U fokusu

Ovo nije knjiga o ženama i djevojkama kao žrtvama

Fotograf koji je proputovao svijet portretirajući žene i djevojke koje ‘žive na rubu’

Fotograf koji je proputovao svijet portretirajući žene i djevojke koje ‘žive na rubu’

Na naslovnici monografije Faces of Courage, Marka Tuschmana, mlada djevojka od 13 godina odvažno gleda u promatrača. Njeno ime je Kala i živi u ruralnoj pokrajini Pali u indijskoj saveznoj državi Rajastan. Kala je udana otkad joj je bilo tri mjeseca; djetinjstvo je provela s roditeljima, ali se sada kao tinejdžerica priprema za selidbu k suprugu.

Kratak pogled na njen portret možda će gledatelja potaknuti na propitivanje nepravdi utkanih u tradiciju koja prisiljava djevojke Kalinih godina da postanu supruge. Ipak, Kala stoji pred objektivom s nenametljivim dostojanstvom i nevjerojatnom snagom, zrelog pogleda koji nije u skladu s njenim godinama.

{slika}

Prema procjenama UNICEF-a, trećina djevojaka iz zemalja u razvoju u braku je prije 18. godine i rodile su prije dvadesete, a UN ističe da više od 1,3 milijarde žena na svijetu nema pristup financijskim institucijama, te da žene čine dvije trećine od 774 milijuna odraslih nepismenih osoba.

Tuschmanova knjiga, temeljena na seriji “Faces of Courage: Intimate Portraits of Women on the Edge”, rasvjetljuje nezamislive borbe s kojima se mnoge žene na svijetu svakodnevno suočavaju. Prisilni brakovi, obiteljsko nasilje, seksualno zlostavljanje, trgovina ljudima, ograničen pristup obrazovanju – skupljene fotografije naglašavaju činjenicu da posvuda po svijetu previše majki i djevojaka nema pravo na osnovnu kontrolu nad vlastitim tijelom i umom.

Žene u knjizi Faces of Courage žive u opasnim, ponekad i pogibeljnim uvjetima samo zbog toga jer su rođene na određenom mjestu na Zemlji. Umjesto da se fokusiraju na uzroke rodne neravnopravnosti u pojedinim zemljama, Tuschmanove fotografije u sebi nose izniman optimizam i slave izvanrednu hrabrost i nepokolebljiv duh bezbrojnih žena čije priče često ostanu neispričane. Kroz seriju fotografija odjekuju riječi američke kulturne antropologinje Margaret Mead: “Kroz čitavu je povijest zadaća žene da ne izgubi vjeru u život čak ni tada kada je izgubljena gotovo svaka nada.”

{slika}

Osim što portreti snažnih žena plijene našu pozornost, Tuschmanove fotografije ističu i rad i napredak organizacija koje obuhvaćaju najšire slojeve i nastoje osnažiti žene po cijelome svijetu, a to su primjerice WomensTrust i Bixby Center’s Girl-Child Education initiative. Pristup računalima za mlade učenice, liječenje AIDS-a i HIV-a, podržavanje malih biznisa koje vode žene, izvođenje operacija u slučajevima kritičnih povreda nastalih kod poroda – popisu inicijativa za emancipaciju i edukaciju žena nema kraja.

Jill Sheffield u uvodu knjige ističe: “To nije knjiga o ženama i djevojkama kao o žrtvama. Mark je spojio tugu s nadom, problem s rješenjem i suze s osmjesima. Pokazao nam je snagu i odlučnost. A time je stvorio čarobnu kombinaciju potrebnu za napredak. Ne možemo samo promatrati problem – moramo u tu stvarnost unijeti nadu i mogućnosti. Da to ne možemo, ne bismo bili u stanju ići naprijed. Promatram lica mladih djevojaka u ovoj knjizi i smiješim se. Smiješim se njihovoj radosti i njihovom potencijalu”.

Iz Tuschmanovih neustrašivih fotografija kao cjeline, potpuno nam je jasno koliko je još posla pred nama na putu prema oblikovanju svijeta koji će svim svojim stanovnicima/ama jamčiti sigurnost i ravnopravnost. Kao što je jednom rekla američka sufražetkinja Alice Paul: “Sve dok žene nisu njegov sastavan dio, ne može postojati novi svjetski poredak”.

{slika}

Žene čekaju liječnički  pregled u selu kraj grada Kano u Nigeriji.

{slika}

U klinici u predgrađu Dhake u Bangladešu, medicinska sestra brine se za dijete majke koja je tinejdžerica. Mlada majka kojoj je 15 godina sjedi u pozadini i doima se potpuno nezainteresiranom za svoje novorođenče.

{slika}

Seni, u prvom planu, prodana je kao robinja iz Indonezije u Saudijsku Arabiju gdje je tri godine bila zarobljena kao sluškinja na ugovor i bilo joj je zabranjeno komunicirati s vlastitom obitelji. Seni se vratila svom suprugu i sinu koji se na fotografiji nalaze u pozadini.

{slika}

U Maiduguriu u sjevernoj Nigeriji, primalja savjetuje majku u trudovima. Vani je čekalo još četrdesetak majki koje su sjedile na podu i čekale da dođu na red.

{slika}

Nazia ima 21 godinu i udana je dvije godine. Ona svoju priču dijeli s polaznicama grupe za podršku pretučenim ženama koju organizira NGO Action India uz novčanu potporu organizacije Global Fund for Women. Obitelj njenog supruga je za miraz tražila motocikl; zatim je njen suprug tražio automobil koji si njeni roditelji nisu mogli priuštiti. Jednom kad se s suprugom vozila na motociklu, on ju je gurnuo s njega. Bila je u sedmom mjesecu trudnoće. Nakon što je preživjela nesreću, suprug joj je dao nekakav lijek od kojeg se razboljela i poslao ju u bolnicu gdje je rodila mrtvorođenče. Nakon toga suprug ju je napustio i od tada Nazia živi s majkom. Želi razvod i povrat svog miraza.

{slika}

Fotografija majke i djeteta u Luan Prabangu, u Laosu.

{slika}

Dvije djevojčice iz plemena Masai rješavaju školsku zadaću pokraj jedne od zemljanih koliba u svom selu.

{slika}

Žena razgovara sa svojom liječnicom u Dhaki u Bangladešu. Upravo je bila podvrgnuta kontraceptivnom zahvatu implantacije Norplanta kojim lijek djeluje potkožno i implantira se u nadlakticu. Kontraceptiv je učinkovit šest mjeseci.

{slika}

Djevojčica u Pokuaseu u Gani, koja se školuje uz pomoć stipendije koju joj omogućuje Womens Trust.

{slika}

Sat vremena od Kaduna u Nigeriji, organizacija Bixby Girl-Child Education Project radi na poboljšanju pristupa obrazovanju za djevojke u ruralnim područjima. Kad je instruktorica iznijela jedan jedini laptop, koji se uopće nije uklapao u vodom natopljenu zemljanu kolibu, djevojke su se počele međusobno gurkati kako bi bolje vidjele sliku na ekranu.

{slika}

Nishi, mlada žena iz ruralnog Rajastana na fotografiji je prikazana sa svojom majkom koja ju podržava i ohrabruje u njenom obrazovanju. Njena majka je u svojoj mladosti imala priliku putovati izvan svoje lokalne zajednice i shvatila je da joj je nedostatak obrazovanja predstavljao veliko ograničenje u postizanju boljeg i kvalitetnijeg života.

Prevela i prilagodila Petra Kos