Razgovor

22.07.2020. 18:22:00 - Antonela Marušić

Srbija poslije velikih prosvjeda

Razglednica iz države u vanrednom stanju

(Foto: Marija Zaric (Unsplash))

U Srbiji, pandemijom trenutno najpogođenijoj zemlji na Balkanu, život za obespravljene građanke i građane nije bilo lagan ni prije nego što je Covid 19 do neugodne jasnoće istaknuo sve limite u javnom zdravstvenom sustavu, ekonomiji i razini poštovanja osnovnih ljudskih prava. A onda su, nakon što je predsjednik Vučić sedmoga srpnja najavio ponovno uvođenje policijskog sata, na ulice Beograda i drugih gradova u Srbiji izašle tisuće revoltiranih građana i građanki. Njihov je bunt simptom nakupljenih nezadovljstava, traumi i nepravdi. Lista društvenih malformacija u Srbiji je dugačka: od višegodišnjih državnih politika represije nad radništvom, ženskim tijelima i ranjivim skupinama, militarizma i kulta nacije, patrijarhata, femicida, do Vučićevih otvorenih izraza prezira prema građankama i građanima ove zemlje.

O stanju u Srbiji danas, nekoliko dana poslije velikih beogradskih protesta, razgovarale smo s tri izuzetno pronicljive i angažirane žene: pjesnikinjom i prevoditeljicom Ivanom Maksić, filozofkinjom Adrianom Zaharijević i feminističkom teoretičarkom i istraživačicom Anom Vilenicom. Njihov pogled u aktualni trenutak zemlje u kojoj obitavaju daleko je od optimističnog, no ako se složimo da bez dubinskog uvida u razine društvene nepravde nije moguće činiti korake ka promjeni, ovakav doprinos razumijevanju stvarnosti možemo vidjeti i dugoročno ljekovitim. Ove, na prvi pogled, mračne razglednice iz zemlje koja se nalazi u jednoj od svojih najvećih kriza u povijesti, pripremile smo kako bismo participirale u razumijevanju događaja koji potresaju današnju Srbiju, ali i pokazale kako su borbe naših susjeda u mnogim segmentima primjenjive i na domaći, hrvatski kontekst

Pjesnikinja i prevoditeljica Ivana Maksić Srbiju vidi kao para-državu, kastinsko-feudalnog tipa, kolonijalna periferija, prostorno-vremenski opustošeni limbo potpuno razorene infrastrukture. "Dok se još uvek otkopavaju grobnice, slave se ratni zločinci, a u apsolutnom diktatu zaveta ćutanja i medijskoj blokadi, još se jedino ubicama, lopovima, tehnokratskoj i kompradorskoj eliti – sada uglednim građanima – daje pravo na "glas" – širenje teorija zavere, huškanje začinjeno mitomanijskom samoviktimizacijom, te eugeničkim teorijama 'struke'. Ta buka permanentne torture, privida demokratije, amortizirana je zabavom za mase u svim njenim pojavnim oblicima, dodajući svakodnevnom hororu i egzistencijalnom užasu pornografski karakter".

Ivana Maksić (Foto: privatna arhiva)

Ivana Maksić (Foto: privatna arhiva)

Njezino viđenje srpskog društva prilično podsjeća na sažetak nekog distopijskog romana.

"Preostali ljudi (nazovimo ih ljudima, a ne narodom, još manje građanima_kama), obezdruštvljeni atomi opstaju sve oštećeniji, u nekom vidu poluilegalne egzistencije, kao najjevtinija radna snaga, gola potlačena tela, u unutarnjem izgnanstvu premreženom teškim depresijama, anksioznošću, bolestima, bez prava na rad, bez prava na lečenje i krova nad glavom, prepušteni sami sebi, baš kao što su tolike žene prepuštene milosti i nemilosti svojih naoružanih i unapred aboliranih krvnika. Izbegavam metaforu logora jer se za njom nedovoljno opravdano i nekritički poteže, ali se Srbija pred našim očima doslovno pretvara u 'kažnjeničku koloniju", gorko Maksić progovara o atmosferi u kojoj, izuzev onih najprivilegiranijih, žive građani i građanke ove zemlje, od najstarijih i najranjivijih, do teško obolelih, izbačenih na ulicu. "Postali smo taoci o čijim golim životima odlučuje suveren koji je, da stvar bude ozbiljnija, svih ovih godina podržavan od strane europskih birokrata i komesara".

Repriziranje ratova 90-ih

Pandemija je, smatra ona, ogolila do srži truo sistem društva. Pod krinkom borbe "za zdravlje naroda" (u maniru ratne retorike borbe protiv "nevidljivog neprijatelja", korone) ili baš zahvaljujući tom "vanrednom stanju", tvrdi ona, došlo je do kuljanja nagomilanog besa, tačke u kojoj se više ne može biti saučesnik perpetuiranja statusa quo, u kojoj se nema kapaciteta za povinovanje sumanutim, nelogičnim i nepredvidivim pravilima (od danas do sutra), lažima koje se serviraju u skladu sa sitnopolitičkim i sitnosopstveničkim interesima.

Represiju najvećeg autokrata u regiji Maksić vidi kao svojevrsno repriziranje ratova 90-ih.

"Vodeni topovi i pendreci, konjica i oklopna mašinerija koja je 'razvlačila pamet' širom Bosne, koja je zlostavljala, ubijala i progonila na Kosovu, svesrdno podržana od kriminalne SPC u čiju se kasu slivaju milijarde dok ljudi umiru na putu do bolnice kao neimenovani otpad, ona ista paravojna policija koja leti ganja siromahe što prodaju lubenicu ili kilo krompira, sada juri i prebija vlastite građane, reprizirajući nam da kako u ratovima 90-ih, tako i sada, strada samo topovsko meso deprivilegovanih i nemoćnih. Koordinate su druge, metode su identične. Ako, prema rečima Fukoa, borbu vode 'svi oni nad kojima se moć sprovodi na njihovu štetu, svi oni za koje je to postalo nepodnošljivo', onda uprkos tome što ona u ovom času nije sasvim profilisana, ni do kraja organizovana, moramo zaključiti da je nužno širiti njen plam, stati uz političke zatvorenike, raditi na mreži solidarnosti i otpora".

Svoju refleksiju o društvu u kojemu je prisiljena živjeti Maksić završava znakovitom izjavom američkog pisca Jamesa Baldwina: "Ljudi koji zatvaraju oči pred stvarnošću jednostavno prizivaju svoje sopstveno uništenje, a svako ko insistira na ostajanju u stanju nevinosti dugo nakon smrti te iste nevinosti – pretvara se u čudovište".

Nezapamćena upotreba sile

Filozofkinja Adriana Zaharijević iz Instituta za filozofofiju i društvenu teoriju u Beogradu slaže se da je bjelodano da su u pitanju protesti protiv autoritarnog režima tokom kojih je takođe osvešćena nezapamćena upotreba sile.

"Autoritarnost, doduše, ide s policijskom represijom, tako da oko postupanja snaga reda ne može biti iznenađenja. Bilo je pitanje trenutka kada će se za građane izvesti ova pokazna vežba, slična onim paradnim kad nam Putin dolazi u goste (neko je ispravno primetio da su na protestima izostali samo predstavnici rečne mornarice), samo ovog puta sa suzavcem, da bi delovalo zaista verno. Zaista, verujem da je reč o pokaznoj vežbi: ili ćete biti dobri, ili ćemo vas zaliti još većom količinom suzavca, i to usred epidemiološke situacije kada je takav postupak bio-bomba".

Adriana Zaharijević (Foto: Lazara Marinković)

Adriana Zaharijević (Foto: Lazara Marinković)

Zaharijević smatra da će, unatoč represiji koju su državni organi nedavno upotrijebili u zaštiti Vučićevog režima, u narednim mjesecima građani_ke ponovno izaći na ulice, i to neke od najugroženijih skupina.

"Ostaje da se vidi za koju tačno priliku smo ovim bili disciplinovani, da li za proteste koji će bez sumnje uslediti posle okončanja pregovora o Kosovu, ili za jesenje proteste tokom drugom talasa kada će na ulicu možda izaći horde ljudi koji su izgubili ili će izgubiti posao, ili možda ako bi na ulicu izašli poniženi građani ove zemlje koji su se u nju vraćali u martu da 'bi se besplatno lečili i širili virus', ili pak lekari i drugo medicinsko osoblje koje je u najvećoj meri zloupotrebljeno od ovog režima u njegovoj igri prividima, a nikad nije bilo jasnije da je "najsuštinskije".

Zaharijević tumači i razloge zbog kojih su na ulice glavnog grada Srbije izašle politički i ideološki prilično raznorodne skupine.

"Sve ove dublje korene nezadovoljstva sabili smo u jedno nabreklo ime koje potkupljuje, zloupotrebljava, potcenjuje, ponižava, preti, razara institucije, osiromašuje, potkazuje, podsmeva se svima i svakom. Zato sada i možemo da se okupimo svi na istom mestu i da nam, kao, ne smetaju naše razlike. Zato i možemo da usmerimo svoj bes prema tom izvoru svih problema, žrtvujući svoja politička uverenja i ostavljajući ih za kasnije. Da se razumemo, problemi su realni i vide se na svakom koraku, ma koliko režim vladao konstantnom proizvodnjom privida. Ali pitanja koja su ostala nerazrešena, politički neoblikovana, zapuštena, usmrdela u memljivoj šupi, neće se rešiti ni 'kasnije', jer ona poput leševa ostaju da trule i smrde. Mnogi su odlučili da odu na neko mesto gde se lakše diše; nama ovde ostaje da se nagutamo suzavca, onda bar znamo zašto ne dišemo".

"Vučiću, ti si covid Srbije"

Režim je, smatra naša sugovornica, pandemiju i sve lošiju epidemiološke situacije iskoristio kako bi ojačao autoritarnost.

"Ovo su protesti s virusom. Iako je na nekim plakatima dovitljivo pisalo 'Vučiću, ti si covid Srbije', nažalost, imamo dva covida, jedan koji je izabran na 'demokratskim izborima' i drugi koji ne traži legitimitet da bude izabran, prenesen, ubistven. Izgleda da danas nema osobe koja ne poznaje bar nekoga ko je oboleo. Na početku pandemije, kada su mnogi pisali o mogućim posledicama stanja koje je delovalo toliko nepredvidljivo, razvilo se i mnoštvo slutnji o doprinosu virusa autoritarnim tendencijama. Upravo smo tome i svedočili pre nedelju dana: dok je oportuno, haj'te napolje; kad je šteta nastala, haj'te u kuće, idemo opet policijski čas. Nije potrebna bog zna kakva pamet da se proceni da će se zatvaranje odigravati po potrebi, a da će virus moći uvek da posluži kao opravdanje: globalni rat protiv virusa ide na ruku sitnim 'građanskim ratovima', a građani postaju krdo, bilo da je reč o imunitetu, bilo da je reč o njihovom političkom i socijalnom položaju".

Stoga se Zaharijević ne slaže s dijelom narativa koji su vladali u javnom i medijskom prostoru, a koji su pandemiju vidjeli kao priliku za osnaživanjem zajednice i solidarnosti među narodom.

"Za mene je snažniji utisak da se virus udružuje sa policijskom represijom, nego što ovakva situacija možda može da proizvode pomake ka direktnoj demokratiji. U martu kada je sve počelo, bilo je i onih koji su se nadali da će nas pandemija naučiti nečemu o solidarnosti, o brizi, o društvenoj mreži ruku. Međutim, nekako po pravilu prevladaju mračne analize, najgori scenariji, policijska represija s pneumonijom i desničarima čiji glas ostavi najsnažniji eho".

Zločini mera štednje

Ana Vilenica korijene politički i ideološki prilično raznorodnog narodnog revolta vidi u ekonomskim politikama vladajućih nomenklatura u Srbiji posljednjih deset godina.

"Poslednju deceniju obeležili su zločini mera štednje. Mere štednje su uništile već u ratu i privatizaciji urušene institucije socijalne države. Mere štednje su uništile javno zdravstvo a to je i najvažniji razlog zbog koga ljudi u Srbiji danas zbog pandemije Kovida-19 umire u većem broju", kaže Vilenica i dodaje kako umjesto da se za vrijeme korona-krize resursi usmjeravaju u javno zdravstvo, oni se ulažu u izgradnju hrama Svetog Save, u finansiranje policije i izgradnju projekata poput Beograda na vodi u okviru koga će biti podignuta 24m visoka statua Stefana Nemanje. Teško je ovdje ne povući paralelu sa gotovo navlas istim "ulaganjima" Milana Bandića u zagrebačke fontane i ostale projekte u kojima se troši novac nužan za javne usluge.

Paralelno se, objašnjava ona, putem privatno-javnih izvršitelja, nove srednje klase u usponu, ljudima otima jedini dom zbog dugova koji su nastali u pokušaju da se ratovi, tranzicija i mere štednje prežive. U Srbiji ljudi se zadužuju kod banaka i zelenaša da bi kupili hranu, obezbedili krov nad glavom, da bi pokrenuli mali biznis ili da bi se lečili bolesni članovi_ice porodice.

Vilenica govori i o državnim politikama represije nad radništvom, ženskim tijelima i ranjivim skupinama. "Patrijarhat i rasizam su integralni elementi nasilnog sistema koji zarad profita manjine seje smrt. Žene se zbog porodiljskog otpusta radi produžene nege bolesne dece nazivaju majkama mafijašicama koje pljačkaju državu, dok im se zbog mera štednji ukidaju izborene socijalne plate, a na njihovo mesto se uvode nagrade za rađanje većeg broja dece, kao mere populacione politike. Institucionalni patrijarhat prati i institucionalni rasizam koji za mnoge Rome znači problema sa elementarnim zadovoljavanjem bazičnih potreba kao što je pristup pijećoj vodi, sigurnom domu, hrani, struji i grejanju".

Ana Vilenica (Foto: privatna arhiva)

Ana Vilenica (Foto: privatna arhiva)

Ljudi su, kaže ona, besni u Srbiji jer su mnogi primorani da svoje domove napuštaju i da traže izvor zarade na tržištu rada u zapadnim zemljama, gde se tretiraju kao građani i građanke drugog reda. Protesti koji su se spontano i organizovano dešavali ne samo u Beogradu već širom Srbije izraz su nagomilanog nezadovoljstva i uništenog dostojanstva koje aktuelna vlast svakim danom nastavlja da gazi svojim lažima, svojim bogaćenjem u sprezi sa kriminalnim strukturama putem javnih radova i bahatim ponašanjem svojih mizoginih predstavnika.

Protesti se u ovom razdoblju događaju diljem svijeta i u regiji: primjerice u Bugarskoj i Sloveniji. Anu Vilenicu pitamo kako ih artikulirati i učiniti zbiljskim oruđem borbe za društvenu pravdu, te može li povući paralelu između beogradskih prosvjeda i prosvjeda u Bosni i Hercegovini 2014. godine kada su doista učinjeni neki pomaci prema direktnoj demokraciji i plenumskom odlučivanju, no nakon toga stvari su se vratile na staro.

"Protesti kakve vidimo u Srbiji danas su simptom opšteg stanja u društvu. Sa jedne strane imamo bahate predstavnike vlasti koji kontrolišu vojsku i policiju, i koje ne prezaju da ih upotrebe protiv onih koji javno pokazuju svoje nagomilano nezadovoljstvo. Sa druge strane se za 'duše nezadovoljnih' bori opozicija u koaliciji sa pojedinim desničarskim grupama, koja je u predhodnim postavkama vlasti u mnogome doprinela ovakvoj situaciji, i pojedine levičarske i desničarske grupacije", objašnjava Vilenica koja navodi kako su beogradski protesti proizveli privremenu krizu direktno demokratskim akcijama protiv državno-kapitalističke represije.

Novi prostor za (samo)organizovanje

"Rezultat toga je bila odmazda države i više od 150 ljudi u zatvorima, mnogi od njih pretučeni i bezrazložno maltretirani i mučeni. Ispaljivanjem suzavca, psima, konjicom i oklopnim vozilima država je zvanično objavila rat svima onima kojima je dosta ponižavanja. Ova pobuna izborila je novi prostor za (samo)organizovanje, za pružanje otpora, za artikulisanje nagomilanog besa. Kako će se ova borba razvijati još uvek ne možemo da kažemo. U Bosni i Hercegovini 2014. plenume su mnogi koristili da izraze svoju muku, da artikulišu svoju patnju i da izađu iz okvira zadatih nacionalističkih narativa u polje socijalnih borbi. "Gladni smo na tri jezika" bila je jedna od glavnih parola tada.

Ana Vilenica govori i o specifičnom medijskom-tehnološkom kontekstu u kojemu su se ovi protesti događali i načinu na koji je društvena stvarnost posredovana preko društvenih mreža i digitalnih servisa.

"Danas su društvene mreže putem uživo video prenosa otvorile prostor za artikulaciju nezadovoljstva. Neko je komentarisao tokom protesta da nije moguće pročitati vest od silnih lajvova. Upravo su ti lajvovi mesto gde su se artikulisali narativi, analize i alternative. Tu je bilo zaista različitih interpretacija od onih levičarskih koje zastupaju ideje socijalne pravde, onih autonomističkih koji računaju na samoorganizaciju, do onih već izlizanih građanskih, ali i onih iz desnog spektra koji za propast Srbije krive migrante, obaveznu vakcinaciju i 5G mreže. Iz svih ovih analiza vidimo da je većini postalo jasno da država više nije za tu za njih i da će u koliko žele da prežive morati da se udružuju".

Mojim je sugovornicama posve jasno je da je u gustoj mreži društvenih nepravdi koje trenutno more narod Srbije, iznimno teško imaginirati i na terenu osmisliti sustave otpora ovakvim politikama, no Vilenica je jedna od onih koji vide prostore za pomak.

"Posao organizovanja brižnih i borbenih struktura u Srbiji već traje. Na tom tragu nastala je Združena akcija "Krov nad glavom" koja se direktnom akcijom bori protiv prisilnih iseljenja, tokom pandemije nastale su i dve Solidarne kuhinje, poslednjih godina nastalo je i nekoliko samooganizovanih vrtića", kaže i ističe kako su posljednjih mjeseci u Srbiji nastale nove strukture u kojima se uči solidarnosti, principima direktne demokratije, u kojima se razgrađuje patrijarhat, mizoginija i rasizam. U njima, tvrdi, pobeđuje radikalni individualizam na koji nas je osudio kapitalizam, praktikovanjem novih oblika zajedništva, bez koga objavljeni rat nije moguće dobiti.

Vileničine završne riječi svojevrsna su maksima koju bi valjalo imati na umu kada se imaginira društvena pravda u svim zemljama na području bivše Jugoslavije.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: adrijana zaharijević, ana vilenica, beograd, covid, covid-19, feministkinje, ivana maksić, izbori u srbiji, prosvjedi, protesti, regija, region, srbija, vučić

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM