Četrnaest je godina prošlo od početka invazije u Iraku (20. ožujka 2003. godine). Zasad dokumentirane smrti civila od početka invazije, prema podacima Iraq Body Counta, procjenjuju se u rasponu od 171 do 191 tisuće. Pretpostavlja se da su brojke ipak značajno veće – sve mrtve još se ne stigne pobrojati, naći, iskopati.
2016. godina bila je podjednako ubojita za civile kao 2015. i 2014., godine daleko gore od 2003., 2004., 2005., 2008., 2009., 2010., 2011., 2012. i 2013. (dakle, sve osim 2006. i 2007.). Još uvijek vrijedi sve ono što je pisala Riverbend na desetu godišnjicu pada Bagdada – Bagdad još uvijek gori. Ako odvojite vremena i prođete kroz bazu žrtava na Iraq Body Countu te čitate pod ‘name or personal identifier’, nebrojeno mnogo puta se zaredaju sljedeći opisi – ‘djeca mrtve majke’, ‘majka mrtve djece’. Naravno, broj civilnih žrtava tek je mali dio priče o ogromnoj devastaciji koju je rat donio Iraku.
Kako bi obilježili ovu četrnaestu godišnjicu, donosimo prijevod dijela pjesme Iračke noći iz istoimene zbirke velike iračke pjesnikinje Dunye Mikhail.
Iračke noći
7.
U Iraku
Nakon tisuću i jedne noći
Ljudi će pričati jedni s drugima.
Tržnice će se otvoriti
Za redovne mušterije.
Malena stopala će golicati
Divovska stopala Tigrisa.
Galebovi će raširiti krila
I nitko na njih neće pucati.
Žene će pričati na ulicama
Bez da se okreću u strahu.
Muškarci će se predstavljati pravim imenima
Bez da riskiraju živote.
Djeca će ići u školu
I vraćati se kućama iz škole.
Kokoši u selima
Neće kljucati ljudsko meso
Na travi.
Sporovi će se rješavati
Bez eksploziva.
Oblak će proći iznad auta
Što idu na posao kao i obično.
Ruka će mahnuti
Nekome što odlazi
Ili dolazi.
Sunce će isto izlaziti
Za one što bdiju
I one što nikad neće.
I svakoga trenutka
Nešto obično
Dogodit će se
Ispod sunca.
