Razgovor

03.04.2013. 16:00:38 - Nikolina Cukrov

Ženska soba

'Seksualno nasilje jedna je od najvećih nepravdi koje postoje u svemiru'

Ženska soba – Centar za seksualna prava je nevladina, feministička organizacija koja radi na osvještavanju žena, institucija i javnosti o seksualnom nasilju, seksualnosti žena i seksualnim pravima, kroz edukaciju, istraživanje i javni rad. Smještena je u Zagrebu, te djeluje lokalno i regionalno.

Kao jedini specijalizirani servis u Hrvatskoj upravo na području seksualnog nasilja, kroz Centar za žrtve seksualnog nasilja koji je otvoren 2008. godine u okviru Ženske sobe, pružaju direktnu i indirektnu pomoć i podršku žrtvama seksualnog nasilja:

-   pomoć u procesu prijave seksualnog nasilja (pratnja na policiju i u bolnice);

-   priprema za sudski proces;

-   savjetovanje i terapija: krizno savjetovanje (medicinsko, pravno i psihološko), terapijski rad u proradi traumatskog iskustva, psihološko savjetovanje za obitelj ili prijatelje/ice žrtve;

-   razvoj i publikacija različitih materijala za žrtve.

Razgovarale smo s osnivačicom i koordinatoricom Ženske sobe, a ujedno i dobitnicom prošlogodišnje nagrade "Zagrepčanka godine" mr.sc. Majom Mamulom. Maja Mamula je psihologinja, stručnjakinja, profesorica, trenerica i predavačica iz područja rodno uvjetovanog nasilja, seksualnog nasilja i seksualnosti.

 Za početak, možete li mi reći kako je uopće došlo do nastanka Ženske sobe?

Žensku sobu smo osnovale nas tri, kolegica Nera koja je u Australiji i Jelena Poštić koja je vezana uz područje seksualnih i rodnih manjina, i ja. Sve smo radile u Centru za žene žrtve rata i u to vrijeme u Centru postoji zajednički projekt centra Autonomna Ženska kuća – žensko savjetovalište koje sam vodila i napravljeni su u to vrijeme izuzetno važni pomaci za područje nasilja u obitelji. Međutim, već 2002. smo mi u Centru shvatile da je seksualno nasilje ostalo sa strane i onda smo krenule sa feminističkim principom "idemo nazvati stvari svojim imenom" i odlučile pokrenuti Žensku sobu. Ideja je bila osnovati organizaciju koja će se baviti samo seksualnim nasiljem i čak nije bila ideja da ćemo imati direktnu pomoć kao što danas imamo, nakon 10 godina rada, koliko smo htjele raditi na edukacijama, i na znanstvenim istraživanjima koja bi jednom mogla poslužiti organizacijama kao temelj lobiranja za promjenu zakonodavstva i svega ostalog. To je bila početna ideja. Edukacije su i dalje iznimno važan dio rada. Godišnje imamo tri do pet tisuća korisnika/ca edukacija - drugih organizacija civilnog društva, predstavnica i predstavnika institucija, predavanja za građanstvo pa do direktnog rada sa klincima u osnovnim i srednjim školama te predavanja na fakultetima. Održavanje, lobiranje, zagovaranje i povezivanje je osnovna struktura Ženske sobe, ali osnovni fokus nisu isključivo žrtve seksualnog nasilja, već zaštita žena od bilo kakvog oblika nasilja, zalaganje za seksualna prava, a tu su i seksualne i rodne manjine kao jedan dio populacije s kojom radimo. 

Isto tako, prošlo je četiri godine otkako u Zagrebu postoji Centar za žene žrtve seksualnog nasilja. Jeste li zadovoljni radom i koje ste promjene uočili?

Formalno smo  2008. godine otvorile Centar za žene žrtve seksualnog nasilja iako je Ženska soba i prije toga primarno radila sa ženama koje su doživjele seksualno nasilje. Zahvaljujući podršci Finske Ambasade 2008. smo rekle "ok ajmo sad na službeno otvorenje". Dakle,  nema tu nekakvog naglog početka, to je kontinuitet samo što je postalo puno intezivnije i u smislu oglašavanja na van. Ženska soba ima specifičan kredibilitet. Puno smo poznatije u jednom zatvorenom krugu nego što smo poznate javnosti iako nas nakon godina javnih akcija i ljudi prepoznaju. U zadnjih nekoliko godina otkad je uspostavljena dobra suradnja s Uredom za područje žrtvama svjedocima koji djeluju pri općinskim i županijskim sudovima u nekim gradovima u Hrvatskoj dosta nam žrtava dolazi preko njih. Tako da smo mi stvarno jedno od dobrih i sigurnih mjesta za osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Ono što bi naravno bilo još bolje je da neke druge institucije, i Grad,  u većoj mjeri prepozna naš posao. Rijetko tko voli financirati hladni pogon. Uvijek moramo izmišljati neke nove projekte i nove aktivnosti i drugačije projekte ne bi li mogli osigurati potpuno funkcioniranje ostalog našeg servisa. Koliko su se skloništa uspjela izboriti koliko toliko za status toliko su zapravo još uvijek savjetovališta u prilično zavidnoj situaciji. Znamo imati 15 do 20 projekata godišnje samo zato da bi ta osnovna djelatnost mogla funkcionirati.

Ako bi prisutnost seksualnog nasilja podijelili na dvije razine, razina osviještenosti o problemu seksualnog nasilja i mitovi koji postoje te razina prisutnosti seksualnog nasilja, što mislite o tome?

Seksualno nasilje, ne samo u Hrvatskoj, nego u cijelom svijetu spada u najteže zločine s najmanjim brojem prijava. Prvo ću krenuti od ovog drugog. Stalno se govori da na otprilike jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 do 20 neprijavljenih, a za neke malo drastičnije oblike seksualnog nasilja je još je više tamnih brojki. Žrtve ne prijavljuju seksualno nasilje iz čitavog niza razloga. Između ostalog, neki od njih su upravo usko vezani uz prvi dio pitanja a to je postojanje čitavog niza mitova i predrasuda o seksualnom nasilju. S jedne strane jedna od najtežih stvari je postojanje takozvanog mita o pravom silovanju. Od malih nogu nas uče da je silovanje nešto što se događa u mračnoj ulici, u napuštenom dijelu grada, usred noći, počinitelj je nekako nevidljiv, odmah ga prepoznate da je počinitelj, obavezno ima oružje kojim prijeti žrtvi, posljedice su teške tjelesne ozljede i ne znam što sve ne, i tako nas uče da je to silovanje. Nemojte hodati sami po noći, nemojte ići s nepoznatima itd. S druge strane realitet je bitno drugačiji. Pokazuje se da je jedno od tri silovanja po danu, najčešće se ne zna gdje se događa silovanje – u domu žrtve, domu počinitelja, u zajedničkom domu, u kući ili vikendici prijatelja, u počiniteljevom autu.  Najčešće nema oružja. Postoje prijetnje pri fizičkom silovanju zbog razlike u snazi, zapravo se te prijetnje događaju jer se žrtva potpuno ukoči i izbezumi. Najčešće se radi o poznatom počinitelju, više od 70% slučajeva žrtva zna počinitelja, ili joj je partner, bivši partner, poznanik ili prijatelj ili jednostavno nešto drugo. Vrlo rijetko se radi o nepoznatom počinitelju. Kao što sam rekla, nema oružja jer je prijetnja snagom dostatna. I samim tim kako je vrlo često zbog šoka i užasa nema ni velikog otpora, nema ni teških posljedica. Dakle, to je realitet. A onda se događa da žene vrlo često nazovu i kažu "ali ja nisam sigurna da je to bilo pravo silovanje". Recimo, odu na spoj koji nema fizičkih posljedica, koji ima psihičke posljedice i vrlo često je to užasna muka da li je to stvarno bilo silovanje, da li to treba prijaviti, kako će završiti u zatvoru i slično. Još su najčešće žene koje su u većini slučajeva žrtve seksualnog nasilja sustavno učene ne prepoznavati takve stvari, siluje ju muž onda to nije silovanje jer je to neki sastavni dio bračne dužnosti, ako siluje partner ili dečko na spoju onda opet je najčešće to optuživanje žrtve. Osobno stvarno mislim, i to je jedan od razloga zašto radim ovaj posao, da je seksualno nasilje jedno od najvećih nepravdi u svemiru koje postoji. Ni za jedan drugi zločin, uključujući i nasilje u obitelji, nećemo imati situaciju da se žrtvi toliko neće vjerovati, da će se toliko preispitivati sve vezano uz nju, da će se preispitivati njeno ponašanje, njene odluke, njeni izbori. Konstantno će fokus pažnje biti na njoj a ne na počinitelju. Stalno će se tražiti na koji je način ona sama doprinijela tome što joj se dogodilo. Sama izazvala, sama htjela, poslije se predomislila. I vrlo često se to vidi upravo u obradi počinitelja, ide se u diskvalifikaciju žene kao svjedokinje, ili da laže – htjela je pa se poslije predomislila ili ne može zbog dečka, ili je teška kurva koja to radi sa svima pa je evo sad nešto drugo očekivala ili nije dobila novce ili ono što se također vrlo često koristi a to je da je luda, histerična, ovakva, onakva, neuračunljiva pa evo sad tu izmišlja nekakvu priču. Nažalost s time je okruženo seksualno nasilje, i to se u smislu mitova i predrasuda preslikava u sudski postupak. Jer svi ti ljudi koji rade u državnom odvjetništvu i drugim institucijama su naravno kao i mi socijalizirani u ovom istom društvu i samo sustavno prenose te predrasude. Nažalost još uvijek ih na matičnim fakultetima, na mjestima gdje se educiraju ljudi koji će danas sutra raditi sa žrtvama seksualnog nasilja ne educira o tome što je sve seksualno nasilje, koji su oblici, koje su posljedice, zašto žrtve teške traume uključujući silovanje mijenjaju iskaz danas na sutra upravo kao posljedica traume; dakle, čitav taj niz stvari koje će onda oni kasnije koristiti protiv te žrtve.

Smatrate li da se današnje društvo dovoljno bavi temama kao što su spolna i rodna ravnopravnost, zaštita ljudskih prava i suzbijanje seksualnog nasilja?

Nijednom od navedenih tema se ne bavimo dovoljno, iako smo se zadnjih par godina počeli više time baviti. Značajna se promjena u Hrvatskoj dogodila 2003. godine kada smo ustanovili čitav niz takozvanih rodnih mehanizama - pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, Ured za ravnopravnost spolova, saborski Odbora za ravnopravnost spolova....Zasigurno da njihovo postojanje u društvu osigurava neke stvari, uključujući provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova. S te strane počeli smo nešto raditi ali bih rekla, a možda će zvučati grubo, da smo tek počeli čeprkati. Vrlo često čitav niz nekakvih županijskih Povjerenstava za ravnopravnost spolova koje smo godinama nastojali educirati čine ljudi koji tamo ne žele biti, neki su po prisili i ne moraju biti tamo i vrlo često se izmjenjuju i to je tema s kojom ne znaju što bi i zašto o tome pričati. Ono što me je zadnjih mjeseci šokiralo kao nekog tko se ovim bavi, a predajem i Psihologiju spola i roda u Osijeku na Odsjeku za psihologiju, je nevjerojatna ludost vezana uz zdravstveni odgoj i njihova priča u kojoj su izmislili taj poseban novi termin "rodna ideologija". Sad, zamisli užasa kad mi uspijemo djecu educirati da postoji razlika između spola i roda. Odjednom će svi valjda shvatiti da njihov rod ne odgovara njihovom spolu i da im je rodni i spolni identitet potpuno različit. Takva neviđena količina besmisla i iskonskog nerazumijevanja mi je upravo fascinantna. Možda zato što sam okružena određenim ljudima imam dojam kao da smo napravili nekakav pomak a onda s druge strane kad vidim ove oko GROZDA i kako nažalost veliki dio ljudi reagira na to, shvatim da zapravo nismo nigdje i da smo na samim počecima. Mi jesmo patrijarhalna zajednica koja još uvijek ima ogromne rezidue. Ono što me uvijek fascinira zapravo je pitanje seksizma i neoseksizma i kojom brzinom se on prilagođava suvremenom društvu. Fascinira me kad danas od mladih ljudi, od studenata i studentica na različitim fakultetima, slušam "šta vi mislite...". Dakle, jedan tipičan neoseksizam šta bi mi htjele, žene imaju više prava od muškaraca, kao zašto se sad tu zalagati. I ne šokira me to samo od mladića, vrlo često me šokira od djevojaka, od studentica. Ali onda nekako razmišljam da su još uvijek mlade – kako studenti i studentice jesu ipak jedna specifična, malo elitna grupa koja ima mogućnosti za školovanje -  i vjerojatno nisu ni svjesne svega onoga što život nosi i onda dolazim do pomisli (pomalo tužno) da je život takav da će ih prije ili kasnije naučiti neke stvari koje možda sad ne žele znati i kako će shvatiti u kojim sve dimenzijama i instrumentima života još uvijek nismo ravnopravne i koliko se više moramo mučiti za istu stvar.

Što se tiče seksualnog nasilja, tu u koječemu na samim počecima. Sa novim promjenama kaznenog zakona od 1. 1. 2013. ponovno smo smanjili kazne za silovanje od godinu do deset. To je poruka ovog društva, odnosno zakonodavaca ovom društvu. Prijavi, odi na sud, vucaraj se pet, šest godina po sudu, neka te demoliraju kako god hoće i rade ti što god hoće i nazivaju kurvom, lažljivicom, luđakinjom i svim ostalim zato da bi on dobio kaznu suda od godinu dana i onda izađe van za osam mjeseci nakon dvije trećine odslužene kazne zbog primjerenog ponašanja. Stvarno ne razumijem kakvu poruku šaljemo; tko će koga više prijaviti?! Donedavno je za jedan nesretni joint bila veća kazna nego za silovanje. Obožavam životinje i drago mi je što su uveli kaznu do dvije godine za zlostavljanje životinja, ali zar ćemo, imati veću kaznu za zlostavljanje životinja nego za silovanje!

Seksualno nasilje je jedna užasna sramota, jedna iznimno gadna stvar o kojoj se ne treba pričati. Žrtve same najčešće u principu ne pričaju apsolutno s nikim, to je pravilo. Upravo zbog te stigme, zbog svega što ide uz to da je neko silovan – glupa, nepromišljena, htjela...ili čak ako ništa od toga, ako je takozvana idealna žrtva, vrlo često, u manjim mjestima ćete imati situaciju gdje će se o toj osobi do kraja njena života pričati jer uvijek će to ostati kao prva odrednica – jedan od najvažnijih dijelova identiteta.

Kako ocjenjujete razinu seksualnih i reproduktivnih prava mladih? Jeste li zadovoljni kako je ušlo u program zdravstvenog odgoja? Je li pitanje seksualnog nasilja uopće zastupljeno u curriculumu?

Ženska soba godinama radi sa školama; provodimo prvenstveno programe protiv seksualnog nasilja, educiramo volonterke koje najčešće tražimo da su izvan Zagreba i da idu u svoje matične škole. Već smo imali nekoliko slučajeva da najčešće djevojke, poslije predavanja, ne zbog samog predavanja nego vrlo često zbog reakcija u razredu kad se to počne ismijavati i komentirati, a koje su nažalost same imale takva iskustva, poslije toga potraže pomoć od školskog psihologa ili psihologinje, tako da je to definitivno nešto što se pokazuje vrijedno. Međutim, što se tiče seksualnog nasilja, to je stvarno jedna potpuno crna tema, crno područje. Ne znam koliko nama treba stoljeća da to promijenimo jer to nije apsolutno niti normalno, niti prihvatljivo, niti dražesno.

Što se tiče cijele priče sa zdravstvenim odgojem, definitivno sam za zdravstveni odgoj, daleko od toga. Ali, o čemu mi pričamo? O tri sata godišnje. Cijelo pitanje zdravstvenog odgoja definitivno podržavam i mislim da je vrijedan bez obzira, a s druge strane mi je apsurdan jer ako oni misle da u tri sata godišnje možemo nekog pretvoriti u homoseksualnu osobu, transrodnu osobu, transseksualnu osobu ili bilo što, jedino što možemo reći je da su napušeni ili da nemaju mozga. A druga stvar koja me muči - mi smo kao društvo jedno psihotično društvo. Vezano uz seksualnost imamo jednu ambivalenciju. Klinci kad dođu u biblioteku i idu po crtiće, uz crtiće stoje pornografski filmovi – pa je tu Snjeguljica i sedam patuljaka animirana a ovdje Snjeguljica i sedam patuljaka u drugoj varijanti; ako dođemo na kiosk kupiti Jutarnji ili cigarete, ponovno ćemo imati cijelu zbirku raznoraznih materijala; ako odem na benzinsku platiti vrlo često mi se događa da je uz blagajnu onaj rotirajući stalak gdje imate porno filmove. Mi smo jedna jako pseudo liberalna zemlja, gdje je sve otvoreno a istovremeno, nemamo ozbiljnu seksualnu edukaciju. Imamo tek prvu generaciju stručnih osoba, stručnjaka i stručnjakinja koji su završili seksualnu terapiju, gdje se ljudi tek mogu početi javljati ako imaju neke seksualne probleme u svom životu. Nemamo savjetovalište, kao što su nekad postojala, kao što je bila čuvena Klaićeva, ni uz rad centra ni za odrasle ljude da znaju što i kako, kako se zaštititi. U tom smislu apsurda, istovremeno razmišljamo o legalizaciji prostitucije a s druge strane nismo u stanju uvesti najobičniju seksualnu edukaciju. Jedna takva psihotična situacija, jedan takav double mind za mlade, to je nevjerojatno. Naravno, cijela Ženska mreža, kojoj pripada i Ženska soba, se zalaže da to doista i raščistimo, mi smo za dekriminalizaciju prostitucije i kriminalizaciju mušterija jer prostituciju ne vidimo kao ništa dražesno i romantično kako se prikazuje u medijima o studenticama koje tako zarađuju za ostatak života, nego gledamo žene koje su žrtve svojih muževa, partnera, makroa ili bilo koga, koje su prisiljene na to, koje nemaju nikakav izbor i koje ne mogu izići iz toga, jednako kao i žrtve trgovanja koje se prisiljava na usluge prisilne prostitucije seksualne industrije. S druge strane, kad kupite one nesretne novine 24 sata i iza svake četvrte strane imate golu, polugolu ili ne znam kako izloženu ženu; kakvu mi onda stvarno poruku šaljemo kao društvo?

Nedavno ste počeli surađivati sa tri partnerske organizacije: Centar za podršku i razvoj civilnog društva Delfin (Pakrac), Centar za žene Adela (Sisak) i SOS telefon - poziv u pomoć (Virovitica), u cilju projekta Ženske sobe "Sigurno mjesto", kako vidite i prognozirate opći razvoj ovog projekta u budućnosti te možete li mi reći nešto više o samom projektu?

Taj projekt je krenuo još prije ove suradnje zahvaljujući podršci tadašnjeg Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi kao jedan trogodišnji program. Mi u Hrvatskoj jesmo napravili čitav niz promjena, imamo zakone, imamo protokole, imamo sjajne organizacije civilnog društva koje vrlo ozbiljno rade svoj posao ali vrlo često nema dovoljno informacija gdje i kako se obratiti za pomoć. Osnovna ideja te stranice odnosno cijele priče oko web stranice Sigurno mjesto i javne kampanje je glasila: idemo napraviti jednu ekstremno laganu web stranicu tako da prosječna žrtva nasilja u obitelji u Hrvatskoj, a to je žena od 40-ak godina, iz manjeg mjesta, nezaposlena ili privremeno zaposlena ili zaposlena na crno, koja ima dvoje djece i koja prosječno 20 godina trpi nasilje može bez nekakvog predznanja pretražiti web stranicu i doći do potrebne informacije. Eto, tako je nastala ta web stranica za koju smo nažalost imali užasno puno optužbi, ne znam tko je došao do informacije da je web stranica koštala pola miljuna kuna ili tako nešto, a koštala je 7 000 kuna i to krvavog rada. Međutim, ono što je bila ideja, da je ta stranica namijenjena prije svega ženama koje su preživjele bilo koji oblik nasilja, ali i svima nama koji radimo s njima.

Ono što nam je bilo važno i što se pokazalo iznimno uspješno, daleko iznad naših očekivanja; jest da smo zvali poznate, javne osobe, uključujući i Predsjednika Republike Hrvatske, da daju svoju poruku ili zašto su protiv nasilja nad ženama ili što poručuju žrtvama, tako da je sad već tridesetak javnih osoba koje vrlo često sudjeluju i u javnim akcijama vezanim o Sigurno mjesto ili koriste priliku na svojim koncertima ili na nekim svojim događanjima i onda nešto kažu vezano uz problematiku nasilja nad ženama.

Iznimno je važno da je to napravljeno, međutim ta web stranica neće zaživjeti ako se ne bude punila sadržajem. S jedne strane mi sad pokušavamo napraviti neformalnu mrežu organizacija koje rade sa ženama žrtvama nasilja, po vrlo jednostavnim kriterijima – da nisu vjerske, nisu političke, deklariraju se i rade sa ženama, koje popisuju nekakve osnovne minimalne standarde u radu sa skloništima i savjetovalištima koje rade sa ženama žrtvama nasilja.  Ali s druge strane, trebamo i institucije da pune stranicu porukama i sadržajima što se dosad najmanje događa. Poslali smo molbu na 50 centara da se pridruže, da jave ako imaju neko predavanje i oni vrlo često odgovaraju, uključujući i Policiju i druge nadležne institucije, da oni imaju svoje web stranice pa zašto bi oni to javljali nama kad se, eto, to može naći kod njih. Ne znam koliko će prosječnih ljudi ići tražiti pojedinačno na svakoj stranici da li njihov centar ili obiteljski centar organizira neko predavanje, a Sigurno mjesto u manje od godinu dana postojanja ima nešto više od 30 000 klikanja i dolazaka. Nama se, ali vjerujem i drugim organizacijama koje rade sa žrtvama prilično povećao broj i poziva i kontakata i traženja, tako da bi bila šteta ne nastaviti.  To je sad trenutno financirano od Ministarstva socijalne politike mladih i Europskog fonda.  Što će biti nakon toga, voljela  bih da to i dalje postoji i traje i da institucije nađu svoj interes u tome i prepoznaju kao jedno zajedničko mjesto.

 

Kada pričamo o minimalnom standardu kvalitete rada u skloništima i savjetovalištima za žene žrtve nasilja, možete li mi reći nešto podrobnije o tom treningu i zašto je prvenstveno bitan?

Ženska soba već neko vrijeme gura tu priču. Kad smo radili istraživanje 2010. godine o organizacijama u civilnom društvu koje rade sa ženama koje su proživjele nasilje, koje je financirala Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva tamo smo prvi put otvorili to pitanje minimalnog standarda. Pokušali smo tim istraživanjem obuhvatiti sve organizacije u Hrvatskoj prema nekoliko kriterija: da nisu vjerske, političke, da rade direktno sa žrtvama, da rade najmanje dvije godine, da imaju kontinuitet, da imaju najmanje deset savjetovanja mjesečno i da se same deklariraju da rade sa ženama žrtvama nasilja. Od 180 i nešto, nakon prve selekcije, došle smo na kraju do broja 35. Želimo napraviti jednu neformalnu mrežu organizacija civilnog društva koje rade direktno sa ženama žrtvama bilo kojeg oblika nasilja, i sad opet otvaramo priču minimalnih standarda. Organizacije civilnog društva u Hrvatskoj su što se tiče stručnosti, kapacitiranosti, godina iskustava i znanja, daleko jače od institucija. Mi smo mjesto izvrsnosti u radu sa ženama koje su preživjele nasilje. Glupo je da nam drugi vječito stavljaju kriterije. Naša je ideja bila "ajmo mi odrediti svoje minimalne standarde a onda ići prema državi". Ti minimalni standardi imaju nekoliko kategorija, na samoj organizacijskoj razini, pitanje financiranja, pitanje direktnog rada sa žrtvama, pitanje samog prostora - dali prostor odgovara ili ne. Ono što se definitivno pojavljuje u svim, usudila bih se reći vodećim ili najjačim organizacija koje rade sa ženama žrtvama nasilja, je problem sustavnog kontinuiranog financiranja skloništa i savjetovališta - pa sad da li je to trećina, da li je to neki dio, ali definitivno se pokazuje da svi mi koji radimo taj iznimno težak i stresan posao, ako nemamo bar tu osnovnu sigurnost onda je taj rad upitan.

Jer nevjerojatno je da se jedno sklonište mora dovoditi u situaciju da posuđuje novce od druge organizacije da bi mogli platiti struju da im se ne isključi grijanje jer nemaju novaca, jer se u ovom momentu još niti Ministarstvo, niti Grad niti Županija nisu sjetili da je prošlo već mjesec dana i da oni nemaju nikakva sredstva a da ne pričamo o tome da im nisu isplatili plaće. Postavlja se pitanje: dokad ćemo mi raditi besplatno, da se naš rad ne cijeni, da nitko ne razmišlja kako se mi osjećamo da ako imate punu kuću žena i djece i nemate novaca za hranu pa što onda da radite? Nažalost imam ta iskustva radeći u Centru za žene žrtve rata gdje smo skupili svoje privatne novce i išle na zelenu tržnicu, ali dokad ćemo mi obavljati poslove države a da pritom nismo cijenjene, nismo vrednovane?! Moje iskustvo je da najčešće gdje god da dođemo, na neki trening, na neki skup, onda je situacija da vas predstavljaju ovo su žene iz politike, ovo su stručnjaci, ovo su aktivistkinje. Na jednom takvom skupu, dok je Josipović još samo bio profesor, stvarno je to bilo davno, voditeljica skupa nas je predstavila na taj način, i ja sam ne znajući tko je on digla ruku i pitala jeli mi može netko objasniti zašto je dotični gospodin stručnjak a ja aktivistkinja, jer ja mislim da sam ja stručnjakinja a da je on aktivist. Uglavnom, nisam više dobila riječ do kraja tog okruglog stola. Ali to je ta situacija, stalno se isključuje da smo mi najviše stranih edukacija i dovukli u Hrvatsku i napravili najviše promjena. Prvo smo pokrenule uopće zaštitu žrtava – prvo sklonište, prve SOS linije, prva savjetovališta, prvi centar za žrtve seksualnog nasilja je došlo iz  NGO sektora - lobiranje za prve promjene u zakonu, pa nisu se oni 1998. sjetili sami od sebe  staviti zakone nego zahvaljujući našim udrugama. Prve javne kampanje su radile nevladine organizacije. Prva istraživanja su radile nevladine organizacije. Cijelo ovo područje je određeno ili obilježeno našim radom. Mislim da je sjajno imati javne ustanove. Javna ustanova koja se bavi zaštitom bilo kojih žrtava nasilja u obitelji je vrlo korisna. To je javna ustanova. Ona u nijednom momentu neće kritizirati vlast, neće kritizirati zakone, neće donositi nikakve značajne promjene, neće se baviti razvojem javnih politika. To će ponovno biti državni službenici koji će odrađivati svoj posao, možda sjajno, možda profesionalno, možda ne. Ne želim ulaziti u to. Ali velika je razlika hoće li oni raditi neke promjene ili će se konstantno samo lagati i tvrditi da je sve idealno.

Što bi rekli, kakva je kvaliteta života žena danas u Hrvatskoj? Razlika života u Zagrebu i ostalim gradovima "lijepe naše", koje su bitne razlike u kvaliteti između urbanog i ruralnog?

Čini mi se da je u ovom trenutku s obzirom na ekonomsku situaciju poprilično svima svejedno gdje žive jer visoka nezaposlenost, bojim se svugdje. Možda je jedino Zagreb specifičan zato što u Zagrebu još uvijek većina žena može naći neku soluciju. Može čuvati djecu, može čistiti stanove, može peglati, što negdje drugdje neće naći. Ali mislim da je osnovni problem s kojim jesmo suočene i koji će imati ozbiljne posljedice po pitanje ženskih prava je pitanje ekonomske nesigurnosti. Vrijeme kad se otpuštaju ljudi, prvo će otpustiti žene jer se računa da je muškarac glava obitelji - neće ići, osim toga, na porodiljni i sve ostalo. Generalno, mislim da je loša ekonomska situacija uvijek izuzetno opasan teret za žene koje se brinu oko kućanstva, najčešće nažalost još uvijek u ovoj zemlji, oko djece i svega ostalog. Nerado povezujem ekonomsku lošu situaciju sa nasiljem, ali ono što je činjenica –ako imate sustavnu frustraciju, ako ne znate kako ćete preživjeti, kako ćete prehraniti djecu, to sigurno djeluje na osobu. Klasična je priča, u svakom društvu, pogotovo patrijarhalnom, ako se stvari krenu pogoršavati, prva grupacija koja će to osjetiti su žene, zatim prosvjetni radnici... Tako da mislim da je gadno. Da li je razlika u ruralnom i urbanom, s jedne strane i je. Urbanija mjesta imaju nešto manje rodnih predrasuda, stereotipa ili načina života, ali opet bih sve povezala s onim što sam već rekla – ako ste u Zagrebu, možete naći neki posao i nekako ćete preživjeti, ako ste u ekonomskoj ovisnosti o nasilniku – ne mora biti nasilnik – ali ako niste zadovoljni i nemate gdje pobjeći i vrlo je dominantan utjecaj crkve mislim da je situacija onda puno teža.

Vlada RH je nedavno usvojila Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja... zašto je to važno i što mislite o tome?

Kad smo osnovale Žensku sobu, to nam je bila jedna od misija. To smo htjele raditi i onda smo se godinama trudile. Imamo dugačku povijest kako je došlo do Protokola: već 2003. je bio napisan i krenuo je, 2004. smo razvili prijedlog Protokola o postupanju u slučaju seksualnog nasilja u školama, zatim se rad provlačio kroz 2005., 2007., onda je Protokol malo stajao u ladicama, onda se promijenio prvo Kazneni zakon, pa Zakon o kaznenom postupku pa onda opet Kazneni zakon tako da smo stalno morali nešto mijenjati i dorađivati i evo konačno je otišao u život.

Nevjerojatno da je Protokol usvojen na ravno deseti rođendan Ženske sobe. Međutim, ono što me malo zabrinjava – kad je donesen Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji – institucije su ga pratile na način da je nadležno ministarstvo organiziralo edukacije, promocije, okrugle stolove... Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja je nekako potiho ušao. Dakle, mi dan danas imamo situacije da ljudi ne znaju da postoji. Bez obzira što je jedan od segmenata Protokola da svako nadležno ministarstvo i tijelo mora obavijestiti svoje – u Protokolu piše točno što sve treba napraviti ginekolog ili ginekologinja prilikom pregleda – to se ne radi i dalje. Najnormalnije se ne radi i nikome ništa. Ne znam dokad ćemo tako. Ono što bih voljela je da se svi skupimo i mi i nadležne institucije za edukacije i treninge a ne ponovno da se desi da NGO fundrasira od Europske unije ne bi li radio te edukacije jer mislim da je onda opet poruka potpuno promašena. Kao da je to neka naša privatna stvar za koju se mi borimo a ne zajednički interes oko društva.

 

Nakon što je u veljači 2012. pokrenuta web stranica Sigurno mjesto namijenjena ženama žrtvama nasilja, možete li komentirati odaziv u ovih godinu dana te kako ocjenjujete ukupnu podršku ženama žrtvama seksualnog nasilja u Hrvatskoj?

U svakom slučaju, odaziv je velik. Puno žena koje zovu pronašle su nas preko web stranice. Što se toga tiče mislim da stvarno web stranica ima svoju svrhu. I kao što se Ženskoj sobi dramatično povećao broj poziva mislim da se tako vjerojatno povećao i drugim organizacijama koje su na webu. Ovo drugo pitanje, procjena pomoći za žene žrtve seksualnog nasilja u Hrvatskoj...da se vratim na ono što sam rekla Preporuka Vijeća Europe jasno kaže da na 200 000 žena mora postojati jedan centar za žrtve. Ženska soba djeluje na milijun i 800 000 žena u Hrvatskoj. Eto, toliko o tome.

 

Googlala sam malo pa sam pronašla podatak da je u Hrvatskoj svakih 15 minuta fizički zlostavljana jedna žena. Podaci su zapravo samo djelomično točni i umanjeni jer većina nasilja ostaje neregistrirana. U Hrvatskoj čak 83 % žena nikada ne prijavi nasilje. Kakvim podacima vi raspolažete? Imate li neku konkretniju brojku?

Različite su vrste i vrste nasilja. S jedne strane što se tiče nasilja u obitelji postoje dva različita zakona. Policija vodi podatke prema zakonu o zaštiti nasilja koji je donesen 2003. godine. Do danas godišnje se prijavi od nekakvih 16 do 22 000 tih prekršaja nad obitelji. Uvijek imate nešto više žrtava nego broja počinitelja. Što se tiče kaznenog zakona i nasilničkog ponašanja u obitelji, variralo je od nekakvih recimo 700 do 2000 kaznenih djela godišnje. Za seksualno nasilje policiji se prijavljuje godišnje  negdje između 500 do 700 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, od čega su najčešće bludne radnje i silovanja. To su dakle službeni podaci policije. Kad s druge strane gledate podatke istraživanja za nasilje u obitelji, meni je relevantno autonomno istraživanje koje kaže da je zapravo jedna od pet žena tokom života doživjela fizičko nasilje od stranog partnera, ili da je Ženska soba utvrdila da je 17 % žena tokom života doživjela pokušaj silovanja ili silovanje od čega svega 5 % je prijavilo nasilje. Ono što je činjenica, seksualno nasilje se izuzetno rijetko prijavljuje. Kod nas u Ženskoj sobi, odnos prijavljenih i neprijavljenih je trenutno bitno pomaknut, sada imamo nešto veći broj prijavljenih slučaja upravo zbog već spomenute suradnje s Uredom za podršku žrtvama i svjedocima koji nam šalje žene koje su već u postupku i zbog suradnje s institucijama koje kad ne znaju što će šalju nama žene na razgovor, savjetovanje i ostalo; dakle, to su žene koje već jesu prijavile i koje jesu u postupku. Ali inače, u prosjeku se žene ne javljaju neposredno nakon silovanja nego zapravo kad počnu psihički problemi uzimati maha, znači, 6 mjeseci do godinu dana nakon proživljenog silovanja kad vrlo teško izlaze na kraj sa svojim stresom, odnosno sa traumama koje su preživjele.

I za kraj, s obzirom da ste 2010. godine zasluženo osvojili titulu "Zagrepčanka godine", možete li mi kazati nešto o važnosti te titule za vas osobno, ali i koliko bi to moglo biti važno drugim ženama?

Moram priznati da na to ne gledam previše osobno. Vjerujem u tim i timski rad, i mislim da to što sam prepoznata nisam prepoznata jer sama nešto radim nego zato što radimo svi zajedno. I ono što sam govorila od početka, mislim da je to na neki način prepoznavanje rada i cijenjenje i davanje nagrada ujedno i radu Ženske sobe. Mi stvarno jesmo svi zajedno u tome jer nitko od nas ne bi sam preživio toliko dugo godina radeći taj posao. Tako da sam mislila da je to stvarno jedan dobar način ili mjesto prepoznavanja našeg rada, između ostalog, objašnjenje te nagrade je bilo i u otvaranju Centra za žrtve seksualnog nasilja. Što mislim za žene da li je dobro u ovom smislu podrške... pa nisam sigurna što bih točno rekla. Nagrada je formalno za zaštitu ženskih ljudskih prava i promicanje ravnopravnosti spolova. Čini mi se da ponekad nagrada baš i nije išla skroz u tom smjeru tako da nije možda konzistentna. Ali s druge strane, mislim da je kao ideja bila jako dobra. Jer evo postoji stvarno ekipa koja se bavi time i koja nema mogućnosti dobivanja nekih drugih nagrada. Bez obzira što mi možda dolazimo iz različitih struka u kojima još uvijek jesmo aktivni, ali vrlo često smo odvojeni od akademskih struktura. Svi mi koji radimo u nevladinim organizacijama, naš posao ili nije prepoznat ili nas ne cijene, pa smo mi neke aktiviskinje, poluobrazovane, ne znaju što bi s nama. Tako da mislim da su sve nagrade koje idu prema nama iznimno važne upravo zato da prestane ona stara tuđmanovska propaganda "NGO ima crne, zelene i žute vragove, soroševi plaćenici i sve ostalo što smo bili u devedesetima" a sad popularno "udruge građana potrošila je novce na ne znam što sve ne i što radimo"... i ono što je činjenica gdje u Hrvatskoj imate apsolutno neriješenu situaciju – preostaje preko 42 000 registriranih udruga građana. Ženska soba se ne sastoji od 5 žena koje su silovane i koje se nalaze jednom tjedno piti kavu, držati za ruku i plakati kako im je teška sudbina, nego od žena koje su odlučile nešto napraviti za druge žene i druge osobe koje su preživjele seksualno nasilje. Tako da dok naša zemlja ne donese zakon kojim će se napraviti distinkcija između ljubitelja čokoladica, od Dinama i vatrogasaca i nas koji direktno radimo na zaštiti ljudskih prava, dotad će govoriti da nas je previše, da trošimo novce, da ne znamo što ćemo... Uvijek se sjetim naših izlazaka na cestu za 8.mart ili za nešto drugo i onda nam prilaze kojekakvi likovi koji pljuju na nas i govore "da si prava, išla bi kući čuvati djecu, ne bi tu sad hodala" i takvih svih ostalih ludosti kojih sam se naslušala...

Tagovi: centar za žrtve seksualnog nasilja, hrvatska, ljudska prava žena, maja mamula, mladi, nasilje, projekt sigurno mjesto, seksualna i reproduktivna prava, seksualno nasilje, žene, ženska soba

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM