Danas se u bolnici u Vinogradskoj održava skup pod nazivom Psihosomatika u opstetriciji, gdje će se, između ostalog, raspravljati o afektivnim poremećajima vezanim uz menstrualne cikluse, psihijatrijskim poremećajima u trudnoći, itd.
Prošli petak i subotu na Plitvicama je održan simpozij Pravni, etički i medicinski aspekti suvremenog vođenja poroda na kojem su sudjelovale i žene iz udruge RODA – Roditelji u akciji. Na svojoj su Facebook stranici Rode javljale što se na simpoziju događalo, što je uključivalo i seksističke ispade kojima su prisustvovale tijekom okruglih stolova i predavanja, među kojima su se našli i sljedeći naslovi: Stavovi unutar roditeljskih udruga: pomoć ili smetnja u donošenju ispravnih medicinskih odluka u porođaju, Odbijanje za život nužne intervencije na porodu – novo lice čedomorstva?, Psihološki profil rodilje koja svjesno odbija medicinsku intervenciju i time ugrožava zdravlje i život djeteta, a održao se i okrugli stol “Priziv savjesti ginekologa kod prekida trudnoća”.
Simpozij ginekologa/inja, čini se, samo je jedan u nizu skupova ‘stručnjaka’ koji će sljedećih mjeseci konstruirati okvir unutar kojeg ćemo raspravljati o seksualnim i reproduktivnim pravima žena. Uoči novog simpozija gdje će se raspravljati o rodiljama, s Danielom Drandić, voditeljicom programa za reproduktivna prava u Udruzi RODA, razgovarale smo o simpoziju na Plitvicama na kojem je održala i predavanje te stanju i razvoju događaja po pitanju prava u porodu u Hrvatskoj.
Kako to da su Rode odlučile sudjelovati na simpoziju na Plitvicama kad je iz samih naslova predavanja i okruglih stolova bilo jasno da se radi o nečemu što uopće nije naklonjeno ženama?
Istina, naslovi su bili jako bombastični, ali problem je u tome što je sve te naslove birao sam organizator i ljudi su se onda unutar njih više ili manje ukomponirali, iako se neki, poput Hrvoja Jurića uopće nisu dali smesti i u uvodnim su rečenicama demantirali nazive svojih predavanja. Mislim da su između ostalog, ovakvim naslovima liječnici pokušali dobiti više medijskog prostora.
Roda je bila pozvana da održi predavanje prije nego što smo vidjele program i bilo nam je jako drago što su nas zvali jer bi to bio prvi put da predstavnice žena – korisnica zdravstvenih usluga imaju priliku sudjelovati na stručnom skupu porodničara. Štoviše, jedan od organizatora, rodilište Sveti Duh je jedno od prvih rodilišta koje je pristalo sudjelovati u pilot projektu da postane rodilište – prijatelj majke. Kad smo dobile program, ja sam nazvala organizatora i rekla mu da nije u redu i da nismo znale da će program biti takav te da stavljam pod veliki upitnik hoćemo li mi doći, ali me on uvjeravao da će sve biti jako prijateljski i da će biti puno prilike za dijalog. Ja sam uporno pitala je li on pročitao te naslove, što je u njima prijateljski i liči li to njemu imalo na dijalog. Na kraju smo ipak odlučile da ćemo prisustvovati, ali da će ići nekoliko članica Rode kao potpora te da ćemo iskoristiti simpozij kako bismo pratile hoće li biti pokušaja unazađivanja prava žena u trudnoći i porodu, ali i prava žena na medicinski potpomognutu oplodnju i na abortus.
Bez obzira na bombastičnost, jasno je iz naslova da je u fokusu većine predavanja problematičnost rodilje i odgovornosti roditeljskih udruga. Kakve su ideje iznesene na skupu?
Generalno, prvi dan se govorilo o tome kako treba liberalizirati sustav, kako treba ženama u praksi davati prava koja su im zajamčena zakonom, da su se žene promijenile i da neće “šutjeti i trpjeti” kao nekada, te da će sve veći broj žena dolaziti u rodilištima naoružane informacijama i zahtijevati ravnopravan pristup odlučivanju o tijeku poroda, što je, prema riječima liječnika, ništa loše. Štoviše, predstavnici nekih rodilišta pozdravili su korištenje plana poroda i činjenicu da žene koje ga imaju najčešće imaju skroz razumne želje koje nije problem ispoštovati.
Kako god, sve se svodi na to da su, prema mom mišljenju, organizatori ovakvim formulacijama pokušali plasirati neke ideje o kojima predavači/ce, na kraju krajeva, uopće nisu govorili/e. Problem je i što je program bio konstruiran tako da sudionici uopće nisu imali vremena za diskusiju te je okrugli stol o prizivu savjesti toliko kasnio da je njemu prisustvovao jako mali broj ljudi. Usprkos toga, naznake (zapravo nedonesenih) zaključaka su već osvanule u tiskanom izdanju Večernjeg lista u ponedjeljak, što je iznimno čudno obzirom na to da se ništa ni blizu zaključaka na skupu nije moglo donijeti jer naprosto nije za to bio predviđen adekvatan prostor. Je li to samo bio način da organizatori već unaprijed smišljene “zaključke” plasiraju i da im simpozij za to daje legitimitet, to ćemo tek vidjeti.
Naknadno je i u 24 sata objavljen članak u kojem se i Ladislavu Ilčiću daje prostor da komentira iste te ‘zaključke’ simpozija. Činjenica je da je Ilčić i ljudi sličnog svjetonadzora u zadnje vrijeme dobivaju lijep komad medijskog prostora, da komentiraju stvari za koje nisu nužno ni relevantni, sve više se meni osobno čini da je to upravo bio jedan od ciljeva: osigurati prostor ljudima određenog svjetonazora kako bi njihove ideje bile plasirane u javnost i kako bi se određene ličnosti promovirale.
Iz vaših je Facebook statusa vidljivo je da je na simpoziju iznesen i jedan čitav niz seksističkih stavova te da se pokušavalo ismijavati žene.
Da, jest, ali nitko od relevantnih stručnjaka i stručnjakinja za područje reproduktivnih prava i prava općenito nije osporio, na primjer, pravo na abortus. Bio je, doduše, i jedan psihijatar, koji iako je sudski vještak, uopće ne radi sa ženama ni trudnicama, s jako seksističkim ispadima. Problem je u tome što kroz ovakve simpozije i dobivanje medijskog prostora, takve osobe, koje u profesionalnom radu nemaju veze s temom reproduktivnih prava, odjednom postaju relevantne jer su imale priliku izreći svoje osobno mišljenje na simpozijima gdje su teme vezane za reproduktivna prava. To je vjerojatno i jedan od ciljeva pozivanja ovakvih tipova na simpozij o pravima u porodu. Čini mi se da se na taj način stvara jedan određen broj ljudi koji u budućnosti mogu biti postavljeni kao “relevantni” u odlučivanju o reproduktivnim pravima žena.
Što je onda bio najproblematičniji dio simpozija?
Ono što mi se nije sviđalo u cijelom skupu je nedostatak čvrstih znanstvenih dokaza. Postoji opći stav koji se stalno iznosio na skupu, a koji ide nekako ovako: “Mišljenje jednog stručnjaka, meni kao zdravstvenom djelatniku, ima veću težinu nego veliki sustavni pregled znanstvenih dokaza na velikoj populaciji…”. Najčešće je to obrazloženo tako da su sustavni pregledi znanstvenih dokaza “prekomplicirani za zdravstvene djelatnike, kamoli laike”. Sve veći broj sustavnih pregleda, posebice Cochrane centra, koji predstavljaju zlatni standard u dokazima u medicini, dostupni su na hrvatskom jeziku, napisani upravo za laike, korisnike/ce zdravstvenih usluga. S obzirom na to da sam i sama predstavnica korisnica zdravstvenih usluga u Cochrane centru, mogu potvrditi da kad se znanstveni dokazi hijerarhijski poslože, mišljenje jednog stručnjaka po relevantnosti nalazi se na dnu ljestvice, a na samom vrhu su sustavni pregledi, jer su provjereni i temeljeni na velike populacije i iskustva velikog broja stručnjaka.
Zašto zdravstveni djelatnici u Hrvatskoj to ignoriraju? Pretpostavljam da je to zbog toga što mišljenje stručnjaka možeš dobiti samo od stručnjaka, osobno i usmeno, a sustavni pregled možeš pronaći na internetu i dostupan je svima. Zalaganje za vlastito zdravlje i postavljanje pitanja uz obrazloženje nije nešto što je do nedavno bio uobičajan odnos između zdravstvenih djelatnika i korisnika zdravstvenih usluga u Hrvatskoj, i neki se zdravstveni djelatnici žestoko tome protive. Kad ne možeš protiv takvih dostupnih dokaza, onda ih je najlakše diskreditirati tvrdnjom da je mišljenje jednog stručnjaka važnije.
U Rodi često postavljamo sljedeći primjer: trudna si i moraš odlučiti gdje ćeš rađati, možeš birati između jednog, dva ili više rodilišta. Na osnovu kojih informacija ćeš ti to odlučiti? Nepristrani, recentni statistički podaci na osnovi kojih možeš donijeti informiranu odluku jednostavno ti nisu dostupni. Možeš čitati nečija iskustva, ali nemamo na jednom mjestu dostupne recentne statistike o broju carskih rezova, epiziotomija, rutinama određenih rodilišta itd. I toga nema na jednom mjestu iz vrlo jednostavnog razloga što bi onda stručnjaci morali nama kao korisnicama i široj javnosti objašnjavati zašto postoje (vrlo često velike) razlike od rodilišta do rodilišta, zašto su neka rodilišta bolja i zašto neka lošija, no najvažnije zašto se nekim rodilištima dopušta da neprestano imaju poražavajuće statistike bez da ih sankcionira ili da se poduzmu mjere da se to promijeni. Opći je stav da dokle god žene i djeca izlaze žive iz rodilišta – nikom ništa.
Koje su to glavne stvari koje RODA poručuje vezano uz prava pri porodu i prava rodilja?
Žene se neće dati gurati u kut. Jednostavno nećemo šutjeti i tko god misli da će neke negativne promjene proći i da ćemo mi šutjeti – gadno se vara. Mi smo organizirane, mi smo ekipirane, mi imamo resurse i ne ovisimo o hijerarhiji u državnom aparatu i to istom predstavlja najveći problem. Na primjer, primalje i liječnici koji se zalažu za promjene često moraju šutjeti jer se njihova mišljenja kose s mišljenja njima nadređenim osobama na poslu, stoga im posao ovisi o poslušnost i ne potiče se dijalog. Roda nije dio tog sustava te na glas i u javnosti možemo ukazati na stvari koje ljudi unutar sustava ne mogu. Ljudi se u sustavu moraju naviknuti raspravljati s ravnopravnim osobama koje u današnje vrijeme čitaju, znaju, umrežavaju se i na kraju krajeva, nisu glupe.
Ljudi na ovom psihijatrijskom skupu u Vinogradskoj danas najčešće nisu relevantni za teme koje su im dodijeljene. Primalje su stavljene na kraj dana da razgovaraju same sa sobom. Vidljivo je koliko zapravo je nekim zdravstvenim djelatnicima stalo do njihovih korisnica, i kako im je važnije da se status quo održava nego li da se unaprijede usluge i način rada.
Čini mi se, s obzirom na to što se govorilo na Plitvicama, da bi cijeli taj skup Psihosomatika u opstetriciji mogao ići u smjeru razrade prikazivanja žena u trudnoći i prilikom poroda kao nesuradljivih i neuračunljivih. Je li to moguće?
Da, to je ono što organizatori istog zapravo žele. Definicija u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama, iznesena na simpoziju u Plitvicama od strane pravnice je bila jako zanimljiva, iz razloga što upravo i kad ženu određeni zdravstveni djelatnici proglase “ludom” da bi ju diskreditirali i “lakše” s njom radili, žene i dalje pravo na informirani pristanak, koje je čak u Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama bolje definirano nego u Zakonu o zaštiti prava pacijenata. Nigdje na Simpoziju nije iznesena statistika o tome koliko tko ima slučajeva na sudu, kolike su odštete isplaćene, kolika je kazna dana liječnicima ili primaljama. Zašto se o tome ne priča? Znamo kakav je naš pravni sustav, znamo da su sudovi jako spori i skupi te da većina roditelja uopće ne traže zadovoljštinu na sudu. No, dokle god nemamo konkretnih podataka koliko je slučaja i kolike su odštete, govorimo samo o urbanoj legendi, problem koji zapravo možda i nije problem.
Kako vidite prava u trudnoći i porodu kao dio reproduktivnih prava unutar feminističkog djelovanja u Hrvatskoj?
Mi smo bile svjesne, kad smo počele govoriti o pravima u trudnoći i pravima pri porodu kao reproduktivnim pravima, da su ta prava zanemarena od strane feminizma. Svjesne smo da, ne samo među feministkinjama, već i u medijima, kad netko spomene temu abortusa svi (potpuno opravdano) odmah reagiraju, ali kad netko govori o kontracepciji i porodu nema takvih reakcija, to su teme koje se lakše pometu ispod tepiha kao nevažne, ili su možda složenije pa tako teže za predstaviti kao ili/ili. U Rodi radimo na edukaciji feministkinja i općenito javnosti o važnosti prava žena u MPO, trudnoći, porodu i babinju, i svjesne smo da to ne može doći preko noći i da jednostavno moramo i dalje raditi na edukaciji i osvješćivanju.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
