U subotu u 16 sati u Zagrebu kreće Marš mladih za radnička prava. Uoči prosvjeda te uoči današnje tribine na FPZG-u razgovarale smo s članovima organizacijskog tima Marša, Nikolom Bajaijem i Tomislavom Kevom, o povodima za organizaciju marša, stanju radničkih prava mladih u Hrvatskoj i zahtjevima upućenim novoj vlasti.
Prethodnih godina Hrvatska je bila najgora država Europske unije po broju nezaposlenih mladih osoba nakon Grčke i Španjolske. Svojevremeno, u Hrvatskoj je nezaposlena bila svaka druga mlada osoba koja je završila neki oblik školovanja. Čak se počelo govoriti kako se radi o izgubljenim generacijama. Kakvo je stanje sada? Kako biste ocijenili radnička i socijalna prava mladih u ovom trenutku?
NB: Ekonomska i politička situacija u Europi, prvenstveno na njezinom jugu, rezultirala je time da je 2016. godina nastavila loše trendove iz prethodnih godina po pitanju kršenja radničkih i socijalnih prava, prvenstveno skupine mladih te ostalih najugroženijih skupina društva. Hrvatska dakako ne predstavlja izuzetak u tome, dapače – među europskim rekorderima smo po pitanju nezaposlenosti mladih i prosjeku godina (trideset i tri) kada mladi napuštaju roditeljski dom. Kada govorimo o radu (mladih) u Hrvatskoj, sve češće je riječ o prekarnom radu, nestabilnom i slabo plaćenom poslu, ili pak o privremenom sezonskom radu. Stoga ne čudi termin “izgubljene generacije” kojemu dodatno pridonosi činjenica da mnogi mladi ljudi olako shvaćaju ili tek slabo poznaju svoja prava (što se može pripisati i obrazovnom sustavu) te često bivaju nezainteresiranima izboriti se za ta ista prava jer “ionako se ne može postići ništa”.
TK: To što smo i “formalno” izašli iz recesije ne znači da se nužno nešto promijenilo. Iako čine jednu petinu stanovništva Hrvatske, i dalje prevladava dojam kako su mladi jedna vrsna retorička figura i odličan background za predizborne promidžbene letke. U nedavnoj izbornoj kampanji, mladi su i dalje bili upravo to – neizostavni asesoar svakog govora i promidžbenog letka. Međutim, kad se zagrebe malo ispod površine samih programa stranaka, jasno je kako je to jedan lijepi leksikon želja i pozdrava. Nisam siguran da ima potrebe za apokaliptičnim terminima, ali trenutnu 2016. godinu sa sigurnošću možemo prozvati izgubljenom. Politički prostor bio je obilježen sukobima unutar vladajuće koalicije tako da nije uopće bilo niti prilike da se na dnevni red postave pitanja koja se tiču problema nezaposlenosti mladih i neadekvatnog obrazovnog sustava, a kamoli da se uopće pristupilo konkretnim potezima.
{slika}
Krajem rujna MMH je objavila izvještaj ‘Drugi kvartalni tematski osvrt o položaju mladih na tržištu rada: Stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa’. Što kaže analiza MMH o najznačajnijoj mjeri aktivne politike zapošljavanja?
NB: U izvještaju je na sažet način prikazan razvoj mjere SOR-a od njezinog uvođenja do danas, isprve zamišljene da prethodi polaganju državnog ili majstorskog ispita, da bi danas postao najpopularnija mjera među poslodavcima, a često i jedina opcija prilikom pretraživanja poslova na stranicama burze. Upravo stalno povećavanje broja korisnika u relativno kratkom periodu dovelo je do situacije da se SOR sve češće koristi kao supstitut pravom zaposlenju (50% korisnika i korisnica mjera aktivne politike zapošljavanja u 2015. upravo se veže uz SOR). Izvještaj također obrađuje ciljeve mjere te koliko su se isti ostvarili. Moguće je iščitati kako HZZ nema dostatne kapacitete za individualizirano (terensko) praćenje mjere, kao što tu mjeru puno češće koriste osobe sa završenim visokim obrazovanjem nego li one sa srednjoškolskom kvalifikacijom. Izvještaj obrađuje i strukturne učinke SOR-a, njegove učinke na zapošljavanje, kao i financijske aspekte provedbe – napomenimo kako je SOR vrlo skupa mjera. Također, nudimo neka od potencijalnih rješenja za postojeću mjeru SOR-a poput unaprjeđenja kvalitete sustava mentorstva, osiguravanja pravednije dostupnosti mjere, pristupanja korekciji trajanja SOR-a te analiziranja mogućnosti dugotrajnog supstituiranja SOR-a praksom u (visokom) obrazovanju.
Osim mjere stručnog osposobljavanja bez zasnivanja radnog odnosa, HZZ nudi još nekoliko mjera iz aktivne politike zapošljavanja za mlade. O kakvim je konkretno mjerama riječ i luče li one stvaran rezultat ili pak kratkotrajno ‘farbaju’ statistike nezaposlenih?
NB: Ono čime se najviše ‘farbaju’ statistike nezaposlenih je sezonski rad, mahom u turizmu, poljoprivredi i prerađivačkoj industriji. To je privremeni rad povećanog intenziteta koji država često prezentira kao super put prema rješavanju nezaposlenosti (mladih). Vezano za mjere: gledamo li službene podatke HZZ-a za 2015. godinu, 50% ukupnog broja korisnika mjera aktivne politike zapošljavanja zapravo se odnosi na one na stručnom osposobljavanju. Gotovo pa 35% otpada na potpore za zapošljavanje i usavršavanje te javne radove, dok se ostatak tiče svih preostalih mjera – “potpora za samozapošljavanje”, “obrazovanja nezaposlenih”, “potpora za očuvanje radnih mjesta” te “stalnog sezonca”. Generalno, ovakve aktivne politike zapošljavanja ne polučuju zadovoljavajuće rezultate što pokazuju i podaci Eurostata. Mjera je također slabije uspješna po pitanju (ponovnog) zapošljavanja osoba koje su ‘napustile’ SOR, u periodu od šest mjeseci.
Ove mjere, prije svega SOR, kako ste i naveli, najčešće visokoobrazovane osobe koje svakako imaju veće šanse za pronalazak posla od onih sa srednjoškolskim ili osnovnoškolskim obrazovanjem. Bolje rečeno, HZZ trati sredstva na osposobljavanje onih koji/e su već najosposobljeniji/e. Kakve mjere aktivne politike zapošljavanja za mlade mogu koristiti oni i one sa srednjoškolskim i osnovnoškolskim obrazovanjem?
TK: Istina, sa SOR-om je došlo do “kanibalizacije mjera” tj. SOR je preplavio i zagušio sve ostale mjere. Tu dolazi i do toga što spominjete – efekta “mrtvog tereta” odnosno, ova mjera se najviše koristi za osobe koje već imaju najveće kvalifikacije u odnosu na ostale segmente populacije i koje bi i bez tih mjera prije našle posao nego li ostali. Kada se pogledaju podaci za 2014. godinu vezani uz stopu uključivanja nezaposlenih u SOR prema razini obrazovanja, onda se vidi kako ta stopa za osobe sa završenom srednjom stručnom iznosi 4.3%.
Jedna od mjera je i oslobađanje poslodavaca plaćanja doprinosa na plaću čak pet godina ukoliko zaposli mladu osobu na ugovor o radu na neodređeno. Međutim, broj ovakvih zapošljavanja nije naglo porastao, nego se dogodila situacija da su se doprinosa oslobodili oni poslodavci koji bi svakako nekoga zaposlili na takav oblik rada.
TK: Podaci koje je iznosio ministar Mrsić za svojega mandata pokazali su kako se radi o tek neznatnom povećanju, i to ukoliko bi zanemarili druge faktore poput, primjerice, rasta BDP-a. Mrsić je govorio o povećanju za okvirnih 7% za 2015. u odnosu na prethodnu godinu. Analizirajući apsolutne brojeve, može se vidjeti kako se radi o povećanju od 2.100 više ugovora na neodređeno. S druge strane, radi se o otprilike 28.000 manje uplata u fondove (za zdravstvo, zapošljavanje i zaštitu na radu). Ako pomnožite to s periodom od 5 godina koliko traje mjera, shvatit ćete kako se radi o ogromnom broju uplata za koje fondovi ostaju zakinuti. Kao što smo to napominjali u nekoliko navrata, takve mjere dugoročno imaju negativne efekte upravo na najugroženije osobe jer se istovremeno smanjuju sredstva koja su tim skupinama upravo najvažnija – za zdravstvenu zaštitu i poticanje zapošljavanja.
{slika}
Aktualni položaj mladih mogao bi imati dugoročne posljedice po njihove živote i budućnosti. Već sada nezaposlenost i ugrožavanje radničkih prava dovele su skoro 20 posto mladih u riziku od siromaštva. Ukoliko mladi u dvadesetim nemaju nikakva ili imaju iznimno mala primanja, bez uplaćenih doprinosa i kontinuiranog rada koji omogućuje i profesionalni, ali i osobni razvoj, pitanje je kakve će dugoročne posljedice ostaviti ove porazne brojke danas.
TK: Ekonomske, zdravstvene, socijalne posljedice. Uzimajući u obzir nestalne, nesigurne i slabije prihode mladih, teško da tu možemo govoriti o nekoj visokoj kvaliteti života. Mladi sve više ostaju zakinuti ne samo za bazične javne usluge i bazični financijski komfor kakav su uživali njihovi roditelji. Međutim, mladi ostaju zakinuti i za sastavne dijelove mladenačkog života, poput odlaska na more, praznike ili putovanja, koji su postali i percipiraju se kao luksuz. To je isto bitan aspekt života i važan za formiranje ličnosti mladih. S obzirom na tešku ekonomsku situaciju, ispod radara uvijek prolaze i nedovoljno se govori o tome kakve psiho-socijalne posljedice na mlade osobe ostavljaju ljeta provedena na sezoni i mladost provedena na nisko plaćenim pozicijama. Činjenica da si mlada osoba danas ne može priuštiti osnovne stvari, a kamoli platiti odlazak na more, prije je bila predmet srcedrapajućih filmova, dok je danas nekakva prihvaćena realnost. Također, ne govori se ni o potencijalnim efektima takvog dugoročnog stanja na mogućnost razvijanja antidemokratskih i antiliberalnih vrijednosti i stavova te kako to može nagristi solidarnost unutar društva. Može se činiti kao fraza, ali čini mi se da – kada se govori o ovakvim pitanjima – zaista vrijedi promisliti dvaput o onoj paroli “Tko sije bijedu, žanje gnjev!”.
U najavi Marša obraćate se političkim elitama. Prethodne vlasti nisu se pretjerano bavile mladima, a u posljednjoj predizbornoj kampanji mladi su se najčešće spominjali u kontekstu napuštanja Hrvatske u potrazi za boljim životom. Što očekujete od nove vlasti?
NB: Mi od nove vlasti zahtijevamo osiguravanje dostojanstva mladih radnika i radnica, kao što očekujemo da se nezaposlene mlade na kvalitetniji način podupre mjerama poticanja zapošljavanja. Ne želimo više biti iskorištavani kao jeftina radna snaga kroz studentski rad, učeničke prakse ili sezonski rad, kao što ne želimo da nas se diskriminira ili da nam se zabranjuje učlanjivanje u sindikate. Zahtijevamo kvalitetniju regulaciju studentskog i učeničkog rada te bolje radne uvjete i plaću za sezonski rad. Zahtijevamo i mjere poticanja zapošljavanja koje će nas zapravo osnaživati za buduća radna mjesta, kao i zaštitu od diskriminacije na tržištu rada po rodnoj i drugim osnovama. Zahtijevamo osiguravanje prava na sindikalno djelovanje. Zahtijevamo da se problemom nezaposlenosti mladih počne baviti odmah prvog radnog dana nove Vlade, na adekvatan način i uz puno poštivanje radničkih prava mladih osoba. Uostalom, zahtijevamo i da nas se nekad pita o nečemu, prvenstveno ako to direktno oblikuje naš život.
{slika}
MMH je tražio da se osnuje nestranački i neovisni Ured za mlade Vlade RH kao tijelo koje će se baviti područjem mladih i osiguravanjem kvalitetnijih uvjeta života mladih.
NB: Osnivanje Ureda za mlade Vlade RH bio je jedan od 5 zahtjeva koje smo u sklopu izborne platforme MMH uputili prema političkim strankama uoči parlamentarnih izbora 2015. godine. Upravo se rješavanju problema mladih može doprinijeti kroz kvalitetne politike za mlade (youth policy), a trenutna institucionalna garnitura u službi mladih nije uspjela u savladavanju problema nezaposlenosti, kao i osiguravanju kvalitetnijih životnih uvjeta za mlade. Upravo smo zato pred izbore zagovarali ideju zasebnog ureda Vlade RH koji bi predstavljao neovisno i nestranačko profesionalno tijelo, koje bi time zadržalo kontinuitet u svom radu i posvećenosti ciljevima. Takav ured bio bi zadužen za osmišljavanje, provedbu i vrednovanje politika za mlade te poticanje na koordinaciju svih ‘horizontalnih’ aktera koji u njoj sudjeluju. Osim toga, osiguravao bi podršku strateškom razvoju rada s mladima, stvarao poticajno okruženja za udruge mladih/za mlade te bi osiguravao uvjete za aktivno sudjelovanje mladih u procesima donošenja odluka, od lokalne do europske razine.
Uoči subotnjeg Marša, u četvrtak na Fakultetu političkih znanosti održat će se tribina o položaju i problemima učeničkog i studentskog rada. Tko su govornici i govornice tribine? Na čemu će biti naglasak?
NB: Na tribini će se govoriti o problemima s kojima se mladi susreću u studentskom radu, konkretnim iskustvima koja su utjecala na kvalitetu njihova studija, kao što će se diskutirati o odgovornima za trenutno stanje studentskog rada, studentskom organiziranju i studentskom predstavništvu, itd. Također će se tematizirati i iskustva učeničkog rada, odnosno praktične nastave koju učenici i učenice prolaze. Tribina se održava u četvrtak 13. listopada u 18 sati na Fakultetu političkih znanosti. Govornice i govornik tribine su Domenika Benak i Mateja Gredelj koje će pričati o svojim iskustvima vezanim za učenički/studentski rad, kao i novinarka Ana Kuzmanić (portal H-Alter) koja duži period prati ovu temu, te Aleksandar Šušnjar kao aktualni član izvršnog odbora Europske studentske unije. Diskutirat će o potencijalnim (barem djelomičnim) rješenjima za probleme s kojima se učenici i studenti susreću u svom radu, a znamo kako je sve veći broj učenika i studenata (više od polovice studentske populacije) upravo prisiljen paralelno raditi i studirati, kako bi tako pokrili troškove studiranja. Prema Eurostatovom istraživanju, prosječni semestralni troškovi studija iznose 12.939 kuna, bez uračunate školarine.
Danas se studentima/cama mnogo više ‘isplati’ produžiti studije koju godinu i pritom raditi preko studentskih ugovora nego završiti fakultet i izići u svijet rada zbog već ranije spomenute situacije. Kako to komentirate?
TK: Da živimo u neozbiljnoj državi? Vjerujem da bi trebalo biti sasvim normalno i prihvaćeno da osoba prije tako velikih iskoraka u svome životu ima mogućnost rada na sebi, dodatnog usavršavanja nevezano uz struku ili pak zaposlenje van svoje struke, prije nego se odluči posvetiti svojoj karijeri i životu kakvom želi. Te “prazne godine” imaju iznimno važan učinak na razvoj i sazrijevanje mladih osoba, dok kod nas te “prazne godine” većinom služe za kupovanje vremena i odgađanje neizbježnoga – bolnu tranziciju iz jednog obrazovnog sustava u drugi ili pak iz obrazovnog sustava u svijet rada. To govori jednako o nepostojanju “sigurnosnih mreža”, kao i nemogućnosti da se s bilo kakvim radom, za koji nije potrebna visoka stručna sprema, normalno živi. Takav život su imali naši roditelji i ne vidim ništa problematično u tome da poželimo samo mali dio sigurnosti kakav su oni imali.
Kakve trendove možete primijetiti u studentskom i učeničkom radu? Iako su završili fakultete, brojni mladi u svijetu rada plaće primaju na tuđe studentske računu, što je protuzakonito.
TK: To vjerojatno znači da su studenti i učenici prisiljeni na takav oblik malverzacija s ciljem pukog preživljavanja. Nitko normalan ne bi izabrao opciju biti plaćen preko studentskog ugovora te se izlagao opasnostima progona i kazne, ukoliko je moguće dobivati redovnu plaću uz stjecanje staža i uživanje ostalih beneficije stalnog zaposlenja. Važno je napomenuti kako su troškovi doprinosa za rad preko studentskog ugovora znatno manji nego li oni koji se tiču ostalih ugovora: poslodavci su obavezni uplatiti tek 5% za mirovinsko osiguranje, kao i mizernih 0,5% za zdravstveno osiguranje studenata, dok 12% zarađenog iznosa otpada na studentske centre (kao naknada za održavanje poslovanja). Vrijedi nadodati kako su studentski poslovi u pravilu nesigurni te kako studentska radna snaga može biti lako zamjenjiva. Isto tako, jednom kada student počne raditi uz studij, on ulazi u zatvoreni krug u kojem je prisiljen raditi kako bi financirao troškove studija što zasigurno utječe na kvalitetu studiranja i izvršavanje studentskih obveza, a svako neizvršavanje studentskih obaveza u konačnici može dovesti do financijskih penala.
{slika}
Pozovite još jednom sve na Marš u subotu!
Ako ti je dosta prekarnog rada mladih i njihovog iskorištavanja u najboljim godinama života; ako smatraš da muškarci i žene trebaju dobivati jednaku plaću za isti posao; ako smatraš da je važno sindikalno organiziranje mladih; ako ne seliš iz zemlje i ostaješ se ovdje boriti – dođi na Marš 15. listopada! Okupljanje je u 16 sati ispred Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) te ćemo se kretati rutom HNK-Masarykova ulica-Ulica Nikole Tesle-Praška ulica-Park Zrinjevac. U Parku Zrinjevac bit će održan program koji će obuhvaćati prezentacije rada raznih sindikata i udruga koje djeluju u područjima radničkih prava, prava mladih, suzbijanja diskriminacije, itd. Ovaj poziv nije namijenjen isključivo mladim ljudima u Hrvatskoj, već svima onima koji smatraju kako je krajnji čas za učiniti ozbiljne korake put pozitivne društvene promjene. Ukoliko sami ne podignemo glas i ne kažemo otvoreno što nas smeta – neće nas se ni čuti. Ovim putem želimo zahvaliti svim organizacijama podržavateljicama Marša, pojedincima i pojedinkama koji doprinose njegovoj realizaciji, kao i Libeli što nas je kontaktirala za ovaj intervju. Vidimo se u subotu 🙂
