Razgovor

23.05.2017. 08:58:29 - Marina Tkalčić

RAZGOVOR S NATAŠOM MIHOCI I DOROM GOLUB

'Ja ne želim biti tiho!'

Nataša Mihoci i Dora Golub

Nataša Mihoci i Dora Golub (Foto: Konrad Mulvaj)

Cijankalij §218 Montažstroja je cross-media projekt, zvučna rekonstrukcija drame Friedricha Wolfa, njemačkog liječnika, filozofa i komunista, člana Društva socijalističkih liječnika. Premijera izvorne drame održana je 9. rujna 1929. godine u kazalištu Lessing u Berlinu, a nastala je u okviru masovnog društvenog pokreta za rušenje paragrafa 218, odnosno, za legalizaciju pobačaja u Njemačkoj. Montažstroj je ovim projektom dao specifičan i vrlo vrijedan prilog javnoj raspravi o pobačaju u Hrvatskoj, čija je dostupnost ženama sve ograničenija.

Glavni protagonisti radnje drame Cijankalij § 218 su nezaposlena Njemica Hete i radnik Paul, zaljubljeni mladi par iz radničke klase onodobne Weimarske Njemačke. Održivost njihove ljubavi u drami je dovedena u pitanje opstanka, a zbog sveopćeg siromaštva, života na konstantnoj ivici egzistencije, zbog drakonskog Zakona na snazi kojim se kriminalizira pobačaj, te istovremeno žene tjera na rađanje, zbog liječničkog i političkog licemjerja koji na koncu Hete lišava života. Hete u Montažstrojevoj rekonstrukciji igra Tihana Lazović, a Paula Adrian Pezdirc.

Na web stranici projekta objavljeno je 8 epizoda Montažstrojeve verzije drame, koje su svakome dostupne za slušanje, a tekstualni materijal za čitanje. Na istoj stranici može se pronaći i 13 video portreta glumaca koji su dali svoje glasove u audio drami, a u kojima su se izjasnili o tome što misle o zabrani pobačaja. Iako je drama u cijelosti objavljena, čitav projekt Montažstroj će zaokružiti javnim događajem Ljubav i ekonomija koji će se održati početkom lipnja. U tom dokumentarnom performansu dramu iz Njemačke 1929. godine Montažstroj će povezati s Hrvatskom 2017. putovanjem kroz prošlost zakonske regulacije prekida trudnoće. Kroz brojne multimedijske sadržaje propitivat će se posljedice zabrane pobačaja i otvoriti prostor za raspravu o pitanju pobačaja iz ekonomskog aspekta. Performans će završiti debatom u kojoj će moći sudjelovati i publika, a prihodi od ulaznica za događaj bit će uplaćeni u humanitarne svrhe.

Za Libelu smo, u ozračju subotnjega predizbornog Hoda za život, hoda koji zapravo gazi prava žena i žene same, o drami Cijankalij § 218 i problematici pobačaja razgovarale s Natašom Mihoci, koordinatoricom i ko-dramaturginjom projekta, te Dorom Golub, asistenticom dramaturgije u projektu.

Projektom Cijankalij §218 Montažstroj se na specifičan način uključio u javnu raspravu o pravu na slobodno odlučivanje o rađanju djece potaknutu zahtjevom za ocjenu ustavnosti dosadašnjeg Zakona koji regulira pitanje pobačaja u Hrvatskoj. Zašto ste se odlučili upravo za ovu dramu, odnosno za povijesni period nacističke Njemačke i 1929. godinu, kao kritičku alatku za propitivanje problematike pobačaja danas?

Nataša: Uistinu su rijetka i dragocjena umjetnička djela čiji je kontekst nastanka jednako zanimljiv kao i sam sadržaj. Weimarska Njemačka je bila kratak, ali buran i zanimljiv period između Prvog svjetskog rata i dolaska nacista na vlast. Žene su 1919. godine prvi put u povijesti Njemačke dobile pravo glasa i deklarativnu ravnopravnost, a kako su činile 52% glasačkog tijela, političke partije su se, što iz iskrenih političkih uvjerenja, a što zbog oportunizma, počele baviti tzv. 'ženskim pitanjima'. Jedno od tih pitanja ticalo se zloglasnog paragrafa 218 kojim je prekid trudnoće bio zabranjen. Komunisti i socijaldemokrati su tako od 1919. do dolaska nacista na vlast predložili čak 19 reformi paragrafa 218. Pokretu za legalizaciju pobačaja pridružio se Friedrich Wolf, liječnik, pisac i komunist. Godine 1928. napisao je manifest Umjetnost je oružje u kojem je tvrdio da umjetnici ne smiju ignorirati tragične konflikte stvarnosti, već trebaju kovati oružje koje će radnici uzeti u svoje ruke. Godinu dana kasnije, napisao je dramu Cijankalij §218, svojevrsnu proletersku tragediju, koja pokazuje kako od zabrane pobačaja stradavaju prvenstveno siromašne radnice. Protagonisti drame svedeni su na puko preživljavanje i razmnožavanje, a svako novo dijete u skučenim stambenim uvjetima smatra se samo 'još jednim gladnim ustima'. Smatrali smo da je ova drama potentan okvir za naše današnje rasprave o prekidu trudnoće, jer zaobilazi i ljudskopravaški i etički aspekt, ona prije svega problematizira utjecaj ekonomske nejednakosti na živote pojedinaca. Pitanje pobačaja često se utjeruje u tjesnac demografskih, nacionalističkih, vjerskih, etičkih pitanja... Ali duboko sam uvjerena da je naša materijalna stvarnost ključan problem koji mnoge žene navodi na prekid trudnoće. Zanimalo nas je ovo vruće političko pitanje razmatrati upravo iz ekonomskog aspekta i postojećoj javnoj raspravi pridodati tu zanemarenu vizuru.

Kako je tekao i koliko je trajao sam proces snimanja audio rekonstrukcije drame s brojnim hrvatskim glumcima/ama i suradnicima/ama? Zašto ste odabrali formu upravo audio rekonstrukcije, ne i uprizorenja drame na kazališnim daskama?

Nataša: Proizvodnja u kazalištu ima svoja ograničenja, prije svega u pogledu publike. Kulturni sadržaj u kazalištima je dostupan prostorno i vremenski ograničeno i to samo onima koji mogu platiti ulaznicu. Željeli smo praizvedbu ovog uistinu kultnog komada proizvesti u umjetničkoj formi koja je dostupna svima, neograničeno i besplatno, a audio drama se pokazala kao zanimljiv izbor. Čitav multimedijski projekt je objavljen na mrežnoj stranici cijankalij.montazstroj.hr, a korisnici mu mogu pristupiti kada god žele. S druge strane, proizvodnja kazališne predstave u repertoarnim kazalištima ovisna je o sastavljanju programa koje se radi po dvije-tri godine unaprijed, a mi smo smatrali da moramo projekt pokrenuti što prije kako bismo doprinijeli javnoj raspravi o ovom pitanju. Montažstrojeva misija jest da proizvodi ono što repertoarna kazališta ne mogu proizvesti, pitanje je da li bi uopće neko kazalište i željelo koproducirati takav projekt. Kako smo pretpostavljali da će odluka Ustavnog suda označiti početak sasvim otvorene bitke oko donošenja novoga zakona, odabrali smo umjetničke forme koje možemo realizirati brzo i koje će biti dostupne javnosti sljedeće dvije godine.

Foto: Damir Žižić

Foto: Damir Žižić

Dora: Probe i snimanja odvijali su se u Goethe Institutu tijekom čitavog studenog prošle godine. To je razmjerno malo vremena da se uvježba i snimi materijal kakav je Cijankalij §218, jer se iz faze čitaćih proba i uvježbavanja teksta vrlo brzo prešlo u fazu snimanja.

Na probama i snimanjima Cijankalija §218 smo vrlo naporno radili, no taj naporni rad odvijao se u vrlo ugodnoj i prijateljskoj atmosferi, uz izvrsnu glumačku ekipu. Autorski tim bio je sastavljen od stalnih članova Montažstroja – redatelja i umjetničkog voditelja projekta Boruta Šeparovića, snimatelja i montažera Konrada Mulvaja i neprežaljenog Ante Perkovića, čiju je ulogu u ovom projektu nemoguće svesti na samo jedan nazivnik, kao što je nemoguće čak i meni, koja sam ga kratko poznavala, opisati prazninu koja je, i u profesionalnom i u međuljudskom smislu, nastala njegovim odlaskom. Kao asistentici dramaturgije kojoj je ovaj projekt iz niza osobnih i profesionalnih razloga bio vrlo značajno iskustvo, moram također naglasiti da mi je izuzetno drago što sam se odlučila za ovu, inače svoju prvu suradnju s Montažstrojem, jer je kreativno vodstvo Boruta Šeparovića za mene predstavljalo oblik mentorstva kakav se u okvirima formalnog obrazovanja na području umjetničkih praksi vrlo rijetko nailazi.

Autor ove drame liječnik je, pisac i komunist, Friedrich Wolf, uz kojega se veže termin 'pozitivnog priziva savjesti' nasuprot 'negativnom prizivu savjesti' kojega u brojnim slučajevima koriste hrvatski ginekolozi u javnom zdravstvu pri odbijanju izvršenja pobačaja. Možete li objasniti problematiku 'pozitivnog priziva savjesti'?

Nataša: Friedrich Wolf bio je član Društva socijalističkih liječnika koje je brojalo svega 1.500 članova. Ti su liječnici uviđali da reprodukcija bez planiranja i kontracepcije kontinuirano iscrpljuje radničke obitelji i čini još težim njihov položaj u borbi za golu egzistenciju. Sam Wolf je glad i siromaštvo razmatrao kao sasvim izvjestan uzrok brojnih oboljenja. Socijalistički liječnici su pomagali ženama pri prekidu trudnoće i time su se direktno opirali paragrafu 218. Ako bismo njihove postupke opisali kao svojevrstan 'pozitivan priziv savjesti', onda bi to bilo činjenje zakonski zabranjenih medicinskih postupaka za dobrobit pacijenta. Nama je danas poznatiji 'negativan priziv savjesti' – odbijanje činjenja legalnih medicinskih postupaka sukladno vlastitim moralnim ili vjerskim načelima. No za razliku od naših liječnika koji koriste pravo na priziv savjesti, Wolf je pomažući ženama riskirao zatvorsku kaznu. On je pod optužbom kršenja paragrafa 218 i uhićen 1931. godine, ali je ubrzo oslobođen zbog pritiska javnosti i podrške brojnih javnih osoba tadašnje Njemačke, među kojima je vrijedno spomenuti Bertolta Brechta i Alberta Einsteina. U ovom kontekstu je zanimljiva i druga liječnička grupacija, Društvo njemačkih liječnika, koje je 1929. godine brojalo oko 30.000 članova konzervativnih uvjerenja. Indikativno je da su upravo liječnici u ogromnom postotku prigrlili nacizam od 1933. nadalje. Brojna istraživanja pokazuju da su liječnici u strukturi NSDAP-a (Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka) po profesiji pre-reprezentirani u odnosu na druge profesije, postotak liječnika u nacionalsocijalističkoj partiji se kretao od otprilike 30 do čak 50% ukupne populacije, ovisno o pojedinom trenutku između '33. i '45. Ostaje pitanje – što nam to govori u kontekstu Hrvatske 2017. godine? Priziv savjesti je veoma sporan instrument, pogotovo kada se koristi u javnom zdravstvu i kada je nereguliran što je notorna činjenica. Sa stopom pobačaja se trebamo boriti prije nastanka neželjene trudnoće, ta borba se ne smije dešavati u osjetljivom i povjerljivom odnosu liječnika i pacijentice kada je ona već donijela odluku. No u Hrvatskoj smo suočeni s još jednim problemom, a to je pretvaranje tih istih pacijentica u klijentice, pri čemu liječnici djeluju kao skretničari koji žene iz sustava javnoga zdravstva upućuju u privatne klinike. Bez obzira koriste li pritom priziv savjesti u javnom zdravstvu ili ne, radi se o nedopustivoj praksi koja je nažalost u Hrvatskoj ozakonjena paralelnim radom liječnika u javnom i privatnom sektoru, čime se oni očevidno nalaze u permanentnom sukobu interesa kao nelojalna konkurencija javnom zdravstvenom sustavu.

Audio rekonstrukcije drame sadrže i konkretne povijesne činjenice o razdoblju nacističke Njemačke (pobačaj, ljudska prava, ekonomska/radnička pitanja i sl.). Možemo li o navedenim isječcima govoriti kao o svojevrsnom edukacijskom alatu – koji će nas upozoriti da ne ponavljamo greške iz prošlosti, da ne nazadujemo u civilizacijskim dosezima, ili koji bi mogao mlađe generacije upoznati s cjelokupnim užasom restriktivnih politika?

Dora: Sasvim sigurno. Povijesni kontekst nastanka drame Cijankalij §218 iznimno je kompleksan, a pokušaj njegove rekonstrukcije kroz istraživanje vodi od razdoblja Weimarske Republike u dvadesetima, kada se njemački narod ponadao čak i svojevrsnom blagostanju, preko kraha na američkoj burzi koji je, zahvaljujući njezinim dugovima iz Prvog svjetskog rata, nanio fatalnu štetu njemačkoj državi i njezinoj ekonomiji, pa sve do zastrašujućeg finala, dolaska nacista na vlast. Kroz sva ta politička i društvena previranja moguće je pratiti putanju pokreta za legalizaciju pobačaja, borbu za radnička i ženska reproduktivna prava podjednako, kako su ti problemi, kroz povijest jednako koliko i danas, neodvojivi jedan od drugog. Kroz audio rekonstrukciju glas naratorice slušatelje sprječava da urone u ugodnu letargiju uživanja u fikciji drame i neprestano ih podsjeća na stvarnost koja se dogodila mnogim mladim ženama koje su doživjele sudbinu glavne junakinje Hete, no i na daljnji razvoj političke i ekonomske situacije nakon 1929. godine, kada se odvija radnja drame. U svjetlu usporedbe s današnjicom, s obzirom na niz zastrašujućih paralelizama između stanja u Europi tada i sada, prognoza za našu budućnost ne djeluje baš ružičasto. Zato hrvatska praizvedba drame Cijankalij §218 jest svojevrsno upozorenje i svakako poziv na osvještavanje i angažman javnosti. Pritom se korisnici weba tim edukacijskim alatom, podijeljenim na tri tipa sadržaja (kako je i izraženo kroz pozive SLUŠAJ, GLEDAJ, ČITAJ), mogu služiti potpuno po vlastitom nahođenju i sami pokušati rekonstruirati kontekst priče i njegov smisao. Naime, sve su povijesne činjenice o kojima doznajemo slušajući dramu posjetiteljima weba dostupne i u obliku članaka koje stranica redovito objavljuje.

Primjerice, u jednom od spomenutih isječaka drama donosi podatak kako se godišnje u onodobnoj Njemačkoj, tijekom trajanja Paragrafa 218, ipak 800.000 žena odlučilo na zabranjeni pobačaj. Godišnje više od 10.000 majki umrlo je od takvih nestručnih zahvata kojeg nisu izvodili liječnici. Bilo je više od 50.000 teških oboljenja od posljedica nestručnog ilegalnog pobačaja. Nije li ovo vrlo dobra poruka konzervativnim strujama u Hrvatskoj koje danas ponovno rade na tome da se pobačaj zabrani, ili barem ograniči kroz razne suptilnije mehanizme?

Nataša: Ako usporedimo stopu nezaposlenosti Njemačke od 1929. do 1933. godine s procijenjenom stopom pobačaja (nije izgledno da statistika pokriva realan broj pobačaja, već samo okviran), tada je sasvim jasno da prekid trudnoće nastupa kao posljedica nemogućnosti prehranjivanja obitelji. Brojka od 800 tisuća procijenjenih pobačaja odnosi se na vrijeme 1929. godine, prije Crnog utorka, a tada je u Njemačkoj bilo milijun i 200 tisuća nezaposlenih. Tik prije dolaska nacista na vlast, procijenjen broj pobačaja se kretao preko milijun, dok je 6 milijuna njemačkih građana bilo nezaposleno, čak trećina radno sposobnog stanovništva. Stopu nezaposlenih pratio je primjerice i rast stope suicida, što Wolf u drami Cijankalij §218 ocrtava suicidom Gospođe Witt, supruge nezaposlenog radnika, majke šestero djece koja je sedmi put trudna. Nažalost, mislim da zagovaratelji zabrane pobačaja ili redukcije njegove dostupnosti jednostavno ne uviđaju da bi ostvarenje njihove misije uistinu dovelo do povećanja smrtnosti i oboljenja žena, one se danas možda ne bi probijale vješalicama ili raznim drugim improviziranim instrumentima, ali bi tražile pomoć na crnom tržištu na kojemu je bitna zarada, a ne njihova sigurnost i zdravlje. Kada govorimo o suptilnim mehanizmima, a najizgledniji su redom priziv savjesti, obvezno savjetovanje prije zahvata, mehanizam čekanja od odluke do zahvata – oni apsolutno neće pridonijeti rješenju uzroka problema, a to je jednostavna činjenica da ljudi u ovoj zemlji ne osjećaju sigurnost oko planiranja vlastite budućnosti i uzdizanja djece. S druge strane, postoje vrlo konkretni načini na koje se možemo boriti da do neželjenih trudnoća niti ne dođe i čime bi se direktno smanjio broj pobačaja. Mislim da bi bilo plodonosnije silnu energiju koja se troši u tzv. pro-life i pro-choice sukobima usmjeriti na te teme. Gledajući iz bliza ovogodišnji Hod za život, koji se odvio na dan predizborne šutnje, bila sam frapirana financijskom i organizacijskom moći tog skupa – tisuće i tisuće majica s logotipom Hoda za život, baloni, generički transparenti, leci... I silna energija redara, volontera i organizatora da se taj skup održi. Čini mi se da za taj novac i tu energiju postoje puno primjerenije adrese, da su se brojne obitelji koje grcaju od danas do sutra mogle nahraniti, odblokirati, da se moglo tisućama siromašne djece kupiti oprema za školu... Poruke Hoda za život su potpuno promašene i licemjerne, kao i dugoročne nakane organizacija koje iza tog skupa stoje. Zato sam izuzetno ponosna na stotinjak aktivista koji su svojim porukama i pasivnim otporom dekonstruirali ovaj skup i prokazali njihovo licemjerje, kao što sam ponosna na to da sam bila dio te skupine aktivista držeći transparent koji slikovito poručuje – Hod za život gazi žene.

U dijalogu između doktora Moellera (Goran Grgić) i radnika Maxa (Dado Ćosić) u 4. epizodi drame doktoru nije bitno što se rađa sve više djece, budućih nezaposlenih i gladnih, već da se ne bi ogriješio o Božji zakon: Ne ubij! Možemo li to dovesti u doticaj sa situacijom u Hrvatskoj kada konzervativne struje organiziraju molitvene inicijative ispred bolnica tijekom korizmenoga razdoblja boreći se za nerođeni život i protiv pobačaja, dok se istovremeno ignorira činjenica da svako peto dijete, prema podacima UNICEF-ovoga istraživanja o predškolskoj djeci i siromaštvu iz 2015. godine, u Hrvatskoj živi ispod praga siromaštva?

Dora: Isti taj doktor Moeller iz drame, netom prije nego što će se pozvati na kršćanski moral, mladoj ženi iz viših društvenih slojeva, dakle buržujki koja nije pripadnica radničke klase poput Hete ili Maxa, potpisuje papire za pobačaj unatoč zakonskoj zabrani. Dakle, u njegovom slučaju, prekid trudnoće je ponekad ubojstvo, većinom kad zahtjev za njim podnosi radnička klasa, a ponekad i nije. Ili to, ili ni sam ne vjeruje u biblijska načela koja citira, te je njegov vjernički patos glumljen i isključivo deklarativan. Drugim riječima, u liku doktora Moellera Wolf je prije svega ocrtao licemjerje liječničkog priziva savjesti. Na ovom mjestu ponovno možemo razgovarati ne o opasnosti kriminalizacije pobačaja, već o njegovoj sustavnoj i potpunoj ilegitimaciji kroz različite mehanizme o kojima je Nataša maloprije govorila. Jedan od tih mehanizama je, dakle, i priziv savjesti koji, baš kao i u primjeru kojim se poslužio Friedrich Wolf, pisac i liječnik, vrlo često ne vrijedi jednako za sve pacijentice, kako savjest nerijetko zakaže u privatnim ordinacijama gdje se zahvat može dobro naplatiti. Pritisak konzervativnih struja pritom pridonosi demonizaciji žena koje se odlučuju na prekid trudnoće i pomaže stvaranju ozračja u kojem je pobačaj još uvijek zakonski dopušten, ali nelegitiman i moralno duboko upitan čin. Najveći paradoks upravo je taj koji ste implicirali svojim pitanjem – s jedne strane, prijetnja onim što ekstremno konzervativne struje nazivaju genocidom, pobacivanjem hrvatskog naroda zbog kojeg on navodno nestaje, a s druge, potpuno ignoriranje činjenice da sam taj narod svoju domovinu masovno napušta zbog ekonomskih razloga i zbog nebrige državnih institucija za njegovu dobrobit. Neki predstavnici vodećih konzervativnih udruga reći će vam da je takozvano pitanje života toliko uzvišeno da je iznad pitanja ekonomije. Kako život može biti iznad i izvan i izoliran od ekonomije kad ljudski životi izravno stradavaju od posljedica loših ekonomskih uvjeta? Što je s vrlo konkretnom i stvarnom boli roditelja koji djetetu ne mogu priuštiti hlače za zimu, ili kaput, ili cipele? Ili mu omogućiti upis na fakultet zbog lošeg imovinskog stanja? Slijedimo li logiku da se svaka trudnoća treba iznijeti do kraja, vrlo brzo ćemo doći do zaključka da je u postojećoj konstelaciji snaga klasni jaz između pojedinih obitelji potpuno nevažan. Jedni se trebaju mučiti, pa i umirati za domovinu, a drugi smiju uživati u svojim privilegijama. Ne vidim kako to može biti kultura života i ljubavi.

Bitno je istaknuti da je drama Cijankalij Paragraf 218 nastala u okviru velikog društvenog pokreta za legalizaciju pobačaja u Njemačkoj, odnosno za rušenje paragrafa 218. Premijerno je izvedena 9. rujna 1929. godine u Berlinu. Komunisti su se u to vrijeme zalagali za potpuno rušenje paragrafa, sa stavom da je paragraf 218 klasni zakon. "Ako se država ne može brinuti za djecu koju žene rađaju, ne možemo im narediti da ih rađaju!" Na ovaj način, kroz rekonstrukciju drame, Montažstroj problematizira pobačaj kao klasno i radničko pitanje, kao robu na crnom tržištu. Zbog čega smatrate da je o ovoj temi nužno govoriti i danas?

Nataša: Prije svega, rođenje djeteta jest nešto što određuje život žene, ne stoga što bi to trebala biti njezina jedina misija, nego zbog toga što teret podizanja djece u našem, a i svakom drugom patrijarhalnom društvu, najviše snose upravo žene. Žene snose odgovornost koordincije između svojih obitelji i onih struktura socijalne države koje su za uzdizanje djece iznimno važne, da nabrojimo samo predškolski sustav, školski sustav, zdravstveni sustav... Briga za starije i nemoćne također pada na leđa žena. U isto vrijeme žene, pritisnute u ulogu 'odgajateljica i njegovateljica', posredno su pogođene upravo postepenim, ali usmjerenim raspadom svih tih struktura i kontinuiranoj derogaciji radničkih prava u kojoj žene ponovno izvlače deblji kraj. Da, pitanje pobačaja jest klasno pitanje, jer netko tko nema egzistencijalne probleme, ima siguran posao, riješeno stambeno pitanje, može istovremeno i uzdizati djecu, ali i doskočiti čak i potencijalnoj zabrani pobačaja odlaskom u druge zemlje gdje će taj zahvat platiti. Netko tko grca od plaće do plaće ili ne prima plaću za svoj rad ili je nezaposlen/a – nema mogućnost niti za jedno niti za drugo, a niti država nudi prekid trudnoće (barem) za socijalno ugrožene na teret HZZO-a. Pitanje pobačaja je utoliko odraz generalnih mehanizama proizvodnje nejednakosti u okviru dominantne političko-ekonomske paradigme i osobno mi je sasvim neumjesno ignorirati ovu činjenicu kada javno raspravljamo o pobačaju, što se redovno događa.

Iznimno bitnima mi se čine izjave Hete, jedne od glavnih protagonistica drame, mlade Njemice koja ostaje bez posla. Njezina trudnoća s dečkom Paulom, mladim radnikom, glavna je okosnica radnje. Naime, Hete u drugom dijelu drame, moleći Prosnika, kućepazitelja, da joj da spravu za ilegalno obavljanje pobačaja govori: Mi smo tako glupe, tako izmoždene... Ima tek 7 tjedana, pa ono još uvijek ne živi, to je samo jedna točka, jedno ništa. U četvrtom dijelu drame, u posjetu doktoru Muelleru, moleći ga za pomoć ističe: Mi radnice znamo premalo o tim stvarima o kojima bismo trebale znati. Svaki dan navaljuju na nas, i onda nam nitko ne pomaže. Problematizira se ovdje pitanje građanske edukacije/edukacije mladih o prevenciji trudnoće,kao i pitanje seksualnog odgoja,dok je istovremeno na snazi bio drakonski zakon zabrane obavljanja pobačaja. Možemo li povući ovdje paralelu s konzervativnim strujanjima u Hrvatskoj koja se protive uvođenju građanskog i seksualnog odgoja u škole, inzistirajući na prokreaciji u svrhu demografske obnove?

Dora: I meni se te izjave čine bitnima, i vrlo potresnima. Iz drame Cijankalij §218 vidljivo je da je Hete na svojem putovanju kroz koje traži pomoć od različitih instanci, da bi naposljetku podlegla ozljedama od nestručno izvedenog ilegalnog pobačaja, uvijek iznova izmanipulirana od ostalih likova prvenstveno na temelju svojeg neznanja. Ironično je što koristimo termin prava na izbor, dok je sasvim razvidno da Hete, kao i svaka mlada žena koja se našla u njezinoj situaciji, nije imala baš nikakav izbor, nego je bila potpuno stjerana u kut. Ne radi se tu isključivo o fikciji ili prošlom vremenu: Svjetska zdravstvena organizacija i Institut Guttmacher procjenjuju da svake godine približno 68.000  žena u svijetu umre od posljedica tzv. nesigurnog pobačaja. No da se koncentriram na pitanje: premda su mladim ljudima u današnjem vremenu informacije naoko dostupne, većim problemom mi se čini nedostatak adekvatne komunikacije o seksualnosti, i vrlo važno, o seksualnoj etici, na svim razinama, a koja bi svakako predstavljala neizostavan dio građanske edukacije o spolnosti. Kako je istovremeno inzistiranje na prokreaciji i protivljenje seksualnom odgoju u školama ponovno paradoksalno, jer i sustavan rad na prokreaciji trebao bi biti popraćen određenim tipom znanja, sasvim je jasno da bi konzervativne struje taj prijenos znanja prepustile institucijama koje nemaju veze s građanskim odgojem. Ja se u posljednje vrijeme nekako uvijek iznova vraćam Wilhelmu Reichu i frankfurtovcima koji potisnutu seksualnost malograđanina, preusmjerenu na državu, Crkvu, poslodavca, političkog vođu uz koje se veže libidonoznim vezama, povezuju s nastankom fašističkih pokreta. Što nas ponovno vraća i Kontekstu nastanka drame Cijankalij §218.

Tvoje tijelo pripada tebi! – tim su sloganom komunisti pokušavali politički angažirati žene, stoji u jednom od edukativnih segmenata ovoga cross-media projekta Montažstroja. Tragom navedenoga, glumica Tihana Lazović (Hete) upozorava u teaseru za peti dio drame: Nitko na ovome svijetu ne može odlučivati što ću ja sa svojim tijelom. Žena koja obavlja abortus jako dobro zna zašto to radi i ne bih propitivala njene odluke. I danas smo svjedoci uplitanja crkve, političkih i ideoloških igara, liječničkih odluka i sl. u ženino odlučivanje o svojemu tijelu. Imate li u vidu stanje u onodobnoj Njemačkoj, što mislite koliko su žene danas u opasnosti od restriktivnih politika u kontekstu slobodnog odlučivanja o rađanju djece, a s obzirom na loše gospodarsko i ekonomsko stanje u zemlji, zamah neo-konzervativnih struja te činjenicu da Hrvatski sabor u roku dvije godine treba donijeti novi zakon koji će regulirati pobačaj?

Nataša: Slogan Tvoje tijelo pripada tebi kojega su skovali komunisti u Weimarskoj Njemačkoj je pomalo redukcionistički ako govorimo o pitanju pobačaja. Tu se ne radi o odlučivanju o vlastitom tijelu, nego cjelokupnom životu. Političke opcije su tih godina u Njemačkoj imale veoma malo žena u svojim redovima, jer jedno je okupiti žene na prosvjedima protiv paragrafa 218, a sasvim je drugo istinski ih i kontinuirano uključiti u politički život. Hrvatski sabor u ovom sazivu po mom mišljenju nema legitimitet donošenja novoga zakona, unatoč naputku Ustavnog suda da to učini. Nakaradno je da 123 muškarca s 28 žena među svojim redovima donosi takav zakon. Sasvim je očito da su žene u hrvatskom političkom sustavu pod-reprezentirane i ne mislim pritom samo na ispunjavanje kvota, što je proces u kojem žene ispadaju 'nužno zlo', već i na činjenicu da postojeće političke opcije ne ulažu u svoje ženske članice, niti one članice koje dospiju na liste predstavljaju pravi glas za ravnopravnost žena. U priličnom sam očaju pratila javne reakcije članova i članica opozicije na rješenje Ustavnog suda, jer nisu pokazali nikakvu volju, viziju ili strast oko toga kako se postaviti u kontekstu donošenja novoga zakona. I HDZ i SDP će u kreiranju novoga zakona pristati na neko kompromisno rješenje, koje će na papiru zvučati možda i prihvatljivo, ali će u praksi ponovno narušiti dostupnost pobačaja u javnom zdravstvenom sustavu i izvrgnuti žene diskriminaciji i stigmatizaciji. Očekujem da će na čitavoj situaciji profitirati oni koji rade pobačaje u privatnom sektoru. Moguće je da će se pitanje pobačaja koristiti i kao tema međustranačkog prepucavanja, jer je takvo pitanje, predstavljeno kao 'svjetonazorsko', učinkovita dimna zavjesa za činjenicu da niti jedna, u postocima relevantna politička opcija u Hrvatskoj, nema ideju kako se nositi s predstojećim izazovima, koji se prije svega tiču ekonomske problematike i krize predstavničke demokracije.

U drami likovi svoju djecu nazivaju derištima, štakorima i crvima. Rezultat je to činjenice da je zakon ondašnje Njemačke natjerao siromašne radničke obitelji na velik broj djece kojoj nisu osigurani normalni životni ni stambeni uvjeti. Ljudi su svedeni na topovsko meso, kako to ističe Mladi radnik Max u četvrtoj epizodi drame, a žene na strojeve za rađanje. Osvrćući se na podnaslov Montažstrojeve praizvedbe drame Cijankalij Paragraf 218 – Ljubav & ekonomija, u svakodnevici obilježenoj glađu, egzistencijalnim pitanjima, strahom za očuvanje radnog mjesta, postoji li uopće mjesta za ljubav?

Dora: Romantična ljubav ne može opstati između ljudi vječito zabrinutih za svoju egzistenciju kojima, u najboljem slučaju, da bi dobili privid te vrste ljubavi preostaje jedino da se utopistički izgube u medijskom šarenilu kojekakvih la la landova. Zato je ljubavna priča mladih radnika Hete i Paula, protagonista drame Cijankalij §218, istinski tragična jer iz drame se zaista stječe dojam da se ti ljudi vole, a njihova ljubav, kao i mogućnost da zajedno zasnuju obitelj, uništena je zahvaljujući gladi, nezaposlenosti i jednom glupom, nehumanom i restriktivnom zakonu. Isto je i s roditeljskom ljubavlju. Roditelj koji se osjeća sposobnim da voli svoje dijete, odnosno majka koja odlučuje zadržati ili ne zadržati trudnoću, jako dobro zna da ljubav nije samo 'uzvišeni i herojski' moment donošenja djeteta na svijet. Ljubav je itekako pragmatično pitanje, neodvojivo od ekonomije jer djeca ne rastu od zraka. Nemam ništa protiv bilo čije empatije prema zigoti ili fetusu, ali imam nešto protiv nedostatka empatije prema ljudima koji nemaju novca da uzdržavaju još jedno dijete, i koji se odlučuju na pobačaj upravo iz ljubavi prema već postojećoj ili potencijalnoj djeci u želji da im omoguće ne samo puko životarenje, već dostojanstven ljudski život.

Tagovi: cijankalij, ekonomska nesigurnost, hod za život, kazalište, legalizacija, ljudska prava, montažstoj, njemačka, paragraf 218, pobačaj, umjetnost i aktivizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM