Već neko vrijeme raspravljamo da bi trebalo nadopuniti informacije o Libeli. Najčešće naše čitateljice i čitatelji u impresumu nailaze na šturu rečenicu: ” Libela – informacijski portal o rodu, spolu i demokraciji”. Povodom sedmog rođendana (da, da, već smo školarke) odlučile smo reći više o nama. Tim smo povodom razgovarale s Tajanom Broz, osnivačicom Libele. Tajana je progovorila o počecima portala, načinu na koji funkcioniramo, tko čini našu publiku te koji su planovi za strašnu 2016. godinu.
Ovog petka slavimo sedmi rođendan Libele! Ako bacimo oko na sam početak portala, 2009. godinu, Libela je prvotno bila portal koji je donosio informacije o političarkama koje su dotad bile ‘medijski nevidljive’. Danas je prerasla u news portal. S obzirom na to da si uz Libelu od početaka, kako je došlo do te promjene i odakle uopće ideja za pokretanja portala?
Libela je bila zamišljena kao mali web portal usko fokusiran na politiku. Na portalu sam radila ja, a ubrzo mi se pridružila Lea Jurišić, inače voditeljica Le Zbora, koja je tada isto radila u CESI-ju na sasvim drugim poslovima. Odlučile smo postaviti oglas da tražimo suradnice i suradnike na stranicu Volonterskog centra te su nam se počele javljati uglavnom djevojke koje su željele volontirati i baviti se feminizmom. One su se javljale, i javljale, i javljale i bilo nas je sve više.
Onda je u uredništvo došla Svjetlana koja gdje god dođe unese hrpu energije i entuzijazma. U jednom trenutku je i Nada bila dio uredništva dok je putevi nisu odveli u neke bolje zemlje. Kad je došla Karmela počele smo više pratiti regionalne događaje. Nakon toga su došle i prve stažistice, a s njima i Hana koja je još proširila Libeline horizonte. Onda je stigla Ana sa sjajnim tekstovima, pa nove stažistice i s njima naša Tea koja uvijek sve može. Na kraju nam se pridružila Jelena sa svojom divnom energijom. To je uredništvo.
Negdje tijekom ovih godina se posložila i uža novinarska ekipa – Marinella, Ana Maria, Ivana P, Ivana Ž, Sanja, Andreja, Marina, Dolores i ti naravno :). Sve sjajne volonterke i poneki volonter kojih je kroz godine bilo stotinjak. Svaka je osoba sa sobom donijela svoje interese, svoje teme. Naravno da smo cijelo to vrijeme i strateški razmišljale i zadavale si ciljeve, preusmjeravale se. No, za mene, i dozvolit ću si da to kažem u ime svih cura, Libelu su uvijek i prije svega činili ljudi kojima je bilo važno govoriti o feminizmu, o rodnoj ravnopravnosti, o radničkim pravima, o svijetu i o životu. I zato je Libela dogurala do ovdje i zato je danas točno ovakva kakva je, sazidana od svih nas pomalo. Možda ovo zvuči pomalo sentimentalno i patetično, ali je istinito.
S obzirom na to da Libela nema ni jednu zaposlenu osobu, kako je moguće toliko godina funkcionirati? Kako funkcionira portal, tko su novinarke i novinari?
Moguće je uz puno samoeksploatacije i volonterskog rada. Što je, jasno, jako loše i pogrešno, ali svi koji su ikada vjerovali u nešto i jako željeli da neka ideja uspije znaju da je to jedan začarani krug iz kojeg se teško izvući. Svi/e želimo promijeniti svijet, želimo još bolji portal, još više informacija, još bolje tekstove i onda dajemo zadnje minute slobodnog vremena da to postignemo često ne mareći za materijalni aspekt cijele priče, i to na vlastitu štetu. Pomalo smo zadnjih godinu do dvije uspjele osigurati sredstva da naši suradnici/ce, novinari/ke i urednice dobiju neke sitne honorare, ali realno sve to još uvijek nije niti približno količini rada koji svi/e skupa ulažemo. Ovdje valja napomenuti da gotovo cijela urednička i novinarska ekipa uz Libelu ima i neki drugi posao te da je apsolutna nužnost, koju ćemo vjerujemo konačno postići, da imamo stalno zaposlene osobe na portalu. Zanimljivo je kako se mainstream mediji (koji ne plaćaju poreze i ubiru silne novce na natječajima Grada Zagreba kako bi pratili Bandićevo kretanje po gradu) silno ljute što neprofitni mediji dobivaju tu neku siću preko natječaja, a namjerno ignoriraju činjenicu da se za taj novac oni sami vjerojatno ne bi ni ustali iz kreveta, a kamoli producirali količinu sadržaja koju Libela proizvede.
Novinari i novinarke, suradnici/e su različite osobe, od kojih neke poznajemo samo virtualno, neki su s Libelom gotovo od početaka, neki su se tek uključili. Naša je ideja oduvijek bila da je portal i naša redakcijska lista maksimalno otvorena svima koje zanimaju rodna i klasna pitanja te smo usmjerene da svakome damo priliku da se izrazi uz, naravno, mentoriranje od strane urednica. U pravilu kroz godinu uvijek bude dvadesetak ljudi koji redovito pišu, uz, naravno, uredništvo i užu novinarsku ekipu.
Čini se da je portal već dostigao respektabilnu publiku za jedan neprofitni feministički medij. Koliko si zadovoljna povećanjem broja čitateljica i čitatelja te tko čini publiku portala?
Posebice je vidljiv skok čitanosti unazad godinu dana nakon što smo po prvi puta dobile osobu koja se bavi samo portalom i to preko omraženih mjera stručnog osposobljavanja. Uglavnom nas prate oni koje zanimaju teme o kojima Libela piše. Čini nam se da se radi manje više o mlađim ženama, ali prepoznaju nas i institucije, organizacije civilnog društva, političari/ke kao relevantno mjesto za rodna pitanja. Posebno nam je drago da je našim čitateljima/cama Libela važna pa nam pišu ako misle da smo nešto zeznule, propustile, nismo dovoljno obradile, a nekad i da nas pohvale. U zadnje vrijeme imamo sve vjerniju hejtersku publiku, uglavnom se radi o ekipici neoliberala, ksenofoba i drugih radikala, uglavnom muškaraca. U jednom periodu smo imale svoj vlastiti MRA klub koji valjda jedino što je radio u životu je to da je hejtao sve živo na Libeli kroz komentare i ovim putem ih pozdravljamo.
Ono što smo na neki način dužne čitateljima/cama, ali i nama samima je redizajn i osvježenje portala jer smo već dugo u ovom obliku. Nažalost, u nedostatku novaca, svaki put upravo dizajn ostane zadnji na listi prioriteta, no ove godine se definitivno planiramo s tim ozbiljno pozabaviti.{slika}
Naoštrimo pera – trebat će nam!
Kroz ovih sedam godina mnoge su teme zaokupljale novinarke i novinare portala. Samo neke od tema su potplaćenost žena i radnička prava, LGBTQ prava, izbjeglice,pravo žene na izbor, zdravstveni i građanski odgoj, nasilje nad ženama, prosvjedi protiv kapitalizma, diskriminacija, seksizam te pozicija mladih na tržištu rada. Iz tvog iskustva je li se realno stanje u našoj zemlji po pitanju tema kojima se Libela bavi u sedam godina popravilo ili pogoršalo?
Ova zemlja funkcionira na principu jedan korak naprijed tri natrag tako da kad se sve skupa zbroji u najboljem slučaju tapkamo na istom mjestu uz prijetnju golemog, možda nepovratnog skoka unazad koji bi nam mogla donijeti ova nova ‘neideološka stručna vlada’ s Ilčićem, Čorušićem i sličnim predvodnicima krajnjeg konzervativizma. Da smo ovaj razgovor vodile par mjeseci ranije mogla bih navesti bar nekoliko stvari u kojim smo možda napravili malen korak naprijed, ali trenutno mi se čini da je ‘sve na stolu’ i da niti jedno ljudskopravaško dostignuće nije sigurno. Što se tiče klasnih pitanja, tu nepovratno tonemo već dvadeset godina. Idemo samo na gore. Koliko možda neke ljudskopravaške teme ipak u javnosti imaju veću potporu danas nego prije 20 godina, u ekonomskim pitanjima vlada gotovo nevjerojatno jednoumlje liberalne ideologije. Sveto tržište, zli uhljebi, lijeni radnici/e i jadni korporativni menadžeri i poduzetnici. To su stvari koje se gotovo uopće ne dovode u pitanje u mainstream diskursu niti na kvazi ljevici, a kamoli na desnici. Naravno, daleko od toga da ne postoje organizacije i inicijative koje se bave tim pitanjima, ali one su, kao i mi ako ćemo realno postaviti stvari, na potpunoj margini.
Koliko je Libela kao portal utjecala na javno mnijenje i pokretanje određenih akcija?
Ovdje se mogu nastaviti na prethodni odgovor. Čini mi se da je seksizam postao tema interesantna mainstream medijima i javnosti. Daleko od toga da ta ista javnost i ti isti mediji ne proizvode nevjerojatne količine seksizma svakodnevno te ga time podržavaju i održavaju na životu, ali kada mi upozorimo na neke stvari dođe do rasprave i diskusije. Čini mi se da nije više na snazi ignoriranje te je u krajnjoj liniji reći nekome da je seksist postala uvreda. Ljudi će se braniti od toga jer ne žele biti tako percipirani te će čak uglavnom vrlo neuvjerljivo pokušati objasniti što su zapravo mislili i posipati se pepelom. Još se sjećam vremena kad su javne osobe, saborski zastupnici i ini bili ponosni seksisti i uopće nisu smatrali da bi se za seksističke stavove trebali opravdavati. Stup srama koji je od CESI-jeve ulične akcije prešao i u virtualni svijet kroz Libelin stup srama uistinu je prepoznat kao alat za akciju i promjenu, ne samo u Hrvatskoj nego i na Europskoj razini.
Naravno da želimo barem još minimalno toliko godina Libeli, no kakvi su budući planovi? Koja su nova polja borbe, barem u 2016. godini?
2016.? Odlično pitanje. Ko preživi, pričat će! No šalu na stranu, bojim se da ćemo imati i previše posla, a s obzirom na nesnošljivost nove ekipe spram neprofitnih medija ništa novca. Tako da će samoeksploatacija biti naša najbolja prijateljica, ali nam neće otupiti pera i tipkovnice. Svom snagom ćemo raskrinkavati sve neokonzervativne, neoliberalne, rasističke i ksenofobične ispade, pokušaje i inicijative koje će se pojavljivati u Hrvatskoj i Europi. Ovo je trenutak koji će odrediti budućnost ne samo naše generacije nego i puno šire te će Libela kao i svaki puta do sada stajati na pravoj strani povijesti.
