Razgovor

17.03.2014. 22:53:12 - Dolores Marčetić

Razgovor s Majom Hrgović

'Uvijek želim biti bolja novinarka nego što jesam'

Maja Hrgović je novinarka i spisateljica čiji je talent ostavio traga u domaćim i međunarodnim publikacijama. Nedavno je predstavila roman 'Živjet ćemo bolje' objavljen u biblioteci Arteist, a vezan je i za portal Arteist, te istoimenu Udrugu za kulturu i nove medije čija je predstavnica. Cijeli projekt ima pozitivan odjek, kao i sam roman što Maju posebno raduje jer kako sama kaže, radi se o maloj inicijativi i mreži kreativnih ljudi koji rade divne stvari. Svoja razmišljanja o romanu, istraživanje koje ga je prethodilo i planove za buduće projekte podijelila je sa mnom tijekom našeg nedavnog razgovora.

Nedavno je izdan tvoj roman 'Živjet ćemo bolje',  spoj fikcije i istinitih događaja. Da li se bilo teško ogoliti pred čitateljstvom i podijeliti intimne detalje svoga života?

Nije mi bilo teško kad sam sebi postavila stvari da ja pišem fikciju, tako da sve što ima veze sa mnom je zapravo filtrirano kroz književnost. Meni je književnost na prvom mjestu i nisam imala problem s tim da pišem o stvarima koje su se dogodile meni ili mojoj obitelji osim u jednom ekstremnom slučaju, a to je slučaj mog tate. On je pravi ratni heroj i velika žrtva rata i nije mi bilo lako pisati o tome. Sve do prošlog ljeta nisam mislila uplesti njega u tu priču, jer se nisam osjećala dobro i činilo mi se da prostituiram njegovo iskustvo. Sve ostale stvari su mi samo pomogle. Nemam problema s premještanjem tema, mehanizama ili bilo čega u književnost. Jedino imam problem s premještanjem stila, iz novinarstva u književnost, to mi se ne sviđa. Zato se recimo način na koji ja pišem reportaže razlikuje od onoga kako pišem priče i kako sam napisala ovaj roman.

Roman je inspiriran tvojim putovanjem u Bugarsku, Rumunjsku i Italiju. O kakvom istraživanju je bila riječ?

2009. godine  sam se prijavila na Međunarodni program za novinare istraživače i prijavila temu koja me stvarno zanimala- identiteti. Zanimalo me što se događa ženama koje su preuzele na sebe tu snažnu misiju prehranjivanja svojih obitelji i to radom na zapadu. To je neki novi val 'gastarbajterica' koje znam, jer su i neki članovi moje obitelji  tako zarađivali. Kad sam predlagala tu temu nisam imala pojma  kako stoji statistika i na koji način su ti sociološki trendovi uopće dokumentirani. Ali nekako mi se činilo, gledajući slučajeve žena, susjeda, rođakinja, prijateljica, majki od mojih prijateljica da one koje su radile, recimo u Italiji i čuvale nemoćne starce i starice, da ih zbilja ima puno i da je to nešto o čemu vrijedi pisati. Zanimalo me kako se tu transformira njihova ekonomska uloga i da li je to nešto što ih osnažuje, jer odjednom žene nisu pasivne kućanice nego breadwinners.

 Koliko ti se promijenilo mišljenje o cijeloj toj priči kad si dublje počela istraživati pozadinu 'gastarbajterica'?

Na neki način sam bila i naivna u tome zato što mi se činilo da to može biti samo pozitivna priča, priča o nekom ženskom junaštvu. A onda sam ušla u taj program, dobila dovoljno novaca i otišla u te tri zemlje. Odlazak u Italiju je potvrdio te neke moje predodžbe da su to žene koje rade divan posao, da nisu cijenjene tamo i da zapravo rade uslugu Italiji jer popunjavaju veliku rupu u njihovom zdravstvenom sistemu koji ne zaštićuje starije i nemoćne. Njima se zapravo isplati uvesti određeni broj ženske radne snage na crno i tako pokrpati rupe u socijalnom i zdravstvenom sistemu. Priča je dobila mračniju stranu kad sam otišla u Rumunjsku i Bugarsku, i išla u nekakve ruralne krajeve. Otišla sam u sirotišta i razgovarala s članovima obitelji koji su ostali bez majke. To je nekako istraživanje sivih zona, i nije ispalo pozitivno.

Ali u tom trenutku sam u glavi počela lešinariti, shvatila sam da je to dobra priča za književnost i da od toga može nastati dobar roman. Tako da je moja prva nakana bila da napišem roman baš o tome i da tu uključim svoja putovanja i da djeca budu likovi koje sam srela na putovanju, ali kako sam pisala sve sam se više približavala sebi. Još mi je uvijek lakše pisati o sebi ili nekako zamišljati sebe kao likove. Ne znam dal' bi se time hvalila, ali još uvijek nisam u stanju napisati roman u trećem licu jednine: Ona je išla ili On je išao. Još uvijek sve filtriram kroz sebe i zasad sam zadovoljna time. Trebala bi se maknuti na neki širi plan i panoramske uvide, ali ovaj roman je nekako ispao takav, i neka priča se spustila i postala mala osobna priča o jednoj obitelji.

Na tom putovanju si napravila preko 90 intervjua sa ženama koje odlaze raditi u Italiju i njihovim obiteljima.  Gdje je uloga supruga/oca u svemu tome?

To su uglavnom obitelji kojima otac ne radi, a odlazak majke je opcija B. Znači, kad sve propadne onda majke idu zarađivati. Te su obitelji i djeca jako tužni i nesretni. Ima zapravo različitih slučajeva i bilo bi glupo generalizirati. Postoji jedno selo gdje su muškarci preuzeli uloge žena, onu patrijarhalnu i oni se vrlo dobro skrbe o svojoj djeci. Ipak, većinom su ta djeca prepuštena bakama, djedovima i na kraju sami sebi. Ima puno slučajeva kad se novac koji majke šalju troši na prostitutke i kladionice, a djeca su na ulici. U nekim su selima potpuno preskočene generacije, majka radi, oca nigdje na vidiku. Samo djeca, bake i djedovi.

Uzimajući u obzir da svaka priča ima svoju težinu, možeš li ipak izdvojiti neke osobe čija ti se priča posebno urezala u sjećanje?

Bila je jedna mlada žena koja danas ima možda 35 godina. Iz malenog je sela u Rumunjskoj i ima dvoje djece. Prelijepa,  pametna i na neki način cinična žena. Svidjela mi se ta neka brutalna hladnoća i iskrenost kojom je opisala svoju obiteljsku situaciju koja me duboko potresla i odlučila sam ju uključiti u roman. Ova Bugarka u romanu, prijateljica od mame, zapravo je ta žena. Znači mlada žena kojoj je na rukama umrlo šestero starih ljudi i koja svoju djecu viđa jednom godišnje i s kojima je potpuno otuđena. Njezina djeca su se na neki način okrenula protiv nje, mamu ne viđaju, tata taj novac troši svakako i mali dio toga ide za njihovo školovanje. To je jedan egzistencijalni očaj, bezizlaznost i velika tuga, ali je ona već bila korak iza te tuge. Kad se nagledaš toliko smrti, a imaš samo 32 godine vidiš da je to naprosto jedan uništeni život. To me duboko potreslo.

Budući da te žene odlaze u Italiju iz egzistencijalnih razloga kako bi mogle prehranjivati sebe i svoje obitelji, dočekaju li ih sa strane poslodavaca svi uvjeti koji su im obećani?

Njima je sve savršeno jasno, one nisu bijelo roblje kao što se znalo događati. Jedan kolega koji je bio sa mnom u tom programu vrhunski je istraživački novinar iz Bukurešta koji je raskrinkao jezivi slučaj nasilja nad muškim i ženskim radnicima. Oni su lažnim obećanjima dovedeni u Češku na neku farmu, zatvoreni, neplaćeni, spavali su svi na okupu, kao neko moderno roblje. Ovo nisu takvi slučajevi, žene znaju što ih tamo čeka jer upravo između samih žena usmenom predajom padnu sve demistifikacije tog posla. Koliko god uvjeti bili loši njima to odgovara, jer je razlika u standardu  golema, a tih 1000 eura su za njih veliki novci. Svjesne su da će raditi od 0-24 i da će intenzivno skrbiti o ljudima koji su invalidi i dementni. Rade godinama, ali na crno i talijanski sustav ih zapravo tolerira, jer im je u interesu da tako zbrinu ljude za koje se ne brine zdravstveni sustav u Italiji. Talijansko društvo je jako nacionalistički nastrojeno i imaju veliki otpor prema imigrantima s istoka. A žene su još korak dalje od tog nekakvog ideala; em' si useljenik, em' si žena.

Kako je bilo istraživati tu priču nakon što si i sama postala majka?

Otišla sam na to istraživanje kad sam tek rodila. Postala sam mama male Nore koja je imala manje od dva mjeseca, čuvala ju je moja mama i bilo ju je jako teško napustiti. Jedna prijateljica mi je to jako zamjerila jer ne može shvatiti kako majka koja je tek rodila može ostaviti dijete tri tjedna i putovati po Europi. Nije da ne volim svoje dijete, bilo mi je jako teško, ali neke odluke svaka žena donosi od početka; koliko će žrtvovati sebe za dijete, a koliko će ostaviti otvorenog prostora za karijeru. Kasnije se pokazalo da je meni to bio jako dobar korak u karijeri, jer ja uvijek želim biti bolja novinarka nego što jesam. Želim koristiti prilike koje mi se daju i donijela sam tu odluku da odem i dam sve od sebe. Kad sam došla tamo učinio mi se baš neki paradoks, odjednom sam se našla u situaciji u kojoj se nalaze žene o kojima sam ja pisala. Malo je banalno uspoređivati moje iskustvo koje je trajalo tri tjedna s njihovim koji traje godinama, ali mi je bilo vrlo jasno što to znači ostaviti svoje dijete, otići van da bi nešto zaradila i koliko je to velika žrtva.

Kako danas gledaš na taj istraživački projekt iza sebe? Kojim novinarskim lekcijama te podučilo to iskustvo?

Novinarski mi je puno pomoglo. U ovom trenutku, u hrvatskim mainstream medijima  teško je postići poziciju u kojoj s ponosom možeš potpisati svoje tekstove. Nema dovoljno vremena za istraživanje tema, a ritam ti ne dopušta da se o temama o kojima pišeš baviš duboko jer radiš kao na traci. Barem je tako u dnevnim novinama. Veliki postotak svojih tekstova ne potpisujem s ponosom jer su nastali u kratkom vremenu, a znam da to mogu puno bolje međutim uvjeti mi to ne dopuštaju. A odlazak na to istraživanje mi je bilo dragocjeno jer mi je pokazalo neku alternativu.  Da još uvijek postoje ljudi koji su divno plaćeni za posao za koji rade, da vole taj posao i da ga časno rade. U Hrvatskoj je nestala čast iz novinarskog posla, biti novinar nije časno, pogotovo kad se moraš nekome ispričavati kad kažeš da si novinar.

Na čemu trenutno radiš? Imaš li neke nove projekte koje bi htjela ostvariti?

Još nisam u toj fazi da se mogu pohvaliti, ali prema jednoj priči koja je na neki način istrgnuta iz mog romana biti će snimljen film. Radi se o tatinoj priči, oko 20 minuta dugačkom igranom filmu koji će biti premijerno prikazan na Vukovar Film festivalu. Meni je to velika stvar, napisala sam vlastiti scenarij prema toj priči, ali ne znam hoću li na kraju biti scenaristica. U koncepciji koju smo mi predložili redateljica je Kristina Kumrić. Povezane smo generacijski, imamo isto iskustvo odrastanja u Dalmaciji i ona je proživjela te lude devedesete u nekim sličnim uvjetima. Mjesto i vrijeme radnje, ona ga osjeća, osjeća te likove i moglo bi biti dobro. S obzirom na to da je Hrvatski audiovizualni centar raspisao natječaj za scenarističko-redateljske timove koji su na različiti način prilagodili tu temu za film i napisali scenarij još uvijek čekam hoće li odabrati baš moj scenarij, ali svejedno mi je lijepo iskustvo. 

Tagovi: bugarska, egzistencija, hrvatska, italija, maja hrgović, novnarstvo, roman, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM