Razgovor

18.01.2013. 15:59:45 - Dragan Grozdanić (Novosti)

politička moć žena je ograničena na višu klasu

'Žene u kapitalizmu ne mogu dobiti važna socijalna prava'

Lilijana Burcar

Lilijana Burcar

Lilijana Burcar je profesorica, publicistkinja i aktivistkinja koja se u svom istraživačko-teorijskom radu bavi feminističkom, postkolonijalnom i neokolonijalnom teorijom, suvremenom američkom i engleskom književnošću te rodnim studijima. U Zagrebu je imala zapaženo izlaganje na konferenciji "Dva desetljeća poslije kraja socijalizma", održanoj u organizaciji Centra za radničke studije.

Rekli ste da je tranzicija u regiji dovela do repatrijarhalizacije. U kolikoj je mjeri to rezultiralo smanjenjem prava žena?

Repatrijarhalizacija prvenstveno znači smještanje žene u umjetno odvojeno područje onog što je uspostavljeno kao privatna sfera, što generira poništenje njihovih socio-ekonomskih prava, koja su vezana uz ograničenja u privatnoj sferi. Ograničenja direktno smanjuju mogućnost sudjelovanja u (s)misaonim procesima na temelju kojih se oblikuju njihovi identiteti, a mogućnosti samorealizacije i samoispunjenja se ili proširuju, kao što je to bio slučaj u socijalizmu, ili su ograničene i poništavaju se, kao u slučaju redomestifikacije žena, čime su žene konstruirane kao sekundarni građani, prvenstveno kao skrbnice i pružateljice usluga koje su ograničene na kuću. Ženama se ograničava pristup tržištu rada, pa svjedočimo eksploziji fleksibiliziranih i izuzetno nesigurnih poslova koji su ciljano namijenjeni ženama, kao što je industrijski i uslužni rad na pola radnog vremena ili onaj koji se obavlja od kuće. Za razliku od socijalizma, žene u kapitalizmu više ne mogu dobiti važna, individualno utemeljena socijalna prava, kao što su pristup socijalnim olakšicama i socijalnom osiguranju, potpuno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, porodiljne naknade u punom iznosu, zajedno s dječjim doplatkom i garancijom za ponovnim zapošljavanjem na istom onom radnom mjestu na kojem su radile prije odlaska na porodiljni dopust. Obratimo li pažnju na porodiljnu naknadu, vidjet ćemo da ona više ne pokriva stopostotni iznos plaće koju je žena zarađivala, već gura ženu u siromaštvo i financijsku ovisnost o obitelji. U Hrvatskoj se, na primjer, porodiljna naknada drastično smanjuje nakon prvih šest mjeseci i iznosi maksimalno 2.500 kuna, što se svodi na milodare.

Time je smanjena i politička moć žena?

Ona je danas ograničena na višu klasu. Ako postoji ekonomska neovisnost, iz nje proizlaze individualno uspostavljena socijalna prava, no kada se radi o ekonomskoj ovisnosti, gotovo da nema socijalnih prava i ne može se ispoljavati politička moć.

Ako govorimo o državnom patrijarhatu, rekli bismo da tu nema ničeg novog, država je po svojoj vokaciji patrijarhalna institucija.

Istina je, no riječ je o produbljenju patrijarhalnih struktura u institucionalnom patrijarhatu. Socijalizam je u velikoj mjeri likvidirao takozvani privatni patrijarhat, koji je bio vezan uz model po kojem jedan član obitelji privređuje za život. Na ovoj mikro-razini žene su imale više utjecaja i moći po pitanju donošenja odluka u svojim obiteljima. Kada govorimo o državnom patrijarhatu, apsorpcija žena u najvišim strukturama političkih stranaka i najvišim strukturama pri donošenju odluka nije bila jednaka, ali njihova osnovna prava, i više od toga, su postojala. Vrlo je bitno razumjeti da ostaci patrijarhata, koji se prakticirao prije Drugog svjetskog rata i prije socijalističke revolucije, nisu u potpunosti eliminirani zbog dugotrajnih kulturoloških stereotipa o ženama koji su se nastavili nakon strukturnih reformi, a ne treba zanemariti ni utjecaj crkve. Za takve promjene u percepciji potrebno je mnogo vremena i generacija kako bi isparile. Međutim, važno je razumjeti da se takve promjene ne mogu desiti a da ponajprije ne dođe do kolapsa institucionalizirane podjele života na tzv. produktivnu javnu i reproduktivnu privatnu sferu.

U Hrvatskoj je rad na pola radnog vremena rijetkost, dok u Njemačkoj 70 posto žena tako radi. Kako je u Sloveniji?

Podaci unazad tri godine kažu da je u Sloveniji 11 posto žena zaposleno na pola radnog vremena. To će se povećavati upravo zbog politika koje se uvode. Mlade majke potiču se na rad na pola radnog vremena i to će se prvo dogoditi u administrativnim poslovima. Posao na pola radnog vremena i, donekle, posao od kuće prilično su konstantni kada se radi o zapošljavanju žena na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata. U Zapadnoj je Njemačkoj dvije trećine žena bilo zaposleno na pola radnog vremena. U Nizozemskoj također. U SAD-u 45 posto žena koje rade u znanosti i obrazovanju, rade na pola radnog vremena. Na fakultetu na kojem radim osobno poznajem žene koje su zaposlene na pola radnog vremena. Situacija je jednako loša i u srednjem i osnovnom školstvu, što prisiljava učiteljice da se zapošljavaju na pola radnog vremena, dakle to znači da same uplaćuju doprinose i zdravstveno osiguranje.

Kako politike usmjeravane putem institucija EU-a utječu na eksploataciju žena?

Devedesetih godina dogodila se neka vrsta kontrarevolucije i naravno da su se morala raščlaniti neka temeljna prava koja su uspostavljena i koja su se učvrstila tijekom prijašnjih 40 godina. Lokalna, nacionalna buržoazija radi po diktatu globalnog kapitala, a funkcija tih politika uvijek je bila kako prebaciti trošak društvene reprodukcije na specifično oblikovanu skupinu ljudi, koja će biti konstruirana na takav način da će se njihov rad percipirati kao nerad, jer je to navodno ekstenzija nekih drugih prenesenih karakteristika.

Dakle, ne čudi što u jeku ekonomske krize imamo zemlje koje građane drugih zemalja optužuju za nerad?

To je način na koji je kapitalizam funkcionirao od samih početaka. Ono čemu svjedočimo jesu kontrarevolucija i, ovisno o državi, postepeno ili naglo ukidanje socijalnih prava što dolazi s promjenom sustava. Borba za ženska prava neće biti ostvarena ako nećemo imati temeljne promjene u društveno-ekonomskom sustavu, koji proizvodi određene identitete drugorazrednosti kako bi se opravdali lanci eksploatacije.

Koliko je feminizam danas osjetljiv na radnička ili klasna pitanja?

Feminizam, čiji je cilj pozitivna društvena promjena, ne može se tretirati kao odvojena kategorija s odvojenom skupinom problema, koji se navodno mogu jednostavno prikrpati postojećim pitanjima sloja, rase ili nacije. Razlog je što su te kategorije duboko obilježene rodom/spolom i stvaranjem rodnih/spolnih identiteta. Uzmimo za primjer nacionalizam, gdje su žene svedena na svoja tijela i konstruirane kao simboličke oznake granica između "nacija", dok su muškarci pozicionirani kao politički agenti ili takozvani očevi nacije. Klasna i radnička pitanja i problemi nisu odvojeni od roda ili spola. No ovakva vrsta društveno angažiranog feminizma koji gleda na sustav eksploatacije u cjelini strateški je pogurana u stranu od zapadnjačkih centara kapitalističke moći. To se najbolje očituje u NGO-izaciji feminizma, koji je postao ovisan o donatorskim sredstvima i njihovim programima kontroliranim od strane zapadnjačkih vlada i korporativnih interesnih skupina te o ponovnom uvođenju liberalnog feminizma. To je rezultiralo u pomaku fokusa i sužavanju percepcije roda/spola. Zbog toga su, primjerice, "industrija kućanica" i trgovanje ženama u najboljem slučaju tretirani kao izolirani slučajevi i nasumične pojave. Fokus je prvenstveno usmjeren na ublažavanje patnje žena, ali se ne preispituje sustav koji žene gura u te pozicije i koji ih pretvara u robu na temelju nametnute prostitucije ili robovlasničkih uvjeta kućanske službe, koja je također snažno naglašena rasizmom. To bi zahtijevalo korisnu sustavnu analizu i potpuni zov na uništenje takvog sustava, no ta je vrsta feminizma vrlo opasna za tzv. kapitalističke demokracije. Stoga je on konstantno ometan NGO-izacijom, čak je i riječ "feminizam" rekonstruirana putem raznih konzervativnih think tankova kao negativna etiketa. Kada je feminizam u Latinskoj Americi pokušao ukazati na izrabljivačke prakse zapadnih korporacija i njihovih rodnih politika, koje su rezultirale povećanjem siromaštva žena i njihovim izrabljivanjem kao radnica, bio je uglavnom NGO-iziran. Drugim riječima, ženske organizacije pretvorene su u "udruge za hitne društvene popravke" ili moderne verzije humanitarnih organizacija, koje su u najboljem slučaju mogle umanjiti siromaštvo, ali ga nisu mogle riješiti, i tako su pomogle u očuvanju statusa quo umjesto da su preispitivale i opirale se napredovanju takvih odnosa.

Prema prijedlogu hrvatskog Zakona o dadiljama, tu će djelatnost ubuduće moći raditi samo oni koji otvore obrt. Osim što onemogućava susjedsku solidarnost u čuvanju djece, nije li ovdje riječ i o financijalizaciji privatne sfere?

Da, to je točno, rekla bih da je riječ o obliku privatizacije i komercijalizacije onoga što bi trebalo biti javno dostupna i javno financirana usluga. To znači da privatni kapital izbjegava troškove i odgovornost društvene reprodukcije svoje sadašnje i buduće radne snage tako što jednostavno prebacuje troškove na leđa specifično za to namijenjene grupe ljudi, koja je u tom procesu konstruirana kao grupa neradnika, pa o njihovoj brizi i radu ne treba mozgati. Drugo, samo će mali sektor potpuno privatnih usluga biti dostupan putem privatizacije i komercijalizacije, što će mnoge žene dovesti u poteškoće. To će ih prisiliti da rade pola radnog vremena ili da rade posao od kuće, dok će se ostale žene, iz viših slojeva, moći osloniti na privatne dadilje. Tendencije su privatizacija i korporativizacija. Pojavit će se privatne tvrtke, možda čak i velike privatne korporacije, koje će se specijalizirati za pružanje usluga čuvanja djece, dok će dadilje raditi za bijedan prihod. Ovakva privatizacija znači da većina dadilja neće imati direktan pristup svojim klijentima jer neće imati sredstva kojima će moći steći privatno vlasništvo ili ga kupiti.

Upozorili ste na dalekosežne posljedice privatizacije sustava socijalne skrbi i industrijskog rada kod kuće, kao što su plaćanje po kvoti a ne po satu, rad bez zdravstvenog i socijalnog osiguranja, amortizacija ostalih troškova iz vlastitog džepa?

Privatizacija javnih usluga u direktnoj je vezi s pogoršanjem uvjeta na radnom mjestu potencijalnih radnika i radnica. Ideja je da se, likvidiranjem ili demontiranjem javnog sektora i pretvaranjem tog posla u samostalnu djelatnost, bijedan prihod koji ide dadilji legitimira na način da se taj posao definira kao vrsta samozapošljavanja, što znači da se posao dadilja izuzima iz kolektivnih ugovora i sindikalne zaštite. Iz tog će prihoda morati plaćati svoje mirovinsko, zdravstveno i ostala davanje te postaju slabo plaćene samozaposlene dadilje, koje upadaju u krug vlastitog izrabljivanja. Ako nemaju pristup minimalnom privatnom vlasništvu, to je drugi ciklus produbljenog izrabljivanja, jer takve samozaposlene dadilje doslovce završavaju na ulici ili u korporacijama koje će ih zaposliti s još nižim plaćama.

Tagovi: dadilje, feminizam, kapitalizam, lilijana burcar, porodiljni dopust, radnička prava, repatrijarhalizacija, socijalizam, ženska prava

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM