Razgovor

11.03.2011. 10:24:20 - Ksenija Zubković (ZamirZine)

Maja Hrgović

Kiklop, Kiklopica

Maja Hrgović

Maja Hrgović

Maja Hrgović, diplomirana kroatistica i anglistica, književnica jr i novinarka, piše i pisala je za Nulačetvorku, Cunterview, Kulturpunkt, Op.a, Graziu, Libelu.... Novinarka je u Novom Listu a do 2008. bila je i članica uredništva Zareza. Stalna je suradnica ZaMirZina. Objavljivala je i u višeautorskim zbirkama, kao što su Ekranpriče 04 i Da sam Šejn, a 2007. je sa svojom pričom uvrštena u antologiju Najbolje hrvatske priče 2007. Dobitnica je BIRN-ove nagrade za novinarsku izuzetnost te nagrade "Kiklop" za debitantsku knjigu u 2010. godini, što je bio i povod ovom intervjuu na ZamirZineu u kojem, osim Kiklopa, komentira "fejsbukovce", situaciju na književnoj sceni, slučaj Assange te "muško" i "žensko" pismo.

 

Da li se Vaša pozicija na književnoj sceni promijenila dobivanjem Kiklopa?

 Nešto publiciteta koji ide uz nagradu donio mi je više čitatelja, to je ono što je stvarno bitno i što me veseli. Jedan lifestyle magazin je htio da im budem kolumnistica, ali su se na kraju ipak odlučili za neku manekenku koja daje modne savjete. U jednom drugom časopisu izišao je članak o kozmetičkim preparatima koje koristim za uljepšavanje.

 

Kakav je značaj književnih nagrada i što one znače za pisca, izdavača i širu javnost?

- U situaciji kad se rad autora podriva na puno perfidnih načina, kao što je kod nas slučaj posljednjih godina, nagrade znače puno – to je neka sitna zadovoljština, priznanje da, eto, ta knjiga ima nekog smisla, da sve to nije pišanje u vjetar. Volim svog Kiklopa, naravno. Voljela bih ga i više da je nagrada novčana; ovako ta ljubav ispada smiješna. Znate ono, ispada da je piscima dovoljno živjeti od zraka i biti potapšan po ramenu jednom godišnje na nekakvoj dodjeli nagrada. Ispada da je piscima čast pisati. Kao što je, valjda, radnicama Kamenskog bila čast grbiti se nad mašinama i ne dobivati plaću. Odurno licemjerje prema radnicima odražava se i na tretman autora koji za objavljenu knjigu dobivaju uvredljivu siću od jedva tisuću eura honorara. Neki čak rade na tome da se u modu vrati ona navada iz devedesetih kad si za objavljivanje svoje knjige morao platiti izdavaču; tako je jedan od medijski najisfuranijih književnih natječaja, Algoritmov "Prozac", koncipiran tako da autor najboljeg proznog rukopisa bude nagrađen – objavljivanjem. Objavljivanje, zaboga, nije nagrada. Nagrada je novac. Zato ni Kiklop nije nagrada, to je možda nekakvo priznanje, utjeha ožalošćenom piscu koji je u hranidbenom lancu izdavaštva mali crv. Zanimljivo je da malo tko o ovome govori. Izdavači su, na primjer, glasniji u kuknjavi o svom ugroženom statusu. A što književna nagrada znači za izdavača? Baš me briga. Izdavač će ionako raznim potporama Ministarstva i otkupom knjižnica pokriti sav trošak te knjige. Moji su troškovi pod mnogo većim upitnikom.

 

Prije otprilike godinu dana za Radio 101 rekli ste da su za Vas novinarstvo i umjetnička proza dvije različite sfere koje pokušavate držati odvojeno. U zadnje vrijeme Vaši tekstovi u Novom Listu su mješavina žanra – neke vrste fikcija na aktualne teme. Je li to neka treća sfera ili međusfera ili su sfere prestale postojati?

- To je treća sfera. Konkretno, radi se o ciklusu Promaja, u subotnjem prilogu Pogled objavljujem dulje tekstove, satirične, o društveno-političkim aktualijama, likovi su fikcionalni, ali nose imena hrvatskih političara, sve u svemu, zabavljam se pišući, a reakcije koje dobivam od čitatelja su stvarno dobre. To je nešto treće, ni novinarstvo ni književnost. I dalje inzistiram na podjeli između umjetničke proze i novinarstva, tu granicu poštujem i ona mi je bitna. Valjda zato što poštujem književnost; ne bih htjela da mi književni tekstovi nalikuju na novinske tekstove, proza to nije zavrijedila…

 

Čini se da kritičku opoziciju najčešće pronalazimo na internetu. Najcjenjeniji opinion makeri, najbolji i najkritičniji tekstovi nalaze se na internet portalima. Kako ocjenjujete medijsku situaciju u RH, a osobito internet novinarstvo i publicistiku?

- Kritičku opoziciju nalazimo na Internetu zato jer su nam se novine sramotno srozale, kao i televizija. Ali to još uvijek ne znači da Internet obiluje pametnim, kvalitetnim tekstovima, to nipošto ne mislim. Internet je zakrčen bezvezarijama i šundom, a ono malo političkih i kulturnih sadržaja je novinarski loše obrađeno, najčešće je tako. Valjda sam pomalo snob, ali bliska su mi stajališta Andrewa Keena iz "Kulta amatera"; ne oduševljavam se gomilama samoprozvanih novinara koji entuzijastično komentiraju sve živo i neživo, u pidžamama. Ono što cijenim je mnogostrukost mišljenja koje Internet otvara; ali svemu tome treba pristupati kritički; sumnjičavo i s puno pitanja. Medijska situacija je takva da ne dopušta čitalačku lijenost i usvajanje "zdravo za gotovo". To je i dobro, nekakva gimnastika mozga. Moje svakodnevno štivo čine Zamirzine, Kulturpunkt, Libela, e-novine, Moderna Vremena, Feminsting.org i Guardian.

 

Blogeri, facebook? Kolika je njihova stvarna moć djelovanja i utjecaja a koliko samo stvaraju iluziju da čovjek prividno u nečemu sudjeluje?

- Stvarna moć fejsbukovaca? Skeptična sam. Mislim, simpatično mi je to virtualno udruživanje oko nekih ciljeva, one akcije "klikni za ovo, stisni lajk za ono", to je simpatično, često i edukativno. Ali ako govorimo o stvarnom udruživanju, nekim bitnim pothvatima, dosad nisam vidjela da je facebook uspio izgenerirati takvo nešto. Ova akcija Ivana Pernara najveći je uspjeh samoorganiziranja preko Facebooka, a ustvari se radi o tisuću nabrijanih klinaca koji nemušto afektiraju. Je li nam to donijelo nešto osobito veliko i bitno? Ne bih rekla.

 

U svjetlu toga kako vidite fenomen Wikileaksa i Juliana Assangea, medijski interes i spletke, pogotovo s obzirom na optužbe za silovanje odnosno tzv. "date rape" koje su podnesene protiv Assangea?

- Silovanje nikad ne bi trebalo biti instrumentalizirano kao oruđe u hajci na nekoga, to je zločin za sebe, uvijek strašan, uvijek golem, koji se ničim ne da umanjiti, nikakvim blagonaklonim kontekstualiziranjem. (Ova fraza "date rape" mi nikako nije sjela, kao da je skrojena da prikaže nasilje blažim; kao da silovanje u braku ili na spoju nije "za ozbiljno".) Zbog zviždačke hrabrosti navijala sam za Assangea, mnogi su zbog simpatija prema njemu apriori zanemarili optužbe za silovanje, kao, sad mu to podmeću iz osvete. Opasno je to. Kao što nitko ne bi smio biti amnestiran za nasilje zato što ga je počinio na spoju, a ne iz zasjede u mračnoj ulici, ili zato jer je "inače okej tip", tako ni ovo sa Assangeom i silovanjem ne bi trebalo biti razmatrano u istom košu. Kad je prije mjesec dana novinarka Lara Logan brutalno silovana dok je izvještavala iz Egipta, u novinama je izašla čitava serija tekstova u kojima se revolucionari, pobunjeni protiv Mubaraka, suptilno polu-amnestiraju za taj čin. Jer su oni u tim prosvjedima pozitivci. Kad je Roman Polanski silovao 13-godišnju djevojčicu, mnogi su glatko prešli preko toga, zato jer vole njegove filmove. Kao, on je "inače okej tip". Assange može biti okej tip, i velika faca zbog dokumenata, ali kad govorimo o silovanju, voljela bih da govorimo samo o silovanju i o ničemu drugome.

 

Sukob na književnoj sceni? Visković, Jergović. Dežulović, Tomić.... Sigurno sam nekoga zaboravila. Kako bi objasnili nekome tko je proveo zadnjih mjesec dana u izolaciji o čemu se ovdje radi?

- Ovako. Prvo je Jergović, aspirant na srbijansko književno tržište, prije godinu dana ili nešto više, dao intervju beogradskom Vremenu u kojemu se na svaki dostupan mu način dodvorava srbijanskom čitateljstvu, pa i desničarskom, tvrdnjom da razumije tragiku i motive četnika Draže Mihajlovića. Onda je predsjednik Hrvatskog društva pisaca Velimir Visković u nedavnom intervjuu Vijencu citirao tu Jergovićevu tvrdnju i nazvao Jergovića jedinim Hrvatom koji ima razumijevanja za afirmaciju četništva. Pa su se na to uvrijedili Jergovićevi prijatelji i kolege iz firme, koji su u njegovo ime tražili ispriku od Viskovića. A onda je te Jergovićeve frendove kvalitativno i kvantitativno nadjačao bunt drugih aktera književne scene koji su se usprotivili Jergovićevim manipulacijama i despotskom ponašanju u medijima i kulturi. Čitava je gungula bitna samo zato jer pokazuje da ni kulturnjaci ne pristaju više – kao ni društvo u cjelini – na stav "šuti i trpi". Sjajno je da su, kakav god bio povod, dali do znanja da zlouporaba moći nije dopuštena, ni Jergoviću ni bilo kome drugome.

 

Rekli ste da Vas je prestala zanimati "muška" književnost, s muškim likovima i pogledom na stvari iz muške perpsektive.

- Diplomirala sam kroatistiku i anglistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, i na obje studijske grupe bila sam izložena upravo monstruoznoj količini štiva muških pisaca. Odradila sam to junački, studij je koncipiran, neću reći mizogino, ali eto, s vrlo malo sluha za autorice. Da ih pitate zašto je to tako, zašto je na popisu obavezne literature više od 90 posto muških imena, rekli bi vjerojatno da je to zato jer studij korespondira s kanonom. Zanimljivo je da su na istom tragu i opravdanja urednika današnjih novina za sve veće žutilo – kažu da je to zato jer novine preslikavaju društvo. Žutilo je, kao, društveni kanon i tu se, kao, nema što napraviti. Ples po liniji manjeg otpora, rekla bih. Ja se opirem, kao čitateljica, tako da dajem prednost ženskim autoricama. Nije to zbog nabrijanog aktivizma, nego se naprosto ta moja zasićenost maskulinom prozom (zacementirana lošom hrvatskom stvarnosnom prozom koja je opsjednuta mamurlucima ispraznih birtijanera) poklopila s tim da danas ima, barem na engleskom govornom području toliko spektakularno dobrih književnica (pogledajte nominirane za Orange prize svake godine, ili kod nas, dobitnice svih bitnih književnih nagrada prošle godine). Autorice poput Anne Enright, Alice Munro, Margaret Atwood ili pak genijalne Lorrie Moore zadovoljavaju sve moje čitalačke strasti. Kad čitam domaće autore, muške pisce, to je zbog nužnosti posla.

 

Koliko su uopće perspektive u književnosti i umjetnosti općenito obilježene rodom? Imaju li smisla oznake kao što su chick lit ili dick lit?

- Sve je obilježeno rodom. Pa i književnost. Chick lit i dick lit? Ne smetaju mi te oznake, izravne su i nisu licemjerne, prilično jasno upućuju na sadržaj, pa tko voli, nek izvoli. Neke spisateljice se panično boje da će im prilijepiti diskreditirajuću oznaku chick lita ili ženskog pisma, bez obzira na to što napisale. Nažalost, taj se strah često i pokaže opravdanim, osobito s ovim potonjim. Mojoj je knjizi u jednoj kritici vrlo gorljivo polaskano da je ona "muško pismo nastalo od ženske ruke"; i to je otprilike vrhunac odobravanja koje ti patrijarhat može udijeliti – odati ti priznanje da pišeš kao muško, da si se približila ultimativnom idealu. Mene zabrinjavaju takva laskanja.

 

Kako napreduje novi roman o tranziciji i izrabljivanju žena? Koliko su Vaši intervjui na sličnu temu doprinijeli ovom romanu?

- Ide sporo i teško; da nisam za pisanje tog romana dobila stipendiju Central European Initiative koja mi je velikodušno omogućila nešto komocije u pisanju, išlo bi još sporije. Nisam od onih koji naštrikaju roman za dva tjedna. Dobro je što sam istraživanje već odradila u sklopu jednog novinarskog rada, putovala sam u Bugarsku, Italiju, Rumunjsku i Austriju i intervjuirala devedesetak žena s Balkana, gastarbajterica koje prehranjuju svoje obitelji, i ta socio-ekonomska priča je lajtmotiv romana.

 

A nakon ovog romana, kakvi su daljnji planovi?

- Sva koncentracija mi je usmjerena na ovaj roman. Imam jednu ideju o knjizi eseja, pustit ću je da se sama uobliči, polazište su mi neki moji tekstovi o medijskom tretmanu žena, i društvenom uopće, to su osi mog koordinatnog sustava, što se tiče publicistike.

Tagovi: kultura, maja hrgović

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

hdz 4.9%:
"mamurluci ispraznih birtijanera":)) odlicno!
11.03.2011. 15:24

Stup srama

Iz drugih medija

AEM