Prozor u svijet

09.03.2017. 08:31:02 - Carlos Delclós (roarmag.org)

Želimo pružiti dobrodošlicu!

Barcelona zahtjeva otvaranje granica za izbjeglice

(Foto: Facebook Refugees Aid Barcelona)

Preko 160,000 ljudi zauzelo je ulice Barcelone 18. veljače zahtijevajući da španjolska vlada i Europska unija prihvate više izbjeglica. Razvoj protesta je bio spektakularan, gradski i katalonski regionalni pokreti su surađivali s mnogim građanskim platformama i stavili frazu "Želimo pružiti dobrodošlicu" (Volem acollir) na svačija usta.

Tokom nekoliko tjedana vodeći političari, uključujući gradonačelnicu Barcelone Adu Colau i katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta, napadali su aktualnu španjolsku politiku spram izbjeglica. Tjedan dana prije protesta kampanja Casa nostra, Casa vostra ("Naša kuća, vaša kuća") bila je organizator posebnog koncerta, koji se nije održao u građanskom centru ili na javnom trgu, već na Olimpijskom stadionu. Događaj kojem su prisustvovali najveći katalonski umjetnici/ce i osobe iz kulture prikazan je na katalonskoj javnoj televiziji.

Protest je popraćen mnoštvom slogana koji pozivaju Španjolsku i Europu da odgovori na strahote koje se događaju na granicama. Glavnih zahtjev oko kojeg su se složili razni, često oponentni političari/ke koji podupiru protest je administrativni. Španjolska je u rujnu 2015.god. obećala primiti 17,337 izbjeglica tokom iduće dvije godine. Godinu i pol nakon njihovog obavezivanja prihvatili su ih samo 1,100. Grad Barcelona i katalonska regionalna vlada naprosto zahtijevaju da Španjolska održi svoje obećanje.

Ovo nije prvi put da je vlada Mariana Rajoya optužena za hipokriziju, nemarnost ili potpuno neprijateljstvo prema ljudima koji bježe od bijede, smrt i mučenja. Španjolska civilna straža je u veljači 2013.god. ubila 15 ljudi nakon ispaljivanja 145 gumenih metaka na grupu zapadnoafričkih izbjeglica koji su pokušali doplivati do plaže Tarajal u Ceuti, španjolskoj enklavi u Sjevernoj Africi. 

Međunarodni mediji željni pozitivnih priča dobro su prihvatili vijesti o protestu u Barcelonu. Uz jačanje desnice u Europi i Trumpovo tjeranje novinara da se natječu za svježe apokaliptične metafore, slika 150,000 ljudi na ulicama velikog europskog grada koji traže da kontinent otvori svoje granice daje oazu nade u kipućoj pustinji realnosti. Kao i sa svakom spektakularnom slikom moramo se ipak zapitati koliko ono što vidimo pokazuje stvarnost. Ovo je veliko iskušenje za odigrati ulogu mrzovoljnog ljevičara/ke. Neprekidni trud Barcelone da se predstavi kao napredni sveti grad ne podudara se s ugnjetavanjem uličnih prodavača migranata od strane gradske vlasti. Ovakav stav je narušio potporu lokalnih aktivista Barcelone En Comú. Kada je Ada Colau predstavila znak koji pokazuje broj umrlih izbjeglica u Mediteranu tokom ljeta 2016.god., udruženja za prava migranata prekinuli su ceremoniju okruživši ju slikama njenog lica preko kojeg piše "Bijeli ljevičari su odgovorni za ugnjetavanje uličnih prodavača". Ipak, Ada Colau bila je više naklonjena izbjeglicama od Demokratske Konvergencije katalonskog predsjednika Carlesa Puigdemonta. Na lokalnoj razini konzervativni nacionalistički pokret neprestano je provodio revanšističku kampanju protiv uličnih prodavača izbjeglica, opisujući ih kao "necivilne" izvršitelje urbanog i socijalnog propadanja. Tokom Španjolskih općih izbora 2011.god. na posterima njihove kampanje pisalo je "Ljudi ne odlaze iz svojih zemalja jer žele, već zato što su gladni. No ne uklapa se svatko u Kataloniju."

Zbog ove pozadine neki smatraju protest koji se dogodio 18. veljače farsom, još jednom simboličnom gestom lokalnih političara/ki koja se raspada čim dotakne stvarnost.  Ili možda još gore, kao moralistično postavljanje koje ima za cilj osloboditi političare/ke njihove odgovornosti na temelju njihovih samoproglašenih dobrih namjera.  Ovakav stav nije nerazuman. Katalonski proces nezavisnosti predvođen Puigdemontovom strankom poznat je po organiziranju velikih događaja nakon kojih se poduzima jako malo poteza u radu na političkoj suverenosti. Istovremeno, reforme koje je donijela Barcelona En Comú zaustavljene su zbog radikalnih obećanja stranke tokom kampanje i slabog položaja koje stranka ima kao manjinska vlada. Kritiziranje Narodne stranke Mariana Rajoya, koja je veoma nepopularna u Kataloniji dopušta objema strankama da sebe smatraju naprednijima od središnje vlasti i prišiju svoje frustracije na magarca u Madridu. No, ovakvim stajalištem se zanemaruje ključni moment svega ovoga, obične ljude koji su zauzeli ulice en masse kako bi osudili nasilje, ravnodušnost i okrutnost koja se događa na europskim granicama. U spektaklu koji prati protest političke stranke prilagođavaju njegovo značenje vlastitim ciljevima. U to je uključeno nacionalno jačanje Katalonskog procesa nezavisnosti i upravljanje prostorom u općinskom projektu Barcelone En Comú. No, ovo nije iznenađujuće – to je jednostavno priroda političke prilike.

Najvažnije pitanje za emancipacijske pokrete nije jesu li namjere stranaka plemenite poput njihovih, već mogu li koristiti sociopolitičku probitačnost protesta kako bi gurnuli društvo prema radikalnoj promjeni. Ogromni jaz između poruke dobrodošlice protesta i uredbi koje je donijela vlada vapi da bude ispunjen sadržajem, i njegova legitimnost ovisi o sudjelovanju udruženja migranata i izbjeglica. Odvojen od ove suštine svaki zahtjev za time da se bude mjesto dobrodošlice u najmanju je ruku plitak, ciničan i uvredljiv.

Ovakav pristup zastupala su udruženja uličnih prodavača i mnoga najborbenija udruženja za prava migranata i izbjeglica koji su sudjelovali na maršu unatoč slutnjama o mnogim ranije spomenutim pobornicima/cama. Kroz kritički angažman proširili su poruku protesta tako da uključuje ne samo one koji se nadaju da će doći već i one koji su već tamo. Njihovi zahtjevi su između ostalog uključivali zatvaranje migrantskih zatvora i kraj rasističkog progona, strukturalnog nasilja te ukidanje Zakona o stranim državljanima.

Naravno, ovaj pristup je rizičan. Nezavisniji sadržaj protesta može biti kanibaliziran samozadovoljstvom. Nakon protesta društvene mreže su vrvjele entuzijazmom. Mnogi su opisivali kako su "ponosni" što su odonuda gdje se zahtijeva više izbjeglica. Netom prije marša kriticizmom političke klase na sličan način se čestitalo sebi samima. Popularna televizijska osoba Jordi Évole obraćajući se gomili na koncertu Casa nostra, Casa vostra rekao je: "Kada govorimo o izbjeglicama, naše društvo, naši ljudi, građanstvo daleko, daleko su ispred vlasti." Ovaj osjećaj moralne superiornosti može biti temelj za pretvaranje pravedne ogorčenosti u značajno djelovanje, no ne može završiti u sebi. Naposljetku, ono što proteste poput ovog čini potrebnima nije to što smo veliki kao ljudi, već koliko je sramotno biti na strani Tvrđave Europe, i svjedočiti okrutnosti koja se čini u naše ime. Privilegija je samo žaliti ovu situaciju. Umjesto toga trebamo preuzeti odgovornost i djelovati. 

Prevela i prilagodila: Darja Galović

Tagovi: barcelona, humanitarna kriza, izbjeglice, revolucija

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM