Razgovor

22.03.2016. 23:18:09 - Ivana Perić

RAZGOVOR S REDATELJICOM IRIS ZAKI

'Zanima me područje između ekstrema, siva zona kojoj pripada većina ljudi'

Scena iz filma Women in Sink

Scena iz filma Women in Sink (Foto: © Iris Zaki)

Iris Zaki je izraelska redateljica koja živi u Londonu od 2009. godine. Svoj prvi kratki dokumentarac My Kosher Shifts (2011), snimila je u hotelu u kojem je radila kao recepcionerka da bi zaradila za život. Prije tri godine, Zaki je započela rad na doktoratu iz dokumentarnog snimanja.

Njen posljednji dokumentarac Women in Sink (Kod frizera) sniman je u frizerskom salonu u Haifi, koji vodi Arapkinja Fifi. Film je hvaljen i trenutno igra na festivalima diljem svijeta, a na ovogodišnjem ZagrebDoxu dobio je posebno priznanje u kategoriji Movies That Matter.

Sa Zaki sam razgovarala o Women in Sink, njenim filmskim počecima, razlozima zašto voli ostaviti kameru da snima dok ona ćaska s ljudima, te iznenađujućim događajima koji su je pretvorili u ljubiteljicu sive boje.

Nakon nekoliko godina rada u izraelskoj glazbenoj industriji, preselila si se u London i upisala magisterij dokumentarnog filma. Zašto dokumentarci, što te privuklo?

Radila sam u izraelskoj glazbenoj industriji, u uredu, od 9 do 7. Bilo mi je dosadno, shvatila sam da trebam nešto napraviti, da mi je potrebna promjena u životu. Otišla sam u London na odmor, stvarno mi se svidio život ondje i odlučila sam se preseliti. Prijavila sam se na studij i prihvaćena sam, ali prvotno se nije radilo o dokumentarnom filmu. Međutim, prijatelj je bio na studiju dokumentarnog filma, otišla sam na nekoliko predavanja i stvarno mi se svidjelo pa sam se odlučila prebaciti na taj studij.

Izraelska redateljica Iris Zaki (Foto: Iris Zaki)

Izraelska redateljica Iris Zaki (Foto: Iris Zaki)

Dok si radila na recepciji ultra-ortodoksnog židovskog hotela u Londonu, odlučila si napraviti svoj prvi film, My Kosher Shifts. Kakvo je to bilo iskustvo?

Volim pričati, stvarno volim, pa sam tako neprestano razgovarala s gostima, a prije nikada nisam bila u kontaktu s ultra-ortodoksnim Židovima. Odjednom sam toliko otvoreno razgovarala s njima, i oni su se otvorili u razgovoru samnom, jednostavno je bilo jako zanimljivo i odlučila sam da o tome napravim svoj završni film za magisterij. Bila sam jako oprezna s režijom, nisam htjela ništa promijeniti u našem odnosu. Mislila sam da bi dovođenje ljudi koji bi snimali kamerama, snimali zvuk, i sve to, zapravo uništilo atmosferu, normalan tok stvari. Odlučila sam samo ostaviti kameru da snima dok normalno razgovaram s ljudima. S tim je filmom zapravo započelo moje korištenje tehnike 'napuštene' kamere. I dalje radim na taj način.

Tehnika 'napuštene' kamere funkcionira jako dobro u tvojim filmovima. Uglavnom snimaš u zatvorenim zajednicama, zajednicama koje ne poznaješ dobro. Kako to funkcionira, možeš li reći više o samoj tehnici, prednostima koje ti nudi u takvom okruženju?

Stvarno volim raditi na taj način, to mi odgovara. Nakon što sam magistrirala, odlučila sam se na doktorat kroz koji nastavljam snimati koristeći tu tehniku. Volim snimati u zajednicama u koje inače nisam imala prilike ulaziti, to je jako zanimljivo. Nisam sjajna snimateljica ili redateljica, i ova tehnika mi omogućava da pronađem svoje mjesto u dokumentarnom filmu. Ako sam nadarena za nešto, onda je to prije svega komuniciranje s ljudima. Ova tehnika mi omogućava da uhvatim tu izuzetno osjetljivu i zanimljivu interakciju s ljudima, umjesto da namještam situacije i šturo intervjuiram ljude. Želim uhvatiti normalan, svakodnevan razgovor s ljudima, to je moj glavni interes.

Odrasla si u Haifi, gradu koji se inače predstavlja kao model za koegzistenciju Židova i Arapa. Jesi li odrastajući dolazila u doticaj s Arapima/Palestincima/muslimanima koji su živjeli u tvom okruženju? Koliko je prisutna bila segregacija, je li čak i u Haifi očigledna?

Nije bilo nikakve interakcija, apsolutno nikakve. Obrazovni sustav razdvaja djecu po religiji, tako da nije bilo mogućnosti interakcije s 'drugima' ni u školi. U Haifi je segregacija zapravo očigledna u odnosu na klasu – bogati ljudi žive na vrhu planine, a ispod nje, kraj mora, žive siromašni ljudi. Naravno, uglavnom Arapi žive dolje. Jedina razlika je to u što Haifi postoji malo više poštovanja prema 'drugima', iako je to daleko od idealnog. Ne možete na to gledati kao crno ili bijelo, jako je kompleksna situacija. Najveći problem je društvena mobilnost – ako Arapin želi kupiti kuću u židovskoj četvrti, može doći do problema. Isto je i s poslovima.

Women in Sink (Foto: Iris Zaki)

Women in Sink (Foto: Iris Zaki)

Women in Sink je snimljen u Haifi, u frizerskom salonu koji posjećuju i Arapkinje i Židovke. Kakve su bile tvoje ideje prije snimanja, kakva su bila očekivanja?

Zapravo nisam išla u taj frizeraj zato što ga posjećuju i Arapkinje i Židovke, moj cilj je bio snimati samo Arapkinje. Željela sam pronaći mjesto koje bi mi dozvolilo da napravim tu ludu stvar. Kada sam došla u Haifu, nekako sam završila u Fifinom salonu i jako su mi se svidjeli ljudi i atmosfera samog mjesta. Tako sam odlučila snimati ondje. Ali da, na početku sam htjela snimati samo Arapkinje. Kao židovskoj djevojci koja je odrasla u Haifi i osjećala se jako dobrodošlo u tom gradu, bilo mi je važno doznati kako se one osjećaju u Haifi, kakav je njihov život bio i koliko su naša iskustva različita.

Što se promijenilo tijekom samog snimanja, kako si se odlučila da snimaš i Arapkinje i Židovke?

Dvije su se stvari dogodile u isto vrijeme. Prva je da nisam uspjela pronaći mnogo Arapkinja koje su željele biti snimane niti mnogo Arapkinja koje bi si dozvolile da otvoreno izražavaju svoje političke stavove. Ako živite u Izraelu, po defaultu ste jako politični, ali problem je bio taj da neke od žena nisu to htjele podijeliti sa mnom. U isto vrijeme, kada sam počela prati kosu židovskih žena, njihova su mišljenja bila veoma politička, veoma kritična. Također, ja sam se osjećala opuštenije i lakše mi se bilo suočiti s Židovkama, nego Arapkinjama. Naravno da su se Židovke osjećale opuštenije i bile spremnije kritizirati Izrael, kada ste privilegirani jednostavno se lakše žaliti i kritizirati. Kada ste manjina i ugroženi, stvari postaju kompliciranije i to je izišlo na površinu tijekom snimanja filma.

Je li te Women in Sink iznenadio? Jesi li očekivala ekstremnija mišljenja od žena s kojima si razgovarala? Što možemo naučiti iz toga?

Mislim da mnogi filmaši, kada je riječ o dokumentarnom filmu, većina njih zapravo, ulaze u snimanje s određenom agendom i potom snimaju ljude koji se uklapaju u tu agendu. Ja se volim gurnuti u mjesta koja mi nisu poznata i jednostavno se družiti s ljudima, pustiti da se film razvije spontano. Naravno, s Women in Sink sam imala neka očekivanja od samog početka i bila sam jako otvorena u vezi tih očekivanja. Tijekom samog snimanja sam naučila lekciju – pustiti ljude da kažu ono što žele reći. Ono što iznenađuje mnoge, a iznenadilo je i mene, jest to da je većina snimljenih mišljenja 'lagana', iako su međusobno jako različita. Ali zapravo nema ekstrema. Filmaši obično traže ekstreme, bilo lijeve ili desne, oni žele crno ili bijelo, sivilo ih ne zanima, mnoge čak i uznemiruje. Slično je i s vijestima i medijima općenito. Dok sam radila ovaj film, počelo me zbilja zanimati to područje između ekstrema, ta siva zona, jer to područje u koje spada većina ljudi.

Jesi li se bojala da će ljudi generalizirati nakon gledanja filma, da će ga uzeti kao prezentaciju čitave zajednice?

Bila sam zabrinuta i još uvijek sam zabrinuta. Kad god sudjelujem u Q&A na festivalima, napominjem da film ne bi trebao biti shvaćen na taj način. Već se osjećam kao odvjetnica koja se boji da će je netko tužiti. Ovo su individualne priče i tako ih se treba promatrati. Ali da, još uvijek se brinem.

Women in Sink (Foto: Iris Zaki)

Women in Sink (Foto: Iris Zaki)

Trenutno živiš u Londonu. Kada posjećuješ Izrael, kako se osjećaš, vidiš li promjene u atmosferi u posljednje vrijeme? Bi li se htjela vratiti i živjeti u Izraelu?

Osjećam da zemlja ide u krivom smjeru, jako sam tužna zbog toga. Kada sam završila Women in Sink, vratila sam se u London čak malo pozitivna, s nekom nadom, ali onda se dogodio rat u Gazi. Trenutna Vlada je izuzetno rasistička, vlada atmosfera kreiranja straha. Želim se vratiti u Izrael u nekom trenutku, ali dokle god je ove Vlade, dokle god je Netanyahu glavni, sigurno se neću vratiti. Oni ne nude nikakva rješenja, oni još uvijek vide rat kao rješenje. Riječ mir je prije bila nešto što je svaka stranka uključivala u svoj program, a sada to nitko ne spominje, mir uopće nije na dnevnom redu.

Da završimo ovaj razgovor malo pozitivnije – kakvi su ti planovi za skoru budućnost, na čemu trenutno radiš?

Radim na sljedećem filmu za doktorat, ovoga puta želim snimati u jednoj od kolonija ili naselja u Izraelu. Već sam odabrala naselje u kojemu ću živjeti mjesec dana i snimati ljude. Ne znam ništa o ljudima koji žive u naseljima koje Izrael gradi, sve što znam su crno-bijelo priče, a želim doznati više. To snimam ovo proljeće, vidjet ćemo kako će proći.

*Film Women in Sink (Kod Frizera) bit će prikazan i na 8. ETNOFILm festivalu u Rovinju (28. - 30. travnja).

Tagovi: arapkinje, film, iris zaki, izrael, palestina, umjetnost kao politički aktivizam, židovke

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM