Dugogodišnja sindikalistkinja, aktivistkinja i članica novoosnovane Ženske fronte za radna i socijalna prava, Jagoda Milidrag Šmid, istaknula je kako je neodgovorno mijenjati radno zakonodavstvo u ovakvim uvjetima goleme nezaposlenosti i krize te je pozvala građane i građanke da se aktiviraju jer njihova sudbina ovisi o izmjenama zakona. Transkript intervjua prenosimo u cijelosti.
Ženska fronta za radna i socijalna prava osnovana je na poziv ženskih sindikalnih grupa ženskim organizacijama i udrugama za zaštitu ljudskih prava kako bi se razmotrilo stanje radnih i socijalnih prava žena u kontekstu nedavnih i predstojećih promjena radnog, mirovinskog i socijalnog zakonodavstva. Ženska fronta okuplja brojne udruge koje su odlučile javno reagirati na negativne tendencije neoliberalizacije društva, osiromašenje, diskriminaciju i ugrožavanje smjera društvenog razvoja. Prema vama, koje su najopasnije najavljene izmjene Zakona o radu?
Čini mi se da je jedino što je stalno jest tendencija ka deregulaciji radnih odnosa i uopće rada, kao i što veća fragmentacija i fleksibilizacija rada. Jedan jedini nazivnik postoji za ovakve namjere uvezanih interesa političke i poslodavačke kaste jest izrabljivanje do maksimuma. Opravdanje je da je to nužno zbog, citiram ono što se stalno ponavlja u medijima: “prilagodbe tržištu, reformiranja i dinamiziranja tržišta rada”. Meni je nevjerojatna činjenica da se kapitalističko uređenje vezuje za demokraciju, a pritom je demokracija svedena samo na izborni ritual. Oni koji de facto odlučuju, a to su Svjetska banka, Europska banka i Europska komisija, nemaju nikakav legitimitet potvrđen izborima. Stoga, nalazimo se u situaciji da te političke i poslovodne interesne skupine, koje se vode logikom maksimiziranja profita, rade po meni vrlo uspješno na destrukciji svega ljudskog – od pristojnog života do solidarnosti. Danas se o širim društvenim posljedicama uopće ne razmišlja. Uopće sam protiv toga da se u ovoj krizi i s ovim brojem nezaposlenih mijenja bilo što u radnom zakonodavstvu. To se radi u puno mirnija vremena, mnogo bolje pripremljeno i s analizom učinaka dosadašnje primjene Zakona o radu, kojih nemamo. Vi možete mijenjati Zakon o radu kako god hoćete, ali neće se ništa postići dok god se ne pokrene proizvodnja jer samo ona masovnije zapošljava ljude.
Međutim, ipak se ide u izmjenu dvoznamenkastog broja zakona vezanih uz rad.
“Trebamo se prilagoditi tržištu” su fenomenalne sintagme, zvuče jako mudro, no zapravo se radi samo o jednom – izrabljivanju. Da bi jedni mogli živjeti jako dobro i biti besramno bogati, jako mnogo ljudi mora biti beznadno siromašno. To je povijest ljudskog roda, a danas su radnici i radnice roblje 21. stoljeća.
Te tendencije će se najgore odraziti na ženama.
I na žene i na mlade. Prvenstveno na mlade, bez obzira na spol. Njima je, čini mi se, ukradena budućnost. Naravno da su posebno pogođene i žene. Kada se kaže da bi upravo ženama odgovarao part time posao, odnosno nepuno radno vrijeme, zapravo se radi o repatrijarhalizaciji društvenih odnosa jer to podrazumijeva da žene i dalje najčešće brinu od djeci, starijima i nemoćnima te da vode kućanstvo. To se i dalje smatra isključivo ženskim. Tu se muškarci ne spominju. S druge strane, to jasno izražava poziciju politike i javnih vlasti da ne žele osigurati javne ili privatne, ali financijski dostupne servise zaposlenoj obitelji. Radi se o tome kako socijalni servisi poput vrtića postaju luksuz, a onda se žene majke uvjerava kako je part time kao stvoren za njih. U međuvremenu, ti ne možeš živjeti ni od svoje trenutne plaće, a cijene energetike, hrane i stanovanja idu gore, i što onda? Što ako si samohrana majka? Trebaš raditi dva ili tri part time posla, koji tebi i tvom djetetu jedva omogućavaju preživljavanje. Riječ je, dakle, o neoliberalnoj ideologiji, ali retradicionalizaciji društvenih odnosa.
Postoje pravo na rad, na dostojan život od svoje plaće i razne kampanje koje se vode po svijetu poput Decent work Međunarodne organizacije rada, ali to je sve u suprotnosti s ovim društveno-ekonomskim modelom, koji zagovaraju i ekonomska i pravna znanost kojima odgovara ovaj status quo. Dok upotrebljavaju mudre floskule poput ‘dinamiziranja tržišta rada’, skrivaju stvarno značenje takvih promjena, koje vode k daljnjem izrabljivanju i osiromašenju radništva.
Danas oko 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme. Čak 64,9 posto tih žena je u fertilnoj dobi, a više od 40 posto je bez djece, iako ih želi. Čini se kako je rad na određeno postao pravilo već danas. No, ako se ovaj institut ugovora na određeno još više fleksibilizira novim Zakonom o radu, ženama slijedi era dugotrajne nesigurnosti i diskriminacije, zar ne?
Meni se čini da se namjerno proizvode nesigurnost i strah među ljudima, prije svega kod mladih žena. Pogotovo ako je mlada žena majka. S jedne je strane organizirana nesigurnost, a s druge strane ravnodušno okruženje. I onda ste usamljena u svojim strahovima i tjeskobama kao pojedinka, a politika vam istovremeno poručuje kako se morate brinuti sama o sebi. Radi se o dehumanizaciji društvenih odnosa. Bešćutnost je postala potpuno legitimna, a obzirnost prema slabijima i nemoćnijima u ovakvom okruženju sve češće nestaje. Kapitalizam ubija solidarnost i potiče kompetitivnost, ali najčešće na račun nekog drugog. Meni to uistinu nema nikakve veze s demokracijom, ali mi ovakva vrsta egzistencijalne prisile ima veze s totalitarizmom. Nesigurnost egzistencije i strah moćna su sredstva vladanja i pacifikacije svakog otpora.
Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2012. godinu, kao najčešću vrstu spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i obaveza prema djeci), njih čak 34,1 posto, navodi neproduživanje ugovora o radu. Iako postoji zakonska odredba koja kažnjava ovu vrstu diskriminacije, žene je ipak ne prijavljuju. Što učiniti u ovakvoj situaciji? Kako adekvatno i učinkovito zaštititi trudnice, odnosno majke u svijetu rada?
Ako radite na neodređeno, onda je vrlo vjerojatno da radni odnos prestaje nedugo nakon što se vratite na posao nakon povratka s porodiljnog dopusta. Ako ste zaposlena na određeno vrijeme, ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je sklopljen, bez obzira na trudnoću. Sudovi nisu svjesni diskriminatorne logike poslodavaca, a ona stvarno postoji. Bojim se da naši sudovi nisu dovoljno senzibilizirani za pitanja rodne diskriminacije, ali i općenito radnih prava. Sudska zaštita radnih prava je užasno spora. Sva sudska zaštita koja ne rješava spor u roku od tri do šest mjeseci je nepravda.
Eklatantan primjer je istraživanje pokojne pravobraniteljice za ravnopravnost spolova Gordane Lukač Koritnik. Ona je anketirala 500 najuspješnijih firmi u Hrvatskoj. Njenoj se anketi odazvalo preko 85 posto poslodavaca (428 trgovačkih društava), a rezultati su pokazali se da je u tim najvećim i najuspješnijim tvrtkama zaposleno 39 posto žena i 61 posto muškaraca, što je puno niži udio žena od onog u ukupnoj zaposlenosti žena u Hrvatskoj. Naravno, to je diskriminacija, i to strukturalna. Riječ je o diskriminatornom načelu – što sam uspješniji, to ću radije zaposliti muškarca nego ženu. Poslodavci također imaju svoju računicu; odmah kalkuliraju kako će žena češće biti na bolovanjima zbog njege djeteta, obiteljskih obaveza, itd. Ta činjenica, kao i činjenica o izrazitoj podzastupljenosti žena na najodgovornijim i najbolje plaćenim pozicijama, govori o sveprisutnoj diskriminaciji temeljem spola.
Što možemo učiniti? Smatram da trebamo uporno pokušavati objasniti mladim ljudima da s rezervom uzimaju ono što im se danas nudi, da kritički razmišljaju, da se organiziraju i pruže organizirani otpor nepravdi i obezljuđenju. Organizirani otpor i pravo na otpor su ono što nas čini ljudskim bićima i moramo raditi na tome da u ime vlastitog dostojanstva, u ime odgovornosti prema vlastitoj djeci, ali i tuđoj, zajedno ustanemo i kažemo: ‘Više ne! Bilo je i previše’.
Osim ugovora o radu na određeno vrijeme, sve više se potiču i snaže drugi privremeni, fleksibilni i nesigurni oblici rada, kao što su agencijski rad, outsorcing, rad s nepunim radnim vremenom i dr. Najviše pogođene ovakvim sistemom rada su, naravno, žene, koje češće rade u djelatnostima gdje se koristi takva fragmentacija rada (npr.čistačice, trgovkinje i sl.). Takvih oblika rada već sad ima previše, a iskustva nisu nimalo pozitivna. Zašto se onda inzistira na takvim oblicima rada?
Odgovor je vrlo jasan – odgovara kapitalu. Potiče se fragmentacija rada koja onemogućuje neku suvisliju organizaciju radnika/ica i razbija solidarnost. Drugo, cijena rada pada. I to je dokazano! Ako radite u nekom od nesigurnih oblika rada, za istu ili sličnu vrstu posla ćete imati manju plaću od onog/e zaposlenog/e na neki permanentni ugovor poput ugovora na neodređeno. Dakle, čim ste zaposlen/a na neki od navedenih ugovora, vaša primanja su manja.
To možemo povezati sa Zakonom o povremenim poslovima, gdje su sada anketari/ke ušli kao posao. Moja kći je kao studentica bila anketarka. Dakle, mogla si raditi ili preko studentskog ugovora ili po ugovoru o djelu. No, i to je postalo preskupo za poslodavce. Radi se o tome da se želi još jeftinije platiti tvoj rad, i to preko vaučera. O kvaliteti i stabilnosti tvog života, o tvojim nadama i tjeskobama nitko neće brinuti, ali radi se na tome da se ljude stavlja u nemoguće situacije.
Ženska fronta za radna i socijalna prava je izričito protiv donošenja Zakona o povremenim poslovima.
ŽF je protiv takvog zakona koji bi trebao “dinamizirati i fleksibilizirati” te omogućiti većem broju, prije svega mladih i umirovljenika/ica, radni angažman koji nije radni odnos. Neizrečeni cilj “modernizacije i dinamiziranja” tržišta rada je rastakanje sustava radnih odnosa temeljenih na ugovoru o radu iza čega se krije “potreba” za što jeftinijim radom (sve u ime konkurentnosti). S druge strane, čini se da je jedini motiv predlagača ovakvog zakona ubiranje dodatnih poreza i doprinosa (pozitivno iskustvo “vaučerskog” sezonskog rada u poljoprivredi). Ukratko, Zakon o povremenim poslovima je suvišan jer mi već imamo agencije za privremeno zapošljavanje. Pritom, kada gledate koji su poslovi predloženim Zakonom navedeni kao povremeni, to su uglavnom sve tzv. ženski poslovi – čišćenje, peglanje, briga za starije i nemoćne, itd. Jedan od navedenih ciljeva ovog zakona jest suzbijane rada na crno. Međutim, teško je za povjerovati kako će se ovim zakonom suzbiti siva zona, a osim toga postavlja se pitanja – kako to kontrolirati. Jedino čime se može suzbiti rad na crno jest veća zaposlenost i pristojni prihodi od rada, pristojne mirovine, drugačija društvena klima i društvena etika od postojeće te činjenica da moramo učiniti rad u sivoj zoni manje isplativim od legalnog rada. No, to je ozbiljan posao.
Kolika je uopće potreba za outsourcingom u svjetlu činjenice da ne postoje nikakve analize koje bi ukazivale na stvarne učinke te mjere i kako bi tako nedovoljno istraženo ad hoc rješenje moglo utjecati na radnike/ce?
U pravilu, dosadašnja iskustva s outsourceiranjem radnika/ca su negativna i sa stanovišta njihovog ljudskog dostojanstva i sa stanovišta njihove ekonomske moći jer su plaće jako male. Drugo, postoji velika opasnost od outsourceiranja posebice u zdravstvu zbog, kao što pokazuju neka strana iskustva, pada higijenskog standarda i povećanja bolničkih infekcija. Poticati privatno poduzetništvo suprotno potrebi pacijenata za sigurnim liječenjem i izlječenjem je neodgovorno.
Outsourcing ima smisla ako neki manji poduzetnik s manje zaposlenih za neke od osnovnih funkcija nema potrebu zaposliti dva ili tri čovjeka koja bi na tome radila. Po meni je u redu da poslodavac uzme firmu koja se bavi time. Dakle, da dio svojih poslovnih funkcija povjeri nekome (poput računovodstva). Nema smisla outsourceati čistačice u školama ili bolnicama, kao ni sobarice u hotelima.
Liberalizacija agencijskog poslovanja i davanje većih sloboda agencijama za privremeno zapošljavanje mogli bi dovesti do situacija koje nimalo ne pogoduju radnicima i radnicama – ako agencija ima kolektivni ugovor, agencijski/a radnik/ca bi za isto radno mjesto mogao/la dobivati manju plaću nego radnik/ca zaposlen/a kod poslodavca. Budući da je agencijski rad realnost, kako predlažete njegovo reguliranje?
Agencijski rad ima smisla u nekim poslovima, recimo u ugostiteljstvu. Međutim, ja ne znam niti jednu agenciju koja ima kolektivni ugovor za radnike koji su tako zaposleni. Bilo bi dobro da ima. Ali nema. I nema šanse da će imati. O tome se radi. Dakle, oni/e su kao radnici/e agencije, u situaciji “danas si tu, sutra si tamo, prije podne si na ovom mjestu, popodne si na onom mjestu itd.”, ali tu ništa nije uređeno. To bi trebalo regulirati na neki način, ali to su, čini mi se, zakašnjele priče s obzirom na situaciju. I na to bi trebalo obratiti pažnju.
Zakon o povremenim poslovima uopće ne dolazi u obzir. To je daljnje obezvređivanje i krajnja eksploatacija ljudi. Uopće, kako mogu poslovi ograničenog trajanja i male ekonomske vrijednosti biti izlaz iz siromaštva i socijalne isključenosti? Što s mladima i ženama koji se nađu trajnije zarobljeni u tim oblicima rada? Kako će nove generacije koje ulaze u ovako oblikovan svijet rada osigurati dovoljno staža za ostvarenje mirovine?
Mirando Mrsić je već jednom prilikom izjavio da zaboravimo na osam sati rada, osam sati odmora i osam sati sna jer dolaze vremena kada ćemo raditi mnogo više od osam sati na dan. Ženska fronta inzistira i na ograničenju prekovremenog rada.
Ja sam još gora od Ženske fronte. Ja sam stvarno za osam plus osam plus osam. Smatram da je tehnologija toliko napredovala i da bi bilo logično da taj napredak znanosti i tehnologije ide u korist ljudima, a ne na njihovu štetu kao što je danas slučaj. Jer se naprosto događa ‘radit ćemo više za manje novaca itd.’. Na koga misli gospodin ministar? Vidim da se u Saboru nisu baš pretrgli od posla usvajajući zakone. Potpuno nesavjesno, bez ikakvog osjećaja osobne odgovornosti. Sad ću reći nešto što zvuči grozno zaostalo, ali Marxova misao da ‘društveno biće određuje društvenu svijest’ stoji i danas. Ako ste kao društveno biće u zajednici sa 17-20 tisuća kuna, vi ne možete razumjeti kako je onome sa dvije tisuće kuna ili onome koji nema ni to.
Krvava je prošlost radničkog pokreta za onih 8+8+8. Kako smo i zašto tako lako ispustili tako teško izboreni radni dan od osam sati?
Već spomenuta Mrsićeva izjava možda je samo uvertira u ono što bi moglo slijediti, a to je povećanje dobi za umirovljenje – kao da ministar priželjkuje da uopće ne dočekamo mirovine.
To je također dio te ideologije gdje treba rezati javni trošak. Mirovine su javni trošak, naravno. Meni se čini da je zasada u Hrvatskoj prerano govorit o tome. Činjenica jest da dulje živimo, ali i dalje živimo u prosjeku kraće za 4 ili 5 godina nego u razvijenijim europskim zemljama. Ali imate još jednu situaciju – u Londonu je svojevremeno napravljeno jedno zanimljivo istraživanje. Po kvartovima se ispitivalo očekivano trajanje života, doba umiranja. Ispalo je da u kvartovima gdje je radna populacija marginalizirana, gdje je niža kvaliteta života, ljudi žive kraće od ljudi u boljim kvartovima gdje se živi bolje, gdje su dobre plaće i pristojni uvjeti života. Mi nikakvih istraživanja nemamo. Mi imamo neke statističke procjene koje nam također, i takve kakve jesu, ne idu u prilog u tom smislu. Meni se čini da je, generalno uzevši, prosječno očekivano trajanje života precijenjeno. I to zato što to odgovara financijskoj industriji – ako vam je očekivani životni vijek duži, anuitet koji vam se isplaćuje u starosti je niži.
Tako da to naprosto nisu nikakvi egzaktni podaci. Temeljeni su na nekim metodama izračuna koje ja ne razumijem pa možda grozno griješim, ali i dalje mislim da su precijenjeni naprosto zato što sam jedno vrijeme pratila dob umiranja u Zagrebu prema Večernjem listu pa mi je ispalo da je prosjek umiranja oko 72 godine. To je sve dio ideologije. I ta priča da trebamo duže raditi. Ja osobno sad imam 65+ i uživam što mogu biti društveno angažirana, zasad me služe noge, a služi me i glava. Imam stalnu mirovinu od koje mogu živjeti. Ja imam tu sreću i ne pada mi na pamet da još tražim dodatni novac za svoj angažman koji mi pruža veliko zadovoljstvo, koji mi pomaže da ostanem normalna osoba s nekakvim ljudskim osobinama. Ali nisu svi te sreće. Kada vas prisile, a većina je prisiljena, na preživljavanje, sve vaše nade, čitav horizont vaših želja, stremljenja je sveden i svodi se samo kako preživjeti, kako osigurat doručak sutra svom djetetu. Kako je netko rekao – ‘ljudska prava počinju s doručkom’. Definitivno mislim da bi trebalo poradit na tome, osvijestiti ljude, objasniti im da imaju pravo na otpor u ime vlastitog digniteta, u ime vlastite ljudskosti. I da je upravo to ono što nas čini ljudskim bićima – suosjećanje s drugima, borba za prava drugog. U suprotnom smo predatori, grabežljivci.
Ženska fronta se također zalaže za uvođenje kreditinga. O čemu je zapravo riječ?
To imaju neke od zemalja. To znači da se na neki način unutar mirovinskog sustava prizna besplatan rad žena u obitelji i domaćinstvu. Ustavni sud je rekao da uvjeti za umirovljenje i za žene i za muškarce moraju biti isti jer smo mi ravnopravni. To je, naravno, formalno shvaćena ravnopravnost. Jedina sutkinja koja je izuzela svoje mišljenje bila je Agata Račan. Ona je nastojala reći da je pozitivna diskriminacija žena, recimo, u ovom ili bilo kojem slučaju, zapravo šansa da budemo jednake, odnosno jednakopravne. Drugim riječima, diskriminacija ne znači samo ista pravila za sve, nego je diskriminacija isto tako jednaka pravila za nejednake. A žene jesu nejednake na tržištu rada i još dugo će biti. To su kulturološki obrasci i tako dalje.
Kakav je vaš stav o uvođenju minimalnog socijalnog prihoda?
Premalo znam o tome, iskreno rečeno. Švicarci su to pokrenuli. Htjela bih o tome znati više jer me zanima što je onda s mirovinskim sustavom. U tom se slučaju on zapravo briše. Ono za što se ja zalažem jest da bi u Hrvatskoj trebalo vidjeti što je to minimalni dohodak od kojeg se može živjeti, a ne preživjeti. Primjerice, sad ide i Zakon o socijalnoj skrbi. Na koji način utvrditi nešto ako nisi utvrdio/la što je to minimalni dohodak? U Sloveniji je to napravljeno. Napravljen je izračun temeljen na standardnom/j korisniku/ci od 19 do 65 godina, čini mi se, što se tiče prehrambene košarice (i to prehrambene zdrave košarice), režija itd. Mi bismo to također trebali/e napraviti. To je stara ideja koju smo pokušali/e realizirati kroz gospodarsko socijalno vijeće i to je čak ušlo u program, međutim, nikad nije bilo realizirano.
U Sloveniji su nakon izračuna, ako se ne varam, porasla primanja?
Minimalna plaća je skočila za oko sto eura. Jer sve drugo je porobljavanje ako moraš raditi za crkavicu.
Krajnje je bedasto od građana RH da vlastitu sudbinu i vlastite živote te sudbinu vlastite djece stavljaju u ruke isključivo političarima i političarkama. Krojeći zakone oni/e se vode prvenstveno svojim individualnim ili grupnim interesima (prekrasan je svojevremeni primjer mirovinske reforme: mirovinska reforma vama, a povlaštene mirovine nama). Ta pasivnost građana i građanki je tako kratkovidna da mene užasava. Mislim da je uzrok u osjećaju bespomoćnosti, u komoditetu, ponekad lijenosti, svakako neznanju i apatiji. Pa ne možeš biti apatičan/na u ovakvoj situaciji. Nemaš pravo na to! Ne možeš znati što ćeš postići ili što nećeš postići ako nisi probao/la. U raspravi u Saboru upravo je paket zakona iz radnog i socijalnog zakonodavstva koji će bitno određivati naše živote – nemamo pravo šutjeti!
