U Bosni i Hercegovini 2005. godine osnovana je Fondacija CURE, feminističko-aktivistička organizacija koja djeluje za jednakost spolova i rodova zalažući se za pozitivne društvene promjene putem obrazovnih, umjetničko-kulturnih i istraživačkih programa. Organizirajući afirmativne akcije, CURE slave snagu i moć žena te rade na osnaživanju osoba kako bi postali/e pokretači/ce društvenih promjena u BiH i svijetu.
Fondacija CURE u Sarajevu je ove godine organizirala osmi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma. Festival je počeo iz potrebe da se zauzme napušten i zanemaren prostor i da ga se tranformira u mjesto susreta koje će okupiti društveno anagažirane umjetnice, aktiviskinje, teoretičarke, feministkinje i sve zaiteresirane za ženska pitanja u BiH i regiji. Fondacija CURE je uvijek težila ka povezivanju i umrežavanju feminističkog rada i kulture, a ovogodišnjim PW festivalom okupile su umjetnice i aktivistkinje iz ženskih grupa BiH i susjednih država.
Glavni cilj PitchWise festivala kao ideje i zajednice ljudi koji rade za ravnopravnost spolova i rodova jest činiti pozitivne promjene u direktnom okruženju kroz angažiranu umjetnost, a za to je neophodno da se zauzme javni prostor za propitivanje, transformaciju društva i preuzimanja odgovornosti. PW osigurava kreativan i siguran prostor za sve ono što je drugačije i što se danas smatra marginaliziranim. Aktivistička umjetnost pomiče granice estetskog, socio-političkog i tehnološkog napretka u pokušaju da izazove granice tradicije i kulture, hijarhije postavljene od strane onih koji imaju moć.
Tokom održavanja PitchWise-a razgovarali smo s Vedranom Frašto, aktivistkinjom Fondacije CURE.
Ovogodišnji PitchWise fokusirao se na dvije centralne teme: Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju, društvena stvarnost u kojoj djeluju, teme kojima se bave te proturječja u feminizmima i Otkrivanje (ne)specifičnosti ženske umjetničke prakse unutar muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.
Zašto ste se ove godine odlučile fokusirati baš na ove dvije teme?
Jako smo dugo razmišljale što bi to moglo ove godine biti. Festival se organizira već osam godina i iz svakog koraka smo učile što nam nedostaje, na koji način da poboljšamo program i još uvijek učimo. Zaključile smo kako jako puno aktivistkinja posjećuje naš festival i moramo im pružiti nešto novo. Koji su to tabui o kojima se vrlo rijetko priča. Feministkinje i aktivistkinje puno razgovaraju o društvenim problemima i rade na poboljšanju cjelokupnog društva, ali uvijek postoje neke teme kojima u određenom trenutku treba dati više prostora. Tako je nastala prva tema, skandali, tabui u feminizmu, kao sto što je naprimjer lezbijski separatizam. O tome se govorilo, ali nije u našoj regiji. A PW je divan i siguran prostor da otvorimo temu za razgovor. O marginaliziranim grupama, ženama različitih rasa, Romkinjama u našem društvu, koje su dvostruko diskriminirane.
Nadalje, žene trećeg svijeta – kakav je kontekst iz kojeg one dolaze, da li feministkinje sa Zapada, privilegirane feministkinje, mogu razumjeti feministkinje iz trećeg svijeta? Ovo je prilika da se one susretnu, razmjene iskustva, stavove, da čuju drugu stranu i nađu zajednički jezik.
{slika}
Trenutačno provodite projekt Mlade žene – agentice pozitivnih promjena u suradnji s udrugom CESI iz Hrvatske i Autonomnim ženskim centrom iz Srbije. Sudjelovanje mladih djevojaka na regionalnoj konferenciji Strategija održivosti za mlade liderice, aktivistkinje i feministkinje i PitchWiseu bile su jedne od posljednjih aktivnosti vezanih uz projekt. Kako procjenjujete zainteresiranost mladih žena za projekt i kakvi su zaključci?
Cijeli projekt smo osmislile prema potrebama i željama mladih aktivistkinja, učesnica naših radionica. Shvatile smo da je jako važno da se održi kontinuitet i da se stvaraju kontakti na regionalnom nivou i da jedino tako možemo nešto postići. Jednim treningom se ne može postići mnogo, stoga je potrebno dati neku motivaciju, pozitivne primjere i prakse koji su se koristili u našoj regiji i svijetu, priliku za umrežavanje, upoznavanje aktivistkinja iz regije, dati određene resurse da bi žene mogle nastaviti biti aktivne u svojim lokalnim zajednicama. Tako da, što se tiče BiH, jako puno zainteresiranih djevojaka se prijavilo. Kad smo pisale poziv, napisan je cjelokupan program, tako da su mogle vidjeti da to neće biti jedan trening, nego su tu aktivnosti koje će se provoditi tokom čitave godine. Mislim da je u tome i snaga. I naravno povezivanje, umrežavanje, upoznavanje djevojaka međusobno, upiti djevojkama čime se ustvari nova generacija želi baviti u budućnosti. Mi smo dobile mnogo stvari u nasljeđe od naših liderica da se bavimo njima i one su radile i još uvijek rade fenomenalne stvari kada se radi o vidljivosti žena i njihovih uspjeha, ali i na poboljšanju uvjeta za život u patrijarhalnom društvu. Bile su pionirke i motivacija svim mlađim aktivistkinjama, ali kako dolazi novo vrijeme, drugi kontekst, nove stvari se pojavljuju, trebaju se uvoditi i neke nove teme, jer patrijarhalni sistem je isto nalazio različite kanale i prilagođavao se i kreirao suvremeni svijet. Zato je nama bitan feedback mladih aktivistkinja, da vidimo koji su to prioriteti nove generacije, čime se i na koji način one žele baviti feminizmom, koje su to teme, što nam ovaj projekt ustvari i omogućuje.
Tokom sudjelovanja na konferenciji Strategija održivosti za mlade liderice, aktivistkinje i feministkinje postavila sam fotografiju s konferencije na Facebook i jedan muškarac postavio je pitanje: Ako feminizam znači rodnu ravnopravnost, zašto ovdje nema muškaraca?
To je pitanje moći i pitanje sigurnog prostora. Javni prostor je konstantno bio muški prostor. U prošlosti, a i sad, dan danas. Uvijek su imali prostora za razgovor, izmijenjivanje iskustava, dok ženama to nije bilo dozvoljeno. Ukoliko su se okupljale, to je bilo u kućnom okruženju, dok su radile fizičke poslove (čistile, posluživale, …) i nisu imale prostor gdje bi mogle isključivo razmjenjivati svoja iskustva i mišljenja. Zato je jako bitan taj siguran prostor za žene.
Druga stvar, kad imate ugroženu neku marginaliziranu grupu, potrebno joj je dati veću vidljivost da bi dosegla tu ravnopravnost. Zato je PitchWise promocija ženske aktivističke umjetnosti jer muška aktivistička umjetnost i ne treba sama po sebi promociju, jer je to već broj jedan, a ženska treba kako bi dosegla isti rang.
U sklopu vaših Putujućih Feminističkih Radionica, na sestrinskom festivalu VoxFeminae u 2011., posjetile ste Zagreb. Koje su sličnosti, a koje različitosti koje ste uočile na razini susjednih država, a tiču se žena? Pritom mislim ne samo na prava koja imaju i načine na koje ih ostvaruju, nego na sveukupni dojam. Postoje li uopće razlike?
Razlike postoje, ali vrlo su male. Radile smo jedno istraživanje u Hrvatskoj, Srbiji Bosni i Crnoj Gori u sklopu projekta Ženski glasovi u izvedbenim umjetnostima Zapadnog Balkana 1990. – 2010. Najbolja situacija, najviše prostora i tema koje su obrađivale feminizam, aktivizam, ženska ljudska prava kod performativnih umjetnica je zapravo bila u Hrvatskoj. Pa za njom onda ide Srbija, a BiH i Crna Gora su tu negdje. To se vidi po tim nekim detaljima, ali generalno patrijarhalno i tradicionalno društvo nalaze se na jednoj i na drugoj strani, u ruralnim područjima tu i nema neke razlike, nasilje se događa u jednoj i u drugoj zemlji samo što možda postoji mrvica više mogućnosti u Hrvatskoj, kad govorimo o ostvarivanju određenih prava.
Među aktivistkinjama nema nekih razlika, vrlo je slična situacija. Uglavnom dosta aktivistkinja se poznaje, razmjenjuje iskustva, imaju različite stavove ali to ovisi od individualnog stava, a ne od područja u kojem žive i djeluju, tako da mislim da je poprilično slično.
Koliki napredak po pitanju ženskih prava u BiH je ostvaren od 2005. otkad su CURE osnovane?
Generalno postoji određen napredak. Postoje izmjene i dopune zakona, kao što je Zakon o ravnopravnosti spolova. Početkom ove godine smo dobile izjednačenje Izbornog zakona sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, prije toga je u Izbornom zakonu pisalo da je neophodno da ima 30 posto podzastupljenog spola na svim nivoima, uključujući izborne liste, dok je u ZoRS-u pisalo da je neophodno 40 posto. Sad je Izborni zakon u BiH usklađen sa Zakonom o ravnopravnosti spolova u BiH. Dakle, napredak postoji kad govorimo o ZoRS-u, a to se dogodilo zahvaljujući aktivistkinjama.
Drugi primjer napretka je da 2005. ili 2006., kada smo radile Globalnu kampanju 16 dana aktivizma, pitale smo ljude da li znaju što je nasilje, da li postoji nasilje u obitelji, da li postoji nasilje nad ženama, da li ga prepoznaju, da li znaju nekog tko preživljava nasilje i da li znaju nekog tko je nasilan. Uglavnom su svi odgovori bili da tog nema u našoj zajednici, da je to izmišljena stvar. Kad smo tu akciju ponovile 2011. godine, odnosno prikupljali smo potpise za peticiju “Reci ne nasilju, dosta ljudi je prilazilo, potpisivalo peticiju i govorilo da je svjesno da postoji nasilje i da se ono mora prekinuti. To je taj neki klik promjene svijesti, danas se puno više govori o nasilju nad ženama, dosta se govori o ženskim ljudskim pravima, dosta se govori o diskriminaciji, ne u onoj količini u kojoj bi trebalo, ni u školstvu ni u obrazovnom sustavu. Ne postoji ni pravosuđe, odnosno postoji na papiru, ali još uvijek nije zaživjelo da ti možeš prijaviti nasilje ili diskriminaciju, kazne su još uvijek male, jako je teško postići pravno zadovoljstvo, odnosno pravdu na državnom nivou. Ono na čemu su radile ženske organizacije je to da su napravile takve programe i za djevojke i za muškarce, dječake, da se osvijeste i da gledaju na drugačiji način, da prepoznaju stereotipe, da više upoznaju sebe, da vjeruju u sebe i sl.
{slika}
Kakva je situacija u Bosni i Hercegovini?
Djevojke koje se prijavljuju na naše radionice su već nešto pročitale, nešto čule, već imaju neku određenu svijest da nešto nije u redu. Pod tim uslovima, kad mi počnemo pričati o nasilju, one znaju da je to nešto loše i da žena nije kriva za nasilje koje se nad njome čini.
Mora se razumjeti kontekst lokalne zajednice iz koje određena djevojka dolazi, odnosno količina informacija koje ona dobija od strane okoline u kojoj boravi. Može se dogoditi da i one imaju određene stereotipe, da smatraju da ustvari postoji neko opravdano nasilje u određenim slučajevima.
Druga vrsta radionica koje držimo su one u srednjim školama. Tu se mladi ne prijavljuju nama, nego mi idemo njima i tu češće mogu primijetiti da smatraju i uvijek stavljaju u fokus da je žena možda zaslužila ‘šamar’.
Žene uistinu razmišljaju da su zaslužile šamar?
Ne misle da su one direkno zaslužile, ali smatraju da postoji objašnjenje za nasilje, kao npr: “Može se naći opravdanje, jer zamisli da je uradila nešto stvarno loše. Ne kažem ja da treba svaki put, ali stvarno ima nekih koje su baš nešto loše napravile”. Ali ne znaju odgovor na pitanje što može biti tako loše.
Još uvijek se treba raditi na tome. To je problem države, obrazovnog sustava, koji faktički educira žene da budu pasivne, da okrivljuju jedna drugu, a ne društvo i ne počinitelja nasilja. Prvo je potrebno da svi/e koji/e rade s djecom počnu pričati o tome kako nema opravdanja za nasilje. Ja kad vidim djecu s puškama, pištoljima, to sve podsvjesno potiče nasilje. Pa kad gledaš akcijske filmove, sve ti to šalje određenu sliku kako se trebaš ponašati, na tome treba još puno puno raditi.
U kojem segmentu su žene u BiH najdiskriminiranije?
U svakoj situaciji su diskriminirane, ne mogu uopće reći gdje su diskriminirane više, a gdje manje, od toga da dobivaju seksističke uvrede dok hodaju ulicom, dobacivanja, ulično uznemiravanje, do toga da kad se zapošljavaju pita ih se da li su udate, ako ih se to ne pita onda ih se traži protuusluga u smislu da izađu zajedno na večeru ili slično.
U svijetu i danas žive milijuni žena kojima su uskraćena temeljna ljudska prava. U ratnim su područima žene izložene seksualnom nasilju; u nekim se dijelovima svijeta obiteljsko nasilje još uvijek smatra privatnom obiteljskom stvari ili se žene smatra odgovornima za nasilje; ženama se trguje i prisiljava ih se na prostituciju; sprječava im se ili otežava ulazak na tržište rada zato što jesu ili bi mogle postati majke; u nekim zemljama im je ograničeno ili zabranjeno sudjelovanje u javnom životu i pristup zdravstvenoj zaštiti.
Ali kad bih imala čarobni štapić, prva stvar koju bih napravila, dala bih ekonomsku nezavisnost ženama. Jako je bitno ženama dati ekonomsku nezavisnost, to je prvi korak ka sređivanju stvari u životu, da se radi na poboljšanju situacije, odnosno ukidanju diskriminacije. Žene dobijaju djelomičnu moć da odlučuju za sebe i da imaju mogućnost izbora ukoliko su egzistencincijonalno osigurane. U BiH, u kojoj je većina stanovništva nezaposleno, a većina njih su žene, jako je teško da žena traži svoja prava ako npr. doživljava nasilje u obitelji. Ona je ovisna o tom partneru koji je zlostavlja, ukoliko on radi.
Je li kultura nasilja prihvaćena u BiH?
Građanstvo u većini slučajeva smatra da je to privatna stvar drugih. Koriste se mnogi izgovori za nasilje, koriste se pravne, kulturne ili vjerske odrednice, koje se u praksi svode na jedno – da život žene vrijedi manje od života muškarca.
Ironija našeg društva jeste da će susjedi/e zvati policiju ako čuju buku od muzike u susjedstvu, jer se ometa dnevni red i mir, ali rijetko će pozvati policiju ako čuju buku koja ukazuje na nasilje.
A sa druge strane događa se da je žena osuđena od strane društva, jer se smatra da je ona sama kriva što ostaje u takvoj vezi, što ne ode iz te veze, nema nikakve tolerancije prema ženi koja trpi nasilje. Uvijek je fokus na njoj, zašto nije otišla, čime je to izazvala, nikad nije fokus na vršitelju nasilja. Uglavnom se diskutira o njoj, prebacuje se krivnja na nju. Takav se pritisak stvara.
Kakve su kazne za počinitelje nasilja?
Vrlo male. Cjelokupni proces je jako mukotrpan za žene, nezgodan, neugodan, i onda je kazna toliko mala da zapravo može poslužiti kao poticaj drugim nasilnicima da vrše nasilje. S druge strane ne govorimo o psihičkom nasilju, ekonomskom, verbalnom, govorimo o fizičkom nasilju. Ako uopće dođe do tužbe, znači da se radi o teškom fizičkom zločinu.
{slika}
Tri najvažnije prepreke za ostvarivanje ženskih ljudskih prava i integraciju roda u javne politike u Bosni i Hercegovini su patrijarhalna kultura i tradicionalne predrasude, rodno nasilje koje nije prepoznato kao sigurnosna prijetnja i marginalizacija žena u javnim politikama. Postoje li adekvatne mjere u BiH kako bi se ove prepreke savladale ili sve ostaje na papiru?
Postoje mjere na papiru. Što se tiče nasilja nad ženama i djevojkoma (nasilje u vezi ne tretiraju nikako u zakonskim aktima), ono kao takvo nije prepoznato u našem zakonu, samo nasilje u obitelji je prepoznato, u Obiteljskom zakonu i to na nivoima entiteta, pošto Obiteljskog zakona u BiH nema na državnom nivou. Kao takvo postoji zahvaljujući radu ženskih i drugih nevladinih organizacija koje su lobirale da se dobiju određena stredstva za sigurne kuće, mada to uopće nije dovoljno, ali ipak imaju bar neku podršku.
Što se tiče patrijarhalne kultura i tradicionalnih predrasuda, naše društvo u BiH, ne da pokušava to spriječiti, nego zapravo potiče tu kulturu i tradiciju kao nešto što treba očuvati i slaviti. Kad govorimo o marginalizaciji žena – zakoni su dobro napisani, ali s druge strane žena koja se pokušava baviti politikom diskriminirana je unutar svoje političke stranke zato što je žena, a onda od lokalne zajednice u kojoj boravi, jer se smatra da politika nije za žene. Zbog zakona ona može biti politički aktivna, ali zbog pritiska okoline i stranačkih kolega ona u politici može ostati samo ako šuti, i tako naše političke stranke ispunjavaju kvotu.
Ukoliko ima svoje mišljenje kao takva je nepoželjna i nepotrebna jer ne propagira tuđe stavove nego svoje. Odmah je i prijetnja jer je tada vide kao konkurenciju. Tako da, generalno, država BiH vrlo malo radi na otklanjanju diskiminacije i ostvarivanju ženskih ljudskih prava, iako smo mi potpisnica međunarodnih konvencija, rezolucija, deklaracija, ali ništa se ne implementira.
Najgore je ignoriranje žena, aktivistkinja, koje se bave ženskim ljudskim pravima, od strane institucija. Ne postoji čak ni želja, motivacija, da se surađuje kako bi se postigao neki ravnopravan tretman, što znači da državu uopće nije briga za žene i postizanje ravnopravnosti.
Što feminizam znači danas u BiH?
Općenito se u društvu na feminizam gleda kao na nešto strašno, feministkinje su deprimirane lezbijke koje ustvari nisu mogle naći muškarca pa su se zato okrenule feminizmu.
A feministkinjama feminizam znači njihov identitet. CURE jesu CURE, ali strankinje i stranci često kažu “kjur” (cure=eng. lijek). Ja bih ovako rekla: Feminizam je ‘cure za society’ = Feminizam je lijek za društvo u kojem se mi sad nalazimo. Jedini lijek koji može popraviti društvo.
