Razgovor

02.04.2013. 11:43:43 (buka.com)

lezbijsko-feministički aktivizam

'Zajedno smo jače od svake predrasude!'

Le Zbor je prvi hrvatski lezbejsko-feministički zbor/hor koji je nastao, kako same članice hora objašnjavaju na svojoj web stranici, iz želje da se podstakne i promoviše lezbejsko-feministička sociokulturna vidljivost. Tako je 2005. grupa aktivistikinja pokrenula inicijativu za osnivanje LGBTIQ (lezbejskog, gej, biseksualnog, transeksualnog, interseksualnog, queer) pjevačkog hora. Kao povod za kratki razgovor s Le Zborom o mogućnostima aktivističkog LGBT djelovanja kroz polje kulture i umjetnosti, jeste činjenica da je ovaj hor rodnih i seksualnih manjina činio muzički dio svečanog otvorenja jubilarnog, 50. po redu, Goranovog proljeća, cijenjene pjesničke manifestacije koja je osnovana još 1964. godine u spomen na pjesnika Ivana Gorana Kovačića i koja se održava svake godine na dan pjesnikova rođenja, 21. marta u pjesnikovom rodnom Lukovdolu.

Šta za vas predstavlja činjenica da ste pozvane da učestvujete na jednoj cijenjenoj tradicionalnoj manifestaciji kakva je Goranovo proljeće? Preciznije – kako objašnjavate sopstveni ulazak, odnosno ulazak LGBT kulture, u mainstream javni prostor, imajući u vidu činjenicu da vam ovo nije prvi put i da ste se više puta pojavljivale na nacionalnoj televiziji, na primjer.

Naša veza sa Ivanom Goranom Kovačićem datira još iz davne 2007. Naime tada smo u sklopu Queer Zagreba održale koncert povodom otvorenja Spomen ploče (samo) prijateljstvu i družbovanju pjesnika Vladimira Nazora i I. G. Kovačića. Ploča je bila postavljena u Zagrebu na križanju ulica koje nose njihova imena i namjera autora Željka Zorice je bila da ih simbolički poveže i nakon smrti. Ploča je nakon dvije godine uništena u naletu (homofobnih) vandala. Ali ideja traje i dalje. Osim toga, mi smo jedan od rijetkih zborova koji gaji antifašističko revolucionarni repertoar, te je i to možebitan razlog zašto nas goranovci i goranovke vole.

Pojavljivanje na nacionalnoj televiziji je uvijek dobar indikator stupnja ulaska u mainstream. Naše najdulje pojavljivanje u komadu je bilo prikazivanje dokumentarca Bože čuvaj Le Zbor, cijelih 25min od 23.30h nadalje. Tako da možemo reći da smo u mainstreamu, ali onom ponoćnom. Pojavljivanje u prime timeu nam je pak odlukom žirija serijala Do posljednjeg zbora uvelike skraćeno.

Javnosti ste poznate po svojim obradama poznatih pjesama iz različitih perioda i geografskih prostora, različitih poetika, pa i estetika. Koji su kriteriji prema kojima birate pjesme koje obrađujete i izvodite? 

Kada je Le Zbor bio na svom početku odabirale smo pjesme koje su bile vezane za prigodu. Tako se razvio primjerice naš revolucionarni dio repertoara koji se sastoji i od zaboravljenih pjesmama iz NOB-a kao što su Crveni makovi, Po šumama i gorama ili Ay Carmela ili pak repertoar pjesama koje govore o ženama i kojima su one protagonistice. Uzele smo nekoliko pjesama koje su tradicijskog karaktera poput Moja mala, Jovano, Jovanke ili Dodolska i uvidjele da samim time što ih pjeva Le Zbor one poprimaju drugo značenje. One s jedne strane evociraju prošla prošla vremena i njihov vrijednosni sustav koji se danas doživljava kao zastario primjerice po pitanju seksualnosti. Roditelji nisu dozvoljavali da djevojka bira partnera ili su kontrolirali njihovo viđanje. Ako se danas uloga momka zamijeni djevojkom vidi se da i u urbanijim sredinama vrijedi isti 'zastario' sustav i da se on u osnovi i nije bitno promijenio. S druge strane pjesme poput Moje male ili Jovano, Jovanke time nude i svojevrsnu rekoncepciju prošlosti jer evociraju prošla vremena s vizijom ljubavi između dvije djevojke o čemu te pjesme originalno ne govore i ne postoje nikakvi povijesni dokazi poput slika, pjesama ili zapisa koji dokazuju postojanje lezbijki u tom kontekstu. Ove pjesme daju viziju te imaginarne, iako zasigurno i stvarne, povijesti dvije djevojke koje zajedno peru rublje na Vardaru ili nezgodnu situaciju s majkom koja eto ne bi da njih dvije budu zajedno. Tu je još i suvremeniji ili pop repertoar s pjesmama poput Moj dečko je gej ili Riječke pičke koji je eksplicitniji po pitanju LGBT tema a odnedavno smo zahvatile i u klasike hrvatske današnjice ili evergreene poput Lijepa li si ili Ostala si uvijek ista, pjesme kojima smo se željele približiti dosad ne tako pristupačnom dijelu hrvatske publike i proširiti našu poruku ljubavi i tolerancije. Na kraju ispada da možemo uzeti bilo koju pjesmu i opjevati je i ona će uvijek naći put do nekog uha i uvijek će zadobiti neko novo značenje.

Da li umjetnost i kultura mogu biti saveznice u borbi za ljudska prava LGBT osoba? Kakva su vaša iskustva o efikasnosti udružene borbe aktivizma i kulture, kroz iskustvo onoga što vi godinama radite?

Da bi udruženi aktivistički pothvat bio što učinkovitiji nužno je djelovati svim raspoloživim sredstvima. Kultura i umjetnost po nekoj svojoj definiciji bi trebala biti staništa slobodne misli i naprednih ideja. Nažalost, savezništvo na polju borbe za ljudska prava nije onoliko široko koliko bi moglo biti.  Uzmimo primjerice sport, koji uvjetno rečeno ima veći broj konzumenata i samim tim veći doseg, prilično kaska na ljudskopravaškom polju. Borba protiv rasizma, ksenofobije i homofobije u sportu počinje na papiru i prestaje na tribinama. Da, trenutno umjetnost i kultura jesu glavne saveznice u borbi za LGBT prava, no bila bi šteta da ostanu i jedine.

Naša su iskustva po tom pitanju pozitivna, jer se glazba pokazala kao dobar medij za progovaranje o društvenim tabuima. Ako se ljudima svidi pjesma Le Zbora imati će pozitivnije mišljenje o činjenici da je taj zbor lezbijsko-feministički. Ili će jednostavno biti potaknuti na razmišljanje o onome o čemu pjesma govori. To nije naša strategija nego iskustvo. Super je što te prepoznaju drugi umjetnici i umjetnice pa nas zovu da se priključimo u njihove projekte: tako smo sudjelovale na modnoj reviji na Cro-a-Porteru s Ivanom Popović, pjevale s Kimiko i Let 3, surađivale s redateljicom Dubravkom Crnojević Carić na Vagininim monolozima, bile dio rada Poppy fields Sanje Iveković, ili se pojavile na slikama i u stripu Helene Janečić. Sve te suradnje omogućile su nam da u drugim medijima razvijamo ideje koje inače izražavamo pjesmom kao i da dopremo do novog dijela ili tipa publike. 

Da li je na početku vaše karijere, tj. vaših javnih nastupanja bila potrebna hrabrost da se pojavljujete u javnom prostoru s obzorom na feministički i lezbejski kontekst iz kojeg djeluje vaš hor? Možete li nam objasniti kako se mijenjala javna percepcija vas i vašeg rada.

S obzirom na to da je naš primarni medij pjesma, pojavljivanje u javnom prostoru uvijek je bilo veselo i osnažujuće kako po slušatelje/ice i sudionike/ice raznoraznih događanja, tako i po same članice zbora. Samo pojavljivanje u kontekstu lezbijsko-feminističkog kolektiva traži određenu dozu hrabrosti, ali nas je mnogo i zajedno smo jače od svake predrasude, a kad tome još nadodamo anđeoski pjev koji proizvodimo, teško je ostati ravnodušan. Tako da se često događa da naš predznak pada u drugi plan kad mu se pretpostavi pjesma. Kao što je prije rečeno, svaka pjesma koju Le Zbor pjeva ima politički predznak, makar i najjednostavnija ljubavna pjesma, pa se javna percepcija našega rada otprilike razvijala s našim pjesmama. Trenutno smo u stanju prisustvovati svakom aktivističkom događaju jer imamo repertoar i političku snagu za svaku priliku. S jedne strane, to pokazuje tužno naličje našega društva koje uvijek ima 'asa u rukavu' za svaku priliku, a sebe rješava svake potrebe djelovanja, no s druge strane, i nama to omogućuje pristup širim krugovima društva koje na nas pozitivno reagira. Trenutno je najmanje važno što smo lezbijsko-feministički zbor u Zagrebu ili Rijeci, važna je snaga koja iz nas proizlazi, no kad se pojavimo (opet) u Splitu ili (prvi put) u Osijeku, vjerujem da će i ta komponenta postati važnija. Dok i njih ne osvoji poruka koju širimo i dok ne shvate da je svaka ljubav – ljubav.

I za kraj, želite li nam najaviti šta trenutno radite, i kada ćemo vas moći opet slušati i gledati u Sarajevu?

Le Zbor je dosad nastupao dva puta u Sarajevu – 2009. godina na PitchWise festivalu i 2010. na Akademiji scenskih umjetnosti u Otvorenoj sceni obala. Oba su koncerta bila vrlo emotivna i sarajevska publika je divna. Postoje ideje i planovi da se uskoro pojavimo u i u Sarajevu, jer nam je velika želja predstaviti album Hrvatske budnice kojim ne bismo htjele probuditi samo Hrvatsku već i sve druge zemlje a pogotovo regiju. Čini se da je s aktivnošću udruga po pitanju LGBT prava učinjen veliki korak ka tome da se LGBT zajednica što više integrira u društvo. No vlastitim bi djelovanjem htjele potaknuti i druge ljude da i sami krenu u produkciju umjetničkih djela bilo amaterskih bilo profesionalnih. Le Zbor je dokaz da bavljenje umjetnošću ima potencijal da na neposredan način ljudima približi teme koje im se čine strane. Neki ljudi misle da lezbijke ne postoje ili da su feministkinje nabrijane žene koje žele da muškarci nestanu. Te predrasude padaju u vodu kada se na sceni pojave djevojke koje za sebe tvrde da su i jedno i drugo i zapjevaju neku pjesmu koja im je draga. Ljudi nisu navikli da je aktivizam nešto što može u svojoj pojavnosti biti i nježno a ne samo nametljivo.



Tagovi: aktivistkinje, glazba, le zbor, lgbt, lgbt prava, ljudska prava, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM