Članak 3. Zakona o zabrani nošenja zara i feredže: Kaznit će se do tri mjeseca zatvora ili novčanom kaznom do 20000 dinara ona ili onaj koji/a a) nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice. Navedeni zakon je donesen 1951. godine od strane komunističke vlasti, a o tome na koji način je to utjecalo na živote žena koje su odgajane u muslimanskom duhu i u tom su trenutku svog života već bile pokrivene, mlada srpska ekipa, na čelu s aktivistom Fahrudinom Kladaničanom, snimila je dokumentarac – “Gledanje u kaldrmu”. Ovaj jedinstveni uradak govori o teškom razdoblju za Muslimanke u Srbiji.
Staša Zajović, iz Žena u crnom, o filmu je rekla: “One nisu govorile o feredži i zaru, one su govorile o svom dostojanstvu, koje nije bilo vezano samo za nošenje zara i feredže, i skidanje, nego za nešto bitnije. Dostojanstvo su iskazivale kao potrebu za školovanjem, a ne za nošenjem ili skidanjem zara, iako je to nekada i negde nasilna mera. Mi možemo da razgovaramo o pravu na izbor samo ako postoje uslovi u kojima žena može da donese izbor.”
Propitivanje odnosa moći i ženskog pokrivanja u patrijarhatu feminističko je pitanje o kojem se debatira već godinama. Kroz “Gledanje u kaldrmu” Kladinčaneva ekipa je prikupila izuzetnu građu za proučavanje – kako je to objasnila Milena Vasić, feministkinja: “Može li se oslobađanje vršiti represijom? Gledanje u kaldrmu otvara neka od najznačnijih pitanja položaja žena u društvu: pravo na telesnu autonomiju, obrazovanje, slobodu kretanja, prosto rečeno – pravo na sebe. Pitanja koja su postojala 1951. godine kada je donesen Zakon o skidanju zara i feredži i pitanja koja su i te kako prisutna danas, preko 66 godina kasnije.”
Film će biti prikazan na Fifth Anthropological Film Festival u Jeruzalemskoj kinoteci, te na Petom Festivalu ženskog prijateljstva u Tutinu u Srbiji, nakon čega idu na turneju Vojvodinom. O “Gledanju u kaldrmu” smo razgovarale s autorom, srpskim aktivistom Fahrudinom Kladničaninom.
Koji je povod za snimanje “Gledanje u kaldrmu”?
Motiv za snimanje filma našli smo u potrebi za očuvanjem usmene povijesti muslimanske žene u Sandžaku. Posljednjih desetak godina aktivno sam posvećen prikupljanju podataka o jednom izuzetno važnom političkom događaju, a koji se odnosi na 1951. godinu, kada je donesen Zakon o zabrani nošenja zara i feredže. O ovoj temi se malo zna, a ne postoji sistematizirana arhivska građa koja bi nekog istraživača/icu direktno uputila na ovu temu, te se potreba za aktualiziranjem ove teme poslednje tri godine nametnula kao nužnost. Za svo proteklo vreme bavljenja ovom temom, obavio sam na desetke razgovora sa starim muslimanskim ženama, prvenstveno iz Novog Pazara, a potom se, kako je istraživanje išlo, to proširilo i na druge općine i gradove u okruženju. Priča o nasilnom skidanje zara i feredže koju su komunisti nametnuli kao osnovu emancipacije muslimanske žene u Sandžaku i otklanjanja njene “zaostalosti” i kao atak na religiju je “mainstream” priča u zajednici kada se govori o ovom događaju. Međutim, svi razgovori koje smo vodili sa ženama, većinom svedokinjama perioda u kome se sprovodila naredba o Zabrani nošenja “peče”, sva ta autentična svedočanstva i osobne intimne ispovesti glavni su motiv koji nas je potaknuo da ekraniziramo i zabiležimo ovu priču. Također, svjesni činjenice da ne postoji ovakva forma, a imajući u vidu značaj usmene povijesti i vrijednosti ovog materijala za feminističku analizu, na nagovor prijateljica da će ova priča pobuditi širi interes za različita čitanja i sagledavanja, krenuli smo sa snimanjem.
Zašto baš priča o Zakonu o zabrani nošenja zara i feredže?
U konkretnom slučaju u fokusu je jedan povijesni period, odnosno politički sistem čiji je slom otvorio nove interese i rasprave o situaciji žena u našem tada sandžačkom društvu; u širem smislu, cjelokupan film zasnovan je na svijesti o potrebi stvaranja povijesti žena u Sandžaku, kako bi se njihovo prisustvo, njihova priča, u stvarnoj povijesti grada, učinila vidljivom, točnije, kako bi povijest, kao gotovo muška priča o prošlosti, mogla sagledati, revaluirati i dopuni iz drugog, ženskog ugla, običnih životnih ispovijedi. Film problematizira sljedeća pitanja kroz tumačenja iz pozicije prošlosti i sadašnjosti; Što je ženama u bošnjačkoj zajednici donesao zakon o zabrani nošenja feredže i zara? Kako su žene tada doživljavale i na koji način je ovaj proces utjecao na njihove živote? Jesu li ga doživljavale kao oslobađajući ili nasilni čin? Što je ova kampanja ponudila ženama, osim zabrane? Je li im dana emancipacija i koliki je danas njihov doprinos u društveno političkom životu zajednice? Nalaze li se žene danas na poziciji donositeljica odluka i sudjeluju li u društvenom i kulturnom životu zajednice? Kako feministička teorija problematizira ovo pitanje i postoji li jedinstveni stav? Je li pitanje današnjih tendencija da se žene pozivaju na potpuno prekrivanje, globalna ili lokalna pojava i koji su slični primeri u Europi i svijetu? Događaju li se procesi jačanja i obnavljanja patrijarhalnih matrica, kroz aktualna događanja u našoj zajednici?
{slika}
Je li bilo teško pronaći sugovornice? Ipak imaju koju godinu. Smatra li se ta tema u Novom Pazaru kontroverznom?
Upravo iz razloga što je većina sugovornica imalo 80 i više godina, a najstarija čak 105, trebalo je vremena ohrabriti ih da govore o ovoj temi, ali smo uspjeli snimiti dovoljan broj žena koje su bile spremne govoriti o svom iskustvu ispred kamera. Nažalost, četiri, od osam žena koje su se pojavile u filmu je u međuvremenu preminulo.
Svaka zabrana koja pokušava nasrnuti na patrijarhat u zajednici kakva je sandžačka bila te 1951. godine smatra se izrazito neprihvatljivom. Zajednica je i tada, a i danas ovu temu percepirala kao udar na religiju i tradicionalne vrijednosti i bojazan od nečeg novog i nepoznatog, a ujedno vrlo štetnog za muslimansku ženu. Ipak, film kao centralnu ideju nosi zabranu nošenja zara i feredže, iako se na drugi pogled kroz sva ova svedočanstva žena otkrivaju potpuno drugačija promišljanja i saznanja čiji je fokus dostojanstvo. “Gledanje u kaldrmu” govori isključivo o dostojanstvu žene.
S kojim problemima si se najviše susretao prilikom snimanja?
Osnovni problem je bio pronaći, a potom ohrabriti sugovornice da otvoreno pričaju o svom životu, svojim sjećanjima i razmišljanjima. To su stare bake, koje se plaše tehnike, koje je pred kamerama teško nagovoriti da govore. Ali, zaista, ja to nisam doživljavao kao neki veliki problem koji bi mogao utjecati na koncepciju filma. Svaki snimljeni razgovor je posebna priča, svaka sugovornica ima svoju autentičnu i jedinstvenu koncepciju.
Što će se dalje događati s filmom?
U sljedećih par mjeseci film će biti prikazan u većim gradovima u Srbiji. Na jesen se nadamo da ćemo ga uspjeti prikazati i regionalno, u Sarajevu, Zagrebu i Skopju. Međutim prve reakcije nakon prikazivanja filma na televiziji i jutubu bile su više nego ohrabrujuće, pozitivne i to doista jako motivira. Dane su nam jake sugestije da bi neke stvari mogli i dosnimiti, kako bi priča bila zaokružena.
Hoćeš li ga svejedno prijaviti na festivale?
Film zaslužuje da ide na festivale. Tema je i više nego interesantna, provokativna, aktualna, a sam film pruža jedinstven uvid u priču. Želja nam je da film prikažemo na što više feminističkih festivala, kao i festivala dokumentarnog filma, ali vidjet ćemo. Na nama je da radimo, kako bi film videlo što veći broj ljudi širom regiona.
Titlovi se pripremaju?
Upravo sada radimo na projektu titlovanja filma. Ono što je sigurno – film će biti titlovan na engleskom, nemačkom, turskom i mađarskom jeziku. Ovaj projekat ne bi bilo moguće realizovati bez pune podrške Ministarstva kulture i informisanja koji su od početka ovu ideju prepoznali kao značajnu.
