Ovih dana će se napuniti dvije godine kako je Ministarstvo zdravlja preuzeo Rajko Ostojić. Što je sve Ostojić učinio u te dvije godine, a što je propustio učiniti?
Da bismo govorili o tome što je bilo koji ministar učinio ili propustio učiniti, prvo treba reći koji su osnovni problemi hrvatskog zdravstva. Meni se čini da je prvi problem retorika upravljača u zdravstvu, koja je usko povezana s njihovim shvaćanjem što zdravstvo uopće znači u nekom društvu, a zatim sve ono što je u toj retorici zanemareno. Vjerojatno ste primijetili da zadnjih 20 godina svaki ministar, svaka vlada i svaka zdravstvena administracija, o zdravstvu govore kao o ekonomskom balastu i da su doslovno sve reforme svedene na to da se taj “balast” riješi povećanjem ili izmjenom taksacija. Ako me sjećanje dobro služi, u zadnjih smo deset godina imali preko 20 izmjena i dopuna Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju i to se uvijek nazivalo reformom. Da bi se ta struja održala, potrebna je i druga strana retorike: bezobrazno uvjeravanje javnosti da je ono što naše zdravstvo pruža neki ekstravagantni luksuz kojeg bezočno muzemo, nesvjesni da to košta i da će se to morati promijeniti ili se već mijenja kroz dodatne taksacije.
To, naravno, nije istina.
To je potpuno krivo iz dva razloga: prvo, univerzalno osiguranje i univerzalna zdravstvena zaštita nisu balast, već civilizacijsko dostignuće i – ja bih rekla – temeljno ljudsko pravo, a drugo, ekonomski efekti od izmjena taksacija su doslovno mizerni, što znači da su “reforme” apsurdne i iz ugla zdravstvene ekonomike. Drugo, ništa mi ne muzemo, već se desetljećima dovijamo kako da se probijemo kroz sve barijere zdravstvenog sustava, kako bi uopće pristupilo liječnicima na njihovom radnom mjestu, a ne u privatnim ordinacijama. Ni ishodi liječenja, ni epidemiološka situacija nam nisu bajni: većinu toga uopće na pratimo i nemamo sređene registre, a s onim što pratimo se ne možemo pohvaliti. Prema ovogodišnjem EHCI-u (The Euro Health Consumer Index), u Hrvatskoj na 1.000 rođenih umre 4,5 novorođenčadi, što je dvostruko više od standarda u nordijskim zemljama; po stopi dugoročnog preživljavanja od karcinoma u odnosu na incidenciju (42 posto) na listi iza Hrvatske su samo Litva, Mađarska, Srbija, Rumunjska, Poljska, Makedonija, Grčka i Albanija, što znači da smo iza repa razvijenih europskih zdravstvenih sustava; po stopi pojave MRSE (bolnička bakterija otporna na antibiotike) koja iznosi 28 posto, od hrvatskog su zdravstva lošije jedino talijansko, grčko, ciparsko, portugalsko i rumunjsko. Smrtnost od srčanih bolesti nije se smanjila, no indeks ne navodi točnu stopu. Zaprepastilo me je, recimo, kad sam se davno obratila Hrvatskom zavodu za javno zdravstvo i shvatila da je Hrvatska među rijetkim zemljama koje uopće ne vode statistiku smrtnosti zbog liječničke pogreške! No, da ne duljim, iza spomenute retorike stoji “ineligentni dizajn” medicinske oligarhije koji služi tome se sustav sačuva za njih, umjesto da ga se napokon smisleno organizira kao servis za one koji ga financiraju. Dok god se, naime, uglavnom putem masovnih medija, širi ideologija balasta i ljudima nameće ideja da će biti bolje kad se smanje socijalna prava, a povećaju davanja, mi nećemo doći na teren rasprave što je pravi balast sustava, a stvarni balast sustava je sve ono na što odlaze silni novci, a što rezultira marginalnom dobrobiti za pacijente i općim stanjem zdravlja populacije. Među ostalim, pokazalo se da galopirajući rast ulaganja u zdravstvo općenito donosi marginalne benefite.
Ipak, to ni izbliza nisu svi problemi hrvatskog zdravstva?
U Hrvatskoj postoje i sljedeći ključni problemi: neracionalna je marginalizacija primarne zdravstvene zaštite koja u Hrvatskoj rješava 30 posto kazuistike, a trebala bi barem 60 posto, neracionalno je koruptivno gomilanje skupe tehnologije koja nije dovoljno iskorištena; neracionalno je koruptivno trošenje oko 70 posto bolničkih budžeta na zaposlene čiji se učinak – mislim prvenstveno na liječnike – ne kontrolira, a koji sigurno nije ujednačen; neracionalno je dopustiti bolničkim liječnicima da nekontrolirano rade u privatnoj praksi i javni sektor koriste kao platformu za privatni biznis, neodgovorno je dopustiti svim liječnicima suradnju s farmaceutskom industrijom; nepravedno je održavati izrazitu asimetriju u odnosu liječnik-pacijent; držati nefunkcionalne bolnice na svakih 20 i nešto kilometara, baciti silne milijune na informatizaciju zdravstva, a da je zdravstvo u 21. stoljeću tek parcijalno informatizirano, i tako dalje. Izuzetno je neodgovorno što se pritom, kako sam već rekla, ozbiljno ne prate ishodi liječenja, uzroci enormnih listi čekanja, razmjeri i posljedice korupcije, poštivanje Zakona o zaštiti prava pacijenata, neravnomjernost dostupnosti zdravstvene zaštite, i tako dalje. I sad da završim – neracionalno je i nemoralno održavati korumpirani sustav, a ovo su sve ustvari posljedice korupcije. Ekonomska strana toga je takva da na korupciju u zdravstvu odlazi od tri do 19 posto. Mi smo sigurno na gornjem pragu, ako ne i iznad njega, pa sad računajte o kakvoj se katastrofi radi.
Čega se onda, od svega toga, dotaknuo Ostojić?
Prvo, on je već u strategiji razvoja zdravstva zapravo priznao da neće napraviti ništa. Citiram: “Svakako valja izbjeći radikalne reformske zahvate kojima je teško predvidjeti neželjene učinke, a koje mogu izazvati i veće probleme od onih koji su se nastojali riješiti samim reformskim zahvatom.” Zatim je sektor potpuno prepustio ministru financija Slavku Liniću, koji je iskoristio situaciju užasne ekonomske krize i retoriku balasta radikalizirao do krajnjih granica. Ono što je iznenađujuće i apsurdno, jest da su Linić i Ostojić s takvom retorikom napravili sve suprotno onome što bi jedan ekonomist trebao napraviti. Prvo, nisu znali zbrojiti dva i dva, doslovno. Ostojić je šest mjesece lupao o stanju duga koje mu je ostavio HDZ. Osobno sam ga javno ispravljala dva puta. Zatim su u stanju potpune ekonomske krize i svakodnevnog gubitka radnih mjesta, koja su inače izvor prihoda za zdravstvo, smanjili doprinose za dva poena, negirajući pritom da će to imati učinak po sustav. Onda su se ove godine našli u situaciji u kojoj 17 bolnica nije imalo lipe za zdravstvenu zaštitu. Onda se država opet zadužila – samo da bi platili dugove veledrogerijama – a da sustav nije taknut. Dakle, on je jednako korumpiran i nefunkcionalan, a mi se zadužujemo zbog veledrogerija! U međuvremenu su u igru uveli i sanacijska vijeća i francuske konzultante, no bolnice i dalje rade iste stvari. Ostojić je zatim učinio nešto potpuno nevjerojatno: isključio je redovne studente iznad 26 godina života iz sustava univerzalnog zdravstvenog osiguranja, što je povijesni presedan. Naime, samo komercijalni sustavi poznaju kaznu isključenja zbog nekog oblika ponašanja. Onda je najavio preseljenje nezdravstvenog osoblja u privatni sektor, iako ni u mnogo uređenijim zemljama i bolničkim sustavima privatnici neće ugovorom preuzeti odgovornost za slučaj npr. teških intrahospitalnih infekcija. Zatim je dva temeljna posla – analitiku bolničkog sektora i analitiku postupka outsorcinga – prepustio privatnim tvrtkama. Onda je, preko svojih amaterskih savjetnika, najavio besmislicu, da je “gotovo s besplatnim zdravstvom”. U štrajku liječnika je, pak, po meni, definitivno pokazao da je njegova administracija bespotrebna: prvi mjesec nije bio u stanju voditi evidenciju rada liječnika, a bolnički limiti oba mjeseca nisu smanjeni zato što su zbog štrajka odgođene tisuće operacija.
Nije niti dokazao da su liječnici štrajkom ugrozili zdravlje pacijenata?
Nije, jer nije pratio statistiku smrtnosti, a na koncu je Vladi ponudio sasvim krivu zakonsku platformu za uvođenje radne obaveze, što je završilo odlukom Ustavnog suda da ukine odluku Vlade kojom je ona uvedena. No, još komičnije je njegovo tumačenje da je nastalo izvanredno stanje opisano člankom 165. Zakona o zdravstvenoj zaštiti, jer su se povećale liste čekanja. Otkad su duge liste čekanja u Hrvatskoj izvanredna situacija? Da zaključim: Ostojić i ova Vlada nisu napravili ništa da poprave stanje u zdravstvu, ali su napravili mnogo da ga dodatno ugroze, naruše ionako slabašan sustav socijalne pravde i ozbiljno zaprijete divljom privatizacijom, po uzoru na ono što je HDZ nekada radio s gospodarskim subjektima. Ono što se također vidi kao izraženi trend su promjene u zdravstvu koje imaju veze isključivo s discipliranjem radništva: pojačane kontrole bolovanja koje ne prati razvoj socijalne medicine, potpuno prebacivanje odgovornosti za bolovanje na liječnika opće prakse, kao i mjera odbacivanja studenata određene dobi iz univerzalnog osiguranja.
Jesu li hrvatske bolnice dovedene do kolapsa ili to tek slijedi?
Izraz kolaps bolnica je samo još jedna loša retorička figura kojoj je vlast naučila javnost. Ne postoji kolaps bolnica, one ne mogu bankrotirati. One mogu loše obavljati posao kojeg trebaju obavljati, a to već decenijama čine. Ako “obični” pacijent čeka šest mjeseci na pregled MR-om koji radi s 50 posto kapaciteta, a kod istog ga liječnika može obaviti u privatnoj ordinaciji isti dan, dok pacijent s vezom dobije bolnički termin kad ga je volja – pri čemu jedan i drugi godinama plaćaju istu stopu doprinosa – to je kolaps bolnice.
Vlast koja je i inače sklona pogodovanju privatnom biznisu, ima namjeru privatizirati dijelove zdravstva. Kamo nas to može odvesti?
To nas može i sigurno hoće odvesti u sve dublje klasne razlike u pravu na zdravstvenu skrb, koje već postoje. Jedno istraživanje iz 1999. godine koje su proveli prof. Miroslav Mastilica i prof. Jadranka Božikov pokazalo je da su “out-of-pocket” plaćanja veća kad je riječ o siromašnijim društvenim skupinama, što znači da su oni koji su najosjetljiviji i marginalizirani teško pogođeni netransparentnošću javnog zdravstva.
Hoće li možda zdravstvo u nekoj doglednoj budućnosti biti privilegija samo bogatih građana?
Ako na to mislite – mi nikada nećemo uvesti američki način razmišljanja o zdravstvu i uređenja zdravstva, zato što de facto ne postoji zemlja koja bi se bila u stanju tako gadno upropastiti. Ali mi već imamo izrazito nepravedan sustav u kojemu pri raspodjeli resursa dominira meritokratski pristup – neki oboljeli mogu dobiti sve, a neki ništa.
Što se kotrlja iza konfuzno najavljenog spajanja bolnica?
Tek proučavam, ali čini mi se da iza svega stoji Linić sa svojom opsesijom uštede i Ostojić koji će te uštede provesti u vlas isto kao i HDZ-ov Darko Milinović 2010. godine, čemu smo se rugali i što se pokazalo potpuno besplodnom akcijom. Na koncu, sam je Ostojić kazao da nas čeka 400 milijuna kuna uštede, skoro u lipu isto kao i tada Milinović. To je smiješna cifra u odnosu na zdravstveni proračun i – ponavljam – nebitan potez. Poanta nije u kunama i lipama, nego u onome na što se one troše. Za taj problem, po meni, spajanje bolnica nije rješenje. No, da bih više znala, trebam prvo vidjeti što su točno naumili.
Vrhunac apsurda u zdravstvu, barem se nadajmo, otvaranje je radnih mjesta “duhovnika koji sudjeluju u procesu dijagnostike i liječenja” i to s poprilično obilatim koeficijentom plaće. Je li možda stav Vlada i resornog ministra da je liječenje ipak isključivo božji posao?
Ukoliko se pravo na zdravstvenu zaštitu reducira, a uvode radna mjesta za svećenike, svi imamo pravo na sprdnju da nam je zdravlje sad i službeno u božjim rukama, i to neovisno o tome koliko će zapošljavanje svećenika uzeti maha. Mislim da se to neće omasoviti, ali svejedno – za ovakvu odluku, u ovako posebnom trenutku, stvarno treba biti politički diletant.
Nije li ipak uspjeh da bolesnik s teškom dijagnozom može mjesecima čekati na pretrage, ali će zato susret s duhovnikom dobiti odmah, i to na račun HZZO-a?
Da, eto ravnoteže. Duhovnici će barem primati sve koji im se obrate. Ostat će zakinuti jedino ateisti i bolesnici drugačije vjeroispovjesti, ali tko im je kriv kad su manjina. Baš me zanima što bi Ustavni sud kazao, kad bi se i na ovo sročila jedna pametna predstavka.
Vlada je, kao i za vrijeme Račana, “ugušila” štrajk liječnika uvođenjem radne obaveze, da bi je Ustavni sud ukinuo. Kakav bi mogao biti daljnji razvoj ove priče?
Hrvatski liječnički sindikat je desničarski sindikat, a desnica – kako vidimo – upravo galopira na hrvatskoj društvenoj sceni. Dakako, uz galantnu pomoć vladajućih koji su i ovdje temeljito zabrljali. Ne sumnjam da će HLS ustrajati na pokušaju da iskoristi ovu pobjedu, ali nisam sigurna da će se opet upustiti u štrajk, nakon što se on počeo financijski kažnjavati smanjivanjem liječničkih plaća.
Smatrate da je ovaj štrajk liječnika zapravo nelegitiman, a javnost je i dalje na strani štrajkaša, misleći da se radi o nekom općem dobru. Ima li tu općeg dobra i koliko je zapravo ovaj štrajk u funkciji HDZ-a?
Taj štrajk za mene nema legitimitet, jer je započeo zbog toga što je Županijski sud u Zagrebu ukinuo nezakonito potpisan kolektivni ugovor za zdravstvo u mandatu Darka Milinovića. Ovo je drugi po redu ugovor kojeg HLS potpisuje s Vladom na nelegalan način, a koji liječnicima osigurava ekskluzivna materijalna prava. Po meni, zbog toga su i vodstvo HLS-a i ministri koji su potpisivali takve ugovore, trebali odgovarati, umjesto da opstaju na javnoj sceni. Ovdje prvenstveno mislim na vođu liječnika Ivicu Babića. Nadalje, nema tu nikakvog općeg dobra, već se radi o borbi za materijalna prava jedne profesije koja je već preko svake mjere privilegirana u ovom društvu. Postoji jedna skupina od oko 1.000 liječnika specijalista koji se mogu žaliti na to da im je plaća od 9 ili 10 tisuća kuna premala i koji je nemaju kako povećati, jer ne dežuraju i nisu pripravni. Ostali, za koje se Ivica Babić bori, s dežurstvima i pripravnostima sada zarađuju između 13 i 16 tisuća kuna i ja potpisujem da to nije dobar razlog za štrajk u ovoj zemlji, a sigurno je sramotan povod da se ugroze životi pacijenata.
Nakon velike istrage u kojoj je dokazano da je nekoliko stotina liječnika primarne zdravstvene zaštite primalo mito od jedne farmaceutske kuće, kao da i neke druge tvrtke funkcioniraju na isti način, priča nije dobila nikakav nastavak.
Priča nije dobila nikakav nastavak samo zbog jedne stvari: zato što ona nije bila povod Rajku Ostojiću da iskorijeni takav odnos farmaceutske industrije i liječnika. Ostojić je kazao da je priča s tvrtkom Farmal pokazala da jedan mali broj liječnika narušava ugled čitave profesije, iako je istragom bila obuhvaćena četvrtina svih liječnika obiteljske medicine. Pored toga, iz mojih se tekstova jasno vidjelo da i ostale tvrtke rade isto što je radila tvrtka Farmal. Rezultat te priče je, zapravo, iznimno nepravedan, iako mu je svrha bila drugačija, jer je stradala samo jedna firma, dok je sistem ostao netaknut. No, za takvu je stanje odgovoran isključivo ministar Ostojić. Ne mogu ja obavljati njegov posao.
Istovremeno honorari koje liječnici legalno primaju od farmaceutske industrije kao da nikome nisu sporni.
Prvo, mi ne znamo jesu li oni legalni, a ja sam duboko uvjerena da posla za DORH još ima. Oko 3.000 liječnika je prošle godine primilo autorski honorar od farmaceutske industrije, no kad sam – kao predsjednica Antikorupcijskog vijeća HZZO-a – zatražila da se vijeću dostave sve uplate i svi ugovori, kako bismo ustanovili o čemu je riječ, dobila sam šipak. Kako su nam iz HZZO-a odbili predati te materijale, dala sam ostavku, skupa s dr. Draženom Gorjanskim i doc. Hrvojem Jurićem i na tome je sve stalo. Naravno da korupcija nije sporna onima koji od nje luksuzno žive. Problem je, međutim, što ovo društvo još nije dovoljno zrelo za neku žešću reakciju.
