Razgovor

21.01.2014. 00:29:43 - Marina Tkalčić

ON OTHER SKIN_

Interdisciplinarno propitivanje i društveno aktivno čitanje mode

(Foto: Janko Bertoša)

(Foto: Janko Bertoša)

On other skin_ "'On' kao prijedlog 'na' – 'sve što je na koži'. 'On' kao prijedlog 'o' – 'o drugoj koži'". On other skin_ (OOS) nije još jedan modni blog. To je prije svega blog koji, između ostaloga, baveći se modom naglasak stavlja na drugačija čitanja odjeće ističući njezinu performativnu i političku ulogu. Drugačija čitanja odjeće i njoj povezanih realnosti omogućuju rušenje ustaljenih normi i poimanja tijela, osvještavanje o drugačijim mogućnostima korištenja odjeće – manje konzumerističkim, ekološki prihvatljivima, heteronormativno izmaknutima, kreativnim... "OOS ne daje odgovore na pitanja, možda ih provocira; dovodi stvari u pitanje, dovodi sebe u pitanje. (...) OOS traži interakciju", zanimljiva je to konstatacija u opisu bloga, a kako bismo više saznale o radu i djelovanju ovog originalnog i zanimljivog kolektiva, razgovarale smo s nekima od članica/ova – ptrkrl, try1on i rr0se.

Kako je uopće došlo do ideje stvaranja On other skin_ bloga; na koji način ste se kolektivizirali/e?

ptrkrl: Do ideje je došlo relativno spontano na kvartovskoj kavi s petrizom u ljeto 2012. Dogovor je bio da ona piše, a ja postam fotke. Ostatak ekipe smo zvale postepeno. Primjerice, blacka (black1888) sam skužila na jednom forumu – pisao je o muškarcima u suknjama, o transrodnosti, rodnim ulogama i sl. Poslala sam mu poruku u kojoj sam mu rekla da imam blog i da jednostavno mora biti dio priče. Trenutno je sedam (ptrkrl, try1on, rr0se, black1888, petriza, xavierkat, lalalua) nas koji tvorimo zaokruženu cjelinu ljudi koji pišu i rade, iako smo otvoreni i prema novim članovima.

Svatko je donio nešto karakteristično svoje i to nam je jako bitno. Kako su dolazili novi ljudi tako se i sam blog razvijao.

Ključna riječ koja se provlači kroz OOS priču je eksperiment. Eksperiment forme, sadržaja, kolektiva, prezentacije... Ne idemo već isprobanim, sigurnim putem, već tražimo svoj način. Poput lalaluinih kolaža, imamo neku okvirnu ideju što želimo postići, imamo neke elemente za igranje, ali krajnji rezultat je neizvjestan.

Članke ne objavljujete pod osobnim imenom i prezimenom, već koristite nickove – imaju li oni neko konkretno ili osobno značenje? Također, negdje sam pročitala da se međusobno ne poznajete – što, vidim, nije istina?

ptrkrl: Sada se skoro svi poznajemo. Jedno vrijeme sam ja bila jedina koja je sve poznavala, ali na samome početku, ni blacka (black1888) nisam znala; on je tada bio jedini koji apsolutno nikoga nije znao. 

try1on: S tim da se neki od nas znaju već duži niz godina.

Nickovi?

ptrkrl: U samome se početku nisu svi slagali s idejom korištenja nickova, no uskoro smo se složili da nickovi predstavljaju naš virtualni identitet. Tražila sam nick s kojim mi ne bi bio problem stariti tako da sam odlučila uzeti svoje ime i prezime te izbaciti samoglasnike.

try1on: Referirala bih se na ovu raspravu oko toga treba li koristiti nick ili vlastito ime u virtualnom prostoru. Postavlja se, dakle, pitanje virtualnog identiteta, koji je danas sve povezaniji s našim real life identitetima. S obzirom na neograničenost kontrole na internetu, upitno je samo očuvanje privatnosti. Iako to nije razlog nekorištenja vlastitoga imena, s druge strane kao da postoji mala oaza igranja s konstruiranjem vlastitih identiteta, koja je puno naglašenija u virtualnom životu, a koja se najizravnije ostvaruje već samim imenovanjem, odnosno dodjeljivanjem virtualnog imena samome sebi.

Konkretno, moj nick je nastao sasvim slučajno, a vrlo je sličan nicku koji sam prethodno koristila. Budući da je taj originalni već bio zauzet, morala sam utipkati drugu varijantu, pa je tako nastao try1on, što je zapravo trebalo biti trylon. Zanimljivo je kako je time nastala druga sintagma – try1on ("try one on") kao 'isprobaj nešto, obuci to na sebe', što ima modno-odijevne konotacije, a s druge strane se može odnositi i na moje blogerske pokušaje pisanja i obrazlaganja.

rr0se: Ja sam bila jedna od zagovornica nickova, jer se, posebice u virtualnom svijetu, u samom činu pisanja tj. objavljivanja, u kojem ne vidite i ne poznajete osobu s druge strane, koja čita i možda komentira vaš tekst, na neki način osjećam golo. Sam nick dolazi od Rrose Sélavy (odnosno 'Eros, c'est la vie.' – 'Eros, to je život.'), što je bio jedan od pseudonima Marcel Duchampa, kojega volim. To je, zapravo, bio njegov ženski alter ego; svidjelo mi se njegovo poigravanje identitetom koje sam onda upotrijebila i za vlastitu igru identitetom.

Kako se, kod vas, razvio interes za modu i odijevanje te za društveno, kritičko i interdisciplinarno propitivanje odjeće kao identitetskog označitelja?

try1on: To je dosta individualno pitanje. Osobno nisam ekspert za modu, ne pratim je toliko – s godinama sve manje i manje, iako to ide paralelno s učvršćivanjem vlastitih stavova o tome što mi je lijepo i zanimljivo kod odjeće. S druge strane, fenomene koji su mi interesantni mogu promatrati i na području mode i odijevanja. Između ostaloga, i to kritičko i društveno propitivanje je prisutno. Naravno, naglasak na interdisciplinarnosti proizlazi iz drugačijega sagledavanja određenoga fenomena.

rr0se: Mislim da je i naš faks dosta utjecao na interdisciplinarnost i propitivanje, barem je to slučaj s komparativnom književnosti koju sam studirala. Moda je, ipak, nešto što me više zanimalo kad sam bila mlađa; sada je to otišlo u drugome smjeru. Naravno, ne bih bilo što stavila na sebe, pokušavam voditi računa o tome odakle ta odjeća dolazi (koliko je moguće), u kojim je uvjetima nastala itd. Na kraju, pitam se što ta odjeća poručuje o meni, opet toliko internalizirano da više o tome aktivno niti ne razmišljam. (smijeh)

ptrkrl: Samo je dvoje ljudi kod nas koji se bave modom – black i lalalua koja između ostalog, studira i Teoriju mode. black1888 je studirao matematiku u trenutku kada sam ga kontaktirala da počne pisati za blog. Vrlo brzo nakon uključivanja u OOS shvatio je da je fulao faks te da mora upisati TTF (Tekstilno-tehnološki fakultet). U mom slučaju interes za igranje s odjećom je postojao otkad znam za sebe, a modu sam 'otkrila' tek prije par godina.

(Foto: Janko Bertoša)

(Foto: Janko Bertoša)

S obzirom da je glavna tematika bloga odjeća i razne interpretacije iste – poput uvida u nove načine korištenja odjeće te "promišljanje mode koja se uzdiže iznad pukog konzumerizma", kako i sami navodite u opisu bloga – zašto smatrate da je bitan taj drugačiji/nekonzumeristički pogled na odijevanje i modu, kao i recikliranje i ponovna upotreba redefiniranih starih odjevnih predmeta?

ptrkrl: Kroz DIY kategoriju pokušavamo inspirirati čitatelje da razmišljaju u kreativnom prije nego konzumerističkom smjeru.  U samome startu su svaki outfit post pratile crtice o povijesti određenog komada odjeće s fotke. Bilo nam je bitnije izraziti ideju, provući priču kroz kombinaciju ili tekst.

try1on: A i jedno i drugo je proizvod osobnog stava i promišljanja. Što se tiče uzdizanja mode iznad pukog konzumerizma, čini mi se da je ključno, pogotovo danas, promatrati taj (često se smatra efemernim) čin odijevanja kao politički čin, odnosno kao iskaz određene ideologije. Ako se prisjetimo da je Bakhtin rekao da znak postaje arenom klasne borbe, tako i odijevanje, modu i sve procese vezane uz proizvodnju cijele te industrije možemo promatrati kao iskaz klasne, ne bih rekla baš borbe, ali možemo vidjeti klasnu uvjetovanost svega toga.

ptrkrl: Dodala bih da smo kroz kategoriju On other screen_, gdje smo lijepili linkove na druge tekstove sami sebe educirali i razvijali se kao individue, i to konačno prenosili na OOS. Prvenstveno su to spoznaje o tome što stoji iza pojma 'brze mode'. Od zagađenja koje se događa u procesu proizvodnje tekstila pa sve do trenutka kad taj isti komad tekstila postane otpad, do saznanja o modernom ropstvu koje stoji iza jeftinih komada odjeće  – to su momenti koji su nas mijenjali.

Dakle, bitna je osim individualne kreativnosti i komponenta svjesnosti o neumitnom ekološkom zagađenju, koje je posljedica masovne proizvodnje i pretjerane konzumacije, ali i sveopće kapitalizacije svih područja življenja?

ptrkrl: Naravno, sve je i krenulo s idejom kako je moguće biti kreativan, no s vremenom je to postalo nešto više. Spoznaja da se nalazimo u začaranom krugu vječitog željenja i 'trebanja' kao i konstantnog nezadovoljstva, te saznanja da su sretniji ljudi koji kupuju iskustva, a ne stvari, mene je dovela do toga da danas češće putujem nego kupujem. Osvijestili smo da imamo društvenu odgovornost. Borimo se sami sa sobom. Primjerice, xavierkat je odlučila apstinirati od shoppinga godinu dana.

try1on: Također, podizanje razine svijesti o društvenoj odgovornosti i dovođenje određenih tema u fokus jednog dijela virtualnog prostora (pa makar to bio samo naš blog), funkcionira na dvije razine – kod čitatelja/ice, ali i kod nas samih koji učimo o tome. Zanimljivo je i kako se povremeno na pojedinim tekstovima razviju i čitave rasprave u komentarima, što je vrlo dragocjeno. Na neki način ti komentari često upotpunjuju tekstove.

Možete li malo podrobnije opisati vlastite stavove o odjeći kao o osobnom identitetu, o njezinoj performativnosti, te s druge strane, o interdisciplinarnosti pristupa modi (kroz literaturu, izložbe, putovanja, filmografiju, razne aspekte življenja...)?

ptrkrl: Ono što nam zaokuplja misli pokušavamo i iskomunicirati na blogu. Svatko na svoj način.

rr0se: Primjerice, petriza koja je trenutno u Singapuru sprema novu seriju koja bi mogla biti etnološki zanimljiva. S obzirom da se susreće s raznim kulturama, pokušava propitati kako na poimanje mode i ljepote gledaju pripadnici drugih kultura, pri čemu je usmjerena uglavnom na žene. To je zanimljivo jer je naša perspektiva ograničena na zapadnoeuropska/zapadnocentrična poimanja svijeta.

Često se kroz tekstove, govoreći o modi i odjeći, provlači i ona osobna nota, pri čemu se izražavaju vaši vlastiti stavovi o određenim temama i društvenim praksama – o pravima/diskriminaciji/stereotipizaciji žena, o reprezentaciji žena u medijima, o veganski prihvatljivom odijevanju, o pravima lgbtiq zajednice, o neoliberalnom kapitalizmu – može li se prema svemu navedenome reći da OOS ima, osim one kreativne, i društveno korisnu i aktivističku ulogu?

rr0se: Mi bismo htjeli da ima. Definitivno imamo stav, a kroz tekstove ga pokušavamo prenijeti do što više ljudi.

try1on: Čini mi se da kroz bilo koju sferu djelovanja moram iznositi taj aktivistički stav; radi se o osvještavanju – prvenstveno same sebe a onda i drugih, kao i o političkoj funkciji te sfere djelovanja. Često mi je nelagodno reći da sudjelujem u modnom blogu, zbog duboko ukorijenjenih predrasuda o modi kao ženskoj, efemernoj, površnoj. Zato mi se čini da je otkrivanje mehanizama koji stoje iza toga bitna stvar. U krajnjoj liniji odijevanje je politički čin – primjerice, kupovanje stvari u dućanima popularnih brandova, iza kojih leži masovna eksploatacija ljudske radne snage, nehumani uvjeti rada, ekološki problem, pa i problem proizvodnje viška (pa se događa apsurdna situacija da se svake godine spaljuju tone odjeće, dok u Africi imamo situaciju potrebe za pomoći, pa i u tom obliku).

U jednom od svojih članaka problematizirali ste objektivizaciju ženskoga tijela u medijima, pri čemu ste postavili razliku između, primjerice, Beyonce i njezina razodijevanja te razodijevanja Lenae Dunham. U čemu je, zapravo, razlika i zašto je potrebno govoriti o takvom načinu/ima prikazivanja ženskoga tijela?

rr0se: Često sam, čitajući komentare na blogu, nailazila na pitanje: 'Zašto si baš odabrala Beyonce, ona je sve postigla svojim radom?' No, to pitanje sam preuzela iz drugoga članka. Ona utjelovljava ideal Žene koji bi onda drugi trebali slijediti, što je, većini žena, naravno, nedostižno, te na taj način potiče na konzumerizam kako bismo se tom idealu približile. Zato sam uzela Lenu Dunham kao primjer; ona iskorištava svoj medij (Tv-serija) kako bi ukazala i na taj drugačiji oblik ženstvenosti, kako bi ukazala da je slika žene  koja se nalazi u medijima artificijelni konstrukt, a ne nešto samorazumljivo ili prirodno. Mislim da je to vrlo važno. Slika žene koju nalazimo u medijima jest slika seksualizirane žene koja je uvijek dostupna; to je obično heteroseksualna žena koja je u iščekivanju muškarca.

Ono što se počelo događati, a što mi se ne sviđa, jest to da se sve više intervjua, javnog pojavljivanja ili članaka o Lenai Dunham bavi njezinim bedrima umjesto njezinim radom, čime ju se pretvara u objekt. Koliko god trebamo vidjeti njezina bedra i poticati prikazivanje slika drugačije žene, fokus i razgovor treba ipak preseliti na druge sfere.

try1on: Također, istaknula bih nužnost dekonstrukcije onog hegemonijskog heteronormativnog ideala o tome što je privlačno kod ženskog, a što kod muškoga tijela, kao i tipičnih prikaza muškosti i ženskosti. To me podsjeća na prikaz uspješne poslovne žene i uspješnog poslovnog muškarca – on uvijek nosi odijelo i kravatu, njegovo tijelo je skriveno. Kod žene je normativ uska suknja u kojoj se jasno ocrtava njezino dupe, štikle te malo raskopčana košulja.

ptrkrl: Ali tu dolazi On Other Skin! (smijeh) Prvo blackovo fotkanje za blog dogodilo se povodom odlaska na Cro a Porter. Zvala sam ga da ga pitam što će obući, na što mi je rekao kako je jedva dočekao priliku da obuće suknju, tako da sam ja odlučila odijenuti muške hlače.

Inače, i xavierkat i try1on svojim postovima i načinom odijevanja pokušavaju dekonstruirati tipičan ženski normativ kroz igranje odjećom.

Osim tekstova, bitan aspekt bloga jesu, naravno, i fotografije na kojima prikazujete vlastito kreirane odjevne kombinacije, koje su iznimno maštovite, kreativne, otkačene i, prije svega, drugačije – otkuda dolazi inspiracija za takve ideje; kako/gdje nabavljate ili kupujete materijale i odjevne predmete?

ptrkrl: Inspiracija najčešće dolazi od samog komada, teksture ili kroja. Ponekad želim stvoriti nešto što sam negdje vidjela ili čak sanjala. Već više od deset godina konstantno odlazim na Hrelić i prekrajam odjeću, pri čemu mi je bitno pitanje reciklaže i igranje s različitim tehnikama na starim, odbačenim, neželjenim predmetima te pretvaranje tih komada u predmet želje.

I za sam kraj, imate li kakav 'modni' savjet za čitateljice i čitatelje Libele?

ptrkrl: Mislimo da je puno bitnije raditi na tome kako se čovjek osjeća u vlastitoj koži. Ako nosimo odjeću sa stavom, onda nije ni bitno što imamo na sebi.

try1on: To je, naravno, očekivano pitanje nekome tko ima modni blog, no užasno je težak odgovor, jer ne razmišljam previše o tome – kupujem u regularnim dućanima ono što mi se sviđa, a i možda (u duhu našeg bloga koji ipak nastoji propagirati različitost) ne bi bilo najkorektnije od mene da donosim univerzalne savjete. Stoga bismo završile sa Rei Kawakubo, dizajnericom koja stoji iza imena Comme des Garçons, japanske modne tvrtke. Ona je dosta dobro ilustrirala to političko pitanje odijevanja, mode i pitanje tko koga nosi, što je s tijelom i njegovom reprezentacijom – rekla je dosta sažeto: 'Body becomes dress becomes body becomes dress'

Tagovi: blog, društvo, identitet, kritika, mediji, moda, popularna kultura, rod, tijelo, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM