Razgovor

24.10.2014. 11:18:04 - Marina Tkalčić

Gaella Gottwald

'Poštenim radom možemo napraviti čudesne korake'

(Foto: Bernad Čović)

O Gaelli Gottwald zaista mnogo toga možemo reći s obzirom na njezinu neobičnu biografiju – rođena je u Kanadi, u Montrealu iako je hrvatsko-indijskog porijekla. Velik dio svojega života provela je u Americi (u Washingtonu) gdje su joj roditelji bili zaposleni. Školovala se u internacionalnim školama; srednju školu završila je u Beču.

Nakon toga, studirala je i diplomirala povijest umjetnosti na sveučilištu Brown u Americi koje je poznato po svojim liberalnim idejama te naglasku na razvoju kreativnosti. Školovala se i u Pragu, a poslije fakulteta u New Yorku je stažirala u galeriji Gagosian. Bila je i producentica dokumentarnih filmova u studiju Cinecittà u Rimu te dilerica umjetnina u Washingtonu. Konačno je dobila stipendiju za kustosku asistenticu za arhitekturu i dizajn u MoMA-i – Muzeju moderne umjetnosti, gdje joj je mentorica bila poznata kustosica Paola Antonelli.

Rad s Paolom Antonelli Gaella ističe kao formalnu prekretnicu u svojemu umjetničkom radu, s obzirom da je od nje naučila kako umjetnost povezati s društvom. Nakon toga, u Torinu je radila i živjela s Romima, u Beču je radila s izbjeglicama; u Indoneziji je krenula proizvoditi liniju vlastitog nakita, a u suradnji s lokalnim obrtnicima specijaliziranima za školjke čijim je obrtima prijetilo izumiranje.

Njezin povratak u Hrvatsku potaknuo je, između ostaloga, i izbor za mjesto ravnateljice HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika) 2010.

S Gaellom smo razgovarale o njezinu umjetničkom radu, socijalno-angažiranoj umjetnosti, ali i o općem stanju u Hrvatskoj.

Što nam možeš reći o svom umjetničkom radu – izrađuješ, dakle, nakit, oslikala si zagrebački kafić 'Flores' krasnim muralima, slikanjem si se bavila i izvan HR – odakle crpiš inspiraciju i ideje za svoj rad? U kojem smislu su brojna putovanja i upoznavanje raznovrsnih kultura, utjecali na tvoj umjetnički izričaj, ali i na tvoj život i moralne i duhovne stavove?

Umjetnost je komunikacija. Svoju umjetnost na neki način promatram kao presliku stvari koje sam vidjela ili iskustava koje sam imala. Putovanja su moj najveći učitelj i moment u kojemu sam najviše svoja. Upoznavanje različitih kultura dalo mi je širi pogled, spoznavanje niza primjera kako se ista stvar može manifestirati na različite načine. No također, zadobila sam i uvjerenje da na kraju dobri ljudi imaju slične potrebe za ljubavlju i mirom.

Smatraš li da je u današnje moderno doba nužno kapitaliziranje umjetnosti kao sredstvo njezina prepoznavanja? Što to donosi sa sobom?

U moderna doba – ako želiš živjeti samo od umjetnosti onda je treba na neki način kapitalizirati da bi rezultati bili dugoročni i održivi. Ali to ne znači  da je nužno prostituirati se i raditi samo za profit. Ne volim trendovsku umjetnost, neki od najboljih umjetnika nikada ne kapitaliziraju svoj rad, već se čitav život bave s nečim drugim kako bi si osigurali egzistenciju.

Vjerujem da se ljude treba vizualno odgojiti kako bi znali cijeniti i razlikovati kvalitetu od trenda. Također, mislim da je dužnost umjetnika biti što prirodniji i iskreniji u svom radu.

Često si u razgovorima za medije isticala nužnost socijalnog angažmana umjetnosti i njezinu interaktivnost. Tragom navedenoga, istaknula bih vaš rad u HDLU s ljudima s posebnim potrebama, ali i s radnicama Kamenskog koje su ostale bez posla. Koji je bio krajnji cilj rada s njima?

Krajni cilj svega što radim je stvoriti pozitivne momente i spoznaje upotrebljavajući kreativnost kao alat. Vjerujem da su ljudi spiritualna bića te da je umjetnost sestra spiritualnosti. Umjetnost ima nevjerojatnu moć iscjeljivanja, stvaranja komunikacije, educiranja i približavanja ljudi i ideja. Nekako mi se uvijek prirodno javljala misao da se problemi koje uočavam u svojoj okolini mogu riješiti ako se ljudima da prilika da se izraze i da potaknu svoje kreativne sposobnosti.

Na koji način socijalno osviješteni aspekt umjetnosti može pomoći obesnaženima? Naime, izrazila si želju za pokretanjem radionica nakita kroz koje bi radila sa zlostavljanim ženama i mladim Romkinjama, te radionica art-terapije za rješavanje stresa koje bi bile na raspolaganju onima kojima je najpotrebnije. Također, tijekom boravka u Beču radila si i s izbjeglicama.  

Kroz život sam uvijek bez razmišljanja pomagala kako sam znala, a često je sam medij bila umjetnost. Konačno sam shvatila koliko je umjetnost učinkovita u tom segmentu i kako se promjene zaista dešavaju; ljude se može inspirirati, može im se pružiti nova prilika za život. Uz to, kada radiš i pomažeš drugima na neki način uvijek pomažeš i sebi. Upoznala sam nevjerojatne, divne ljude koji su se nalazili u teškim životnim situacijama, primjerice izbjeglice. Sagledavanje teških realnosti i situacija zaista potiče skromnost, prizemljenje i empatiju – osjećaje koje smatram iznimno bitnima za humaniji svijet.

U Beču sam, primjerice, završavala srednju školu. Bile su to godine rata u Hrvatskoj i BiH (1991-1993). U svoje slobodno vrijeme radila sam u austrijskoj školi kao volonterka i profesorica likovnog za naše izbjeglice (iz svih područja). Škola nam je na korištenje dala jednu salu u kojoj su nastavu slušala tri razreda. Bilo je to bitno iskustvo za mene. Radila sam i s djecom, izbjeglicama iz BiH na otoku Badiji/Korčula, tijekom ljeta 1993. U radu ovdje sam također koristila umjetnost, a pod vodstvom američkih psihologa. Koncept toga rada je bio dati djeci malo odmora od izbjegličkih kampova, omogućiti im veselje te pružiti pomoć kroz umjetničko izražavanje. Jedna curica koja mjesecima nije mogla govoriti od traume koju je doživjela za rata, tijekom našeg rada s njom, progovorila je. Tada sam se još jednom uvjerila u iscjeliteljsku moć umjetničkog izražavanja.

S Romima sam radila puno kasnije, dok sam živjela u Torinu, 2008. godine. Grad Moncalieri je to zatražio od mene i talijanskog fotografa Andreae Borgarello s kojim sam, potom, pokrenula projekt  BOGO, unutar kojeg smo pratili razne ljude, 24 sata dnevno. Profil ljudi kretao se od uličnih umjetnika u New Yorku, do duhovnjaka u Indiji i konačno, Roma u Italiji. Kroz projekt smo pokušali smanjiti predrasude i približiti realnost Roma ostalim stanovnicima Moncalierija – prikazati im njihovu svakodnevicu, probleme i također nevjerojatnu ljudskost (humanost). Ti Romi su bili porijeklom iz Kragujevca, no raspadom Jugoslavije nisu više imali vlastito državljanstvo zbog čega su svi ostali u Italiji, gdje su živjeli u karavanama pokraj tvornica te na velikim parkiralištima, bez vode i struje.

Unutar socijalno angažirane umjetnosti možemo govoriti i o tvojem umjetničkom radu kojemu je cilj osvješćivanje o ekološkom zagađenju. Primjerice, u Hrvatsku si htjela dovesti ekološki osviješten Blue Bahr Ocean Film Festival potaknuta fenomenom sakupljača boca. Možeš li reći nešto više o samom festivalu te kako si povezala socijalni moment sakupljača boca s ekološkim aspektom? Zašto smatraš bitnim govoriti o ekološkim temama kroz umjetnost?

Ekološke teme su za mene izrazito bitne. Svima bi trebale biti. Zemlja je naš dom kojega smo otrovali, iscrpili skoro sve njezine resurse, životinje zarobili ili jednostavno istrijebili;  mora umiru, zrak se zagađuje, vode su nam sve manje čiste, vrijeme je izmaklo kontroli. Moramo se probuditi. Ništa neće imati smisla ako nemamo prirodu u kojoj možemo živjeti i čistu hranu za jesti, vodu za piti. 

Hrvatska, srećom, još uvijek ima nevjerojatno blago zbog svojih prirodnih resursa.  Zato želim potaknuti razmišljanje o tome – kako sačuvati ono što nam je dano. Ne postoji novac koji vrijedi onoliko koliko priroda koja nas okružuje – more, planine, šume, životinje, biljke, autohtone sorte…

Blue Bahr Ocean Film Festival je započeo u Beirutu, u Libanonu – zemlji koja  je imala sličnu priču kao Hrvatska s obzirom na pripadnost Jugoslaviji. Naime, Jugoslavija je bila jako slična državna tvorevina kao nekad Libanon koji, kao multikulturna zajednica okuplja četiri vjere (suniti, šijiti, druzi i kršćani). Oni su uspjeli stvoriti društvo koje je bilo otvoreno, multietničko, samostalno i tolerantno. Isto kao i narodi bivše Jugoslavije, Libanonci su zbog vanjskih faktora proživjeli mnoge ratove i podjele. I danas se veliki dio stanovništva nije oporavio od rata. Posljedice su vidljive svugdje. Imaju veliki broj izbjeglica (koji se konstantno povećava zbog rata u Siriji, ali i Palestini). Njihov duh koji je fatalističan, a istovremeno tako snalažljiv i kreativan, jako me podsjetio na Hrvatsku. Slične poslijeratne probleme (kao i Hrvati) oko nasljedstva i tranzicije prolaze i oni. Društvo koje je bilo izrazito otvoreno i liberalno u segmentima se značajno radikaliziralo.

Nažalost, tamo je zbog ratovanja i velikih spekulacija vladajućih korporacija došlo do ogromne devastacije prirodnog okoliša. Tako da sam željela povezati Hrvatsku s takvim festivalima i zemljama koje imaju slično iskustvo i slične probleme, a koji bi nam mogli pomoći ispravnije sagledati realnost i naći nove solucije za održivi razvoj.

U kontekstu angažirane umjetnosti sudjelovala si i na ovogodišnjem Muzeju ulične umjetnosti (MUU) s instalacijom 'Poruka u boci'. Kako je instalacija izgledala, o čemu je 'govorila', na što je upozoravala? Na koji je način publika bila uključena u izvođenje same instalacije? 

Ideja za 'Poruku u boci' se pojavila kada sam se preselila u Zagreb.  Fascinirao me veliki broj skupljača boca. Na početku projekta sam ih pratila i radila istraživanje u kojemu sam postavljala pitanja: zbog kojih razloga ljudi skupljaju boce, koji je njihov profil i sl. U posljednje 4 godine ta se ideja razvila u  interaktivan koncept. Prvenstveno, plan je bio da svatko od posjetitelja/ica sačuva jednu bocu koju je iskoristio, a potom da dođe na MUU. Mi smo ih fotografirali i onda zatražili da napišu svoju poruku svijetu. Imali su, potom, priliku staviti svoju bocu u instalaciju. Što je više ljudi sudjelovalo to je više rasla instalacija. Tako smo zajedno stvorili rad.

S interaktivnim radovima nikad ne znaš što će se točno dogoditi. Kada je puno ljudi u pitanju rezultati se ne mogu predvidjeti. Ali uvijek me iznenadi kako krajni ishod bude sjajan. Unutar ovoga projekta htjela bih istaknuti Udrugu za samozastupanje koja je također sudjelovala u instalaciji. Njezini suradnici su bili sjajni, iskreni i tako pozitivni. Bilo je izrazito zadovoljstvo moći se družiti na taj način.

Godine 2006. na Korčuli si otvorila umjetničku galeriju LarborARTorio. Kako si se odlučila na otvaranje vlastite galerije i zašto baš na Korčuli?

Jako sam vezana za Korčulu i odlučila sam otvoriti galeriju tamo zbog nekoliko razloga. Prvenstveno sam  htjela imati mogućnost provesti što više vremena tamo i osjetiti kako je živjeti i raditi na Korčuli, a ne samo ljetovati.

Kao drugo, uočila  sam da se na Korčuli počelo prodavati puno više proizvoda iz Kine nego li iz Hrvatske te da se gubi duh i tradicija koju Korčula oduvijek sadrži. Razlog tomu je nova, moderna vrsta turizma. Željela sam stvoriti nešto što će biti 'site-specific', gdje bi ljudi mogli gledati kreativni proces, a usput i upoznati Korčulu na drugi način.

U galeriju su mi dolazili turisti koji bi danima crtali sa mnom, djeca iz ulice bi mi povremeno pomagala, ali i slikala. Takvo iskustvo ostavi drugačiji dojam posjetiocima. Da nisam počela raditi u Zagrebu i dalje bih održavala tu galeriju jer je to zaista jedinstvena prilika za upoznavanje s velikim brojem ljudi iz svih krajeva svijeta od kojih uvijek naučiš nešto novo, a usput imaš priliku prezentirati im nešto naše na intimniji način. Primjerice, majice koje sam na licu mjesta slikala uvijek bih potpisala s datumom i oznakom 'Made in Korčula', a ljudi su mi se zbog toga stalno vraćali.

Kako komentiraš trenutnu situaciju u Hrvatskoj što se tiče nefunkcionalnog političkog vodstva, sve lošijeg položaja radnika/ica na tržištu rada, novih konzervativnih strujanja? S obzirom na tvoje bogato iskustvo s putovanjima i poznavanjima drugih i drugačijih državnih sustava, gdje vidiš eventualno rješenje problema hrvatskog društva?

Vidim da Hrvatska politika ne radi u svrhu svojih građana i građanki. Imam dojam da ljudi često rade u svrhu svojih osobnih interesa ili interesa užeg kruga ljudi, a ne gledaju veću, širu sliku. Iznenađena sam bahatošću, nemoralnošću, nesposobnošću i kriminalom u našoj državi. Kao da se neki više ničega ne srame, kao da su se vrijednosti totalno izobličile. Iako, to je sindrom koji kola cijelim svijetom. Vjerujem da je ovakvo stanje posljedica rata, tranzicijskog kapitalizma i različitih trauma koje je ovaj narod proživio.

Mislim da treba riješiti niz problema. Prvenstveno bi trebalo dokinuti ovaj klanski mentalitet u kontekstu kojega se ljudi zapošljavaju na temelju poznanstava, a ne stručnosti. To nas izuzetno unazađuje. Također, potrebno je otvoriti dijalog – iznenađena sam da u tako maloj zemlji ima toliko podjela.  Treba mladima s idejama i sposobnošću pružiti mogućnost za napredak, trebamo prestati biti toliko rigidni. Treba početi voljeti i cijeniti ovu zemlju/prirodu i ljude u njoj, a ne samo izrabljivati. Pravi ljudi će se izboriti za ispravne ciljeve, optimistična sam. No, da bismo došli do svjetla, valjda je prvo potrebno proći ovaj mrak.

Na neki način, kroz svoj rad, pokušavam dati ljudima drugačiji primjer i način djelovanja. HDLU je za mene bio takav moment. Htjela sam pokazati da usprkos svim problemima možemo napraviti čudesne korake, a zahvaljujući poštenom radu, mnoštvu ideja i želji za sveopću dobrobit društva. 

Do nedavno si obnašala funkciju ravnateljice HDLU-a. Pod svojim si mandatom uspjela organizirati nekoliko velikih izložbi i festivala poput izložbe fotografija Petera Lindbergha te ChocoFesta. Kako danas gledaš na svoje upravljanje ovom institucijom – jesi li zadovoljna postignutim?

Jesam, zadovoljna sam. Kada sam došla u HDLU, prijetio mu je totalni financijski kolaps. No, taj kolaps se nazirao i u očima članova i članica koji nisu više vidjeli svrhu vlastita članstva niti vlastite institucije. Izgubili su povjerenje. Na kraju smo pokazali da se ipak sve može. Mislim da sam se imala pravo boriti. HDLU je sada izuzetno aktivno mjesto koje je poznato van naših granica, koje je inkluzivno i u kojem imamo doista različite oblike djelovanja – od izložaba do edukacija, sajmova, festivala itd. Članovi su puno aktivniji i povećao se, ne samo broj posjetioca, nego i broj ljudi koji se žele učlaniti. Ponosna sam na to,  na nevjerojatnu predanost svojih suradnika i suradnica i na zajedničkim ostvarenim rezultatima. Uvjeti su često bili nemogući, ali smo uspjeli – ne samo spasiti vlastitu egzistenciju, već u isti trenutak i evoluirati, to je postignuće.

Jesi li, kao žena, doživjela kakve predrasude vezane uz dolazak na mjesto ravnateljice? Također, u jednom si intervjuu u kontekstu žena i rada istaknula žensku energiju/snagu potrebnu za sveopći boljitak društva. Na što misliš kada govoriš o ženskoj snazi i na koji način ona može utjecati na poboljšanje društvenog stanja uopće?

Bilo je predrasuda. Ali one brzo nestanu kada rezultati postanu vidljivi.  Žene se na neki način još uvijek moraju više dokazivati, ali mislim da je situacija sve bolja. Moja nasljednica je još mlađa nego što sam ja bila kada sam došla na mjesto ravnateljice. Sigurna sam da će odlično odraditi svoj posao. Sretna sam što je na moje mjesto došla upravo mlada žena, to je već svojevrstan znak da neke predrasude nestaju.

Žene posjeduju izrazitu snagu i umijeće stvaranja – to je ono što nam treba. Žene su često empatične, ali i spretne u multitaskingu. Poznaju realnosti koje ih okružuju i često imaju više odgovornosti u društvu, prema obitelji i okolini. Mislim da je došlo vrijeme kada je ženama potrebno dati više prostora, ne samo u politici, nego i u različitim vodećim pozicijama. Potrebna je jednakopravnost u donošenju bitnih odluka. Žene, po meni, instinktivno više razmišljaju o zajednici. Sada je vrijeme kada je potrebno istaknuti takvu energiju s obzirom da svijet prolazi kroz grozne drame – od ratova do ekoloških katastrofa.

Tagovi: gaella gottwald, hdlu, hrvatska, kultura, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (10)

Stari komentari

član:
Koja šuplja priča
19.11.2014. 20:21
:
Fakat šuplja priča - ova je u HDLU napravila 120 000' kuna duga za grijanje, i sređivala je poslove svojim prijateljima u udruženju hrvatskih likovnih umjetnika, te nije bila u stanju uopće ni o čemu informirati domaće umjetnike, nije znala službeni dopis napisati na hrvatskom jeziku i za 6 000 kuna mjesečne plaće, dolazila je svaki dan na posao u 11 h i putovala 4 mjeseca godišnje po svijetu, dok se HDLU raspadao od dugova i problema. Tjerala je domaće umjetnike sa njihovog sajma u njihovoj zgradi Meštrovićevog paviljona, odbijala da primi akademske slikare, a primala je neke neškolovane obrtnike koji su prodavali hranu i licitarska srca na Artomatu, na kojem je znala puštati i narodnjake od muzike..... Katastrofalna ravnateljica, a usput i ne govori istinu da je kćer od hrvatice i indijca, jer joj je otac običan domaći čovjek hrvat, nikakav indijac, pa nije jasno čemu sva ta '' egzotika '' u njenoj priči s kojom manipulira domaću javnost. Ukratko, na van jako šarmantna osoba prepuna humanitarnih priča o svojim zaslugama, ali ako bi se njoj netko zamjerio, bila je spremna na sve i uništiti čovjeku egzistenciju, i maltretirala je neke umjetnike koji su odbijali da joj se ulizuju. Kad pišete ovakve hvalospjeve o dotičnoj, dajte se prvo informirajte kod hrvatskih umjetnika o pravom stanju stvari. ;)
19.11.2014. 20:32
član:
Najbolje joj je ono da su članovi puno aktivniji, a na godišnju skupštinu HDLU dođe 50-60 članova od 1300-1400
19.11.2014. 20:37
:
Fakat šuplja priča - ova je u HDLU napravila 120 000' kuna duga za grijanje, i sređivala je poslove svojim prijateljima u udruženju hrvatskih likovnih umjetnika, te nije bila u stanju uopće ni o čemu informirati domaće umjetnike, nije znala službeni dopis napisati na hrvatskom jeziku i za 6 000 kuna mjesečne plaće, dolazila je svaki dan na posao u 11 h i putovala 4 mjeseca godišnje po svijetu, dok se HDLU raspadao od dugova i problema. Tjerala je domaće umjetnike sa njihovog sajma u njihovoj zgradi Meštrovićevog paviljona, odbijala da primi akademske slikare, a primala je neke neškolovane obrtnike koji su prodavali hranu i licitarska srca na Artomatu, na kojem je znala puštati i narodnjake od muzike..... Katastrofalna ravnateljica, a usput i ne govori istinu da je kćer od hrvatice i indijca, jer joj je otac običan domaći čovjek hrvat, nikakav indijac, pa nije jasno čemu sva ta '' egzotika '' u njenoj priči s kojom manipulira domaću javnost. Ukratko, na van jako šarmantna osoba prepuna humanitarnih priča o svojim zaslugama, ali ako bi se njoj netko zamjerio, bila je spremna na sve i uništiti čovjeku egzistenciju, i maltretirala je neke umjetnike koji su odbijali da joj se ulizuju. Kad pišete ovakve hvalospjeve o dotičnoj, dajte se prvo informirajte kod hrvatskih umjetnika o pravom stanju stvari. ;)
19.11.2014. 20:41
:
Da baš, dvije trećine članova HDLU prestalo je plaćati članarinu pod njenim mandatom i od 1 800 članova na papiru, na godišnje skupštine hdlu-a dođe samo 70-ak ljudi, to je istina. Dovodila je u udruženje neke '' alternativce '', a rastjerivala domaće umjetnike i bolji položaj u hdlu su imali psi, nego ljudi, jer gospodična jako voli pse i puštala je da po zgradi hdlu-a jurcaju bez uzice i zalijeću se u građane i djecu. A nitko joj se nije smio usprotiviti u vezi toga i drugih stvari, jer se uvijek bahatila sa svojom sestričnom koja kao radi u državnom odvjetništvu. :)
19.11.2014. 20:47
:
Da baš, dvije trećine članova HDLU prestalo je plaćati članarinu pod njenim mandatom i od 1 800 članova na papiru, na godišnje skupštine hdlu-a dođe samo 70-ak ljudi, to je istina. Dovodila je u udruženje neke '' alternativce '', a rastjerivala domaće umjetnike i bolji položaj u hdlu su imali psi, nego ljudi, jer gospodična jako voli pse i puštala je da po zgradi hdlu-a jurcaju bez uzice i zalijeću se u građane i djecu. A nitko joj se nije smio usprotiviti u vezi toga i drugih stvari, jer se uvijek bahatila sa svojom sestričnom koja kao radi u državnom odvjetništvu. :)
19.11.2014. 20:48
član:
Uvijek su mi bili sumnjivi oni kojima su puna usta poštenja
19.11.2014. 20:51
:
Da baš, dvije trećine članova HDLU prestalo je plaćati članarinu pod njenim mandatom i od 1 800 članova na papiru, na godišnje skupštine hdlu-a dođe samo 70-ak ljudi, to je istina. Dovodila je u udruženje neke '' alternativce '', a rastjerivala domaće umjetnike i bolji položaj u hdlu su imali psi, nego ljudi, jer gospodična jako voli pse i puštala je da po zgradi hdlu-a jurcaju bez uzice i zalijeću se u građane i djecu. A nitko joj se nije smio usprotiviti u vezi toga i drugih stvari, jer se uvijek bahatila sa svojom sestričnom koja kao radi u državnom odvjetništvu. :)
19.11.2014. 20:52
Ix:
Čovječe, ja čitav život pošteno radim, pa nisam uspio u ovoj državi napraviti sebi toliko para ko ova Gaella koju tu promovirate o trošku poreznih obveznika, jer se financirate s novcima iz Ministarstva kulture i prodajte nam tu priču jedne minorne umjetnice koja na raspisanom natječaju za ravnateljicu HDLU uopće niuje došla na testiranje ko i svi drugi koji su se kandidirali, pa je uprkos tome bila primljena na posao, jer se već znalo da će ona biti izabrana. Natječaj je bio raspisan samo pro forma i HDLU po običaju tako zeza ljude da idu na njihove natječaje, gube vrijeme i novac i još trpe bahata iživljavanja na razgovorima za posao od strane predsjednika HDLU. A na kraju na natječaju prođe osoba bez ikakve strategije za udruženje i članove, što je i pokazala u svom mandatu. Pa ne može refernca za vođenje jedne ozbiljne strukovne likovne udruge biti to što je ona '' živjela s Romima u Torinu '' i kakve još gluposti priča - pitala je naše ljude zašto skupljaju flaše po cesti, to ju je začudilo ? :) Bila je profesorica likovnog dok je '' bila u srednjoj školi '' - pa jel vi sami čitate ove gluposti koje nam servirate o ženi koja je o sebi izmislila razne mitove i napunila si s njima biografiju, a HDLU uopće nije htio staviti svojim članovima na uvid njezine materijale podnešene na natječaju za posao, iako svi koji su se tada kandidirali s njom po zakonu imaju pravo uvida u natječajnu dokumentaciju na zahtjev ? I pitajte je malo koliko novaca je dobijala od Grada za sajam Artomat i na šta je trošila te novce, ona naime umjetnicima to nikad nije htjela jasno reći.
20.11.2014. 10:41
član:
auuuuuuuu........
samopromocija lovom poreznih obveznika
Objektivna novinarka je mogla objaviti i neke fotografije divnih murala, lijepog nakita od ružnih školjki, prelijepih hrvatskih plastičih boca
20.11.2014. 11:33

Iz drugih medija

AEM