Razgovor

15.06.2018. 11:40:09 - Mia Vodopija

Društveni problemi kroz umjetničku prizmu

'Pisati poeziju znači osluškivati šumove svijeta, polako i odgovorno, u misaonoj karanteni, prevoditi ih u stihove'

Lucija Butković

Lucija Butković

Mlada pjesnikinja mračne, hermetične poezije, Lucija Butković, rođena je 1991. u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu apsolventica na odsjeku za komparativnu književnost, a diplomirala je  filozofiju.  Sudjelovala je na raznim literarnim natječajima, objavila kratku priču u Zarezu u sklopu natječaja Prozak 2015. te je osvojila nagradu "Na vrh jezika" za 2016. za najbolji rukopis zbirke poezije, autora/ica do 35 godina starosti. Uz studij i pisanje poezije, bavi se pisanjem za portale Ziher i Booksa.hr, a njezini tekstovi mogu se pronaći i na Mufu.

U razgovoru povodom izlaska njezine zbirke poezije naziva Vučji sat, Lucija je otkrila da voli kombinirati autografske i društveno relevantne teme, svoj stav prema feminizmu i tko joj je dao najbolji mogući savjet za pisanje.

Studiraš komparativnu književnost i filozofiju te si pisala za portale Muf, Ziher i Booksa.hr.  Zašto je za tebe važan studentski aktivizam i kritičko promišljanje u navedenom kontekstu?

Studentski aktivizam prvenstveno povezujem s političkim djelovanjem kakvo je, primjerice, bilo ono blokade Filozofskog fakulteta 2009. ili studentskih aktivnosti prilikom najavljenog spajanja FFZG-a s KBF-om 2016. – moje mišljenje o takvoj vrsti aktivizma je krajnje pozitivno, ali i ne posebno relevantno budući da se nikad nisam na taj način uključivala. 

Kritičko mišljenje, s druge strane, trebalo bi biti obveza svakog čovjeka i oprema svake govorene i pisane riječi. U slučaju mojih tekstova, riječ je o esejima i recenzijama koji pokazuju sluh za aktualne društvene probleme ali kroz prizmu umjetničkog izraza, primjerice francuske spisateljice Marguerite Duras ili angolskog pisca Ondjakija. Štoviše, čini mi se nemogućim pisati, a ne očešati pokoju društvenu neuralgiju, bilo da je riječ o fikciji bilo o novinarskom tekstu. Pritom je važno raditi to odgovorno i smjelo, stvarati mrežu misaone razmjene čemu portali jako dobro služe. Portal Booksa.hr primjerice sjajno spaja angažirane uredničke komentare Luke Ostojića, kritičke prikaze i umjetničke tekstove (mikropriče, kratke priče i poeziju); Muf je bio vizualno i tekstualno zanimljiv, stvorio hibridnu formu znanstvenog članka i dnevničkog zapisa, pritom direktno prozivajući seksizam, mizoginiju, homofobiju i druge oblike društvenih recidiva; Ziher.hr studentski je portal koji pokriva vrlo široko područje kulture i čini to entuzijastično, potican željom da mladi mladima (a i široj publici) oglase atrakcije domaće i strane kulturne scene.

Osvojila si Nagradu "Na vrh jezika" za 2016. godinu za najbolji rukopis zbirke poezije autora/ica do 35 godina starosti. Na koji način se to odrazilo na tvoje stvaralaštvo i utjecalo na tvoj budući umjetnički put?

Nagrada me, u smislu umjetničkog stvaranja, jako uozbiljila. Formula (dobre) poezije ista je kao i svakog drugog posla – puno osamljivanja, rada i samokritike. Inspiracija je u tom pogledu mistificirana, nalik signalu koji može i ne mora usmjeriti na pravi put. Pjesma, s druge strane mora biti katedrala: kolosalna i puna jeke. Zato sam na poeziji radila dugo i predano, pauziravši druge obveze. Štoviše, mislim da sam u tom periodu naučila napisati dobar tekst, pogoditi omjer neutralnog i zvučnog, metrički "ugoditi" cjelinu. Koliko je, dakle, vrijedna ukoričena zbirka, vrijedan je i čitav proces učenja, usmjeravanja vlastite sposobnosti da bi se ona zatim kretala različitim pravcima pjesničkog interesa.

Ne znam kamo dalje, ali imam neke koncepte na umu. Zanimljiva mi je, primjerice, dinamika prostora -  u njima se kuha, ljubi, umire, neprestano se pune i prazne ljudskom energijom, a naposljetku, usprkos renovaciji i proteku vremena, zadržavaju djelić nje. U sljedećoj zbirci (ako je bude) voljela bih mapirati neka područja, prostorije vlastitih emotivnih komešanja. Ipak, neću žuriti – knjiga je, jednom kad se objavi, zauvijek, pa zašto ionako malo tržište opterećivati lošom književnošću?

Jednom prilikom otac mi je nehotično dao najbolji mogući recept za pisanje - rekao je kako pisati poeziju znači živjeti u visokofrekventnoj tišini, što sam otprilike ovako protumačila: osluškivati šumove svijeta, a zatim ih polako i odgovorno, u svojevrsnoj misaonoj karanteni, prevoditi u stihove.

Kakvom tematikom se baviš u svojoj poeziji?

Objavljena zbirka "Vučji sat" kronika je (post)apokalipse, opipljivo naš svijet, poznatih motiva i situacija (ljubavi, otpora, zla) ali u svojim konzekvencama krajnje nakošen.  Kombinirala sam autobiografske i one društveno relevantne, pa i kozmičke teme, uranjajući ih u atmosferu (slutnje) smaka svijeta.

Takvoj poeziji lako je pripisati crnilo i beznađe, ali s obzirom na, kao što je Heidegger utvrdio, čovjekovu bačenost u svijet, ne vidim razloga tome. Čovjeku kao misaonom biću nužda je propitivanje vlastite svrhe, odgovornosti u svijetu, cikličnosti povijesti, perpetuiranja nekih pokvarenih mehanizama. Zbirkom sam provela nit (auto)refleksije iako je ona, slažem se, u mojoj poetici jako napeta.

Generalno, ono što sam nastojala postići efekt je grmljavine, kaosa u kojem se već nalazi klica pročišćenja, katarze koja tom logikom potencira ono negativno u svijetu i priprema, ako ne bolju stvarnost, barem smiraj u ništavilu. Otud na početku stih And besides, there's so much beauty in a storm američkog benda La Dispute – vrijeme, ono meteorološko, povijesno i intimno, uvijek funkcionira u amplitudama, otklonima od središnje crte. Kad je ono u periodu stihije, može uslijediti samo smirivanje. Ta izmjena je, rekla bih, uz ponovljivost stvari i smrt, jedna od vječnih istina kozmosa.

Tvoja hermetična poezija je zbilja zanimljiva i dojmljiva, pogotovo jer nema mnogo mladih umjetnica/ka koje/i se bave sličnom tematikom. Kada i kako si započela pisati poeziju?

Hvala ti! Posljednjih godinu dana intenzivnije sam pratila mladu pjesničku scenu i nisam naišla na pretjerano sličan izraz iako nas (mlade pjesnike) sigurno vežu neki motivski i svjetonazorski interesi.

Počela sam pisati vrlo rano ali ne i preambiciozno. Jedno od dražih sjećanja je prva nagrada na vrgoračkom natječaju "Tin i ja" u osnovnoj školi nakon kojeg je uslijedio dug period pasivnosti; kad bih stigla, napisala bih pokoju kratku priču, ali nikad se nisam posvetila tome dulji vremenski period. S odmakom od godine dana koliko je prošlo od dodjele nagrade "Na vrh jezika", uviđam kako je ona bila i poticaj za promišljanje vlastitog stila, odmak od fakultetskih obveza gdje je ipak naglasak na recepciji i, nerijetko, reprodukciji informacija. U odnosu na to, priprema pjesničke zbirke specifična je vrsta misaonog angažmana – strpljiva izgradnja svijeta koji je osuđen da, s obzirom na čitateljsko i kritičarsko tijelo, u jednom trenutku prestane biti vaš i postane tuđi konstrukt.

Naslov tvoje zbirke, kao i prve pjesme je "Vučji sat". Što "Vučji sat" znači za tebe?

Riječ je o filmskoj referenci, filmu Ingmara Bergmana "Vargtimmen" ("Hour of the Wolf") koji je kod nas preveden kao "Vučje doba". Ipak, zbog zaokruženosti minutaže i simbolike prijelaza noći u dan u vrijeme praskozorja, učinilo mi se efektnijim koristiti verziju sata. To je, kao što prenose narator trailera i protagonist filma,  period dramatičnih radnji – rađanja i umiranja najvećeg broja ljudi, dubokog sna i žilavih noćnih mora. Sintagma i njezina simbolika učinili su mi se fantastičnim potpornjem vlastite poetike, kao i lajtmotivom, tamnim vezivom zbirke. Osim toga, uvela sam još nekoliko satova – pješčani, sitni, policijski, zadnji, vražji i sunčani. Ideja je bila, s obzirom na situaciju smaka, otkucavati vrijeme svijeta, sitno brojati do eksplozije koja nastupa u zadnjoj pjesmi - zato je veći broj tih uradaka, poput ubrzanih udaraca kazaljke o površinu, smješten na kraju zbirke.

Vučji sat u mojoj zbirci portret je noćnih izlazaka, ranih buđenja, osluškivanja kašlja jedne osobe koju volim, vizije vlastite smrti; on je, osim konkretnog sata, i metafora pucanja svake vrste, uklanjanje koprene koju noć navuče na oči i svijest. Napokon, "Vučji sat" moja je prva zbirka prema kojoj ću se u budućnosti morati, makar intimno, postavljati, ali koja mi je zbog procesa stvaranja i poznanstava koje sam zbog nje ostvarila, već jako draga.

Stihovi Radijacije "imamo olovne pregače himene muškosti pod kojima postajemo sinovi nacije mi smo spremni gorjeti prasak u nama glođe kosti dok ne ostane vreća u koju će novi naraštaj spremati trupla" odaju dojam da prozivaš toksični maskulinitet na njegovom najdražem polju, polju rata i destrukcije. Daješ do znanja da rat ne stvara 'heroje', već leševe. Kakva je po tvom mišljenju veza između toksičnog maskuliniteta i rastućeg nacionalizma na koje referiraš u stihovima? Zbog čega je tu vezu važno istaknuti u sadašnjem trenutku?

Sviđa mi se tvoja rezoniranje, a i upotreba sintagme "toksični maskulinitet"; ona zaista precizno sažima ideju i razmjere ratnih zbivanja.

Ipak, u "Radijaciji" nije riječ o ratu nego o černobilskoj katastrofi koja je pogodila Europu 1986. Gradeći pjesmu, nastojala sam kroz nju suptilno provući sudbinu "likvidatora" – prvih čistača izgorenog reaktora koji su bili mahom mladi, neiskusni ljudi. Kao što su oni, skoro pa doslovno, izgorjeli na ozračenim krovovima i travnjacima, danas mladi ljudi "gore" pod različitim zračenjima – psihičkim, socijalnim, političkim. Ideja je, dakle, bila, transponirati jedno tragično mladenačko iskustvo, univerzalizirati stigmu černobilaca. Doduše, knjiga Svetlane Aleksijevič "Černobilska molitva (kronika budućnosti)" tragediju na nekoliko mjesta naziva ratom, pa si djelomično u pravu kad koristiš taj termin.

Također, Aleksijevič o žrtvi mladih muškaraca i žena govori u okviru sovjetskog heroizma, bezumnog idealizma koji je rad na reaktoru izjednačavao s ljubavi prema zemlji. U tom kontekstu, termini "heroj" i "heroizam" vrsta su diskurzivne kozmetike, patriotskog umišljaja koja prikriva stvarnost fizički i psihički uništenih ljudi.

Što se tiče posljednjeg pitanja, dok sam pisala pjesmu, nisam na umu imala baš svaki ugao modernog društva, što ne znači da se on u njoj ne nalazi. Stvarajući zbirku, nastojala sam zadržati dozu apstraktnosti, dozvoliti čitatelju da u njezin tekst upiše vlastita rješenja, uspostavi most do uvijek različitog smisaonog "kopna".

Ono što mi je zapelo za oko jest da si jednu od pjesama u svojoj zbrci, pod naslovom 'Epistolarna' napisala u prvom licu, ali također u potpunosti u muškom rodu. Možeš li mi reći koji su razlozi koji stoje iza tog izbora?

Riječ je o pjesmi koja je nastala prilično davno ali sam uz nešto preinaka došla do rješenja koje se lijepo uklopilo u postojeću građu zbirke. Kao, vrlo široko uzeta, inspiracija poslužio je novinski prilog o posljednjim satima terorista prije napada na njujorški WTC 2001., ali sam, kako bih ublažila eksplicitnost, pjesmu preradila, oblikovala kao pismo djeteta koje se sprema učiniti nešto užasno, adresirano majci. Na razini sadržaja, riječ je o paketiću gorčine i žaljenja, shizofrenom oproštajnom pismu; na razini izraza, o disonantnom, gorko-slatkom monologu očajnika.

Kao što sam iznad spomenula, tekstovi u zbirci zamišljeni su kao mikrokozmi čije bi zakone trebao odrediti čitatelj, ne autor. Zato sam se poigravala perspektivama, maksimalno rastezala granice značenja, nastojala svakoj podariti jedinstvenu sadržajnu rešetku.

Kako komentiraš činjenicu da mnoge žene i dalje zaziru od etikete 'feministkinje' zbog toga što i dalje živimo u uvelike 'muškom' svijetu gdje se ženska postignuća i borba za ista slabo vrednuju? Postoje li slični strahovi i među ženama na književnoj sceni? Što one mogu učiniti kako bi književnost učinile 'ženskijom' domenom?

Slažem se da još uvijek živimo u društvu osjetne diskriminacije, ali ne bih rekla da je zazor od (makar oznake) feminizma toliko prisutan. Štoviše, mislim da je on, pogotovo kanalima popularne kulture, dosta proširen. Uzmemo li za primjer aktivizam Emme Watson, pop aranžmane (doduše, sadržajno tanke; o tome je dobro pisala Iva Radat) Beyoncé, virtualnu eksploziju pokreta #MeToo, poplavu feministički "ukrašenih" majica velikih modnih lanaca, pa i pojavu kanadskog psihologa Jordana Petersona koji, negativno se postavljajući prema današnjem feminizmu, zbog svog bizarnog zvjezdanog statusa ipak popularizira termin, čini mi se kako je feminizam uvučen iz prostora akademske u onaj masovne svijesti. Moj odnos prema njemu krenuo je iz pravaca popularne kulture – glazbe marginalne a čvrste feminističke pozicije, bendova poput X-Ray Spex, Bikini Kill, Bratmobile, Sleater-Kinney; oni su pripremili podlogu za ozbiljnije promišljanje feminizma koje se nastavilo na fakultetu.

Ako govorimo na razini početnog interesa i oznake feminizma, komercijalizacija pokreta možda može učiniti isto - pronijeti ideju rodne ravnopravnosti i omekšati svijest ljudi za daljnje bavljenje problematikom.

Što se književnosti tiče, mislim da ne moramo strahovati – ranije sam spomenula bjelorusku autoricu i nobelovku Svetlanu Aleksijevič. U istoj kategoriji je sjajna Kanađanka Alice Munro; nedavno je u fokus javnosti dovedena Amerikanka Lucia Berlin čije kratke priče, po mom sudu, brutalnošću i neuvijenošću izraza, nadmašuju radove njezinog književnog "gurua", kratkopričaša Raymonda Carvera. Na domaćoj sceni niz je značajnih imena – od proznih mi je posebno važno ono Olje Savičević Ivančević, a od pjesničkih Anke Žagar. Mlade autorice prošle i ove godine osvojile su važne prozne i pjesničke nagrade (Luiza Bouharaoua, Monika Herceg, Marija Dejanović, Lana Bojanić) pa na tom polju trenutno ne osjećam posebnu rodnu neravnopravnost.

S obzirom na istraživanja koja pokazuju da mnogo Hrvatica i Hrvata ne pročita niti jednu knjigu godišnje te na sve veću prevlast društvenih mrežama u svim aspektima života, kakvo je tvoje mišljenje o položaju poezije u kontekstu čitanosti u Hrvatskoj? Može i treba li se i poezija na neki način prilagoditi trenutnim društvenim trendovima?

Nisam sigurna da su slaba čitanost i popularnost društvenih mreža direktno povezani. Istina, živimo u digitalnom dobu koje ponajviše karakterizira kakofonija informacija i obrnuto postavljena piramida vrijednosti, ali mislim da bi se, uz dobru lektiru i kreativno vodstvo, taj nedostatak mogao pretvoriti u prednost. Obrazovanje je, čini mi se, ključ svega – netko kome je u tinejdžerskim godinama ponuđen J.D. Salinger ili Nick Hornby, neće tek tako odložiti knjigu jer će u njoj prepoznati mladenački, buntovno-introspektivni dio sebe; saznat će, na pametan i prohodan način, i o težini obiteljskih (dis)funkcija, i o problemima obrazovnog sustava, i o važnosti grungea. Riječ je, dakle, o obrazovnoj spirali, alatki koja će u mladog čovjeka uštimati, toliko spominjano, kritičko mišljenje i finoću kasnijeg kulturnog izbora.

Poezija je u posljednjih godinu dana, možda malo više, doživjela neočekivani uzlet. S obzirom na njezinu, ponešto marginalnu, poziciju u odnosu na prozu, pravo je čudo da danas svjedočimo "gužvi" u pjesničkim mlađim redovima – slično tome bilo bi promatrati navalu na prijemnom za studij filozofije. Dakako, pozdravljam tu pojavu i nadam se da neće ostati u trendovskim okvirima nego da će poeziju i dalje popularizirati vrijedne mlade autorice i autori – Monika Herceg, Marija Dejanović, Ana Škvorc, Lana Bojanić, Lara Mitraković, Mateja Jurčević, Ema Pavlović, Darko Šeparović, Alen Brlek, Goran Čolakhodžić, Sebastian Antonio Kukavica, Marko Pavlovski, Vigor Vukotić...

Još jedan vid popularizacije poezije vidim u osnivanju stranica koje je promoviraju poput Odvalimo se poezijom, portala ne.ma-net, online platforme Kultipraktik, časopisa Agon, kao i stranica-posveta poeziji pjesničkih klasika. Tu su i audio-vizualni projekt noir.am (storytellers), glazbeno-poetski projekt Zaron, književne grupe 90+ i Z.l.o.

Gdje su sve tvoji radovi sve dostupni i može li naše čitateljstvo pratiti tvoj rad na nekoj od društvenih mreža?

Nisam prisutna ni na jednoj društvenoj mreži, nešto ranijih radova razasuto je po književnim portalima ali otad sam puno pažljivija, pjesme više ne šaljem na objavljivanje ako nisu prošle višestruke filtere. Svjesna sam da je to danas out, popularno je putem Facebooka provjeravati, pa i selektirati radove, ali mislim da u ovoj fazi već mogu vjerovati vlastitom oku, donijeti sud bez virtualne potvrde. Dio razloga leži u tome što se ne volim pretjerano izlagati – poezija će, ako je dobra, već nekako naći put do čitatelja. Ako nije, nikakva vrsta promocije neće joj pomoći, baš suprotno.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: aktivizam, književnost, kultura, lucija butković, poezija, radijacije, stihovi, umjetnost, vučji sat

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM