Razgovor

26.05.2016. 10:00:00 - Stephanie Stelko

Razgovor s potpredsjednicom Hrvatske udruge doula Anitom Budak

'Naš je cilj osnažiti žene i upoznati ih s pravima u porodu'

Doula je, kako navodi Hrvatska udruga doula, "educirana i iskusna profesionalka koja pruža kontinuiranu emocionalnu, fizičku i informativnu potporu majci prije, tijekom i netom nakon poroda; ili koja pruža emocionalnu i praktičnu potporu tijekom razdoblja babinja".

Suvremeni koncept doule nastaje krajem 1960-ih godina na temelju znanstvenih istraživanja trudnoće, poroda i laktacije. Točnije, termin doula – koji je u Staroj Grčkoj označavao sluškinju – u kontekstu podrške trudnim ženama i ženama u porodu prvi je put iskoristila američka medicinska antropologinja Dana Raphael 1969. godine u svojoj studiji o laktaciji, navodi Američka antropološka asocijacija. Raphael je doulu opisala kao ženu koja je "majka majkama" (eng. mothering the mother), a taj su koncept preuzeli neonatolog Marshall H. Klaus, pedijatar John H. Kennell i fizioterapeutkinja Phyllis H. Klaus u svojoj knjizi "Mothering the Mother" iz 1993., kojom su popularizirali doule, navodi Encyclopaedia Britannica.

Uočivši važnost kontinuirane emocionalne i fizičke podrške koju jedna žena daje ženi u porodu, ovo troje znanstvenika, uz Penny Simkin i Annie Kennedy, 1992. godine osnovalo je asocijaciju Doulas of North America (DONA) i pokrenulo sustav obrazovanja doula, a kako se interes uskoro počeo širiti ostatkom –  prvenstveno "prvog" – svijeta, asocijacija postaje DONA International, danas najveća i najrasprostranjenija asocijacija doula. Diljem svijeta, certificirane DONA International trenerice održavaju četverodnevne treninge za doule, kao i dugotrajnije treninge koji vode certifikatu, a koji obuhvaćaju prisustvovanje nekolicini poroda i evaluaciju doule od strane žene i medicinskog osoblja.

Prema istraživanjima asocijacije DONA International provedenih u periodu od 1988. do 2000. godine na 2259 žena u Sjedinjenim Američkim Državama, u odnosu na žene koje dobivaju standardnu skrb, žene koje u vrijeme trudnoće i poroda prate doule imaju 26% manju vjerojatnost rađanja carskim rezom, 41% manju vjerojatnost rađanja s vakuumskim ekstraktorom ili forcepsom, 28% manju vjerojatnost korištenja analgezije i anestezije, te 33% manju vjerojatnost da će biti nezadovoljne i negativno ocijeniti iskustvo poroda.   

Kako se i u Hrvatskoj pojavila potražnja za doulama, kao i žene koje su se educirale da budu doule, u rujnu 2013. osnovana jeHrvatska udruga doula, te su otada u Hrvatskoj održana tri treninga za doule. O aktivnostima udruge, ženskim pravima u porodu i hrvatskom sustavu zdravstvene skrbi za trudnice i žene u porodu razgovarali smo s potpredsjednicom Hrvatske udruge doula, Anitom Budak.   

Kako je nastala Hrvatska udruga doula?

Naša predsjednica Nina Novotni je 2012. otišla na DONA International trening za doule u Beograd i kada se vratila, neke njene poznanice nagovorile su ju da organizira obuku i u Hrvatskoj. Kako su one tu obuku odradile i skupio se određen broj žena koje su postale doule, shvatile su da postoji potreba za regulacijom tih doula i odlučile osnovati udrugu, koja bi bila u svrsi registra, gdje bi žene mogle pronaći doulu koja ima svoj etički kodeks i standarde prakse. Danas u Hrvatskoj ima ukupno oko stotinjak educiranih doula, a u posljednjih godinu dana, mi smo se odlučile da naša uloga kao samo registra jednostavno nije dovoljna, pa smo počele raditi i različite programe.

Kakvim se sve programima bavite?

Prošle smo godine pokrenule građansku akciju koja se zvala Ljudska prava u porodu, štoje bio odličan potez, jer se ispostavilo da mnoge ženene znaju da imaju određena prava. U sklopu projekta smo snimile deset kratkih informativnih video-klipova, organizirale smo besplatne radionice za trudnice i njihove partnere, te grupu podrške za majke s negativnim iskustvima uz prisutstvo psihoterapeutkinje. Kroz različite radionice, seminare, druženja, naš je cilj sada osnažiti žene da razumiju svoja prava, jer se ispostavilo da mi ženama služimo kao  poticaj ohrabrenja da one svoja prava traže i to je ono čime smo se mi sada odlučili baviti. Radionica Ljudska prava u porodu je bila toliko uspješna da smo ju nastavile održavati jednom mjesečno.

O kojim pravima točno govorite?

Za početak, kada uđu u rađaonu, žene ne razumiju da one imaju i dalje pravo pokretati svoje tijelo, to je ono temeljno i osnovno. Žene uđu u rađaonu, čak im nitko i ne kaže 'ne smiješ se micati', već je naš mentalni sklop takav da ležimo i ne mičemo se iz nekog straha ili tražimo dopuštenje da se pomaknemo u ugodniji položaj umjesto da poslušamo svoje tijelo i jednostavno se pomaknemo. Mi im pokušavamo objasniti da je pokret nešto potpuno normalno u trudnoći i porodu, ne samo da neće naštetiti, nego je i dobar za naš progres poroda. Onda informiramo ih o njihovim pravima o informiranom pristanku. Zapravo razgovaramo puno o komunikaciji s medicinskim osobljem i pokušavamo ih naučiti kako da se ta komunikacija postavi na ravnopravan nivo.

Koji su najčešći motivi koji potaknu žene da postanu doulama?

Većina doula koja dođe na obuku zapravo tako započne proces izlječenja svojih porođajnih trauma. Njima obuka bude proces suočavanja s time što im se dogodilo. Jedan manji dio žena, nažalost manji, su one koje su imale sjajno iskustvo na porodu i koje se jednostavno vide u tom području. Imamo i dvije članice koje su doule, a još uvijek nisu majke i one funkcioniraju odlično, mislim da  želja da se bude uz majku zapravo nije toliko povezana s time je li doula sama imala porod.

Koliko ta obuka može pomoći ženi u vlastitom porodu?

Apsolutno može. Na tom treningu nauči se fiziologija poroda, kako pomoći ženi ili sebi u porodu, te na koji način komunicirati s medicinskim osobljem kako bi se ispunili njeni zahtjevi. Mislim da je to odlična priprema za porod, iako nam ne dolaze baš trudnice, ipak je to skupa edukacija, jeftinije je uzeti doulu.

Kakva je potražnja i prisutnost doula diljem Hrvatske?

Imamo doulu u Varaždinu koja je otvorila obrt, jer žene tamo toliko žele  podršku i  rodilište je otvorenije prirodnijem pristupu. U Zagrebu, pošto ima puno žena, imamo posla. Zatim imamo u Istri par doula, oni vole isto prirodniji pristup i koriste podršku u porodu. Imamo nešto upita za Dalmaciju, slabije nego u sjevernim dijelovima i nažalost, Slavonija je dio gdje uopće nemamo ni doula, a ni upita - bilo je nešto malo za Osijek, ali nikako ne pokrivamo taj dio.

Kako funkcionira porod kod kuće u Hrvatskoj?

Žena može roditi gdje god ona želi, dakle nema nikakve zakonske legislative ili regulative koja bi joj to branila. Nažalost, ta žena ne može dobiti legalnu medicinsku pomoć i to je problem. Dakle, žene koje žele mogu rađati doma, ali neće imati adekvatnu pomoć.

Postoje li neki obrasci koji se mogu primijetiti među ženama koje zatraže doulu, primjerice dijele li religijsko opredjeljenje, stupanj obrazovanja ili neke druge karakteristike?

Presjek žena je stvarno raznolik, nismo primijetile da ima nekih poveznica. Ono što jest poveznica je to da su to uglavnom žene u tridesetim godinama, žene koje su osvijestile to da im naš sustav ne nudi dobru podršku i da će trebati nekoga dodatnog da bi imale bolje iskustvo poroda, te žene koje su imale traumatičan porod, pa žele nekoga uz sebe, kojima je nedostajala ta podrška pri prethodnim porodima.

U kojoj ulozi vidite doule općenito ali i vašu udrugu s obzirom na debate koje se trenutno vode u javnosti vezano uz opstetricijsko nasilje i neadekvatnost zdravstvenog sustava?

Mi kao udruga smo odlučili krenuti prema ženama, prema tome da ih osnažimo da one same traže svoja prava, žena po žena. Cilj nam je da svaka žena pristupi vlastitom porodu osnažena i hrabra, da razgovara na način koji je njoj potreban. Loše je što je skrb u Hrvatskoj rascjepkana, odnosno nije kontinuirana, te postoji samo jedan tip skrbi, dakle žene nemaju izbora. Mi smatramo da je na nama da pokušamo podržati žene ne samo u porodu, nego i u traženju svojih prava. Mi kao udruga se ne želimo nametati institucijama s nekom svojom vizijom, jer je općenito uloga doule da bude tolerantna i da podržava bilo koji ženin izbor. Ali mora biti mogućnosti izbora.

Naša udruga ima strogi kodeks ponašanja i čini mi se da je u zadnje vrijeme postalo jako bitno to naglasiti. Mi smo odlučile izaći sa svojim stavom da smatramo da kućni porod mora biti legalan i da mora biti asistiran, članice naše udruge ne odlaze na neasistirane kućne porode. Sve naše članice imaju stručni kodeks ponašanja prema medicinskom osoblju i prema klijenticama, te nam se može prijaviti neko nepoželjno ponašanje članica. To je nešto što želimo naglasiti kao važan aspekt budućnosti naše profesije – još uvijek nismo profesija, ali stremimo ka tome. 

U kakvom je onda odnosu praksa doula i ženska reproduktivna prava?

Mi na osnaživanju žena radimo u prenatalnim posjetama. Uloga doule u trudnoći je prvenstveno informativna. Mi razgovaramo s ženama o tome što se sve događa tijelu, što se događa u rodilištima, koje su preporuke Svjetske zdravstvene organizacije, te razgovorom dolazimo do toga što žena želi za sebe. Kad ulazimo u rodilište sa ženom, mi apsolutno ništa ne zahtijevamo za žene, mi nismo advokati – to se dosta često čuje, da su doule advokati – ali mi ne zagovaramo aktivizam u rađaoni, mi mislimo da to nije dobro za ženu, jer se onda opet njoj oduzima njena snaga. Svo se naše osnaživanje odvija prije poroda, a onda je žena ta koja preuzima snagu svoje odluke.

Dakle pravo na koje se najviše fokusirate je pravo na informiranje?

Tako je, pravo na informiranje i pravo na izbor.

Kako komentirate hrvatski sustav skrbi za trudnice, mlade majke i žene u porodu i kako vidite idealan sustav?

Sustav nije dobar ni za koga. Kao prvo, nije dobar za majke. Kao drugo, nije dobar za medicinske radnike, oni su isto preiscrpljeni, previše rade, a sve zbog sustava koji nije skrojen ni po kome. Mi mislimo kao udruga da bi se primaljama trebao dati puno veći udio u tom sustavu. Imamo divne sustave oko nas koji funkcioniraju, primjerice u Jasenicama u Sloveniji postoji odjel u kojem samo primalje vode porod i to se čini kao da bi moglo biti izvedivo i kod nas. Doktore – ginekologe i opstetričare – se treba stvarno rasteretiti svih tih žena koje imaju potpuno nekomplicirane trudnoće i prepustiti im samo žene s patologijama i problemima u trudnoći, tako da bi se idealan sustav temeljio na samostalnom primaljstvu, gdje bi se primalje koje to  žele mogle odlučiti prakticirati i kućne porode, koji bi također trebali biti legalni.

Kako komentirate "Ispovijest radikalne doule" Elise Albert?

Već sam spomenula,  aktivizam u rađaoni je jako težak. Ja razumijem tu potrebu, ona je jasna – kada dođete na porod i vidite da se događa nešto što ne bi trebalo. No nažalost, iz našeg iskustva, ako mi reagiramo tada i na taj način, mi letimo van iz rađaone i majka ostaje sama, a ulazak u rađaonu nam još dugo ne bude dopušten. A najgore je to što majci ne bismo dopustile da se sama izbori za sebe. Žene ne bi trebale predati svoju snagu nikome, pa ni douli. Mislimo da je aktivizam izvan rađaone koji se temelji na  osvještavanju žena o njihovim pravima nužan i potreban, ali je bitno naglasiti da u rađaoni mi samo podržavamo.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: doule, hrvatska, liječnici, opstetričo nasilje, porod, trudnice, trudnoća, zdravlje, zdravstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM