Razgovor

29.11.2018. 09:36:37 - Silvija Jakovljević

formalno obrazovanje seksualnosti ne posvećuje dovoljno pažnje

Blog Hopa Cupa mlade informira o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju

(Foto: Hopa Cupa/Screenshot)

Kada i kako je nastao Hopa Cupa blog? Otkud ideja i inspiracija za blog posvećen upravo mlađoj populaciji?

Hopacupa portal je nastao u 2016. godini kao odgovor na sva pitanja koja su nam se počela pojavljivati u glavi nakon što smo neko vrijeme radile s mladima na različitim projektima. Neki jesu bili vezani uz seks ed, neki uz ljudska prava - primijetile smo da im nedostaje znanja, nedostaje im izvor koji je pouzdan i prihvatljivog rječnika. Postoji Google, ali postoje i maliciozni tekstovi koji šire dezinformacije i promoviraju diskriminaciju i seksizam. Radi toga smo odlučile baviti se temama iz domene seksualne edukacije na način koji u Hrvatskoj još uvijek nije toliko prepoznat. Osim samog bloga, portal nudi i adresar ginekologa/inja i info o kontracepcijskim sredstvima koja su dostupna u našoj zemlji. Radi osjetljivosti materije smo cijeli dio o kontracepciji napisale u suradnji s ginekologinjom dr. sc. Jasenkom Grujić.

Koje je sve informacije moguće pronaći na blogu? Kako su nastajali tekstovi?

Kao što sam navela, radi se o info o ginekologinjama/ginekolozima u zemlji, informacije o kontracepcijskim sredstvima, dok se na blogu mogu pronaći doista svekolike informacije, od toga kako napraviti domaći lubrikant do kako komunicirati u vezi. Blog piše jedna mlada djevojka, nazovimo ju Petra, koja osim što vlada materijom, radi svojih godina zna o čemu mladi ljudi znaju čitati. Svi tekstovi nastaju u suradnji Petre i drugih članica PaRitera, odnosno zajedničkim snagama vodimo brigu o tome da distribuiramo točne i provjerene informacije. Blog održavamo ili volonterski ili kroz projekte, a trenutno provodimo projekt #PričajmoPriče i pod tim heštegom dijelimo članke na našim stranicama društvenih mreža. Prisutne smo na Instagramu, Facebooku i Twitteru.

Imate li povratnu informaciju o čitanosti bloga? Je li ga mlada populacija prepoznala kao izvor relevantnih informacija?

Statistike čitanosti pratimo preko Google Analyticsa koji pokazuje da naši čitatelji i naše čitateljice jesu mahom mladi ljudi. E sad, kako napraviti taj reach-out da se zapravo povede i rasprava o pročitanome na jednoj od naših platformi, to doista još nismo shvatile kako. Sjetimo se da živimo u zatvorenom društvu u kojem postoje jako jasne odrednice kada se, gdje, i o čemu razgovara. Nekako sumnjam da su lubrikanti  nešto o čemu će itko pričati na internetu u nekoj otvorenoj zajednici, no to nas ne obeshrabruje. Ako je šačica osoba nešto naučila na našem blogu, naš cilj je postignut. Znanje se širi u koncentričnim krugovima.

U poplavi lažnih vijesti i internetskih sadržaja koje se predstavljaju kao izvori informacija, dok se često zapravo radi o anti-choice propagandi, koliko je teško doista informirati mlade ljude o sigurnom seksu i kontracepciji?

Teško je kao i o svemu ostalome i ne samo mlade ljude. Medijska pismenost je općenito na izrazito niskim razinama u hrvatskom društvu, što je vidljivo i po rezultatima nedavno objavljenog izvješća Svjetskog gospodarskog foruma prema kojem je Hrvatska peta odozada u svijetu po razvijenosti kritičkog mišljenja. To se, dakako, onda odnosi i na informiranje mladih o seksualnosti, spolno odgovornom ponašanju i kontracepciji. Ovo nam puno govori i o našem formalnom obrazovanju, koliko ono ozbiljno i teško zakazuje i ne prati suvremene trendove i potrebe mladih, ali i zanemaruje struku, suvremene znanstvene spoznaje pa i međunarodne ugovore. Ovo je već postala mantra nas kritičara/ki našeg obrazovnog sustava, ali vidimo koliko je pogubno za jedno društvo imati sustav koji ne brine o intelektualnom zdravlju svojih članova i članica. Zdravstveni odgoj, koji funkcionira praktički bez problema u drugim europskim zemljama, kod nas je visoko kontroverzan do te mjere da je od nedavno na javno savjetovanje stavljen Kurikulum međupredmetne teme Zdravlje za osnovne škole i gimnazije, kojim bi se izbacio onaj iz 2013., a s njime i "sporni" modul Spolno-rodna ravnopravnost i spolno odgovorno ponašanje. U novom prijedlogu kurikuluma nema tema poput rodnih stereotipa i rodnih identiteta, LGBTIQ tema, te mnogih drugih tema vezanih uz ljudsku seksualnost - predložene su teme gotovo kompletno svedene na medikalizaciju i odgovaraju spolnom odgoju i obrazovanju s kraja prošlog stoljeća. Ovaj je potez nadležnog Ministarstva još jedan u nizu konformiranja s klerikalnim pritiscima i njihovom intervencijom u školski plan i program što je u sekularnoj državi nedopustivo. Prema tome, informiranje mladih o sigurnom seksu i kontracepciji se oslanja na neformalne i informalne oblike obrazovanja, dakle neobavezne oblike, a vjerujemo da ne moramo posebno objašnjavati koliko je teško provoditeljima/cama takvog oblika obrazovanja, i to još u području cjelovitog seksualnog obrazovanja, teško uspostaviti odnose s institucijama formalnog obrazovanja i ponuditi svoje usluge i suradnju.

Što mislite, kako se s jedne strane trenutna klerikalizacija i retradicionalizacija društva, a s druge #MeToo i slični pokreti, odražavaju na mlade, na njihovu svijest o ljudskim pravima, tuđim i vlastitim granicama i informiranosti o reproduktivnom zdravlju?

Ovo je zapravo uistinu zanimljivo pitanje i bilo bi odlično kada bi postojalo istraživanje koje bi izmjerilo frekventnost pojave kognitivne disonance kod mladih po pitanju svijesti o važnosti zaštite i promocije ljudskih prava i reproduktivnog zdravlja. Stvar je da su klerikalizacija i retradicionalizacija društva postali dijelom djelovanja društvenih i političkih struktura, dakle dio su nekakvog mainstreama, a pokreti poput #MeToo, One Billion Rising, IDAHOT, pa čak i #PrekinimoŠutnju su praktički pa subverzivni, protudruštveni, anarhični. To je dosta problematično i zasigurno mnogi mladi nemaju želju javno zastupati mišljenja koja se kose sa službenim stajalištima i koja bi im mogla "stvarati probleme". Pogledajte koliku je pomutnju izazvalo protivljenje Istanbulskoj konvenciji; s jedne strane su gotovo svi/e jasno osuđivali/e nasilje u obitelji i nasilje prema ženama, ali s druge strane su bili/e protiv konvencije koja upravo to regulira jer su povjerovali/e u "opasnost od rodne ideologije". Sad zamislite kako je mladima koje se u školama i fakultetima zasipa nerijetko jednako pseudoznanstvenim stavovima i činjenicama, a s druge strane iz vlastitog iskustva i privatno ipak spoznaju koliko je to krivo. E sad, kad u ovo uvedete i varijablu "nepostojećeg kritičkog mišljenja u Hrvata"… Jedan od naših trajnijih projekta, Živa knjižnica, nam iz prve ruke omogućava vidjeti kako se mladi nose s tim stvarima. Živa knjižnica im omogućava razgovarati sa "živim knjigama", predstavnicima/ama različitih manjinskih skupina i često kroz te razgovore vidite najprije koliko jedna mlada osoba može imati dijametralno suprotne stavove o jednoj temi jer nešto su "pokupili" od doma, nešto u školi, nešto od društva, nešto na Internetu. I onda kroz razgovore im se polako otvaraju vidici, povećava razumijevanje, empatija, altruizam. Ne kod svih, naravno, ali dobar dio njih tek onda shvati važnost tema ljudskih prava i ženskih prava, kad im se stvari svedu na osobnu, ljudsku razinu. Ono što se retradicionalizacijom i klerikalizacijom paralelno dešava je dehumanizacija onih koji su kontra takvih tendencija i inzistiranje na tome da su i ti "drugi" ljudi je nezaobilazna taktika da očuvamo i ovo malo humanosti što nam je preostalo.

Spolni je odgoj "vrući krumpir" kojim se u proteklih nekoliko godina institucije nabacuju amo-tamo, bez konkretnog rješenja i cjelovitog kurikula. Koja je uloga Hopa Cupa projekta u tome; kontaktiraju li vas možda učitelji_ce i nastavnici_e, vide li vas institucije kao potencijalnog partnera u obrazovnom procesu?

Kao što je već rečeno, formalno obrazovanje jednostavno ne posvećuje dovoljno pažnje informiranju mladih o održavanju svojeg seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Stoga Hopa Cupa nudi informacije koje su im potrebne, a koje i sami žele pronaći vezano uz metode kontracepcije, spolno odgovorno ponašanje, na blogu mogu pročitati o "vrućim" temama vezanih uz seksualnost i reproduktivno zdravlje, a o kojima piše upravo mlada osoba, naša volonterka. Također imaju i registar ginekoloških ordinacija iz cijele države s kontaktima i informacijom jesu li privatne ili javne, primaju li lezbijke i transrodne osobe.

Partnerstva sa školama i učeničkim domovima uglavnom idu preko projekata koje mi same prijavljujemo, a koji se odnose na cjelovito seksualno obrazovanje, tako da obično upit za suradnju dolazi s naše strane. Iako smo već prepoznate kao relevantna udruga po tom pitanju, krug škola i domova koje/i su spremne/i surađivati s nama nije pretjerano širok i riječ je uglavnom o nekim stalnijim partnerstvima. To je isto indikator otvorenosti institucija da pokriju ovakve teme i koliko se cjelokupna društvena situacija preslikava i na odgojno-obrazovne institucije. To je izuzetno žalosno, pogotovo kad uzmemo u obzir rezultate istraživanja koje smo provele pred dvije godine, "Seksualnost i mladi u Primorsko-goranskoj županiji - Gdje smo danas?". U istraživanju je sudjelovalo 330 učenika, od čega 180 djevojčica i 148 dječaka u dobi od 14 do 17 godina. Prema rezultatima istraživanja čak 74 posto učenika misli kako škola treba više pažnje pridati temi seksualnosti. 57 posto učenika odgovorilo je da u školi ne uče o seksualnosti, dok 17 posto nije bilo sigurno. Gotovo trećina učenika, njih 27 posto, o spolnim se odnosima informira na portalima, a u školi informacije o seksualnosti dobije svega njih 14 posto, kod roditelja 13 posto, dok njih 12 posto kaže kako se ne informira nigdje. Dakle, "ne pucamo u prazno" već odgovaramo na realne potrebe mladih koji i sami uočavaju manjkavost Zdravstvenog odgoja kakav se trenutno (ne)provodi. Ako imamo na umu da je prijedlog novog kurikuluma još gori od aktualnog, i ako takav bude izglasan, odgovornost za informiranje mladih o ovoj temi će kompletno pasti na nevladine organizacije te slobodno vrijeme i intrinzičnu motivaciju pojedinaca/ki da se o tome dodatno, ili uopće, obrazuju.

Doista, kakve veze imaju ljudska prava s kontracepcijom?

Nedostatnost informiranosti o kontracepciji može dovesti do porasta spolno prenosivih bolesti, neželjenih trudnoća, a onda i izlaska iz sustava obrazovanja, a pitanje i je osobne ljudske i seksualne slobode. Dakle, dotiče se prava koja su regulirana Općom deklaracijom o pravima čovjeka, Konvencijom o pravima djeteta,  Programom djelovanja Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, Deklaracijom o seksualnim pravima, Montrealskom deklaracijom, te Deklaracijom o ljudskim pravima, seksualnoj orijentaciji i rodnim identitetima. A što one sve sadrže? Pravo na informiranje i pravo na zdravlje. Dakle to su temeljna ljudska prava pa informiranost o i dostupnost kontracepcije jest pitanje ljudskih prava.

Osim što informirate, na blogu pozivate i na kritičko mišljenje i svjesno odlučivanje o odabiru kontraceptivnih metoda. Koje su prednosti takvog pristupa u odnosu na izravno zagovaranje pojedinih metoda?

Izbor kontracepcije je individualna stvar i ovisi od osobe do osobe, njezinih/njegovih preferencija, ali i nekakvih bioloških predispozicija. Bitno je informirati se o različitim metodama kontracepcije jer se malo zna što koja zapravo donosi, kolika je djelotvornost, štiti li nas svaka kontracepcija i od trudnoće i od spolno prenosivih bolesti itd. Također, izbor kontracepcije ovisi i imate li stalnog partnera/icu ili ne. Jednostavno, riječ je o individualnom izboru i ono što je za mene dobro ne mora biti i nekom drugom.

U svojim tekstovima skrećete pažnju na cijenu i dostupnost različitih kontraceptivnih metoda. Zašto to smatrate važnim? Hoće li pitanje reproduktivnog zdravlja ikada prestati biti – klasno pitanje?

Reproduktivno zdravlje je neodvojivo od klasnog pitanja pogotovo u kontekstu neoliberalnog kapitalizma kakav danas živimo, pa time i u pogledu tendencije privatizacije zdravstva. Kontracepcija je skupa i mnogi/e si ne mogu priuštiti taj izdatak na redovnoj bazi što onda predstavlja opasnost od posezanja za metodama "prekinutog snošaja" i tzv. "prirodnim metodama kontracepcije" koje su izuzetno nesigurne i nepouzdane i nisu nikakva zaštita od spolno prenosivih bolesti. Ovo je posebno problematično kod adolescenata/tica. Ali pitanje reproduktivnog zdravlja je i odlazak ginekologu/inji što također postaje problematično jer su gotovo sve javne ginekološke ordinacije pretrpane i jedva da primaju nove klijentice, a privatne su, dakako, preskupe, zbog čega onda postoji rizik od narušavanja reproduktivnog zdravlja radi neredovitih i rijetkih odlazaka na pregled. Također, ne smijemo zaboraviti kako u nekim dijelovima Hrvatske, poput Like i Slavonije, ali i općenito u neurbanim sredinama, pitanje je i fizičke dislociranosti od najbliže ginekološke ordinacije pa osim same usluge treba pokriti i troškove putovanja te uskladiti s radnim vremenom ili školovanjem. Ovdje sad već zalazimo u sferu reproduktivne pravde, a ona definitivno poteže i klasno pitanje reproduktivnog zdravlja u kontekstu socijalne pravde.

Koliko često ažurirate i nadopunjujete informacije na blogu? Koji su planovi za daljnji razvoj tog projekta?

Ažuriranje bloga je poprilično ad hoc. Trenutno je nešto aktivnije nego inače, no na neke stvari jednostavno ne možemo utjecati. Volonterke imaju svoje obveze, financiranje je takvo kakvo je, stanje u državi nam doista ne olakšava da jednostavno radimo svoj posao i stvaramo relevantne izvore informacija. Nastojat ćemo u svakom slučaju nastaviti objavljivati na blogu, s time da smo sada u procesu produkcije infomrativnih videa i "na lageru" čuvamo još poneko iznenađenje unutar samog #PričajmoPriče projekta. U svakom slučaju, ako neka od vaših čitateljica/čitatelja ima volje i želje i ideje na koji način dodatno iskoristiti postojeću platformu, mi smo uvijek otvorene za sugestije!

 

Tagovi: blog, hopa cupa, mladi, pariter, seksualnost, spol

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM