Prozor u svijet

21.10.2015. 07:24:00 - Sanja Kovačević

Film

Kontinuum prijepora i nerazumijevanja i potreba za većom osjetljivošću i promišljanjem

Dugo očekivani film "Suffragette", kao prvi koji govori o britanskom sufražetskom pokretu, s omiljenim glumicama brojnih gledatelja i gledateljica diljem svijeta, premijeru je imao na Međunarodnom filmskom festivalu u Torontu, a nedavno i na Filmskom festivalu u Londonu gdje je bila popraćena akcijom feminističke grupe Sisters Uncut s fokusom na borbu protiv neadekvatnog institucionalnog rješavanja obiteljskog/partnerskog nasilja u Velikoj Britaniji.

Prilikom najave filma, pisale smo o tome kako je film izostavio queer žene koje su sudjelovale u sufražetskom pokretu, no s američkom/britanskom premijerom kontroverza je krenula u drugom smjeru – stavljajući "na tapetu" kritiku i pitanje koje od samih početaka prati sufražetski pokret – je li i u kojoj je mjeri taj pokret bio rasistički, elitistički/klasistički i usmjeren isključivo na bijele privilegirane žene? Evidentno je da film prikazuje liderice pokreta u Britaniji, s Emmeline Pankhurst na čelu, koje su sve odreda bjelkinje i pripadnice klase u to vrijeme najprivilegiranijih žena na globalnoj razini. Isto tako, znamo da je "društveni ugovor" i njih bijele, privilegirane žene držao u ropskoj poziciji, a izostanak prava glasa bio je samo jedan kotačić takvog sistema. Premda se kao feministkinje često vraćamo na moto Audry Lorde kako "u opresiji nema hijerarhije", dobro znamo koliko smo i u kojim sferama osobno privilegirane ili barem to pokušavamo osvijestiti, smatrajući tu vrstu svijesti važnom u borbi za društvenu pravdu.

Sufražetkinje su postigle veći dio svojih ciljeva. No, koji su to bili ciljevi? U Britaniji je 1918. godine Parlament donio zakon kojim je priznato pravo glasa kućevlasnicama iznad 30 godina, suprugama kućevlasnika, najmoprimcima nekretnina s godišnjom rentom iznad 5 funti te diplomanticama sveučilišta. Britanski sufražetski pokret je bio masovan pokret koji se u istoj mjeri koristio metodom lobiranja, kao i metodama direktne akcije, često i nasilne (kao što je, primjerice, paljenje crkvi). Kao masovan pokret, okupljao je žene raznih profila – od konzervativno-tradicionalnih do vrlo lijevih i radikalnih. Jedna od radikalnijih bila je Emellinina kći – Sylvia Pankhurst, koja je poput nekih drugih borkinja protiv britanskog rasizma i imperijalizma (primjerice Dore Montefiore, koja se borila protiv nadolazećeg Apartheida u Južnoj Africi) izostavljena iz filma. Neki povjesničari i povjesničarke, poput Clare Midgley (Women Against Slavery, 1992.) naglašavaju kako su upravo žene bile prethodnice borbe protiv ropstva, posebno u Britaniji, premda su rijetko imale priliku javno istupati, a mnoge od njih su bile među prvim članicama sufražetskog pokreta.

S druge strane, film "Suffragette" je već kritiziran zbog toga što ignorira činjenicu kako su crne žene bile aktivno isključivane iz borbe za pravo glasa i jednaka prava, i u Velikoj Britaniji i u SAD-u. A neke su vodeće sufražetkinje imale otvoreno rasističke istupe i izjave.

Ali – što god mislili/e o sufražetskom pokretu, njegovoj važnosti, doprinosima i kontroverzama u prošlosti i sadašnjosti – i kako god definirali/e i percipirali/e pojam ropstva (ili ropstava) – promocija ovog filma pokazala je u najmanju ruku opasnu neosjetljivost i zanemarivanje društvenog konteksta od strane privilegiranih pripadnika/ca američke i britanske filmske industrije, uključujući i glumice koje volimo. Brojni kritičari/ke smatraju i da afirmira rasnu diskriminaciju od strane tih istih privilegiranih bijelih. Drugim riječima: predstavlja očigledan primjer onoga što danas nazivamo peak white feminism. 

No, što se sad dogodilo i u kojem kontekstu?

"Radije bih bila buntovnica, nego ropkinja" ('I would rather be a rebel than a slave') rekla je osnivačica i predvodnica sufražetskog pokreta Emmeline Pankhurst. Taj je slogan upotrebljen u promociji filma, te se uoči premijere u Londonu pojavio u zadnjem broju Time Outa na fotografijama na kojima glumice Carey Mulligan, Meryl StreepRomola Garai i Anne-Marie Duff poziraju u bijelim majicama na kojima je ispisan. Na to su žestoko reagirale antirasističke organizacijem diljem SAD-a, a posebno nakon tweeta "Meryl Streep has to know better. And if not, her publicist should have", koji je objavio DeRay McKesson, vođa antirasističke kampanje We The Protesters

Kritike naglašavaju kako je upotreba riječi 'slave' (rob/ropkinja) neosjetljiva i promašena, posebno s obzirom na činjenicu da je sufražetski pokret isključivao crne feministkinje i općenito crne žene i s obzirom na današnji kontekst rastućeg i sve nasilnijeg američkog rasizma.

S druge se strane naglašava kako se radi o 100 godina starom citatu koji treba shvaćati u kontekstu razdoblja i prostora o kojemu film govori. No, kao što je u svom komentaru za Flavorwire naglasila Sarah Seltzer (misleći na današnji kontekst), "ponekad kontekst nije samo važan, ponekad je kontekst sve". Danas, kada u SAD-u rasizam buja, ali i novi udar na ženska ljudska prava općenito, kada pada "sjena na feminističku auru" Meryl Streep, kada se feministkinje svađaju o valovima i tumačenjima intersekcionalnosti dok se nasilje protiv žena, uključujući femicid, ne smanjuje već raste, mislim da bismo se trebale vratiti počelima feminizma – a to je borba protiv svake opresije, jer sve te opresije su proizvod iste patrijarhalne/dominantne/ugnjetavačke/nasilne matrice. To znači, između ostalog, da bismo trebali/e paziti jedni i jedne na druge (i tu ne mislim na patroniziranje niti materniziranje, već na odnos povjerenja i podrške),  a ne nesmotreno (a čini mi se ponekad i namjerno) (re)producirati opresije prema bilo kojim osjetljivim i diskriminiranim skupinama i pojedincima. Jedno od temeljnih feminističkih počela je i to da opresiju definira žrtva, stoga ako ljudi ne-bijele boje kože ovo doživljavaju opresivnim, na što su ukazivali i prije londonskog editorijala, onda ih je trebalo poslušati i čuti i vjerovati im. Kao što je napisala Holiday Black  za portal Bust:

"Te potrebe moraju biti prepoznate i priznate. Još uvijek postoji snažna trauma kao posljedica ropstva [u SAD-u], i ja kao bjelkinja ne znam ni pola toga. Čini se poštenim da bi bijeli ljudi prije nego što upotrijebe riječ 'ropstvo' trebali razmisliti dvaput, triput i pedeset puta, prije nego što je tiskaju na majicu i pokušaju na tome zaraditi."

Čini se kako bijeli promotori filma "Suffragette" nisu uopće razmišljali. Kao što je napisao McKesson, "trebali su znati bolje". Kao i Time Out čija objava i reakcija ne uključuje niti najmanji pokušaj komunikacije s onima koji su uputili pritužbe.

"Time Out je objavio ovaj broj online i u tisku prije tjedan dana. Kontekst snimanja i fotografije čitateljima su bili potpuno jasni. U Velikoj Britaniji taj je primjerak pročitalo i vidjelo barem pola milijuna ljudi i nisu imali pritužbi".

Ovako, učinjena je pogreška i šteta. Osim što je neosjetljivost za "druge" dodatno naglašena i opresija produbljena, pa time i sukob i gnjev i to u raznim smjerovima (mislim da to uključuje i sukob Europa vs. SAD), ovakav potez je u kombinaciji s filmom, nažalost, umanjio značenje "ropstva" koji su dijelile i dijele sve žene, bez obzira na boju kože. Tako jedan od najčešće citiranih tweetova koji kritizira ovakvu promociju filma glasi: "Radije ću preuveličati svoju opresiju, nego vidjeti tvoju" (I'd Rather Exaggerate My Oppression Than Acknowledge Yours). No, opresija o kojoj govori film i protiv koje su se borile sufražetkinje ne može biti preuveličana, i – unatoč brojnim nesuglasicama i različitim kontekstualnim značenjima – bila je i jest oblik ropstva za žene svih rasa i klasa diljem svijeta, nekad i sad.

Kada se radi o rasizmu, mizoginiji i ropstvu, ne postoji nekadašnji i sadašnji kontekst. Postoji samo kontinuum boli i nasilja i opetovane (nažalost, uglavnom uspješne) taktike opresora po principima "tlačim zato što mogu" i "zavadi pa vladaj". Također, smatram da je riječ 'ropstvo' danas društveno iskonstruirana tako da navodno nema istu povijesnu težinu u SAD-u i UK-u, dok se ostatak svijeta potpuno ignorira (razmislimo načas: koliko i kako to odgovara provoditeljima/icama i jedne i druge imperijalističke/kolonijalne politike, odnosno, moćnicima Prvog svijeta).

Konstruktivno bi bilo da je Time Out kao međunarodni medij s globalnim utjecajem, promovirajući film namijenjen isto tako globalnoj publici, postupio savjesnije i odgovornije, te da se umjesto patronizirajuće reakcije (koja se svodi otprilike na: "Vaš (američki/crni) bijes je pretjeran i pogrešan") ispričao i povukao majice s tržišta. Ali, nije. 

Tagovi: feminizam, film, premijera filma, rasizam, rasna pitanja, suffragette, sufražetkinje, sufražetski pokret

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM