Ona je prva afganistanska ulična umjetnica, bori se za bolje danas, grafite crta, ali i sanja, želja joj je surađivati s Banksijem. To sam čitala i znala o Shamsiji Hassani, ali sam htjela još malo više, pa sam je kontaktirala u želji da popričamo/tipkamo. Prošla su gotovo dva tjedna, ja sam i zaboravila na poruku, kad sam ugledala odgovor. Ispričava se, u gužvi je, dani lete prebrzo, više puta me naziva “draga” i rado će napokon odgovoriti na moja pitanja. Pogledajte o čemu smo malo prozborile, koje smo svjetove dotaknule tipkajući u ponoć – ja u Zagrebu, ona u Kabulu.
Kako i kada je umjetnost ušla u tvoj život?
Umjetnošću sam se počela baviti, kao i sva djeca, s tri, četiri godine, ili prije toga, ne sjećam se, ali kao i svako dijete – voljela sam crtati, slikati. To izražavanje nam je svima zajedničko u ranom djetinjstvu, ali mislim da je važno ostati umjetnik/ca kroz život.
Rodila si se u Iranu, živjela tamo neko vrijeme, pa došla u domovinu – Afganistan. Kakav je bio taj proces, previranja identiteta?
Rodila sam se u Iranu, ali nikada to nije bila moja zemlja. Istovremeno, odrastala sam kao Afganistanka koja nikada nije bila u Afganistanu, i često sam se gubila po pitanju identiteta. U Iranu sam se suočila s mnogo prepreka, često zbog moje nacionalnosti – nisam mogla studirati umjetnost i tome slično. Prošlo je vremena, ali promjene su se napokon dogodile kad sam se s obitelji vratila u Afganistan. Počela sam studirati u Kabulu, napokon sam se bavila umjetnošću, i 2009. sam bila izabrana među top 10 umjetnika/ca, što mi je omogućilo da radim na nekim novim projektima i surađujem sa drugim umjetnicima i umjetnicama. Tada sam napokon ja bila ja – umjetnica u Afganistanu.
Slikala si, sudjelovala na performansima, ali grafiti su u tvoj (umjetnički) život došli tek kasnije. Postoji li neki trenutak koji je promijenio sve, usmjerio te ka grafitima?
Grafitima sam se počela baviti prije tri, četiri godine. Sve je promijenila jedna naizgled obična radionica, shvatila sam da mi grafiti omogućavaju da se izrazim na poseban način. Većina ljudi s radionice prestala je raditi grafite kasnije jer je bilo preopasno, jer se nisu htjeli izlagati na taj način. Ja sam nastavila. Bila sam sama s mnogo ideja, puna energije. Bilo mi je jasno koliko i zašto to volim raditi – s grafitima sam htjela prekriti bol rata, ukloniti te slike iz glava ljudi barem nakratko, htjela sam na neki način crtati drugačije dane, podariti nove, svježe misli.
{slika}
Koja je motivacija, želje, očekivanja i kakav misliš da je, posljedično, utjecaj tvoga rada?
Osim već spomenutog – mijenjanja ratnog krajolika, postoje još neke želje. Želim i ljudima približiti umjetnost, pokazati kako ona nije rezrvirana za elite, želim da u mojim djelima uživaju svi, da poruke koje šaljem mogu razumjeti svi, možda to neće odmah dovesti do nekih promjena, ali lagano, s vremenom, vjerujem kako te slike mogu ostati pohranjene negdje, kako ljudi mogu zapamtiti poruke i povjerovati, nadati se, živjeti ih. A i jednostavno – lijepo je dodati malo boje svakodnevnom životu, dosadnim zgradama, otužnim ulicama.
Jedno posve predvidljivo pitanje, s vjerojatno predvidljivim odgovorom, ali ipak – slika ili riječ?
Uvijek sam mislila kako je slika važnija od riječi. Možda zato što sam uvijek bila vizualan tip. Ja se borim, ali se borim na neki prijateljski način, nastojim se lagano uvući pod kožu sa svojim vizualima, pomoći ljudima da se zapitaju, da preispitaju. Mnogo moći stane u malo boje na zidu, barem u mom svijetu.
U svojim se radovima dotičeš i rodne problematike. Koliko ti je to bitno i koja je najvažnija bitka koju vodiš po tom pitanju?
Ja sam žena i umjetnica, naravno da se moja umjetnost dotiče i problema koje danas žive žene Afganistana. No, ne može se zaboraviti da uz nasilje nad ženama, postoji i nasilje nad muškarcima, i oni se moraju pokoravati brojnim normama koje nisu u skladu s njihovim životnim željama i pravima. Ja se borim, ali ovo je malo drugačiji način borbe, ne želim polarizaciju i još veće distanciranje od onih na koje bih htjela utjecati, želim pokušati mirno poslati poruku. Žene slikam na razne načine, i sretne i tužne, i zamotane u burkama, i bez burki. Da, želim naglasiti probleme koji svakako postoje i brojni su, ali dio svoga rada uvijek posvećujem i pozitivnim trenutcima kakvih se nađe i kakve je potrebno spominjati, jer oni bude onaj potencijal, onu volju za budućnošću. To je neko malo svjetlo, ali i malo svjetlo može voditi kroz tminu.
Kakve su reakcije na ulici?
Imam problema, pogotovo sa konzervativnijim ljudima koji se opiru čak i pojmu ulične umjetnosti i u svemu vide huliganizam. Nekad je problem i sigurnost, policija i slično. Ali česte su i pozitivne reakcije i to je ono što me gura naprijed.
Još jedno pitanje za kraj – Afganistan danas. Problema je nemalo, rat još nije napustio zemlju, dapače, možda je samo promijenio formu i pobjegao od medijskih reflektora (tj. oni od njega). Tvoje misli, rezime svega?
Afganistan je poput novorođenčeta, pokušava živjeti novi život, ali još ga vežu loše pupčane vrpce. Rat, ožiljci i rane teških vremena, političke zavrzlame, sve nas to još vuče i truje. Ali nadam se boljim danima, i pokušavam im pridonijeti koliko mogu. I crtam – uvijek crtam.
