Razgovor

fAKTIV, organizatorice noćnog marša:

‘Ovakav sistem ubija svakodnevno i zato se moramo boriti svaki dan’

‘Ovakav sistem ubija svakodnevno i zato se moramo boriti svaki dan’

Kristina Josić

fAKTIV je feministički kolektiv čije područje djelovanja obuhvaća borbu za radnička i socijalna prava žena, protiv rodno uvjetovanog nasilja prema ženama, te zalaganje za reproduktivna i seksualna prava. Kolektiv je osnovan kako bi se, u svjetlu aktualnih društvenih, ekonomskih i političkih kretanja, jasno i odlučno suprotstavilo sveprisutnoj socijalnoj i ekonomskoj nejednakosti, fašizaciji, seksizmu, homofobiji i transfobiji, klerikalizaciji i militarizaciji društva te cenzuri i ukidanju slobode govora i izražavanja.

Kako je prošlogodišnji i ovogodišnji Noćni marš bio inspiracija brojnim drugim gradovima i inicijativama za organiziranje ovakve protestne akcije, kako u Hrvatskoj, tako i u regiji, Libela je razgovarala s članicama feminističkog kolektiva fAKTIV.

Od kuda ideja za Noćni marš?

fAKTIV je izrastao 2016. godine iz ad hoc inicijative “Preuzmite odgovornost za ubojstva žena” i organizacijskog odbora “Noćnog marša – 8. mart ” s ciljem izvaninstitucionalnog djelovanja na stvaranju feminističke prakse kao dio šireg i solidarnog antikapitalističkog pokreta.

Noćni marš je nastao kao vapaj da žene zauzmu prostor, postanu vidljiv(ij)e i njihovi glasovi se čuju. Noćni marš je praksa koju prakticiraju brojne feministkinje diljem svijeta. Večernji termin odabran je namjerno i sa svrhom privlačenja na prosvjed i onih koji u ranijim terminima ne mogu doći jer rade. Smatramo kako žene imaju pravo na svaki javni prostor i u svako doba dana ili noći bez da strahuju za svoju sigurnost. Želimo pokazati da se ne bojimo, ali da razumijemo strah onih žena koje ga osjećaju zbog upornog marginaliziranja njihovih problema, zbog upornog institucionalnog ignoriranja i prešutnog društvenog opravdavanja nasilja koje na tim ulicama, no najčešće u svojim domovima, među prijateljima i poznanicima, doživljavaju svakodnevno. Nadamo se da će daljnjom organizacijom i umrežavanjem štrajk žena jednom ipak biti moguć.

U priopćenju ste istaknule kako će glavna tema ovogodišnjeg Prosvjednog marša biti borba za ugrožena seksualna i reproduktivna prava žena, posebno pravo na pobačaj. Kažete da su prava žena i dalje daleko od zaštićenih, bez obzira na netom objavljenu odluku Ustavnog suda kojom je važeći Zakon o pobačaju proglasio ustavnim. Koje je Vaše mišljenje o budućnosti seksualnih i reproduktivnih prava žena u Hrvatskoj? Koji je najgori, a koji najbolji scenarij?

Da, izrazile smo zabrinutost i sumnju, budući da je USUD samo prebacio odgovornost za novi zakon na zakonodavca. Istog dana smo saznale, što je s obzirom na političku klimu i očekivano, kako je već u planu uvođenje tzv. “savjetovanja” prije pobačaja i moratorija na odluku o prekidu trudnoće, a bojimo se kako će se ići u tom smjeru pod alibijem preporuke o donošenju “edukativnih i preventivnih mjera kako bi prekid trudnoće bio izuzetak”. Pratimo iskustva drugih zemalja, znamo da se to pokazuje pogubnim za pravo žene na izbor. Primjerice, u Makedoniji je to vrlo brzo otvorilo prostor za ulazak anti-choice organizacija direktno u javne bolnice i zdravstveni sustav. Makedonija je drugačija od nas utoliko što je zakon proglašen neustavnim, ali princip preporuka je jednak – uveli su obavezno savjetovanje, odnosno trodnevni moratorij na odluku. Savjetovanje se obavlja u bolnicama, ali je trebalo svega godinu dana da se, primjerice, anti-choice udruga “Lidija” ubaci u taj sustav i sada ženama kojima je ionako teško pod nos gura kršćansku propagandu. Odnosno, ono što ta ekipa s vremena na vrijeme “40 dana” radi pred bolnicama, uskoro bi mogla kontinuirano raditi u bolnicama i institucijama čiji je posao briga o reproduktivnom zdravlju žena. To je doista zastrašujuće. To je jedan od ružnih i nažalost i izvjesnijih scenarija. Ja mislim da budućnost naših prava doista ovisi o nama. Da je sada trenutak da prestanemo kalkulirati i procjenjivati u kojem će smjeru što krenuti i da naprosto uzmemo “politiku u svoje ruke”, da beskompromisno zahtijevamo ono na što imamo pravo i ne popuštamo. Prema nama je to najkonstruktivniji scenarij koji će jedini dovesti do naših ciljeva. Ti ciljevi nisu nemogući i nedostupni, a svode se na to da si svi i sve kao društvo osiguramo bazična ljudska prava. Jedno od njih je i pravo na dostojanstvo i tjelesnu autonomiju i slobodu odlučivanja o vlastitim tijelima i životima  – to je pravo koje se nad ženama sustavno i brutalno krši.

U širem smislu društvenih zbivanja, smatrate li da će Prosvjedni marš potaknuti promjene? Hoće li on osvijetliti probleme u društvu koje i dalje egzistiraju, potaknuti na razmišljanje?

Moj je osjećaj da se ljudi upravo bude. Zato nam je jedna od glavnih poruka: SAD JE VRIJEME OTPORA! Njome, osim što pozivamo, također i dijagnosticiramo društveni trenutak zrelosti za otpor. Vjerujem da je i ovakav odaziv na marš i usporedno organiziranje marševa i prosvjednih akcija u Hrvatskoj, ali i u regiji, kao i količina podrške koju smo dobile, pokazatelj da su promjene već potaknute. Prosvjed koji okupi veliki broj ljudi mora dobiti i medijsku pažnju, a to je prilika da “osvijetlimo” probleme i da jasno i glasno kažemo gdje stojimo, što namjeravamo i pokažemo otpor. Kao i da se organiziramo i udružimo. Premda je sam Marš ove godine fokusiran na aktualni udar na reproduktivna prava žena, ono što prozivamo i na što upozoravamo je kompletna politika laži, manipulacije i sve većeg ukidanja i kršenja prava svih onih koji se ne uklapaju u “viziju” hrvatstva političke elite i crkve. Dio te borbe, a usko povezano s kršenjem reproduktivnih prava, i je borba za pravedniji socio-ekonomski sustav koji nam svima može pružiti sve uvjete za donošenje odluka i izbora o i u vlastitim životima. Kao i prošle godine pozivamo sve da ustraju u borbi protiv fašizma, nasilja, ratova, siromaštva, kapitalističke eksploatacije i svih oblika društvenih nepravdi.

Što je s ostalim pravima žena u Hrvatskoj? Po Vašem mišljenju, s kojima se preprekama žene u Republici Hrvatskoj u 21. stoljeću, i dalje, suočavaju?

Sva prava žena su u Hrvatskoj svakodnevno kršena i zanemarena. I to u izuzetno velikoj mjeri. Od prošlog Osmomartovskog marša najviše smo se reagirale na nasilje prema ženama, jer je ono toliko strašno, i u tolikoj mjeri prisutno, a institucije ga najčešće svojim djelovanjem i nedjelovanjem potpiruju. Također, radnička, socijalna, ekonomska prava su iznimno ugrožena, uostalom kao i većini ljudi u ovom društvu koje galopira u kapitalistički ponor.  Smatramo kako se fokus treba staviti i na pravo na bazičnu sigurnost, koje je potpuno skršenom – od toga da ne znamo hoćemo li sačuvati dom (ako ga uopće imamo), kako ćemo platiti režije, hoćemo li se moći prehranit, hoćemo li sačuvati posao (ako ga imamo), što će biti s nama ili našima ako se razbolimo…  Jedan od sutrašnjih osmomartovskih prosvjeda  Saveza samostalnih sindikata – “Žene protiv bijede” progovara upravo o crnom nizu brojki koje pokazuju specifična kršenja ljudskih prava žena društvu i u radnom okruženju: 96 % novozaposlenih žena dobiva ugovore na određeno vrijeme ; gdje su žene izložene seksualnom zlostavljanju, uznemiravanju i ucjenjivanju na radnome mjestu; sve veći broj umirovljenica živi ispod linije siromaštva; gdje žene primaju manju plaću za jednaki rad; nije osiguran dovoljan broj jaslica i vrtića; država na žene prebacuje obavezu brige i skrbi za najosjetljivije skupine; ženama uskraćuju reproduktivna, seksualna i prava na besplatnu zdravstvenu skrb; žene nisu zaštićene od nasilja i izložene su sustavnoj diskriminaciji…

Govorimo o “feminizaciji siromaštva”, o tome da danas, globalno, siromaštvo ima žensko lice. UN-ovi podaci danas govore da žene čine 70 posto svih siromašnih na svijetu. U Hrvatskoj su najugroženije žene starije životne dobi. Prepreke su ogromne, ali nisu nepobjedive!

fAKTIV se zalaže i za prava LGBTIQ+ zajednice koja se nažalost, također, svakodnevno pokušavaju ukinuti. Primjer napada  na zagrebački klub “SUPER SUPER”gdje se održavala LGBTIQ+ friendly tematska zabava samo je jedan u nizu primjera. Kako se prava LGBTIQ+ zajednice uklapaju u temu ovogodišnjeg prosvjeda?

Reproduktivna i seksualna prava žena koja su nam ove godine u fokusu nikako ne možemo gledati izvan šireg konteksta u kojem se reproduktivna prava nikako ne tiču samo žena, a pogotovo ne samo heteroseksualnih žena. Napadom na pravo na pobačaj svakako su hetero i biseksualne žene skupina koja je najšire i najneposrednije ugrožena, no ne smijemo zaboraviti i drugu posebno ugroženu grupu u ovom kontekstu, a to su trans i rodno varijantne osobe čija su prava na odlučivanje o vlastitom tijelu i pravo na tjelesnu autonomiju pod državnom i medicinskom kontrolom koja je ionako preoštra i svako dodatno pojačavanje te kontrole nešto je što jednostavno ne smijemo dopustiti da se dogodi.

Isto tako, u fAKTIV-u smo svjesne da je patrijarhat protiv kakvog se borimo u svojoj srži heteropatrijarhat i svjedokinje smo pokušaja da se svi seksualni činovi koji nisu usmjereni k reprodukciji dodatno sankcioniraju i svakodnevno proglašavaju nepoželjnima, bolesnima i sl. pod krinkom tzv. vjerskih ‘sloboda’ i brige za održavanje nacije, i ovo je nešto što pogađa sve, a posebno žene čiji je užitak i izbor u najboljem slučaju sekundaran, a u stvari nepoželjan, i LGBTIQ+ zajednicu. Pravo na odlučivanje o vlastitom tijelu podrazumijeva i pravo na vlastitu seksualnost i seksualno opredjeljenje, a pravo na slobodno odlučivanje o rađanju ili nerađanju djece jest pravo koje trebamo proširiti i na druge oblike obiteljskih zajednica izuzev one heteroseksualne. Kada govorimo o reproduktivnim pravima, nužno govorimo i o svemu tome.

Nedavno je Hrvatsku potresao slučaj ubojstva 18-godišnje Kristine Krupljan, a svakodnevno čitamo u dnevnim novostima i o ostalim primjerima fizičkog, ekonomskog i seksualnog zlostavljanja žena unutar i izvan obitelji koje se ne sankcionira niti sprječava. Kako po Vašem mišljenju potaknuti promjene na tu temu. Je li patrijarhat izvor takvog ponašanja? Može li se on uopće iskorijeniti?

Neke promjene jesu postignute oko vidljivosti problema, na razini zakonskog okvira, međutim, to što problem nasilja nad ženama nije ni blizu prioriteta ovog društva pokazuje da živimo u društvu u kojem su neki muškarci na pozicijama moći, u kojem su neki muškarci privilegirani u kojem svi oni koji se ne pripadaju tim skupinama muškarca ili ih društvo kao takve ne prepoznaje jesu građanke/i drugog reda. Riječ je dakle, o problemu koji se rješava samo kroz totalnu promjenu paradigme i stoga je potrebno raditi na promjenama u svakom aspektu života. Privilegirani se ne odriču lako svojih privilegija, ali postoje načini da ih se prisili, i to je ono što radimo na različite načine, naravno, strašno je što posljedice kapitalizma/patrijarhata/rasizma/homofobije mnogi plaćaju svakodnevno svojim dostojanstvom, zdravljem i životima. Drugim riječima, ovakav sistem ubija, ubija svakodnevno i zato se moramo boriti svaki dan.

Hoće li hrvatsko društvo, po Vašem mišljenju, ikada doći do stadija u kojem se ravnopravnost muškaraca i žena ostvaraje u praksi, do stadija u kojemu ravnopravnost spolova, kao i ostalih manjina nije samo slovo na papiru, nego temeljna odrednica društva? Konzervativizam je postao temeljna politička struja kako u većini europskih zemalja, tako i u Republici Hrvatskoj, kako se nositi s time? Američki predsjednik, Donald Trump, pokrenuo je već inicijativu za ukidanje reproduktivnih prava žena, brojne europske zemlje već du isto učinile i ranije. Piše li nam se svima crno?

Teško je predviđati budućnost, posebice u Hrvatskoj, jer u načelu imamo problem sa sustavom (državom) koja ne funkcionira ni na jednom polju, institucije nisu jake i ne mogu garantirati provođenje zakona. S jedne strane, u sistemima koja su načelno demokratska uvijek je moguće otvaranje područja ideološke borbe, naravno, kada bi institucije funkcionirale ta borba ne bi dovodila u pitanje ljudska prava. I na kraju, treba postaviti pitanje možemo li govoriti o ravnopravnosti u kapitalizmu, sistemu koji funkcionira na generiranju nejednakosti. U svakom slučaju, sada jest trenutak u kojem u kojem se suočavamo s raspadom sustava i zato građanke/i moraju djelovati, ono što može unijeti optimizam jest da imamo povijest borbe i izborenih  prava na koje se možemo pozvati i na kojoj možemo graditi budućnost.