Prozor u svijet

01.12.2015. 23:03:32 - Ivana Perić

NA FEMINISTIČKOJ KONFERENCIJI

Iz Bejruta o Siriji: Samo da rata ne bude

(Foto: I.P.)

Sirija i Libanon ratom su povezane, na ovaj ili onaj način, već dugi niz desetljeća. Iako su ratne sjekire donekle zakopane, sirijsko-libanonska priča još uvijek je komplicirana, bez jedne boje, u mnogo nijansa. Sirijsko prisustvo u Libanonu posljednjih deset godina uglavnom se odnosi na migrantske radnike te u posljednjih nekoliko godina na izbjeglice. Njih je u Libanonu trenutno više od milijun, ogroman broj za zemlju koja broji nešto više od pet milijuna stanovnika/ca. Ne iznenađuje stoga što se u Bejrutu o Siriji priča skoro koliko i u Damasku.

Bejrutom danas lutaju Sirijci i Sirijke. Jedna od Sirijki s kojom šetam po Cornicheu, najpoznatijoj šetnici u Bejrutu, ljubi u prolazu djevojčicu iz Homsa, od kojih sedam godina, koja tamo u deset sati navečer prodaje cvijeće, odjevena u poderanu i prljavu odjeću, dok iza nje blješte luksuzne prodavaonice i hoteli, izlozi kojima se predstavlja bejrutska elita . "Obitelj je važna, zemlja je važna, ja ne želim i neću otići", govori mi Suad. Ističe pritom kako je njoj ipak lakše jer živi u dijelu Damaska koji je relativno siguran. Jedna je od gošći na konferenciji na kojoj obje sudjelujemo. Inače voli anime serije i filmove Majida Majidija, a životna joj je filozofija – samo ljubav.

Njeno pravo ime nije Suad, kao i u ostatku teksta – koristim lažno. Imena ljudi i organizacija koje sudjeluju na konferenciji ne mogu spominjati zbog sigurnonosnih razloga - vrlo je moguće da bi bili/e zatvoreni/e od strane režima, njihov je rad trenutno u potpunosti ilegalan. Među četrdesetak aktivista i aktivistkinja iz Sirije ovdje ima kršćana, sunitskih muslimana, alavita, druza, ateista, iz različitih dijelova zemlje – Latakije, Tartusa, Homsa, Damaska, Sueide. Uglavnom su to mladi obrazovani ljudi, od 20 do 30 godina , izmoreni svakom novom godinom koju rat donosi.

U Bejrut sam s još dvije kolegice iz Hrvatske stigla kasno u noć, silno išekujući upravo njih - aktiviste i aktivistkinje koje ću upoznati na konferenciji koju je u suradnji sa sirijskim organizacijama civilnog društva organizirala Euromed Feministička Inicijativa (EFI).  Prava novost bila mi je činjenica da u Siriji uopće postoji natruha civilnog društva. O tome jednostavno nikada ne čujemo ništa.

Foto: I.P.

Foto: I.P.

Nekoliko dana koje sam provela s njima bilo je jedinstvena prilika za slušanje ratnih iskustava, problema, pokušaja organiziranja, prepreka, želja i snova. Iz svih organizacija ističu kako je civilno društvo u Siriji prije 2011. godine bilo više simboličko, tek se tada dogodio mali pomak, iako se mnogo toga što se onda činilo realnim i istinitim kasnije pokazalo kao prevara.

Civilno društvo sada se razvija, iako uglavnom iz podruma i privatnih stanova, ali uočljiv je manjak suradnje među organizacijama. Partnerstva se danas uglavnom oformljavaju zbog stranih donatora koji inzistiraju na platformama i networkingu. Zaseban je problem to što strani donatori ponekad imaju svoje političke motive koji uvjetuju dodjelu sredstava pa primjerice neki uopće ne podupiru organizacije koje djeluju na "Assadovom području".

Na maloj sceni civilnog društva u Siriji, organizacije se još uvijek međusobno percpiraju kao konkurencija, što je boljka koja nije nepoznata Hrvatskoj. Sve organizacije naglasak stavljaju na mlade, shabab – oni su budućnost zemlje. Ipak, svjesni su činjenice da upravo mladi najčešće odlaze iz zemlje posljednjih godina, bježe od rata, što im se ne može zamjeriti. Također, ekonomska situacija u Siriji trenutno je jako loša, sirijska funta pala je osam puta od početka rata, a mladima (i ne samo mladima) je jako teško pronaći posao.

Dok raspravljamo o svemu tome, pitanje koje leži nad svima nama u konferencijskoj dvorani i lagano nas pritišće jest  – tko će razvijati (civilno) društvo, ako mladi nastave odlaziti iz zemlje? Ta misao teško pada svima, ali ju prekidaju naglašavanjem kako se čim prije mora zaustaviti rat. Ljudi će ostati, samo da se zaustavi rat, ponavljaju mi.

Svjesni su da će pravi izazovi za civilno društvo nastupiti tek kada se završi rat, kad bude trebalo krpati, povezivati, pomirivati, graditi, razvijati, obnavljati, ponovno rađati. Sve organizacije ističu kako je u Siriji potrebno razviti volontersku kulturu i koncept građanina/građanke. Stavljaju naglasak na tranzicijsku pravdu, a zaziru od politike i spomena "vođe". Režim ih je koštao toga da je danas njihova pozicija prema političkom kao prema nečemu zaraznom i prljavom, nečemu što treba držati miljama daleko od civilnog društva.

Foto: I.P.

Foto: I.P.

Većina organizacija želi sekularizam i demokraciju, a posebna se debata vodila oko uključivanja religijskih predstavnika u rad tijela i organizacija koje se bave tranzicijskom pravdom. Mnogi zaključuju kako se religiju kao realnost koju prakticiraju mnogi ne može poricati, a sekularizam valja pojmiti kao slobodu od religije i slobodu religije, ali im je i dalje teško razmišljati o uvažavanju mišljenja religijskih predstavnika. Kao i političko, religijsko za brojne poprima prljavo značenje, pogotovo promatrajući način na koji se religija koristi od strane radikala.

Tisuću puta nam žele dobrodošlicu, iz dana u dan ističu koliko im puno znači potpora međunarodne zajednice, u ovom slučaju - dolazak nas troje iz Hrvatske. Ako im svijet okrene leđa – koga će biti briga, tko će zaustaviti rat? Pritom su veoma kritični prema vojnim intervencijama. Odvjetnica  Aida mi govori kako kod takvih intervencija uglavnom stradavaju civili i kako one uopće nisu uspješne. "Kao i kod  ekonomskih sankcije koje je EU provodila, te su mjere najviše naškodile običnim ljudima. Režim je pronašao načine da preživi bez ikakvih problema, pronašli su podršku iz drugih izvora, dok su Sirijci umirali od gladi i odlazili u bolnice u kojima nije bilo lijekova", priča.

Sirija je poslužila, i još uvijek služi, kao poligon za testiranje oružja, za odmjeravanje snaga raznih sila, što su sami Sirijci dobro ilustrirali fotkom povodom Crnog petka. Pozvali su sve da se besplatno dođu boriti u Siriju – tko god želi, kad god i gdje god želi. Iznenadilo me kako većina aktivista naglasak ne stavlja na Daesh, koji je u centru svih razgovora na Zapadu, koliko na Assada. "Čak i oni koji sada blagonaklono gledaju na režim, čine to samo zbog sigurnosti, ne zbog zadovoljstva njegovom politikom. Puno toga se zbog rata relativizira, ali brutalnost režima ne smije se oprostiti", ističe Ali, inače profesor filozofije. U svojim diskusijama nekim čudom i lakoćom povezuje Assada sa scenama iz egipatskih filmova, referira se na arapsku književnost, ali i Kunderu i Octavija Paza.

O brutalnosti režima priča mi i Tariq, novinar koji trenutno živi u Libanonu zato što mu je zabranjen povratak u Siriju. Napominje kako je u svojih pedeset godina života bio više puta zatvaran, a posljednji puta u zatvoru je završio zbog organiziranja radionice o ljudskim pravima. Boravio je tada u jednom od podzemnih zatvora, u kojima je danima bio u maloj prostoriji s više desetaka zatvorenika, bez svjetla i hrane. Kad su nakon nekoliko dana naglo upalili svjetlo, shvatio je da je čovjek koji leži kraj njegovih nogu mrtav.

"Rat je grozan, aposlutno grozan. Ali možda je ovo sad i prilika da se neke stvari promijene i da se nikada više ne vratimo na staro – možda time bar nešto dobro može proizići iz sve ove patnje", govori mi Abdal, profesor fizike i veliki ljubitelj Carla Sagana i Cosmosa. "Problem je samo u tome što nas svaka nova godina rata vraća mnogo godina unatrag... Nadam se da možemo izići iz ovoga napredniji nego prije, iako i sam često sumnjam u to", dodaje.

U večernjim šetnjama Bejrutom Khalil, student medicine, s puno straha prolazi pokraj svakog checkpointa – na kojima vojnici stražare i čuvaju uglavnom državne zgrade. Iako posve normalno možemo proći pokraj njih, Khalil me moli da ipak pređemo na drugu stranu ceste, a kad se izgubimo u gradu za upute pita na engleskom, ne na arapskom. "Ako govorim arapski, prepoznat će da sam Sirijac. Mogao bih imati problema, ovdje baš i ne vole Sirijce", priča mi. Bjerut je, izgleda, grad u koji dolaze svi/e. Ali pitanje je prima li on zapravo sve?

Mi (iz Hrvatske)smo uz malo smo ispitivanja dobile vizu na trideset dana, dok ju je aktivistička ekipa iz Sirije dobila samo na 4 dana, uz potvrdu kako imaju tisuću dolara na računu – naravno da su tu jednu potvrdu iskoristili svi, jer nitko od njih sam ne raspolaže tolikom novcem. "To su naša braća Arapi", govori mi Khalil. Istina, Libanon je već primio više od milijun Sirijaca i Sirijki, teško je očekivati da će primati još, ali ipak – nešto u čovjeku ipak očekuje, nada se. Jedino što Khalila trenutno čini jako sretnim jest to što sam mu obećala poslati novi album Lane del Rey, jer ga u Siriji još uvijek ne može preslušati.

Foto:  Kenan Rahmani

Foto: Kenan Rahmani

Kad već govorim o nadanjima, jedna stvar u Bejrutu se još jednom pokazala istinitom - u ratu pada valuta, a raste broj vjenčanja. Ahmed se prije mjesec dana vjenčao s dugogodišnjom djevojkom, iako nisu pobornici institucije braka. Ona je s ruksakom na leđima krenula duž balkanske rute, sada je u izbjegličkom kampu u Njemačkoj. Dok su je švercali na malenom brodu preko mora nije imao mira, srce mu je užurbano lupalo, nije mogao spavati, sjediti, biti fokusiran. Olakšanje kad je čuo da je sretno prešla na drugu obalu htio bi mi, ali ne može opisati. On pak planira prvo potražiti posao u Turskoj, jer želi biti bliže obitelji – osjeća odgovornost da ih zbrine. Ako ne uspije i on će s ruksakom na leđima krenuti prema Njemačkoj. Trenutno pokušava izbjeći služenje u vojsci, baš kao i njegov brat koji se već tri godine skriva po planinama u Siriji. "Možda se vidimo na granici u Hrvatskoj", zaključuje.

Nakon Ahmeda mi prilazi odvjetnica Zeinab. Ona je Palestinka koja već dvadeset godina živi u Siriji. Čula je da je jedna od tri gošće iz Hrvatske imala priliku posjetiti Haifu. Ona, Zeinab, od djetinjstva sanja o rodnoj Haifi, koju je njena obitelj morala napustiti i više je ne mogu posjetiti. "Pričajte mi o Haifi", govori Zeinab.

U jednoj od lijepih toplih večeri, sjedimo na krovu hotela, svira se ud i pjevaju pjesme velike Fairuz. Razabirem u glavi dojmove i slušam priče koje ljudi dijele sjedeći na podu i ispijajući arak. U četiri dana koliko su ovdje, ovo im je mnogo više od konferencije, mnogo više od malo zabave. Ovo je veliki bijeg od stvarnosti, ovo im znači nevjerojatno puno. Mir i zvijezde na nebu, pjesma i sanjarenje o boljem sutra, prije nego što sutra sjednu na bus i odu u svoje gradove – neke u kojima rat odavno živi, neke nad kojima pleše i promatra ih izbliza. Doista je smiješno da jedan Bejrut, koji na svom tijelu nosi toliko ožiljaka, koji vječno hoda na nesigurnim nogama, u kojem se prije par tjedana dogodio veliki bombaški napad - da jedan takav Bejrut može biti sigurna oaza. Ali jest. I to je ta relativnost života i svjetova.  To je ono – samo da rata ne bude.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: aktivizam, bašar al assad, bejrut, civilno društvo, daesh, damask, feminizam, izbjeglice, libanon, rat, sirija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM