S Brankom Mrzić Jagatić iz udruge Roda – Roditelji u akciji razgovarale smo o položaju žena unutar zdravstvenog sustava kad je riječ o njihovom reproduktivnom zdravlju. Udruga Roda već gotovo 20 godina ukazuju na loše prakse na odjelima ginekologije, a nedavno je u hrvatskoj javnosti ta tema ponovno dobila i širi medijski odjek.
Rodina je preporuka da u središtu zdravstvene skrbi trebaju biti pacijentice i pacijenti koji su aktivni protagonisti u sustavu i zato je važno da struka počne surađivati s njima. Sustav je potrebno otvoriti prema pacijenticama i pacijentima, učiniti ga transparentnim, a sve zakučaste procedure pojednostaviti i ubrzati. Tako će se razviti povjerenje koje će pridonijeti unaprjeđenju cjelokupnog sustava, poručila je, između ostaloga, Mrzić Jagatić.
Istup zastupnice Ivane Ninčević Lesardić pokrenuo je lavinu reakcija u politici i medijima. Kako komentirate zanimanje javnosti oko pitanja tretmana žena u hrvatskim bolnicama, opstretičarskog nasilja i drugih problema povezanih s time?
Javnost je već ranije pokazala veliko zanimanje za pitanje položaja pacijentica unutar hrvatskog zdravstvenog sustava kada se radi o reproduktivnom zdravlju žena. Roda je prvi puta javno progovorila o nasilju u porodu nad ženama još 2012. godine u Hrvatskom saboru. Tada je konačno pravim imenom nazvano ono što žene trpe već desetljećima. Od tada se nije puno promijenilo, sustav je i dalje zastario, nije unaprijeđen, pacijentice nemaju pravo aktivnog uključivanja u promjene. Pa ipak, čini se da je sa svakom novom akcijom sve više pacijentica koje odlučuju javno progovoriti i iznijeti svoju bolnu intimu. To je možda najveći napredak otkako smo imale prvu akciju #Prekinimošutnju 2014. godine. Pacijentice su sve manje spremne šutjeti, trpjeti poniženje i različite suptilne i manje suptilne oblike verbalnog i fizičkog nasilja koje je duboko ukorijenjeno u sustav i struka ga smatra dijelom standardne procedure.
Koji je, ovako na prvu, najveći benefit svega što se u posljednje vrijeme događalo u javnom prostoru? Pretpostavljam da je senzibilizacija jedna od popratnih pozitivnih promjena.
U zdravstvenom sustavu koji skrbi za reproduktivno zdravlje žena ne primjećujemo pomake na bolje. Mislimo prvenstveno na iznimnu krutost, zatvorenost i netransparentnost sustava koji nije u stanju zadobiti povjerenje pacijentica. Neobjavljivanje inspekcijskih nalaza, tajnost radnih skupina, kontinuirane prijetnje ministra zdravstva o tome da će se kažnjavati one koji su prijavljivali tamo gdje nije bilo pogrešaka i sl. su iznimno štetne prakse kojima se krše ljudskih prava i prava pacijenata. Postojeći sustav nema potrebne mehanizme za zaštitu prava pacijenata, a to pacijentice primjećuju i zato ne prijavljuju nepravilnosti službenim kanalima. Za sada se najveći pomak dogodio u svijesti šire javnosti iako je i sve veći broj stručnjaka koji podržavaju akciju #Prekinimošutnju. Svijest o pravima pacijenata sve je veća iako je senzibilizacija za prava pacijenata proces koji će još potrajati pogotovo među stručnim krugovima koji teško prihvaćaju promjene. To je nasljeđe staro desetljećima još iz vremena dok je većina stanovništva bila nepismena i bez propitivanja dizala struku na pijedestal što je možda bilo razumljivo u kontekstu izgradnje javnozdravstvenog sustava. U demokratskom društvu aktivnih građana i građanki propitivanje je jedan od osnovnih alata koji jamči unaprjeđenje sustava i napredak. Srećom, pacijentice to sve više prepoznaju kao svoje legitimno pravo i same pronalaze učinkovite načine za promjene unutar sustava.
Značajan broj žena je opisujući svoja iskustva iz hrvatskih bolnica istaknuo da zbog toga ili ne planiraju imati više djece ili su imale veliki razmak između tog i sljedećeg poroda. Kako iskustva rađanja u takvim uvjetima uklapaju u odluku pojedinog para da danas ima djecu u Hrvatskoj?
Žene koje su imale traumatično iskustvo poroda, koje su ponižavane ili su doživjele neki oblik nasilja tijekom poroda teško se odlučuju za novu trudnoću. To svoje iskustvo nose sa sobom cijeli život i tijekom vremena ono ne postaje manje bolno. Takvim je ženama zaista teško razmišljati o novoj trudnoći. Više od samog poroda žene se boje onog što će doživjeti tijekom poroda, boje se nasilnih postupaka, grubih riječi, nedostatka suosjećanja. Niti jedna žena ne želi svjesno rađati u takvim uvjetima, a to je teško izbjeći u našim rodilištima. Zato neke žene odgađaju trudnoću, odlučuju roditi u drugom gradu ili izvan granica Hrvatske nadajući se da će tamo naići na poštivanje svojih želja. Neki parovi zato odlučuju svoje dijete donijeti na svijet u svojem domu. Odgovornost struke ali i političara je da osiguraju dostojanstvenu trudnoću i majčinstvo kako bi žene mogle slobodno odlučivati o tome kada će i koliko djece roditi.
Koji su neki od najčešćih problema vezanih za trudnoću i majčinstvo s kojima se kroz rad vaše udruge susrećete u posljednje vrijeme u Hrvatskoj?
Problema je puno jer se predugo gomilaju. Zato možemo slobodno reći da u zdravstvenom sustavu postoji sistemska pogreška u području skrbi za reproduktivno zdravlje žena. To su pokazale obje akcije #Prekinimošutnju jer su se tijekom akcija javljale žene iz svih krajeva Hrvatske i različitih generacija. Jedan od problema je taj što zdravstveni sustav nije jednako dostupan i kvalitetan za sve žene. Dok u jednoj ustanovi sve žene dobivaju anesteziju tijekom bolnih ginekoloških zahvata, u drugim ustanovama to nije slučaj. Negdje postoji anesteziološka služba, negdje je nema, u dvije se ustanove radi tzv. medikamentozno čišćenje materišta, a u drugima se radi isključivo kiretaža, tj. struganje maternice nakon spontanog pobačaja. Pojedini nasilni postupci tijekom poroda, poput prokidanja vodenjaka, ubrzavanja poroda dripom, ureza međice i nalijeganja na trbuh su u nekim ustanovama vrlo česti, u nekima se sve manje koriste. Dio struke spreman je odbaciti takve štetne postupke i staviti u središte potrebe pacijentica, ali veliki dio još se opire i nastavlja koristiti zastarjele prakse. Jedan od velikih problema je nepoznavanje prava pacijenata u teoriji i praksi ali i potpuni izostanak svijesti struke o tome da je veliki dio odgovornosti edukacije pacijentica upravo na struci. Međutim, da bi mogli educirati pacijentice moraju najprije educirati sebe.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
