Razgovor

05.12.2017. 10:10:00 - Katarina Pavičić-Ivelja

Knjige prelaze granice lakše nego ljudi

Biti pjesnik/inja u bilo kakvom društvu predstavlja težak posao

(Foto: Dirk Skiba)

U zagrebačkoj Booksi, danas započinje ovogodišnje izdanje 'Revije malih književnosti' posvećeno zemljama Levanta. Booksa će u sklopu ovog događanja od 5. do 10. prosinca ugostiti razne autorice i autore iz Jordana, Libanona, Palestine i Sirije te objaviti antologiju njihovih odabranih radova. Jedna od sudionica ovogodišnje 'Revije malih književnosti' je i mlada palestinska novinarka i pjesnikinja bazirana u Haifi, Asmaa Azaizeh, čija je intrigantna poezija za sad objavljena u dvije zbirke, 'Liwa' i 'As The Woman From Lod Bore Me'. Uoči događanja, Azaizeh je progovorila o vlastitom pjesničkom iskustvu, motivima prisutnim u njenim stihovima, kao i socio-političkoj ulozi poezije unutar društva.

Tvoje su pjesme neupitno vrlo dojmljive te uistinu potiču na razmišljanje. Što te nagnalo da počneš pisati poeziju?

Nedvojbeno mislim da su mnogi čimbenici, i horizontalni i vertikalni, bili dio onoga što me odvelo prema poeziji. Teško ih mogu prikazati u jednoj logičnoj rečenici gdje uzrok dovodi do posljedice. Međutim, mogu, na primjer, ukazati na događaje i sjećanja koja su zasigurno utjecala na mene: moj otac recitira klasičnu poeziju, zamoli me da zapamtim stihove, na svoj poseban način izmišljanja melodije. Ja, 6 godina, s prvom zbirkom pjesama koje sam pročitala, nisam razumjela stihove, ali sam naprosto uživala u toj čarobnoj ideji. Ja, s možda 10 godina, pisala sam poeziju koristeći riječi koje ne postoje u arapskom jeziku, zvuče ispravno, ali nemaju nikakvo značenje. Kasnije, ova slijepa, nezrela i plitka tendencija poprimila je postupno konkretan oblik. Smatram da ponekad odabir alata kojim se određena osoba služi kako bi se izrazila ne može biti objašnjen putem njezinog djetinjstva, znanja ili interesa. Taj odabir predstavlja nešto metafizičko i misteriozno, nešto što se u nama nalazilo i prije rođenja.

Mnoge tvoje pjesme evociraju slike jednostavnih, svakodnevnih stvari i događaja te čak i osobnih iskustava u kojima su vidljivi podtonovi društvenih problema poteklih iz političke sfere postojanja. Možeš li mi reći više o motivima u tvojoj poeziji? Kakav je odnos političkog i osobnog u tvom stvaralaštvu? 

Politika nije umjetnički izbor, niti pak egzistencijalni. Pitanju političkog u umjetnosti I književnosti često se pristupa na pogrešan način. Vjerujem da je politika bila i još uvijek je sastavni dio mog života, u istoj mjeri u kojoj su bile pjesme moga oca. U određenom umjetničkom smislu, politička situacija je sigurno, bez obzira na koji način i koliko kvalitetno, utjelovljena u mom pisanju. Politika u svom širem značenju, sudjeluje u stvaranju mog sjećanja, utječe na moja osobna ljubavna iskustva, moje selo i sl. Svi se bojimo politike, kao da je riječ o nekakvom čudovištu kada je u pitanju umjetnost. Rekla bih da se političkim pitanjima bavim vrlo oprezno, kao da hodam po minskom polju, budući da smatram da bi poezija trebala biti svjesna kako njenih opasnosti tako i njenog grubog jezika. No, daleko od 'rudnika' političkih pitanja, prizori mogu postati prekrasno prirodni. Što se tiče motiva, oni se uvijek vuku iz virtualnog skladišta gdje ih iskustva i sjećanja čine neobrađenim materijalom. Poezija je prekrasan stroj koji ih obrađuje I pretvara u jasan jezik i jasnu realizaciju.

Jednom si prilikom izjavila da se Palestinski/e autori/ce u Izraelu često ne predstavlja kao Palestince/ke nego kako arapske Izraelce bez da ih se prizna kao integralan dio palestinske nacije na mnogim izraelskim događanjima. Kako i zašto, prema tvome mišljenju, poezija može služiti kao način podizanja glasa onih koji se ne čuju i učiniti palestinski identitet vidljivijim?

Prije nego što odgovorimo na ovo pitanje, trebamo se zapitati, tko nas treba čuti? Ako je naš identitet nevidljiv grupi ljudi, je li nam glavna briga da upravo njima postanemo vidjljivi? Kada kažemo da se naš glas ne čuje, uglavnom se govori o tri strane, o Palestincima, Arapima i Izraelcima. Svaka strana ima svoju povijesnu pozadinu i određenu trenutnu poziciju. Palestinci/ke koji/e žive na 48 teritorija, koji/e imaju izraelsku putovnicu, izvukli/e su deblji kraj sukoba. Mnogi Arapi/kinje, Izraelci/ke, Palestinci/ke izvan Izraela, pa čak i ljudi među nama, ne smatraju nas Palestincima/kama ili pak ne znaju hoće li nas definirati kao Palestince ili Izraelce ili "arapske Izraelce" (ova smiješna definicija izum je Golde Meir), ili jednostavno Arape. Kroz posljednje dvije definicije, vidi se jasna namjera ukidanja našeg palestinskog identiteta, kao da smo avionima dovedeni u ovu zemlju tek nakon osnivanja Izraela. Bez obzira na ogromne razlike između načina na koje nas drugi definiraju ili se nama bave, našli smo se u centru dobro planirane, ogromne, političke, kulturne i društvene opsade koja nas je odvojila i onemogućila nam održavanje izuzetno važnog odnosa s arapskim svijetom. Ovo je cijena koju smo platili/e za cionistički pokret. Utjelovljena je kroz različite aspekte. Međutim, virtualni kanal; Internet, smatra se praktičnim sredstvom za djelomično prekidanje ove opsade. Nakon desetljeća poricanja, arapski svijet i Palestinci ovdje postupno shvaćaju potrebu za stvarnim komunikacijskim kanalom.

Položaj žena u patrijarhalnom društvu još je jedan od problema pronicljivo opisanih u tvojim pjesmama poput 'The Corpse in Ramallah'. Možeš li opisati kada si prvi put shvatila da tvoj glas kao žene u 'muškom svijetu' nije kompatibilan s dominantnim diskursom?

Uvijek sam mislila da stojim na sigurnoj strani patrijarhalnog društva, kao da su me moja uvjerenja, djetinjstvo i zapažanja spasila od oštećenja. No, ispostavilo se da su skriveni ostaci ovog patrijarhalnog okruženja imali veći utjecaj na mene no što sam mislila. Ja ne mogu vjerovati da sam napisala svoju prvu pjesmu upotrebljavajući muške zamjenice! To je prava katastrofa. Odrasla sam noseći dječačku frizuru, igrajući se samo s dječacima, igrajući se grubih aktivnosti poput lova, obožavajući treninge karatea… Možda sam nesvjesno htjela biti dio svijeta, kao da sam znala da je ovo uistinu muški svijet. Kad čovjek odraste, izgubi neobjašnjivu nadu za promjenom, zato se sada ne borim protiv ovog patrijarhalnog društva, to nije moj rat. Vidim patrijarhat kao neizbježni egzistencijalni čimbenik moga društva. Međutim, mogla bih reći da mi i dalje smeta, pogotovo kada se odražava među onim krugovima koje smatramo intelektualnima. Tamo se je često patrijarhat vješto skriven, ali i dalje ukorijenjen i vrlo opasan.

S obzirom na to da je Palestince/ke unutar Izraela vrlo lako moguće smatrati 'utišanom skupinom' koja rijetko biva saslušanom te joj je glas nezavisan od opresivne političke strukture koja iskazuje dominaciju nad njom rijetko dopušten, pozicija Palestinaca/ki može se činiti sličnom poziciji žena unutar patrijarhalnog mentaliteta. Kao Palestinka, žena i pjesnikinja, kako vidiš svoju ulogu (i ulogu svoje poezije) u kontekstu ovih dvaju isprepletenih problema?

Volim vjerovati da moja poezija nema ulogu u društvu i da njena namjera nije raditi na velikim promjenama. Volim osjećati da se na mojoj poeziji ne nalazi takva teška i ozbiljna odgovornost. Ova sloboda nema nikakve veze s ulogom osobe koja stoji iza poezije ili bilo kojeg kreativnog rada. Mnogi pjesnici i pjesnikinje, primjerice, bili/e su dio političkih stranaka ili politički aktivisti/kinje, mnogi/e su imali/e puno toga za reći o društvenim promjenama, ali nikada nisu to izrazili izravno kroz svoju poeziju. Poezija ne može biti potpuno politički ili društveno 'čisti' manifest, ta je uloga namijenjena mnogim drugim komponentama društva. Međutim, to ne znači da pjesništvo ne bi trebalo reći ništa o javnim pitanjima. To je potpuna sloboda pjesnika. No, svaka izjava ne može predstavljati više od individualnog mišljenja. Biti žena u patrijarhalnom društvu i biti pjesnik/inja u bilo kakvom društvu predstavlja težak posao. Postoji ogromna razlika između djelovanja i borbe. Voljela bih da imam dovoljno godina u životu da bih se borila. Uopće mi ne nedostaje energije, niti sam tjeskobna, ali nedostaje mi vremena. Moja prava borba je ona s vremenom i dobrom poezijom. Neću živjeti dva života kako bih pisala poeziju koju želim. Otići ću u grob žaleći za nekom izvanrednom pjesmom koju nisam napisala.

Imajući u vidu da si osnivačica Poetry Yarda, inicijative koja je usmjerena na premošćivanje geopolitičkih prepreka s kojima se poezija suočava putem tehnologije, možeš li mi reći više o tome kako inicijativa pristupa i rješava navedene prepreke? Kako premošćivanje tih prepreka može koristiti palestinskim, ženskim ili bilo kojim drugim autorima/icama koji/e se bori za svoj glas?

Poetry Yard je mala inicijativa koja trenutno radi na tri projekta: izdavanju godišnje dvojezične antologije poezije arapskih i internacionalnih pjesnika/inja, izradi kreativnih radionica u Haifi te intervjuiranju arapskih spisatelja/ica i pjesnika/inja, kojima nije dopušteno ući u Haifu zbog svojih nacionalnosti, preko Skype-a. Posljednji navedeni projekt ima za cilj iskoristiti tehnologiju kako bi se lokalnoj publici omogućilo da se upoznaju sa starim i mladim arapskim spisateljima/icama koji/e nisu /e i neće moći biti fizički prisutni/e u Haifi. Projekt izdavanja dvojezične antologije također ima za cilj nadići geografska ograničenja, budući da prezentira internacionalne pjesnike/inje arapskim čitateljima/icama, kao i arapske pjesnike/inje drugim društvima (poput Njemačke i Španjolske), s obzirom na to da se mnogi/e pripadnici/e raznih arapskih nacionalnosti suočavaju s preprekama vezanim uz mobilnost i mogućnost putovanja. Želim da Haifa bude mjesto u kojem se mogu susresti ti/e pjesnici/kinje. Ako ništa, barem knjige prelaze granice lakše nego ljudi.

Koju ulogu društvene mreže mogu igrati u popularizaciji poezije 'utišanih skupina' te oslobađanju istih od ugnjetavajućeg, dominantnog diskursa i njihovom prelasku u 'mainstream'?

Vjerujem da društvene mreže igraju sekundarnu ulogu u promjenjivoj dinamici između margine i centra, mainstreama i tako zvane 'alternative'. Društvene mreže mogu doprinijeti u popularizaciji ili povećati doseg određenih ljudi ili skupina. S druge strane, izvan tog virtualnog, I ponekad bolesnog svijeta, postoji čudovišno velika industrija koja proizvodi 'mainstream', 'bestsellere', 'zvijezde' i ostale društvene, političke I kulturne ikone. Ta industrija je ogroman stroj unutar kojeg je sadržana politika i formalne institucije, gdje su sadržani tradicionalni mediji (ne zaboravimo da je televizija i dalje ovdje) te unutar kojeg razne organizacije unutar države barataju moći, novcem i autoritetom. Čitav taj stroj odlučuje o tome tko je u igri a tko nije. Reći da društvene mreže igraju veliku ulogu malo je preambiciozno. Kako bi se poboljšao status potlačenih skupina potrebna je prava, sveobuhvatna revolucija.

Što vidiš kao glavnu ulogu pjesnika/inje u eri Interneta i globalizacije?

Mislim da globalizacija I internet ne bi trebali igrati ulogu u tome što sačinjava suštinsko značenje poezije. Možda je prije mnogo godina netko upitao pjesnika/inju: "Koja je uloga poezije u razdoblju hladnog rata? Ili kraju romantizma?" Uvijek će postojati univerzalni događaji koji utječu na društvene promjene, ali propitivati ulogu poezije u sjeni tih događanja ipak je varljivo. Bilo koji događaj će kad tad utjecati na poeziju ako uzmemo u obzir da poezija nije izolirani 'otok anđela'. Usprkos toj činjenici, poezija nije politička agenda podložna promjeni s obzirom na lokalne ili globalne okolnosti. Postoji nešto vječno u njoj, u njezinom značenju, estetici i supstanci. Možda, kada era globalizacije završi I uđemo u neku novu eru, neki/a drugi/a pjesnik/inja odgovori na ovo pitanje.

Za kraj, kakvu poruku bi željela prenijeti pjesnicima/kinjama koji/e koriste poeziju kako bi se njihov glas čuo i kako bi se uhvatili u koštac s raznim socio-političkim problemima?

Rekla bih im da se ne hvataju u koštac s političkim problemima poezijom. Ako ste voljni/e voditi tu bitku, usmjerite svu svoju energiju na politički aktivizam, ne gubite vrijeme na poeziju jer nećete osjetiti nikakvu promjenu. Ako ste dobar/ra pjesnik/inja, ne gubite vrijeme na aktivizam. Vjerujem da svatko od nas ima određenu odgovornost na poziciji na kojoj se nalazi. Život je prekratak da bismo bili/e na dva fronta.

Tagovi: human rights festival, izrael, književna, palestina, patrijarhat, poezija, politički pritisak, revije malih književnosti, spisateljica, sukob, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM