Razgovor

22.08.2016. 08:46:22 - Iva Zelić

Patrijarhalno društvo rijetko kažnjava silovanje

Nekažnjavanje ratnog silovanja za žrtve je stvarnost s kojom su prisiljene živjeti

Nina Mimica

Nina Mimica (Foto: Zvonko Mimica)

Danas počinje Liburnia film festival te smo uoči njega razgovarale s Ninom Mimicom. Nina je rođena u Splitu, a diplomirala je komparativnu književnost i talijanski jezik u Zagrebu. Režiju je diplomirala na talijanskoj Nacionalnoj Akademiji u Rimu. Na festivalu će se predstaviti filmom "Tanka linija" koji je režirala u suradnji s talijanskom redateljicom Paolom Sangiovanni. Radi se o filmu koji istražuje uroke i posljedice ratnih silovanja kroz priče talijanskog vojnika, pripadnika mirovnih misija u Somaliji te kroz priču žene, žrtve silovanja u Bosni koja pokušava ostvariti pravdu. S Ninom smo razgovarale o ideji za film, nošenju s pregrštom emocija koje film pobuđuje, korištenju različitog arhivskog materijala te o problemu nekažnjavanja počinitelja silovanja. 

Film "Tanka linija" potresan je dokumentarac o, s jedne strane, Bakiri Hasečić, silovanoj ženi u ratu u BIH, a s druge strane o Michelu Patrunu, članu talijanske vojske na mirovnoj misiji u Somaliji koja se pokazala nepotrebnoj i nimalo mirovnoj. Ovaj snažan i iskren dokumentarac prikazuje strahote rata i posljedice po živote ljudi s obje strane zaraćenih strana. Iako se radi o ratovima na drugim dijelovima svijeta, poruka o njihovom besmislu, grozotama, žrtvama i posljedicama su iste. Često dokumentarni i/ili igrani filmovi ovog tipa prikazuju samo jednu stranu razaranja. Kako ste došli na ideju da snimite "obje strane ratova"? Je li bilo teško naći i žrtvu i nasilnika koji će iskreno ispričati svoju priču?

Nas dokumentarac je bio istraživački, željele smo osvijestiti uzroke i posljedice ratnih zločina naročito nad ženama, tako je samo po sebi bilo jasno da objektivnu sliku mogu dati samo "oba" pogleda: svjedočanstvo Bosanke Bakire Hasečić koja je zločine osjetila na vlastitoj koži i svjedočanstvo Michelea Patruna, talijanskog vojnika koji je učestvovao u (manjim) zločinima te svjedočio većim zločinima koje su počinili pripadnici njegove vojne jedinice. Ni Bakira ni Michele nisu "tipična žrtva" i "tipični nasilnik" koji obično zbog srama ostaju u sjeni i skrivaju vlastita iskustva. Bakiru sam pronašla upravo zbog njene hrabrosti da o zločinima svjedoči već 20 godina i da se bori kako bi se ti i slični zločini procesuirali. To je žena puna životne energije, eksplozivne emotivnosti i nevjerojatne hrabrosti zbog koje je bila jedna od prvih svjedokinja na europskim i bosanskih sudovima, i ustrajala je u tome usprkos prijetnjama obitelji prokazanih zločinaca i atentatima kojima su je pokušali ušutkati. I Michele je hrabro pristao na suradnju. Pristajući na snimanje dokumentarca pristao na to da se još jednom izlozi kritici javnog mnijenja zbog onoga što je kao mlad vojnik radio, kao i kritici talijanskih vojnih snaga budući da razotkriva kameralizam vojske i zločine njegovog UN garnizona počinjene u Somaliji.

Bakira je predsjednica udruženja "Žena žrtva rata" u BIH. Kako ste stupili u kontakt s udruženjem? Jeste li kroz snimanje njihova djelovanja došle do novih spoznaja o razmjerima ratnog silovanja i posljedicama istog?

Prije nego sam kontaktirala Bakiru, produbljivala sam tjednima temu ratnog seksualnog zločina, sjećam se da sam danima plakala čitajući svjedočanstva žrtava. Čekala sam da mi se dojmovi smire, da racionaliziram bol i tek onda da kontaktiram Bakiru. Ali sjećam se našeg prvog telefonskog razgovora: predstavila sam se i počela nekontrolirano plakati. Bakira isto. Čula je samo da sam ja iz Splita i plakala je pričajući mi koliko su ona i njen suprug voljeli Split. Mislim da je plakala sjećajući se normalnosti svog života prije rata, lijepih stvari koje su joj danas u drugom planu. Tako je počela naša suradnja, potpuno emotivno i potpuno iskreno. Takva se i nastavila kroz četiri godine rada na filmu. Naravno da sam u te četiri godine ostala zatečena slikom BiH (i svjetskog društva), nesposobnom da se suoči s istinom o počinjenim zločinima. Naravno da su razmjeri zločina puno veći i sami zločini puno učestaliji nego se o njima piše u javnosti. Putovanje s Bakirom kroz sve aspekte ratnog i poratnog BiH društva bilo je poput putovanja u srce tame.

Isječak iz filma 'Tanka linija'

Isječak iz filma 'Tanka linija'

Kroz dokumentarac se prikazuje puno arhivske građe. U njemu su snimke suđenja optuženima u Bosni i Hercegovini, snimke vojnih logora u Somaliji i svakodnevnog života talijanskih vojnika, snimke velikih događaja u bivšoj Jugoslaviji, snimke granatiranja, leševa i sl. Koliko je bilo teško doći do te građe?

I arhivska grada rezultat je četiri godine rada i traženja snimki koje bi jezgrovito i efektivno svjedočile o motivima ratnih seksualnih zločina i posljedicama njihovog čestog nekažnjavanja. Jasno je da nije bilo lako do svih tih snimki doći. A i budget je (kao i uvijek, naravno) bio limitiran, pa morale smo dobro razmisliti o izboru materijala za završnu verziju filma. Meni je najzanimljivije bilo razmatrati stilsku upotrebu hrpe potpuno različitog arhivskog materijala (državnih institucionalnih snimki, tv reportaža, amaterskih snimki mobitelom...) i njegovo ukomponiravanje u filmske već različite stilove nas dviju autorica. Pošle smo od pretpostavke da naša različitost kao raznovrsnost materijala može biti bogatstvo i vitalnost ovog filma koju montažom treba koliko ekvilibrirati, toliko i istaknuti.

Kroz dokumentarni film se provlači mnogo teških scena. Od stradavanja i silovanja žena i djece do mučenja muškaraca. Je li bilo teško snimati film koji pobuđuje tolike emocije, slušati sve te priče?

Ovo je bio meni najteži i najčudniji film. Potpuno sam emotivno sudjelovala u svemu što sam otkrivala. S druge strane, trebala mi je racionalnost da tu emociju konstantno uobličavam u konkretnu priču koja se trebala stopiti i s onom koju Paola snima o vojniku. U takvim ti trenucima pomaže samo filmsko iskustvo, izbrušeni redateljski instinkt koji funkcionira poput automatskog pilota i u momentima najdublje emotivne participacije s likovima i događajima kojima svjedočiš i koje snimaš.

Također, na kraju samog filma unatoč svemu nitko nije optužen za kazneno djelo silovanja. Optuženi su za ubojstva, stradavanja civila, ali ne i za silovanje. Kakvu poruku ženama koje su proživjele silovanja u ratovima diljem zemlje takve odluke sudova šalju? Što to govori o samom shvaćanju silovanja kao zločina?

Ratno se silovanje i danas očito smatra zločinom drugog reda. Koliko je to nama nevjerojatno, toliko je to za žrtve silovanja stvarnost na koju ih društvo prisiljava da se prilagode i protiv koje se Bakira bori već 20 godina. Razmislite, kako da žrtva ratnih silovanja i tortura krene u novi život s vjerom da se to nikada više neće ponoviti kad ne mogu računati na institucije zadužene za kažnjavanje takvih zločina? Žrtvama se govori uvijek: krenite dalje. Ali dalje gdje, u kakvo društvo? Tko želi biti takvog društva dio?

Film ste snimila u suradnji s talijanskom redateljicom Paolom Sangiovanni. Kad ste došle na ideju snimanja filma, kakvu ste poruku željele poslati? Mislite li da ste uspjele?

Jedna od producentica filma, Augusta Eniti, željela je napraviti film o ratnom nasilju nad ženama i pozvala je Paolu i mene na suradnju. Tijekom četiri godine istraživanja profilirala se ideja i scenarij o filmu koji bi pričao o motivima i posljedicama ratnih zločina, o patrijarhalnom društvu i njegovim institucijama koje takve zločine stvara i rijetko kažnjava. Željele smo proširiti svijest publike o tome. Da li smo uspjele najbolje će reći gledatelji/ice.

Film će doživjeti hrvatsku premijeru na Liburnia film festivalu, u Opatiji koji se ove godine održava od 22.8. do 26. 8. Kakve reakcije očekujete? Jeste li uzbuđena?

Film je već imao premijeru na talijanskim festivalima i talijanskim kinima i odlične kritike, zanima me što će reći hrvatska publika. Nakon skoro 20 godina filmskog rada u Italiji ovo je moj prvi film koji se prikazuje u Hrvatskoj, zato se još više radujem hrvatskoj premijeri.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Tagovi: apsurd, bih, italija, kažnjavanje, liburnia film festival, mirovna misija, nina mimica, patrijarhalno društvo, rat, ratna silovanja, ratni zločini, silovatelji, somalija, tanka linija, un

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM