Razgovor

07.04.2015. 20:57:43 - KIM PETERSEN (DISSIDENTVOICE.ORG)

PETER GELDERLOOS

Pisati o slobodi bez da ju pokušamo živjeti je samozavaravanje

 Peter Gelderloos je zagovornik anarhizma i pisac iz Virginije. Neki njegovi naslovi su How Nonviolence Protects the State, Consensus, Anarchy Works, The Failure of Nonviolence, putopisna novela To Get to the Other Side itd. Trenutno živi u Barceloni gdje sudjeluje u stalnim socijalnim previranjima.

U svojoj knjizi, Anarchy Works (Anarhija je moguća) Gelderloos tvrdi da "slobodna društva nisu moguća, sve dok vladajući slojevi suzbijaju svaki kutak neovisnosti, korporacije financiraju genocide u svrhu proizvodnje mobitela, a ljude više interesira pisanje etnografija nego pobuna."

Anarchyworks je knjiga pisana za svakoga tko želi razumjeti anarhizam i na koji način su argumentirani prigovori protiv anarhizma, ako uopće jesu.

Ovo je intervju koji je Kim Petersen (jedan od urednika nezavisnog biltena DissidentVoice ) odradio s P. Gelderloosom putem email-a u malo skraćenoj verziji (op. prev.).

*****

KIM PETERSEN: U knjizi Anarhija je moguća navodiš: "Glavni elementi strukture moći u našoj civilizaciji kao što su medijske, akademske, vladajuće i religijske institucije namjerno i pretjerano podržavaju potrebu za ratom i istovremeno omalovažavaju mogućnost mira. Te institucije zadužene su u ratna zbivanja i okupacije; ona profitiraju od njih i pokušaji stvaranja društvenog mira predstavljaju prijetnju njihovoj egzistenciji." Dakle, tvrdiš da nema profita u miru. Ipak, profit odlazi onima koji potiču ratne sukobe, a ne ljudima koji su doslovno na ratnim poprištima. Što čini takav sistem nasilja održivim? Kako patriotizam zasljepljuje racionalnost i kako se on može prebroditi? Misliš li da postoje druge predispozicije koje navode ljude da ratuju?

PETER GELDERLOOS: Zapravo, u društvu u kojem danas živimo postoji profit u ratu i u miru. Međutim, kada oni govore o ratu misle na obične ljude jedne države koji ubijaju obične ljude druge države dok ih generali, novinari i poslovni lideri navode i ohrabruju. Kada govore o miru onda misle na stabilnost, socijalni mir i poslušnost. Riječ "mir" u kapitalističkom smislu je opasna za ljude poput nas. Mir u kapitalizmu značida svake godine stotine tisuća ljudiumire zbog nesreća u radu, onečišćenja, loše ishrane, policijskog nasilja, mizoginije, homofobije i transfobije. Ali sve dok je prodaja visoka za vrijeme blagdanske sezone, to stanje se naziva mirom.

Ono što njih plaši je naša pobuna, to da se svaki dan možemo početi boriti, ne ubijanjem naših susjeda već usmjeravanjem bijesa na naše šefove i vođe. Tako da kada ja pričam o mirnom društvu, mislim na društvo lišeno tog fundamentalnog antagonizma koji proizlazi iz eksploatacije i dominacije. Taj isti antagonizam nas razdvaja i istovremeno okreće protiv planeta koji nam daje život. Kada bi se riješili svih osnova eksploatacije još bi postojao konflikt, ali bez sredstava eksploatacije rat kakav poznajemo postao bi istovremeno nemoguć i besmislen.

Ispravno govoreći, nije sistem nasilja već je sistem eksploatacije taj koji koristi alate kojima se održava red, od policijskog nasilja i bombardiranja, do političkog dijaloga i javnog obrazovanja.Takav sistem se perpetuira akumulirajući sve veće bogatstvo vladajućem sloju, dok onima koji im izravno pomažu u tome osiguravaju beneficije i privilegirani položaj. Istovremeno ulažu napor kako bi svi ostali bili uvjereni da tako mora biti, kontrolirajući pravila igre u kojoj se sama spoznaja da je drugačiji svijet moguć pokušava istrijebiti. Patriotizam definitivno ima svoju ulogu u tome tako da okreće eksploatirane ljude jedne zemlje protiv eksploatiranih ljudi druge zemlje, dok se oni koji profitiraju i akumuliraju moć na njihov račun smješkaju na putu do banke. Patriotizam također zamjenjuje zdravu ljubav prema zemlji, mjestu rođenja, ljubavlju prema vladi i apstraktnoj ideji nacionalizma. Zato se domoljuba može istjerati iz vlastite kuće, onečistiti vodu, buldožerima raskopati mjesto na kojem je njihova rodbina pokopana-sve dok imaju svoj manje-više loše plaćen posao, zastavu kojom mogu mahati i svaliti krivnju za sve loše u zemlji na imigrante, radit će kako im se kaže.

Postoji li još faktora koji ljude čine sklonima ratu?- rat nije neizbježan, ali jedna je od ljudskih sposobnosti ratovati i kao takva oduvijek je postojala. Prije postojanja Države, ratovi su se odvijali u formi pohoda, a ponekad u formi visoko ritualiziranih sportova s vrlo malo stvarne smrti. Neka društva u potpunosti su odbila bilo kakve forme ratovanja. To je stvar izbora. Danas, međutim, puno ljudi pati od dosade i skloni su traženju krivca pa se prijava za sudjelovanje u ratu čini kao logičan izbor. Za neke, dobrovoljno regrutiranje je i bijeg od nasilja gradova, zatvora ili nasilja u smislu potplaćenog i/ili ponižavajućeg posla.

KP:  Napisao si: "Oni koji su pokušali sebe staviti u permanentnu ulogu šefa ili glasnogovornika bili su izopćeni- ili čak počašćeni pitom u lice, kao što je to bio visoko profilirani organizator Medea Benjamina na društvenom skupu Ujedinjenih država 2007.godine."

Čini se kao da se većina nezavisnih medija oslanja na riječi određenih anarhista/ guru ljevičara – bilo pravih ili samoprozvanih. Što za tebe čini povezanost ili razilaženje između anarhista i drugih ljevičara kada je u pitanju njihova sklonost prema publicitetu?

PG: Anarhisti mogu prodavati svoje principe jednako lako kao bilo tko drugi. Razlika je u tome što se anarhisti koji teže autoritarnosti i profesionalnoj moći ili popularnosti ostanu izolirani. Anarhisti koji žele biti medijski govornici u ime nekolicine, angažirati se u debatama i prosvjedovati protiv moćnika su generalno tretirani krajnjim nepovjerenjem i s dozom prezira, kako u povijesti tako i u svakodnevnoj komunikaciji. Oni se percipiraju kao primjer nečega što treba izbjegavati. U mnogim drugim političkim strujama kao pozitivni primjeri se pojavljuju oni koju takoreći "uspiju", postanu popularni.

KP: Slično tome, veliki dio ljevice nastavlja vjerovati izborima kojima dominiraju iznadprosječno financirane stranke dok ih podržavaju korporacijski mediji. Kakvu ulogu bi, prema tvom mišljenju, trebali zauzeti anarhisti tijekom izbornih kampanja? Bi li trebali sudjelovati? Je li izlazak na izbore da bi odabrali "manje zlo" , kako jedan poznat anarhist predlaže, praktična metoda koja bi se mogla uzeti u obzir?

PG: Anarhisti su generalno ostali vjerni svojim anti-izbornim i apolitičnim stavovima, ne sudjelujući pritom u izbornim događanjima, niti pretendirajući na pozicije u vladi. Smatram da je to ispravan način. Nešto kao "dobar stranački program" zapravo ne postoji. Čak i kada bi postojala nada da njihov program barem približno daje željene rezultate, oni su strogo kontrolirani od strane viših utjecaja i događaju se kao dio potpuno osamljenog i autoritarnog procesa. Srž ovog problema je činjenica da smo svi zatvorenici ovog društva bez mogućnosti da na učinkovit i smislen način sudjelujemo u organizaciji svog života. Mi smo samo njegovi promatrači i konzumenti. Unutar takvih okvira, priča o boljim ili lošijim kandidatima ili zakonima je beznačajna. Otuđene metode nikada neće moći riješiti fundamentalni problem otuđenosti. Ravnalo, po svojoj definiciji, ne oslobađa. Bilo kakav dijalog s gospodarima politike samo će povećati njihovu moć nad nama. To nije korak u smjeru samoorganizacije naših zajednica i života.

Također, činjenica je da su vlade koje se prikazuju progresivnima često činile sve kako bi institucionalizirale bilo kakav otpor povećavajući time potrebu da država regulira i organizira naš život. Obama je takav primjer. Njegova kampanja, koja se uvukla u mase, uspjela je otupiti velik dio građanskog bijesa i inicijativa koje su izlazile na površinu tijekom zasjedanja George W. Busha. A zašto? Za više torture, dronova, špijuniranja, nadzora i policijskog nasilja, za više zidove na teritorijalnim granicama, za iste ratove samo drugačijim oružjem i za minimalnu zdravstvenu pomoć. Sličan je i primjer Evo Moralesa u Boliviji. Njegova politika uspjela je institucionalizirati i time neutralizirati nekad moćne društvene pokrete te ih mobilizirati kako bi podržavali neke od najgorih neoliberalnih razvojnih projekata u tijeku na prostorima Južne Amerike.

Prepustiti moć nekom drugom nikada ne može značiti pozitivan korak prema preuzimanju kontrole nad našim životima.

KP: Citiram: "Tehnologija nisu svjetlucave i zvučno-efektivne naprave. Tehnologija je adaptacija. Naseljenici Nove Gvineje su tijekom perioda dužeg od 7,000 godina, prilagodbom i kompleksnim tehnikama, uspjeli postići da tehnologija susreće sve njihove potrebe bez uništavanja okoliša. Time su dosegli nivo kojem Zapadna civilizacija nije niti blizu."

Demantiraš tvrdnju da tehnologiju čine izumi novih uređaja dok se zapadnjaci često ne obaziru na negativne posljedice tih tehnologija i činjenicu da se pri uvođenju novih tehnologija ne provode nikakve mjere opreza; dok ipak urođenička plemena imaju tendenciju da na domišljate načine kreiraju ili se stope s okolišem da bi preživjeli.

Moj otac pokazao mi je jedan novinski članak. Naslov je bio: " Je li tehnologija opasna?"( Paul Mohapel, Times Colonist, 6. ožujak 2014.) Odgovorio sam mu: " A što je s GMO i nuklearnom tehnologijom"? Mislim da tehnologija kao takva nije opasna, već načini na koje ju ljudi koriste. Autor članka upozorava: "Upotreba informacijskih tehnologija nas možda čini pasivnima i glupljima jer je moguće da oštećuju mozak."

Kako ti vidiš anarhizam u odnosu na tehnologiju?

PG: Ne slažem se s tvrdnjom da tehnologija nije štetna. Neki ljudi razlikuju "tehniku" u smislu naprava koje nam služe kao određeni alati od pojma "tehnologije" kao društvenog kompleksa koji koristi nove uređaje kako bi transformirali organizaciju društva i načine na koje ljudi komuniciraju i uspostavljaju odnose.

U posljednjem smislu, tehnologija nije samo štetna, već i nešto na što smo prisiljeni. Možeš, primjerice, misliti da je korištenje mobitela izbor. Međutim, danas je nezamislivo zaposliti se bez mobitela, a neposjedovanje mobitela koristi se kao dokaz za politički ekstremizam na kriminalnim ispitivanjima. A vožnja automobila? Automobili su učinili ogromnu štetu ovom planetu i postoji puno mjesta na kojima se nemoguće zaposliti bez posjedovanja auta ili je nemoguće doći do dućana bez auta. To nije dobrovoljan izbor.

Što je s nuklearnom tehnologijom? Ona je direktno uzrokovala porast karcinoma i time milijune smrtnih slučajeva. Svi smo prisiljeni prihvatiti nuklearnu radijaciju, koja je postala stvarnost na planetarnoj razini, samo zato što su neke vlade odlučile da žele imati nuklearnu energiju. A s tom moći dolaze i izlike za nove forme upravljanja u hitnim ili katastrofalnim slučajevima te još veća diktatura opravdana javnom sigurnosti. Nije slučajnost da vladajuće strukture vole tehnologije koje im daju takvu razinu moći.

U ulomku koji si citirao, govorio sam o tehnologiji kao formi adaptacije koja bi nam pomagala da se prehranjujemo ili komuniciramo i dijelimo informacije bez da pritom uništavamo planet ili budemo submisivni nekoj autoritarnoj strukturi. Takve tehnologije demonstriraju ljudsku kreativnost i sposobnost prilagodbe, pokazujući da ne trebamo vladu ili privatna znanstvena istraživanja da bi kvalitetno živjeli i rješavali probleme koji nadolaze. Primjeri kompleksne, inteligentne adaptacije Nove Gvineje i drugih mjesta također pokazuju da je ideja više ili manje naprednog društva i ideja civilizacijskog napretka koja se povezuje s biologijom evolucije eurocentrična i često rasistička fikcija.

KP: "…policijske institucije nastale su kao sredstvo vladajuće klase za održanje veće  kontrole nad populacijom i državnog monopola nad rješavanjem socijalnih konflikata."

Kako je i policija dio radničke klase, što misliš zašto su tako često bespogovorno voljni izvršavati zapovijedi elite?

PG: U svakom društvu, uvijek će biti koristoljubivih i potkupljivih ljudi. Uvijek će biti nasilnika. U društvu u kojem se nasilnici slave, zapošljavaju i prozivaju herojima, bit će još više nasilnika koji će se nagrađivati i poticati da razviju još arogantnije sadističke metode, a ostali će biti poprilično bespomoćni naspram toga.

U društvu koje obeshrabruje takvo ponašanje, nasilni i podmitljivi ljudi više neće imati slobodu da rade što žele, i da se ponašaju kao što se policija ponaša u našem društvu. Također, bit će im dostupna pomoć koju bi mogli trebati kako bi riješili svoje probleme i radili na tome da postanu bolji ljudi.

U mnogim revolucijama, vojska je često dezertirala i stala na stranu pobunjenika. Policija, u drugu ruku, ostaje vjerna moći vlasti, sve dok ta vlast egzistira. Oni koji su skloni govoriti o "dobrim policajcima", samo trebaju shvatiti da bi svi oni dobili otkaz i da bi policija prestala postojati, kada bi odbili učiniti sve što i svaki normalan čovjek, primjerice, izbaciti ljude iz svojih domova jer banka to traži ili uhititi nekoga samo zato jer je beskućnik. Ako je netko aktivan policajac u službi, takve su stvari njemu nešto normalno i prihvatljivo.

KP: "Granice ne štite ljude, one predstavljaju način kojim vlade štite svoj posjed; imovinu, koja uključuje i nas. Kada se granice mijenjaju u ratovima, pobjednička država preuzima svoj novi teritorij, resurse i subjekte. Mi smo plijen-potencijalna topovska hrana, poreznici i radnici – a granice su zidovi našeg zatvora."

Ovo se opet nadovezuje na patriotizam, vjerovanju da ostanak unutar granica države zahtjeva odanost državi. Zašto ljudi prihvaćaju granice koje sprječavaju njihovu slobodu kretanja?

PG: Granice su tu toliko dugo, da se doživljavaju kao nešto prirodno. Mogućnost kontrole nad teritorijem je esencijalna postojanju Države. Općenito, ljudi ne poštuju granice kad im se nađu na putu. Svake godine, milijuni ljudi prelaze granice bez dopuštenja, prekoračuju dopušteni rok boravka u nekoj državi, rade u zemljama čije im vlade to zabranjuju i ne vjeruju da imaju manje pravo odlaska u dio svijeta gdje im određene vlade zabranjuju ili ograničavaju pristup. Ipak, puno ljudi, posebno oni koji se smatraju civiliziranima, prihvaćaju postojanje granica. Oni ne mogu zamisliti svijet bez granica, uvjereni su da bi nešto takvo bilo nemoguće, iako nekad davno granica nije bilo. Čak i danas, te strašne male imaginarne linije na kojima vlade temelje svoju suverenost nisu u potpunosti dio konsenzusne stvarnosti, ako uzmemo u obzir koliko ljudi im se odbija pokoravati.

KP: Tvoja posljednja knjiga TheFailureofNonviolence, koju (osim osvrta) nisam pročitao, ali čini se da se slaže s onim o čemu sam već nekoliko puta pisao: da su nasilne taktike protiv okupatorske/opresivne sile legitimne.

Što se mene tiče, ne postoji ništa s čim bi se represivna vlast radije suočila, nego otporom koji se ograničava na nenasilne metode. Tvoje mišljenje?

PG: Slažem se, naravno. Mnogi promotori pacifizma iznose teorije zavjere da vlada potajno želi da koristimo nasilne metode, ali obilje indikacija dokazuju suprotno. Kad pružamo otpor i borimo se natrag, mediji nas demoniziraju, policija nas prati, sudovi nas kriminaliziraju i tretiraju kao teroriste zbog običnog uništavanja imovine. Periodično, ljudi su izlazili na ulice i mirno prosvjedovali, samo da bi svaki put iznova naučili da svođenjem otpora na nenasilje ne mogu transformirati društvo. Ne mogu čak niti zauzeti i braniti prostore gdje bi se mogle prakticirati određene socijalne promjene i interakcije. Nenasilje ne može postojati bez amnezije, bez zaboravljanja lekcija iz prošlih sukoba.

KP: U skladu s ekonomijom darivanja tvoja "knjiga je košta samo toliko da pokrije troškove tiskanja i naš cilj nije zaraditi, već je podijeliti sa svima." Također, interesira me tvoje viđenje publikacija. Napisao si: "Izdavanje se smatra poslom koji bi navodno trebali ostavljati profesionalcima, a knjige su nešto što bi trebali samo kupovati i konzumirati, a ne stvarati sami. Mi smo uspjeli prokrčiti sebi taj put kako bi ostvarili svoje projekte i želimo svima pokazati da i oni to mogu."

PG: Volio bih kad bi knjiga bila još jeftinija. Cijeli tekst je objavljen na internetu, a svrha izdavanja ove knjige nije da nekome donese profitabilnu korist. Cijena je određena tako da anarhističke knjižare i izdavači mogu pokriti troškove printanja i publiciranja. Motivacija je u želji širenja novih ideja, sudjelovanja u konverzaciji koja se odvija na ulicama, među ljudima koji se suprotstavljaju autoritetu, posvećenima stalnom procesu učenja s kojim se susreću svi pobunjenici, nekonformisti i revolucionari koji odluče živjeti ispunjeno, slobodno ili u skladu sa svojim principima.

Nažalost, mnogi ljudi koji započnu s borbom protiv represivnog sustava, svoje projekte preusmjere u posao od kojeg pokušavaju živjeti. To se najviše vidi u svijetu izdavaštva. Mnogi spisatelji plaćaju svoje račune prodajom radikalnih ideja, a izdavanje tada preuzima logiku trgovine u želji stvaranja instantne zarade. Nije dovoljno samo širiti nove ideje, potrebno ih je provesti u praksu. Naposljetku, to zapravo nisu nove ideje. Sve te želje za promjenom, žalbe i snovi artikulirane su već tisućama puta. Demokracija nam dopušta slobodu verbalnog izražavanja, sve dok naše ideje ne provodimo u djelo. Slično logici zatvorske samice: potpuna sloboda izražavanja, bez slobode aktivnog djelovanja.

Nisu ideje, već je provođenje tih ideja u praksu ono što se suzbija, ako treba i nasilno. Izdavanje nije ništa drugo nego prilika da ideje solidarnosti i međusobnog pomaganja preselimo u stvarnost. Pisati o slobodi bez da ju pokušamo živjeti je samozavaravanje.

Prevela i prilagodila Ivana Anđelić

Tagovi: nenasilje, politika, sloboda

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM