Razgovor

13.01.2012. 13:39:05 (bitchmagazine.org, themamafesto.wordpress.com)

Ani DiFranco

Kao što rekoh...

Ani DiFranco

Ani DiFranco

Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Kada sam prvi puta čula pjesmu Ani DiFranco bilo mi je četrnaest godina. Njezin album Puddle Dive osvojio me već svojim žarko žutim omotom (s kojega me gledalo Anino nasmijano lice), a kada sam upamtila riječi pjesme "My IQ" nakon svega nekoliko slušanja, znala sam da sam se ´navukla´. Nakon što sam otkrila feminizam moja veza s Aninom glazbom dodatno se produbila. Svi njeni tekstovi feministički su intonirani te potiču slušatelja/icu da neprestano preispituje svijet oko sebe. Ani je bila uz mene i tijekom studija, no nakon što sam diplomirala i udala se, počela sam se pitati hoću li i dalje pronalaziti istinu u njenim tekstovima. A onda se desilo nešto čudesno. Suprug i ja gledali smo snimku Aninog nastupa u njujorškom Central Parku. Usprkos mučninama izazvanima trudnoćom svojski sam se trudila uživati. A onda je u jednom trenutku Ani spomenula da je i ona trudna. Istog sam trena osjetila da povezanost s njom koju sam prvi puta osjetila još kao tinejdžerka može samo nastaviti rasti i jačati. Okolnosti u kojima živimo neprestano se mijenjaju, no naše strasti i uvjerenja ostaju ista.

Sa dvadeset studijskih albuma iza sebe i novime na putu, Ani je i dalje opaka kao prije. U njenim se pjesmama više ne osjeća nekadašnja tjeskoba, no čvrsti stavovi i duh aktivizma i feminizma i dalje su tu. Nedavno sam imala priliku susresti se s Ani. Jednom kad je razgovor krenuo, nismo se mogle zaustaviti - pretresle smo sve i svašta, od glazbe, pobačaja i pokreta "Okupirajmo Wall Street" (Occupy Wall Street) do feminizma i naše djece.

U današnje vrijeme feminizam u velikoj mjeri egzisitira on-line: preko blogova, web stranica, društvenih mreža i sl. U kolikoj mjeri ti sudjeluješ u svemu tome? Možeš li usporediti današnju situaciju s onom iz 1990.-e, kada si lansirala svoju izdavačku kuću Righteous Babe Records?

Iskreno, ne provodim previše vremena u cyber svijetu. Što da kažem – ja sam staromodna cura. Imam...koliko?...četrdeset i nešto...četrdeset i jednu godinu, tu negdje. Moja producentska kuća je vjerojatno posljednja na planeti dobila svoju službenu web stranicu (tek 2000.-e godine).

Mnogo ljudi pogrešno misli da ja svoj uspjeh dugujem Internetu. Istina je ta da sam u početku gotovo isključivo funkcionirala po principu ´uradi sam´: odlazila sam u kafiće i klubove, dogovarala gaže, svirala, razgovara s ljudima poslije nastupa...

A mi bismo snimali tvoje nastupe i dijelili kasete svojim prijateljima!

To te ja pitam! Stara škola!  [Smijeh] Meni je to još uvijek draže. [...] Nastojim se što više uključiti u pokret "Okupirajmo Wall Street", jer mi se čini da zaista daje nadu i potiče progresivnu politiku i dijalog o nejednakostima koje postoje u Americi, o poreznom sustavu, Vladi i slično. Što više vremena provodim sa svim tim divnim aktivistima i aktivisticama, sve sam više uvjerena da svatko od nas naprosto mora izići na ulicu, družiti se s ljudima, pomagati drugima i sudjelovati u stvaranju zajednica iz kojih će postupno krenuti i političke promjene. Sviđa mi se što je sve u vezi tog pokreta potpuno spontano: kao, mi ćemo lijepo otići na Wall Street, sjediti tamo, svirati bubnjeve, plesati... Djeluju intuitivno i čini se da je to nešto što ljudi zaista prepoznaju i s čime se mogu povezati. [...] Mislim da je cijela stvar zadobila jedan zbilja poetičan i prekrasan oblik. Vjerujem da je u konačnici najvažnije jednostavno izići na ulicu i povezati se s drugim ljudima. Internet nam u tome i pomaže i odmaže – naravno da su i kompjuteri i Internet sjajna stvar, ali oni nažalost istovremeno produbljuju jaz među ljudima. Po cijele dane buljimo u ekrane, stvaramo vlastite male svjetove u kojima se izoliramo od drugih i u konačnici dopuštamo eliti da nam maže oči.   

[Razgovor polako prelazi na feminizam i način na koji ga se danas percipira].

Možda je feminizmu potreban jedan dobar rebranding?

Mislim da bismo trebali više razmišljati o jeziku kojime se svakodnevno služimo. Ja, primjerice, namjerno izbjegavam izraze poput ´prava na život´, jer smatram da se u njihovoj pozadini krije pomno osmišljena, manipulatorska retorika. [...] Riječi kao što su ´feminizam´ ili ´patrijarhat´ gotovo su u potpunosti izašle iz uporabe. Meni je nevjerojatno da se o tome uopće ne govori – to je kao ogroman slon u sobi.

Upravo tako! Na nama je da inzistiramo na tim riječima jer ćemo se inače svi uljukati u lažnu sigurnost.

Točno – nakon nekog vremena prestanete preispitivati značenje i implikacije pojedinih riječi i jednostavno ih počnete uzimati zdravo za gotovo. Zaboravljamo da još uvijek nismo u potpunosti iskusili ljudsku prirodu: patrijarhat nam je do sada nudio isključivo ´muško´ iskustvo. Tek onda kada ćemo zaista moći govoriti o istinskoj ravnopravnosti spolova, moći ćemo govoriti o ljudskoj prirodi u punom smislu te riječi. Moći ćemo usporediti kako muškarci i žene zaista razmišljaju o ratu i agresiji, hijerarhiji i dominaciji, te ustanoviti je li mit o razdvojenosti i autonomnosti spolova uopće održiv. Ili smo možda ipak prirodno skloniji suradnji i povezivanju (a vjerujem da jesmo!).

Apsolutno. Mislim da se to primjećuje već u ranoj dobi... Imam sina - što me uhvatilo prilično nespremnu, jer sam u glavi već stvorila sliku sebe sebe kako odgajam malu buntovnicu. Na kraju je ispalo: ´Ajde dobro, odgojit ću malog bunotvnika.´ I sad, taj moj mali petogodišnjak obožava paradirati po kući odjeven u kostime princeza...

Genijalno!

...ali isto se tako voli pretvarati da laserima gađa susjede. Očito je, dakle, da je rod prilično fleksibilna stvar. Možda kad bismo prestali šiziti na dečke koji nose ružičasto i lakiraju nokte, ili na djevojčice koje se tu i tamo potuku, možda bi onda ta fleksibilnost dovela do postupnog urušavanja rodnih stereotipa...a s vemenom i samog patrijarhata. Ne znam, možda sam preveliki idealist, ali...

Ne, ne, ja u potpunosti podržavam tvoju viziju. Vjerujem da će se tako nešto dogoditi. Kad je mojoj kćeri bilo tri godine, bila je potpuno opsjednuta razlikom među spolovima. Kao, ´Ajme mama, pa ti si cura, a tata je dečko! Vau!´ To ju je opčinjavalo. Kasnije je ustanovila da neki ljudi mogu biti i jedno i drugo. Najozbiljnije, za neke ljude koje znamo kaže da su ´pomalo cura i pomalo dečko´. Mislim da se sva djeca rađaju s tako fleksibilnim pogledom na rod – to se čini nekako prirodnijim.  Tek se kroz proces socijalizacije ti impulsi postupno brišu. 

Slažem se. Čak i ako tvoje dijete odrasta u kući bez televizora, imat će dovoljno prilika uvjeriti se  koliko je "važna" razlika među spolovima: vidjet će to na ulici, na jumbo plakatima koji prikazuju mamu u kuhinji ili u dućanu. Ljuti me što mnoge ljude to uopće ne zabrinjava. Kao, ´U čemu je stvar?´ Srećom pa neki od nas žive u balončićima liberalizma, ali...

Sjećam se kako sam bila razočarana kad je moja kćer počela govoriti engleski. Jezik je prije svega okvir, tako da njeno izražavanje više nikada neće biti potpuno slobodno. Slažem se s tobom da bismo trebali omogućiti našoj djeci da što dulje uživaju tu slobodu s kojom se rađaju.

Da... Izgradit ćemo tu utopiju, prije ili kasnije! [...] Otkako sam rodila, primijetila sam da ljudi oko mene odjednom imaju mnogo više za reći na račun mog feminističkog angažmana. Neki od njih su  mi otvoreno rekli kako im se čini da su uloge majke i feministice međusobno nespojive. Kako je majčinstvo utjecalo na tvoju feminističku ideologiju? I je li uopće utjecalo?

Da, rekla bih da jest. Čini mi se da feminizam nekako prirodno proizlazi iz majčinstva. Naravno, to ne znači da moraš roditi, ili čak biti žensko da bi to iskusio/la. Ono što želim reći jest da je iskustvo ženskog uma i tijela, rađanja i majčinstva u samom središtu feminizma. Voljela bih da naše shvaćanje feminizma nadiđe strogo socijalni angažman, tipa ´jednake plaće za jednak rad´, i preraste u poimanje feminizma kao... preduvjeta za mir u svijetu. Iskreno, vjerujem da je patrijarhat u korijenu svih nejednakosti i neravnoteža u svim društvima na svijetu... Eto. Patrijarhat je prvo pravilo svakog ljudskog društva. Što sam starija sve više uviđam da je za mir prijeko potrebna ravnoteža: u vlastitom tijelu, u ekosustavu, među vladama ili skupinama ljudi. Da biste stvorili mir, nije vam potrebno savršenstvo – dovoljan je već i osjećaj ravnoteže.

Tagovi: aktivizam, ani difranco, feminizam, glazba, majčinstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM