Razgovor

30.06.2011. 11:04:56 - Tajana Broz

JOSIP ŠIPIĆ

Nitko više ne dovodi u pitanje sudjelovanje žena u desnim strankama, ali zna se njihova pozicija

Josip Šipić završio je Filozofski fakultet u Zagrebu te 2005. godine magistrirao rodne studije na CEU u Budimpešti kao stipendist Ministarstva znanosti i obrazovanja ("Zanimljivo je da Ministarstvo nikada nije tražilo dokaz da sam magistrirao. Mogao sam i ne završiti taj studij što se njih tiče." kaže Šipić).

"Nakon Budimpešte sam godinu i pol tražio posao u gender priči, ali ga nigdje nisam našao. Faksevi, instituti, bilo koji projekt vezan uz gender, Ured za ravnopravnost spolova, NGO-i. Nigdje ništa." Na pitanje misli li da je to zato što se preferiraju žene kao one koje bi se primarno trebale baviti genderom, Šipić odgovara "Apsolutno. I to je problem. Svjesno ili nesvjesno zatvaranje u isključivo jednu vrstu priče. Stvari se ne mogu promijeniti ako se ne uključe svi. Napredak se može postići tek kad nema ekskluziviteta.".

Šipić radi na Ekonomskom institutu kao voditelj izdavaštva, odnosno izvršni urednik, te je vanjski suradnik na kolegiju Mediji i rodne uloge na studiju novinarstva na Fakultetu političkih znanosti. Trenutno je na doktorskom studiju "Komparativna politika" na FPZg-u.

Magistarska teza "Politika majčinstva u komparativnoj perspektivi hrvatskih desnih političkih stranaka" koju je predstavio na konferenciji "Women in media" održanoj u svibnju na Fakultetu političkih znanosti izazvala je mnogo pozornosti sudionica konferencije te je sigurno jedinstveni istraživački rad o političarkama u Hrvatskoj.

 

  • Možete li pojasniti što je to politika majčinstva (politics of motherhood) i kako se ona manifestira?

 

Politika majčinstva je teorijski koncept koji se koristi kako bi opisao žene koje majčinstvo koriste kao motivaciju i opravdanje za politički angažman ili strategiju u političkom djelovanju. Počeo se koristiti u opisivanju organiziranih skupina majki koje su se po raznim temama organizirale i angažirale, ali majčinstvo im je bilo osnovni driving force, ono što im je dalo motiv za politički angažman. Postoji i na ljevici i desnici. Na ljevici je zanimljiv fenomen jer ruši nacionalističke projekte ili je usmjeren protiv militarističkih režima kao što je to bilo u Argentini koja je možda najbolji primjer. Tijekom argentinske hunte poznate su bile Majke s Majskog trga koje su se kao majke nestalih osoba bunile protiv vojne hunte koristeći pritom svoja tijela. To je bila subverzija, provokacija cijelog sustava koji ih je svrstavao u privatnu sferu. Na desnici se pak majke okupljaju u okviru nacionalističkih režima kako bi promovirale nacionalističku ideju i politiku.

 

  • Što je pokazalo Vaše istraživanje vezano uz politiku majčinstva i hrvatske političarke na desnici?

 

Išao sam s nekoliko postavki. Prva je ta da će se bez obzira kojim strankama na desnici pripadale te političarke, a radio sam istraživanje na primjeru Jadranke Kosor iz HDZ-a, Vesne Škare Ožbolt iz DC-a i Ruže Tomašić iz HSP-a, pokazati da one u većoj ili manjoj mjeri koriste politiku majčinstva. Zatim, ako se uzme rod kao analitička kategorija u istraživanju, da će se za sve analizirane stranke pokazati da koriste nacionalistički diskurs, čak i za Demokratski centar koji se deklarira kao stranka centra, jer će se u svim slučajevima rod konstruirati kroz naciju. Sve tri političarke koristile su politiku majčinstva i klasične nacionalističke agende.

U istraživanju sam se posvetio natalitetnoj politici i braniteljima, dakle konstrukciji normativne ženskosti i muškosti u hrvatskom društvu, odnosno kako desne stranke u Hrvatskoj i njihove visoko pozicionirane političarke artikuliraju tu priču. I dobio sam otprilike isto. Žene se prvenstveno gleda kao majke i na taj način se konstruira normativna ženskost. Konstruira se i kroz pronatalitetne politike i argumentaciju za te politike, a koja je naravno potaknuta tzv. bijelom kugom i pričom kako Hrvati kao nacija izumiru.

Briga za branitelje je, osim u svrhu konstrukcije rodnog identiteta navedenih političarki u simbolu brižne majke, poslužila i za konstrukciju normativne muškosti. To su naši sinovi, naši heroji koji su obranili ovu državu, odnosno naciju. I to su pravi muškarac i žena – branitelj i majka. Klasična priča nacije i roda.

 

  • Istraživanje je provođeno 2005. godine kad Jadranka Kosor još nije otkrila nasilje nad ženama kao temu?

 

Tako je. Ona je tada počela otkrivati ženske teme i to mi je bilo dosta interesantno. Tada se dosta spetljala sa ženskim organizacijama i one su je koristile kao ženu na moćnoj političkoj funkciji. U to vrijeme se desio i skandal oko podrške Ženske mreže Hrvatske njezinoj kandidaturi za predsjednicu RH. Jadranka Kosor je u principu dobar primjer kako žene na desnici mogu zagovarati profeminističke stavove, ali s druge strane ženske organizacije i feminizam ne smiju zapasti u zamku esencijaliziranja – želimo predsjednicu samo zato što je žena i podržat ćemo je samo zato što je žena. Tu se desio klasični problem biologije.

 

  • Često imamo prijepor treba li inzistirati na brojkama odnosno biološkom momentu ili je jedino bitna tzv. kvaliteta kandidata?

 

Naravno da se treba zalagati za veći broj žena u politici. Ali, nije samo stvar broja, nego i onoga što se priča i što se nudi, pogotovo kada su u pitanju rodne politike ili interesi žena. Kao što istraživanja žena na desnici pokazuju, tu može biti stvarno svega. Tu treba biti jako oprezan. Istovremeno ne prihvatiti argumente protiv politike kvota prema kojima se kvaliteta kandidata žrtvuje zbog rodne ravnopravnosti. Taj argument podrazumijeva da su muškarci kvalitetni čim su u politici, odnosno ne dovodi se u pitanje kvaliteta političara, dok se političarke trebaju dokazivati.

 

  • Obzirom na tradicionalne, patrijarhalne vrijednosti koje desnica zastupa koliko je moguće da političarke na desnici ne koriste elemente majčinstva kao legitimaciju vlastitog angažmana? Mogu li u svojim strankama drugačije uopće preživjeti?

 

Mogu. Politika majčinstva nije univerzalna priča. U različitim vremenima, različitim društvima, različitim kulturama i različitim strankama desnice koristit će se različite strategije i neće sve žene na desnici preuzeti diskurs majčinstva. U Nizozemskoj čisto sumnjam da hoće. Ali u nas, u kontekstu Hrvatske, definitivno da, zbog kulturnih i povijesnih razloga.

U Italiji i Americi se u devedesetima dosta preuzimao taj diskurs, a isto se desilo i u svim državama bivšeg Istočnog bloka koje su nakon pada komunizma prošle kroz snažnu retradicionalizaciju, a mi smo tu definitivno bili najgori. Devedesetih smo, osim retradicionalizacije, doživjeli i rat, imali smo dupli problem. Jedan od argumenata u mojoj tezi je bio da se kod analiziranih političarki politika majčinstva koristi i zbog nasljeđa devedesetih. Sve tri analizirane političarke su dominantno omeđene devedesetima i Franjom Tuđmanom. Vesna Škare Ožbolt, predstojnica Tuđmanovog predsjedničkog ureda i njegova savjetnica, Ruža Tomašić, njegova tjelohraniteljica, i Jadranka Kosor koja je ušla u HDZ sredinom devedesetih na njegov poziv i postala saborska zastupnica. Njihov politički život i njihove karijere omeđene su devedesetima i Tuđmanom.

 

  • Još je samo Jadranka Kosor uistinu relevantna političarka. Je li za dugovječnost na političkoj pozornici važnija pripadnost velikoj stranci od bilo kakve ideje, ideologije, strategije?

 

To je točno, međutim nisu samo njih tri koristile politiku majčinstva kao neku vrstu legitimacije za političko djelovanje ili strategiju za dobivanje poštovanja unutar svog biračkog tijela, stranke ili društva. Društvo i dalje gleda na politiku kao prljav posao što se očituje i u rodno obojanoj frazi "Politika je kurva". Žena, pogotovo na desnici, koja se želi baviti politikom i biti respektabilna na početku se mora nekako opravdati. Primjerice, Kolinda Grabar Kitarović također je koristila majčinstvo kao strategiju za političku legitimaciju pa je dojila u pauzama sastanaka. Bilo je i raznih izjava od strane političarki vezanih uz majčinstvo kao što su "Žena vrijedi koliko djece rodi", a da bi mogle uopće zauzeti autoritativni odmak prema drugim ženama i njima nametati majčinstvo one se moraju i same ostvariti u tom pogledu.

 

  • Nedavno je i do naših medija stigla priča o knjizi "Djevojačka stvar" koja istražuje sve veći angažman i uspjeh žena u desničarskim neonacističkim organizacijama u Njemačkoj. Zanimljivo je kako navode da kada žene promoviraju takve ideje one nailaze na bolju prihvaćenost u javnosti jer zbog rodnih stereotipa o ženama kao blažima, nježnijima, tolerantnijima te ideje dobivaju toplo ljudsko lice. Postoje li i druga istraživanja o tom fenomenu?

 

Slične teze iznosi i knjiga Mothers in the Fatherland koja govori o ženskim sekcijama u Trećem Reichu. Radikalno desni pokreti, ekstremistički pokreti bilo rasni, vjerski ili nacionalistički, koriste žene najčešće u svrhu stavljanja ljudskog lica svojim pokretima, da izgleda kao da pokret ima svoju humanu stranu. To je potvrdilo i istraživanje o ženama u Ku Klux Klanu i fašističkoj Italiji. Međutim nije to nužno. Takve interpretacije kriju i jednu zamku. Ispada da su žene izmanipulirane i koriste se samo kao privjesci. No, one to nisu. One su vrlo autonomne i svjesne toga što rade. Neke žene mogu ostvarivati svoje interese sudjelujući u nacionalističkim i radikalno desnim pokretima. Krajem osamdesetih i kroz devedesete se u feminističkoj literaturi pojavljivala esencijalistička argumentacija da je majčinstvo garant politike mira i tolerancije te da žene u globalu imaju antimilitaristički pogled na svijet. To definitivno nije točno. Žene u radikalno desnim strankama i pokretima nisu instrumentalizirane, nisu zavedene, svjesno su tu. Političarke mogu koristiti različite strategije. Mogu ići na priču humanosti i suosjećajnosti i na taj način dobiti političku moć, koju onda mogu koristiti za svoje ciljeve i interese. Jadranka Kosor je tu najbolji primjer. Sam Sanader je upao u tu trapulu koju u stvari desne stranke postavljaju. Kao, ona je zapisničarka, tu je držimo da figurira, a evo vidimo kako je ta priča završila. One korištenjem stereotipa stvaraju poziciju moći s koje discipliniraju i žene i muškarce.

 

  • Čini se da su političarke na desnici uspješnije u proboju na sam vrh političke piramide, iako iza njih dugo, dugo nema niti jedne žene za razliku od ljevice gdje je mnogo više žena koje zauzimaju neke srednje hijerarhijske pozicije, ali ih nema ili ih je malo na samom vrhu.

 

Žena na ljevici mora biti više jer je to stvar ideologije. Ljevica nužno želi više žena u politici ili je bar prva pokrenula priču povećanja broja žena. Desnica to nikada nije htjela niti će to raditi kroz kvote, već oponiraju ljevici drugačije pa ovakva situacija nije čudna. Desnica može stavljati žene kao dokaz progresivnosti, kao težimo civilizacijskim pomacima, europskim vrijednostima. Negdje se žene na desnici mogu koristiti kako bi se napravio odmak prema npr. "zatucanim Muslimanima" na Zapadu, ili u Srbiji prema "zatucanim Albancima". Uvijek prema onome koji je dominantni drugi i predstavlja "prijetnju" zajednici. Crkva se isto zalaže za dostojanstvo žena što je za desnicu jako bitno i to može biti jedan od razloga zašto oni postavljaju žene na visoke pozicije – taj je fenomen poznat kao novi feminizam Ivana Pavla II. Žena je jednaka, ima svoje dostojanstvo, ali zna se što, gdje i kako treba biti, pogotovo što se majčinstva tiče. Nitko više ne dovodi u pitanje sudjelovanje žena u desnim strankama, ali zna se njihova pozicija. No, nemojmo se zavaravati da lijeve stranke nisu patrijarhalne.

 

  •  Ponekad se čini kao da su ljevičarke progresivnije i liberalnije od svojih stranaka i društva i da je to ono što ih koči u dolasku na vrh?

 

Apsolutno. Ne slažem se s Josipovićem da događaji na splitskom pride-u nisu pravo lice Hrvatske. To je pravo lice Hrvatske, samo što mi sebe lickamo jer nas to netko drugi traži. Isto tako, društvo ne može progutati ni ljevičarke. Društvo ih percipira kao previše liberalne i progresivne, lijepi im etikete feministkinja u pejorativnom smislu, pa su jugonostalgičarke, ili im se broje krvna zrnca, ili im se gleda religijski moment ili obiteljska priča. Meni se čini da će u budućnosti izabrana premijerka prije doći s desnice nego s ljevice zbog društva u kojem živimo. Za žene s ljevice je jedina mogućnost da konačno osvoje vlastitu stranku, da prestanu biti sekcija. Podrazumijevamo da su žene na ljevici super. Niti je ljevica u nas nešto pretjerano otvorena prema ženama na visokim funkcijama, naročito ne jakim ženama, Željka Antunović je dobar primjer toga. Niti su te žene nužno ono što bismo mi, gledajući s feminističke pozicije, željeli od njih. Koja je to feministkinja na ljevici, osim Mirele Holy koja nije pretjerano jaka, koja kontinuirano promiče ženska i manjinska prava i teme? Vesna Pusić to više ne radi, možda prigodničarski, za vrijeme Pride-a ili kada se potegne takva tema. Na kraju ispada da je Jadranka Kosor jača feministkinja i ispada da je svojom političkom moći više doprinijela poboljšanju položaja žena od lijevih političarki, što je katastrofa. Postoje žene na desnici u Zapadnoj Europi, naročito mlađe, koje imaju neku vrstu feminističke agende i čak ih teorija definira kao postfeministkinje ili neofeminstkinje. Čini se da desnica sve više prisvaja feministički diskurs, a razloge za to treba istraživati i propitkivati.  

Tagovi: desnica, feminizam, jadranka kosor, josip šipić, kolinda grabar kitarović, ljevica, majčinstvo, mirela holy, politička participacija žena, političke stranke, ruža tomašić, vesna pusić, vesna škare ožbolt

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM