Razgovor

Razgovor s Tisjom Kljaković Braić

‘Dogodio se svojevrsni trijumf svakodnevice, običnog, životnog. A ja sam se samo dobro zezala.’

‘Dogodio se svojevrsni trijumf svakodnevice, običnog, životnog.  A ja sam se samo dobro zezala.’

Karikature splitske umjetnice i diplomirane slikarice s preko 40 izložbi iza sebe, Tisje Kljaković Braić, posljednjih mjeseci oduševljavaju sve koje na njih naiđu. Dašak je to nekog neobičnog optimizma na koji očito nismo navikli, kad smo ga tako objeručke prigrlili. Svojim je karikaturama opisala neke od najljepših scena koje doživljavamo na dnevnoj bazi bez da na njih obraćamo previše pozornosti. Od kupaćeg kostima na plaži, isprobavanja odjeće koja nam više ne paše, gledanja Svjetskog prvenstva – sve je opisala. Ususret predstavljanju njene druge knjige, jednostavnog naziva Oni, s Tisjom smo popričali o motivaciji, situaciji u društvu i umjetnosti danas te načinu na koji tako vjerno od života napravi crticu u kojoj se svi možemo pronaći.

O vašim radovima pričaju gotovo sve generacije. Moći pristupiti tolikom broju raznolike publike odlika je velikih majstora. Kako se danas, ususret predstavljanju vaše druge knjige, osjećate?

Moram priznati da ni u snu nisam očekivala ovakve reakcije. Ovo se vjerojatno dešava jednom u životu. Zapravo ne ide mi u glavu da san se godinu dana zezala i da je to urodilo jednom knjigom iza koje stoje pametni ljudi, vrhunski intelektualci kao što su Frano Dulibić, Jurica Pavičić i drugi. Kreću analize zašto su te karikature izazvale takvu pozornost. Dogodio se svojevrsni trijumf svakodnevice, običnog, životnog. A ja sam se samo dobro zezala.

Nerijetko se u javnom prostoru može čuti da se kultura obezvređuje nauštrb nekih drugih, bržih zadovoljstava i instant slave. S druge strane, umjetnička scena djeluje življe no ikad. Kako biste komentirali te dvije krajnosti?

Biće da je to neko suprotstavljanje. Još se sjećam vremena kad je bilo moderno biti pametan, vremena TV emisija u kojima se pušilo i raspravljalo, takva je poza bila moderna. Ali nema veze. Bilo je to vrijeme recitatora poezije koji bi obično dobiva pljesak, a opet i vrijeme neimaštine. Danas ima svega, svih boja i marki al nije više kultura u modi. Ali moda se vraća, treba je čuvati jer opet će se nositi, rekla bi moja mater.

Gdje pronalazite inspiraciju i jesu li scene iz bračnog života koje na tako blizak način dočaravate nastale na osnovu stvarnog bračnog para ili dolaze od milijun različitih situacija kojima ste svjedočili?

Ma sve sam ja uzela u obzir i moj život i tuđe živote. Moralo je sve to biti univerzalno. Da traje i da bude knjiga upozorenja i utjehe. Na kraju je nastao bračni udžbenik.

{slika}

Što je po vama ono najvrednije u toj svakodnevici, u tim scenama koje možda lako zaboravimo ponekad, a zapravo najviše govore o nama?

Ono najvrednije sam izvadila i nacrtala. Još sam u potrazi za tim biserima. Ali evo, “pomirbeni nogododir“, je sličica koja govori sve o jednom lipom suživotu.

Kako biste ukratko opisali taj odnos koji svojim radovima svjedočite? Iako svojim karikaturama provocirate možda neke ustaljene norme u odnosima dvoje ljudi, one su ipak tako beskrajno pune ljubavi.

Tako je, sve su to ljubavne sličice. Između njih vidi se velika prisnost. Zato crtam i slikam upravo vedriju stranu života. Neki dan okrenem neki film: žena u bunaru bačena, urla i viče da ne može izaći, okrenem odmah na drugi program. Ne mogu, makar me film zainteresirao. Okrenem još dvadeset kanala i na svima isto. Izgleda da je teže nasmijati i razveseliti nego prestrašiti i rastužiti. A kad već mogu razveseliti, a to nije mala stvar, onda radije biram to.

{slika}

Što nam humor danas, u okolnostima koje su kojekakve, donosi?

Moći razveseliti nekoga je velika moć. Humor je jedan moment u kojem moraš pogoditi sve, a mora biti kratko. Ne kaže se bez veze: “Uboja je“. I dok ga stvaraš moraš biti dobre volje, sam se smijati. Evo, iz mog primjera, vidi se koliko je tražen u današnje vrijeme. Očito je nestašica.

Pokazali ste i svoju angažiranost u pogledu teme koja je u posljednje vrijeme dominirala javnim diskursom, a to su iskustva žena na ginekološkim odjelima. Kako biste komentirali poziciju umjetnika u tom kontekstu?

Umjetnici su većinom glavni komentatori društvenopolitičkih događanja – osim mene. Mene to uopće ne interesira, vijesti ne gledam. Ali ovo sa ženama na ginekološkim odjelima me taklo, makar sama nemam takvih iskustava. Zapravo, takne me svako ponižavanje čovjeka.

Diplomirali ste u klasi profesora Gorkog Žuvele. Koje su neke od najvažnijih vrijednosti koje ste u tom vremenu stekli?

Na akademiji sam imala mogućnost crtati po modelu i razvit nekakvu tehniku. Najsretniji trenutak mi je bio kad sam je završila i kad mi nitko nije više imao pravo reći što da radim!

{slika}

Karikature bračnog para nisu jedini medij kojim ste prisutni na umjetničkoj sceni. Na čemu još trenutno radite i na što ste u svome dosadašnjem radu najponosniji, a koji su planovi za budućnost?

Nema planova, nikad ih nije ni bilo.. Kod mene su sve ideje.. kad mi nešto padne na pamet realizacija je odmah il nikad.