom za razgovor. Međutim, tjelesne tekućine - od krvi do majčinog mlijeka - uspjele su osvojiti svijet umjetnosti, stvarajući krajolik od mokraće, krvi, suza i sjemena kako bi se istražili ženski životi i iskustva na način koji bi mogao izazvati neugodu kod nekih.

Prikazi tjelesnih tekućina u umjetnosti datiraju još iz srednjoameričkih civilizacija i pojavljuju se kroz povijest. Poznati majanski nadvratnik iz 709. godine prikazuje kraljevu suprugu Lady Xoc kako provlači bodljikavo uže omotano krhotina obsidiana kroz svoj jezik u ritualnom ispuštanju krvi; majčino mlijeko teče u kaskadama niz grudi Djevice Marije u Pedro Machucaovoj slici Djevica Marija i Duše u Čistilištu iz 16. stoljeća. U novije vrijeme, međutim, tabu protiv tjelesnih tekućina je postao materijal ne za vjerske, već političke poruke - a osobito u feminističkoj umjetnosti, koja često koristi činjenicu da su se tjelesne tekućine stoljećima koristile za ugnjetavanje žena.

Politike Krvi

Veza između feminističke umjetnosti i tjelesnih tekućina stvorena je korištenjem najočitije ženske anatomske izlučevine: menstrualne krvi. Vanessa Tiegs, 'menstrualna slikarica' skovala je u ranim 2000-ih izraz menstrala kako bi opisala umjetnost stvorenu korištenjem menstrualne krvi s ciljem da se oslobodi sram povezan s njom. Sedamdesetih se pojavila umjetnost menstrualne krvi povezana s pokretom za oslobođenje žena, s naletom umjetnica koje su proizvodile radove inspirirane onim danima u mjesecu. 

U svom radu Red Flag iz 1971., Judy Chicago je bila jedna od prvih umjetnica koja prikazuje menstrualnu krv. Njezin fotolitograf ženske ruke koja uklanja krvavi tampon iz vagine izazvao je kontroverze. Chicago je rekla u vezi projekta da je  htjela 'uvesti novu razinu odobrenja za ženske umjetnice', u čemu je uspjela - umjetnice i dalje koriste menstrualnu krvi kao način izražavanja svojih društvenih i političkih uvjerenja s ciljem normaliziranja tjelesnih tekućina u društvu. Nakon Red Flag uslijedila je Menstruation Bathroom iz 1972. Fotografija prikazuje besprijekornu bijeli kupaonicu ispunjenu korištenim menstrualnim proizvodima. Chicago je rekla u vezi fotografije: "Kako god se osjećamo u vezi vlastite menstruacija je kako se osjećamo u vezi viđenje njezine slike ispred nas".

Umjetnica Carolee Schneeman bila je pod sličnim utjecajem ženskog oslobođenja lamentirajući u svojim djelima hipermaskulinintet. Inspirirana reakcijom bivšeg ljubavnika na kap krvi tijekom seksa, Schneeman je stvorila rad Blood Work Diary, sušeći menstrualnu krv na toaletnom papiru uz pomoć žumanjka kako bi krv ostala na mjestu. Chicago i Schneeman su obje uzele nešto što se dosljedno ignorira i sramotiti u društvu i gurnule to u prvi plan – što je bilo slavljenički za neke i mučno za druge.

Osamdesetih se tjelesne tekućine sve više počinju koristiti u političkim djelima. Radovi američke umjetnice njemačkog podrijetla Kiki Smith iz 1986. Game Time i Untitled kritiziraju društveni strah od tjelesnih tekućina, posebno u svjetlu AIDS krize. Game Time se osobito bavi AIDS-om: rad se sastoji od 12 staklenki krvi naslagane na polici koja glasi: 'Ima oko 12 litara krvi u ljudskom tijelu'. Izložba Untitled predstavila je dvanaest velikih staklenih vrčeva označenih s različitim tekućinama, uključujući krv, suze, proljev i gnoj. Staklenke su prazne, omogućujući gledatelju da vidi vlastiti odraz u njima. Prema profesorici Roxanne Runyon, Smithini komadi su bili inspirirani teorijom 'zazornog' psihoanalitičarke Julija Kristeve - koncept koji se odnosi na to kako reagiramo kada je naša bit pod prijetnjom visceralnog podsjetnika (npr. izbljuvak, leš) na naš užasni tjelesni oblik. Nakon mnogo godina rada na upečatljivim, ali relativno neodvratnim fotografijama, Cindy Sherman se također počela igrati s tjelesnim tekućinama. Njezina fotografija Untitled 175, na primjer, prikazuje šarenu scenu plaže osutu pekarskim proizvodima i poprskanu s izbljuvcima.

Slina i Novo Tisućljeće

Devedesetih je poraslo korištenje tjelesnih tekućina u feminističkoj umjetnosti i proširilo se na područja sjemena, pljuvačke i još mnogo toga. Janine Antoni je posebno unaprijedila uporabu sline. Njezina skulptura Gnaw iz 1993. je koristila dvije minimalne kocke veličine 600 funti - jednu čokoladnu, jednu od svinjske masti – u čije fragmente je ona agresivno grizla i pomoću sline i zubiju izrađivala druge objekte. Antoni je izjavila da skulptura od  svinjske masti predstavlja žensko tijelo, dodajući kanibalističku dimenziju njezinoj kritici društvene percepcije ženstvenosti. Te je godine Antoni također izložila i Lick and Lather na Venecijanskom bijenalu; u tom radu Antoni liže poprsja sebe izrađena od čokolade, ponovno ih stvarajući svojom pljuvačkom. (U svom radu iz 2013. Honey Baby, u kojem muški plesač lebdi 'u maternici' na filmu, Antoni se vratila temi tjelesnih tekućina, primjenjujući med kao amnionsku tekućinu).

Tracey Emin dodatno je istražila tjelesne tekućine u kasnim 1990-im sa svojim kultnim radom My Bed. Reprezentirajući depresivnu epizodu koju je iskusila, fotografija prikazuje Emin vlastiti krevet, nenamješten, zatrpan i prekriven različitim mrljama. Pozivajući gledatelje/ice u svoj privatni prostor – u njegovoj neurednoj slavi punoj kutija cigareta, boci votke, kondoma i onoga što izgleda kao menstrualna krv i sjeme, Emin je prema nekima zaradila naslov 'kraljice dijeljenja previše informacija"'. Za druge, ona je odala priznanje manjkavom, neurednom, nesavršenom svijetu u kojem žene ne bi trebalo biti sram živjeti, unapređujući feminističku poruku koju su poslale njezine prethodnice.

Tracey Emin, 'My Bed'

Tracey Emin, 'My Bed'

Početkom dvijetisućitih, feministička umjetnost se, kao i ostale grane umjetnosti, počela spajati s tehnologijom i znanosti. Rose Lynn Fisherova The Topography of Tears koristi sve tri teme. Rad je serija slika 100 suhih ljudskih suza fotografiranih kroz mikroskop. Fisher je pohranila ove suze u razdoblju od pet godina i označila ih prema emocijama koje su ih proizvele, utvrdivši da se suze radosnice drastično razlikuju u sastavu od suza tuge kada gledane pod mikroskopom.

Tjelesne Tekućine i Cenzura Društvenih Medija

Dok su se feminističke umjetnice proteklih četiri plus desetljeća nadale da će normalizirati tjelesne tekućine, danas vidimo da promjena još uvijek nije u potpunosti nastupila. U 2015. kanadska studentica Rupi Kaur je adresirala tabu menstrualne krvi putem fotografije objavljene na Instagramu. Fotografija koja prikazuje Kaur kako leži na boku na krevetu s krvavom mrljom na hlačama, bila je (dva puta) uklonjena s Instagrama zbog kršenje 'politike društvene mreže'. Korištenje cenzure društvenih medija na neškodljivu sliku nam je pokazalo koliko smo daleko došle u više od 40 godina otkako je Judy Chicago mahala svojom crvenom zastavom. Doista, nakon što su mnoge feministkinje izrazile ogorčenje na Instagram zbog uklanjanja fotografije, a nakon što je fotografija skupila više od 53.000 lajkova i najmanje 12.000podijela - Instagram je odlučio vratiti sliku, što je bila mala pobjeda za pristaše posvuda, iako se slične kontroverze nastavljaju.

Tako je i Louelle Denor bila zatrpana nasilnim i uvredljivim komentarima da se treba sramiti ili da se ubije, nakon što je objavila fotografiju na kojoj drži svoju menstrualnu čašicu, a njezin kažiprst je krvav.

"Primijetila sam da se mnogim ženama blokiraju profili zato što na njima pokazuju menstrualnu krv (bez prisutnosti golotinje). To je stvarno užasno sje***o. Da se radi o slici na kojoj je prikazana krv s izrezanog prsta, ne bi bilo nikakvih problema. Da, ovo je krv iz moje vagine. Događa se svakog mjeseca", napisala je u opisu fotografije.

Louelle Denor

Louelle Denor

Normalizacija tjelesne tekućine u feminističkoj umjetnosti je svakako rad u nastajanju. Umjetnice poput Petre Collins do Rebecce Morgan javno govore protiv internetske cenzure i novih ograničenja s kojima se suočavaju feminističke umjetnice. Umjetnica Katja Grokhovsky sažela je to u priopćenju: "Postoji jasna poruka ovdje. Pokrijte to, izbrišite, šutite, budite lijepe i čiste, ne pokazujte nam da ste žena. Zapravo, mi bismo radije da ste bez ikakvih dlaka, oh-tako-super-seksi, sitne, lake za manipulirati, sjajni strojevi objekti, a ne visceralna, krvava, ljudska bića koja proizvode mirise, buku i tekućine, idu u kupaonicu, konzumiraju hranu,  vrijedne ste, sposobne, ambiciozne, pametne, emocionalne i veličanstvena ljudska bića".

Dokle god se mjesečno krvarenje nastavi - i dokle god ćemo morati raditi stvari kao što su, recimo, uriniranje - feministički umjetnički svijet će nastaviti istraživati tjelesne tekućine u pokušaju da normalizira tjelesne funkcije i što one predstavljaju u našoj kulturi. Cenzura društvenih medija može biti nova bitka s kojom se umjetnice suočavaju, ali prepreke poput Instagram smjernica su samo nove verzije tabua koji su desetljećima inspirirali feminističke umjetnice da rade s tjelesnim tekućinama. U konačnici, ta ograničenja će se vjerojatno izjaloviti, čineći radove više, a ne manje, značajnima.

Prevela i prilagodila: Marina Bubalo

Tagovi: dekonstruiranje društvenih normi, feministkinje, majčino mlijeko, menstrualna krv, rose lynn fisher, rupi karu, umjetnice feministkinje, umjetnost, ženske tjelesne izlučevine

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM