Razgovor

06.08.2014. 13:35:24 - Dolores Marčetić

Razgovor s Matthewom Sherwoodom

'Nastavljam raditi s izbjeglicama, jer postoji još puno pitanja kojima se želim baviti'

Abdulah Aziz Ssali

Abdulah Aziz Ssali (Foto: Matthew Sherwood)

Sigurnost i zaštita od nasilja, temeljno je pravo svake osobe bez obzira na spolnu orijentaciju ili rodni identitet. Iako su zabilježene značajne promjene na međunarodnoj i nacionalnoj razini koje se tiču temeljnih prava LGBTQ osoba, u stvarnosti je ta zajednica još uvijek izložena zlostavljanju i nasilju, te diskriminaciji na raznim područjima kao što je stanovanje, zapošljavanje, te  svakodnevni društveni život. Postoje zanimanja koja povećavaju vidljivost marginaliziranih grupa i priča koje su vrijedne pažnje, a novinarstvo i fotografija svakako pripadaju medijima koji bi tome trebali i služiti. O temi prava LGBTQ osoba imala sam prilike razgovarati s Matthewom Sherwoodom, fotoreporterom iz Toronta u Kanadi koji se već dugi niz godina bavi pitanjem ljudskih prava, te kroz objektiv svog fotoaparata i detaljna istraživanja nastoji prenijeti poruku svijetu. Surađivao je s mnogim novinama i portalima u Kanadi i izvan nje, poput The Globe and Mail, The Toronto Star, Edmonton Sun, Reuters, The Guardian... Pažnju mi je privukao njegov zadnji projekt 'Let us stay' o LGBTQ izbjeglicama koje traže azil u Kanadi. Tijekom našeg nedavnog razgovora osvrnuo se na detalje iza fotografija, proces pronalaska kandidata/kinja za projekt i sve uvjete koje LGBTQ izbjeglice trebaju ispuniti kako bi im se u Kanadi pružila prilika za novim životom.

Iza sebe imaš nekoliko projekata u kojima si se bavio ljudskim pravima i uvjetima u kojima određene zajednice žive, među kojima je i LGBTQ zajednica. Kako je započeo tvoj projekt o LGBTQ izbjeglicama koje traže azil u Kanadi?

Započeo sam ovaj projekt u studenom 2013. godine. Kulminacija medijskih reportaža kroz 2013. i početak 2014. godine u vezi oštrih zakona provedenih u Ugandi, Nigeriji i Rusiji, natjerali su me na razmišljanje o ovoj problematici. Pročitao sam brojne priče objavljene na raznim portalima i u časopisima kako bih mogao saznati pozadinu problema, ali i primijetiti kako nije sve u potpunosti popraćeno. Tako sam se zainteresirao i za izbjeglice u Kanadi i cijeli proces.

Kako si pronašao ljude za fotografiranje? Koliko ih je bilo teško uvjeriti da budu dio tvog projekta i govore o svom privatnom životu i problemima s kojima se moraju nositi?

Pronalaženje osoba je bilo teško zbog brojnih razloga. Većina izbjeglica ne želi da njihova Vlada ili obitelj/prijatelji u domovini znaju da podnose zahtjev za izbjeglištvo ili da su homoseksualci. Mnoge izbjeglice nisu bile otvorene za javno istupanje o svojoj seksualnosti, tako da je pronalazak ljudi koji bi mogli sudjelovati, bez da ih se izlaže opasnosti, bio zaista veliki izazov. Da bi locirao potencijalne sudionike u projektu počeo sam odlaziti na LGBTQ sastanke u nekoliko kanadskih organizacija za podršku. Tražio bi dozvolu da govorim tijekom sastanaka i objasnim što i zašto to radim. Nakon sastanka od 30 ili više ljudi, obično bi mi pristupila jedna osoba koja bi pokazala interes. Često bi se dogodilo da na kraju od svega ne bude ništa jer bi izbjeglica promijenio/la svoje mišljenje ili bi sam odlučio da nisu adekvatne osobe za sudjelovanje jer bi osjetio da nisu razumjeli moguće posljedice ako njihova molba za azil bude odbijena. S određenim osobama sam dogovorio da ne koristim njihove priče ili fotografije ako njihovo saslušanje za azil rezultira negativnom odlukom.

Kanada ima globalnu reputaciju kao zemlja koja brani ljudska prava. Mogu li LGBTQ izbjeglice zaista računati na bolji život u Kanadi ili je zajednica još uvijek suočena s diskriminacijom i viktimizacijom u svakodnevnom životu bez obzira na zakone i napredak vezan za jednaka prava svih građana?

Kanada definitivno ovim izbjeglicama nudi bolju kvalitetu života i daleko manje diskriminacije nego u njihovim domovinama. Ipak, diskriminacija se događa u svakoj zemlji bez obzira na količinu zakona kojima se štite jednaka prava svih građana. Unatoč činjenici da je bilo koji oblik institucionalne ili društvene diskriminacije na temelju seksualne orijentacije ili rodnog identiteta ilegalan, to nije pomoglo da se takvi događaji u potpunosti iskorijene. Zločini iz mržnje prema LGBTQ osobama u Kanadi još uvijek se događaju, iako mnogo manje nego u drugim državama s lošim zakonima i krivoj ideji o jednakosti na temelju statusa LGBTQ.

Jedna od osoba iz tvog projekta je i Abdulah Aziz Ssali iz Ugande kojem je odbijen status izbjeglice iako je mučen i zatvoren od strane lokalne policije u Ugandi zbog svoje seksualne orijentacije. Koji su uvjeti za azil u Kanadi i što se zapravo događa s ljudima kojima je odbijena molba?

U konačnici, podnositelji zahtjeva za azil moraju uvjeriti člana Odbora za imigraciju i izbjeglice u Kanadi da su oni LGBTQ i da su u opasnosti u svojoj domovini. Zakon mi ne dozvoljava da govorim što se zapravo događa tijekom saslušanja i rasprava između Odbora i podnositelja zahtjeva bez formalnog zahtjeva za dozvolom, tako da ne mogu otvoreno govoriti zašto je gospodin Ssali odbijen. Puno puta razlog je nedostatak vjerodostojnosti, a to znači da tijekom intervjua i ispitivanja na saslušanju, podnositelj zahtjeva nije bio uvjerljiv ili su postojale neke kontradikcije između pisanog objašnjenja koji su dostavili sa svojom prijavom za azil i verbalnih odgovora tijekom saslušanja. Često je to jako teško dokazati, jer je većina izbjeglica provela cijeli život skrivajući svoju seksualnost i živeći dvostruki život.

Mnogi su ušli u brak zbog pritiska društva i očekivanja njihove kulture, dok drugi napuštaju svoje domove ne znajući da će podnositi prijavu kao izbjeglica, i odlaze bez važnih dokumenata koji bi im pomogli u njihovom slučaju. Kao primjer ću navesti policijsko izvješće u kojem stoji da su napadnuti u svojoj zajednici, a koji bi poslužio kao čvrst dokaz. Puno ljudi ne razmišlja o takvim stvarima kad odlazi iz svoje domovine. Kanadska birokracija je spora, a institucije često nekorisne i pune homofobnih službenika koji ne mogu pružiti izbjeglicama ono što im je potrebno. Čini mi se da čak i s prevoditeljima ima previše problema u razumijevanju tijekom saslušanja ili male kulturalne razlike između člana Odbora i podnositelja zahtjeva koji zaista mogu utjecati na način na koji se ti odgovori percipiraju.

Možeš li mi reći nešto o procesu koji LBGTQ osobe trebaju proći da bi im bio odobren azil u Kanadi?

Kada ulaze u Kanadu bez vize, a stižu  iz zemlje koja zahtjeva vizu, morat će ispuniti zahtjev za izbjeglištvom na ulazu. Ostali obično dolaze s turističkom ili poslovnom vizom i neće ispunjavati zahtjev dok prethodna viza ne istekne. Izbjeglice moraju popuniti zahtjev i detaljno ispisati cijelu svoju priču i razloge zbog kojeg traže azil. Nakon što ih intervjuiraju, ako je njihov zahtjev prihvaćen, dobit će datum saslušanja koji je po rasporedu unutar 60 dana od ispunjavanja njihovog zahtjeva (postoje izuzeci ovisno o tome iz koje zemlje dolaze). Unutar tih 60 dana, podnositelj zahtjeva mora sastaviti slučaj i prikupiti sve moguće dodatne materijale: pisma bivših partnera/ica ili ljubavnika/ca, policijska izvješća napada, fotografije koje prikazuju njihovu seksualnost itd.

Na dan saslušanja, podnositelj zahtjeva i njihov odvjetnik dolaze u Odbor za izbjeglice i imigraciju Kanade i imaju raspravu s jednim od članova odbora. Takva saslušanja mogu trajati između 30 minuta do nekoliko sati. Na samome kraju odluku donose osobno ili im kažu da će odgovor biti poslan e-mailom u dolazećim mjesecima. Ako je odluka pozitivna, znači da je njihov zahtjev prihvaćen i da mogu ostati i započeti proces prijave za stalnim boravkom. Ako je negativna, mogu uložiti prigovor koji će biti riješen kroz nekoliko mjeseci. Kod ponovnog odbijanja, moraju napustiti zemlju. Postoje i drugi načini da ulože svoju žalbu, ali takvim mogućnostima je teško pristupiti i imaju iznimno niski postotak uspjeha.

Ljudi koje si fotografirao dolaze iz država sa strogim zakonima vezanim za seksualnu orijentaciju poput Rusije, Jamajke, Ugande, Meksika... Možeš li spomenuti neke slučajeve koje su ti ispričali dok si radio projekt?

Svaku priču je bilo teško čuti. Sve izbjeglice s kojima sam surađivao puno toga su morali proći: seksualno zlostavljanje, kolektivno silovanje žena, silovanje od strane policijskih službenika, mučenje i udaranje. Sve što su mi ispričali bilo je zaista užasno.

Tvoje fotografije su snažne, vrlo osobne i imaju jaki emocionalni učinak. Danas kad pogledaš unazad na nekoliko mjeseci svoga rada, jesi li zadovoljan završnim rezultatom projekta?

Zasada sam zadovoljan s poslom, ali kad sam objavio ovaj projekt učinio sam to znajući da nije dovršen. Nastavljam raditi s izbjeglicama, jer postoji još puno pitanja kojima se želim baviti. 

Tagovi: diskriminacija, izbjeglice, kanada, lgbt, ljudska prava, matthew sherwood

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM