Biti proglašena kraljicom plesa jedne zemlje velika je čast svakoj plesačici. Španjolsku koreografkinju i plesačicu Sol Picó prati takav glas zahvaljujući njezinim predstavama koje postižu velike uspjehe te redovito dobivaju nagrade na domaćem i stranom terenu. Na ovogodišnjem 28. Tjednu suvremenog plesa koji se održava od 24.05 do 02.06. 2011. u Zagrebu i Rijeci trupa Sol Picó Company nastupila je sa predstavom El Llac de les Mosques (Jezero komaraca). U ovoj dinamičnoj predstavi, Sol koristi svoje uobičajene, prepoznatljive “alatke”: jedinstveni osjećaj za humor, višestruka značenja, živu glazbu a i publika igra važnu ulogu jer s njom ulazi u izravnu komunikaciju.
El Liac de les Mosques je premijerno izvedena u Barceloni 2009. Gdje ste pronašli inspiraciju?
U životu. Kako starimo tako smo zabrinutiji. Pogotovo mi plesači jer nam je tijelo alat kojim radimo. Predstavila sam optimizam. U predstavi slavimo odrastanje kao dio života i ma koliko svi mi, ponekad, strahovali na kraju sve bude u redu. Život je zabava.
Na kraju same predstave navučete plastično odjelo po kojemu je gledateljima dozvoljeno pisati poruke. Što ljudi diljem svijeta, a u zemljama gdje ste izvodili predstavu, poručuju?
Uglavnom su to poruke ljubavi prema meni i predstavi premda ima i onih koji pišu o smislu i filozofiji života i življenja. U svakom slučaju jako lijepo. Na kraju izvedbe poruke fotografiramo i na taj način arhiviramo.
Elementi, svojstveni Vašim predstavama, su kaktus, paella i crvene baletne cipelice. Koja je njihova simbolika?
Kaktus je moj fetiš i obavezno je prisutan u svakoj koreografiji. Do toga je došlo jer je predstava Bésame el Cactus prije deset godina imala veliki uspjeh, bila nagrađivana devet puta i izvodila sam je svuda po svijetu. Kaktus meni, od tada, simbolizira uspjeh. Paellu jako volim i ona je simbol moga porijekla, onoga što jesam. Paella je tradicionalno jelo koje je nastalo u Valenciji, španjolskoj pokrajini gdje sam odrasla. Crvene baletne cipelice prikazuju moja dva plesna odabira u jednom; balet i flamenco. Cipelice su crvene boje zbog flamenca. Neko vrijeme nisam plesala balet već sam se više posvetila suvremenom plesu. Jednom, ne znam kada se to točno dogodilo, iz ladice sam izvukla baletne cipelice i počela plesati flamenco na prstima. I tada sam počela istraživati. Spojila sam klasični i suvremeni ples, balet i flamenco.
Krajem ovog mjeseca u Barceloni predstavljate novu predstavu Petra, la mujer araña y el putón de la abeja Maya. Koja joj je tematika?
Predstava govori o mračnoj strani ljudske prirode. Ako nema ljubavi u svakom od nas može narasti jedno čudovište. Bez ljubavi možemo postati monstrumi. Inspiraciju sam pronašla u djelu Die Bitteren Tränen der Petra von Kant njemačkog pisca i redatelja Rainera Wernera Fassbindera.
Organizirate besplatne radionice za djecu imigrante. Što Vas je pokrenulo u tom smjeru?
Sol Pico Company pokušava djeci približiti kuturne institucije jer smatramo da su djeca budućnost svijeta. Pored tri velika kazališta u Barceloni školuje se preko sto djece imigranata koji ni ne poznaju sadržaj koji kazališta nude. Mi tu služimo kao spona. Na radionicama im približavamo ples kao jedan od oblika umjetničkog izričaja, izražavanja osjećaja. Na taj im način otvaramo mogućnosti. Mali projekt, veliko srce.
I za sam kraj, kakvi su Vaši dojmovi o Hrvatskoj? Naime, prije dvije godine u Puli ste na 15. Međunarodnom kazališnom festivalu PUF osvojili nagradu Vjetar za istraživačke dosege predstavom Sirena a la Plancha a sada ste upoznali i Zagreb.
Ljudi su ljubazni i sve je izvrsno. Više puta sam bila ovdje i lijepo je.
