Renata Stuebner je stručnjakinja za Balkan sa dugogodišnjim radnim iskustvom u ovoj području. Radi u Američkom institutu za mir (USIP) od 1997. godine. Trenutno je programska stručnjakinja u Centru za vladavinu, pravo i društvo na ovom institutu. Zadužena je za organiziranje posjeta različitih grupa s Balkana USIP-u, izvještava Balkansku radnu grupu na USIPU-u o različitim pitanjima, priprema detaljne analize o aktuelnim događajima za više službenike, te služi kao kontakt osoba za pitanja koja se odnose na Balkan. Prije toga je radila kao viša programska asistentkinja u Programu za religiju i uspostavljanje mira.
Prije četiri godine USIP je objavio njenu analizu ‘Aktuelno stanje suživota različitih religijskih skupina te obrazovanja u Bosni i Hercegovini’. Govorila je o rodnim pitanjima na Balkanu na Johns Hopkins Univerzitetu u Washingtonu.
Renata je živjela u Jugoslaviji za vrijeme raspada ove države. Pomogla je pri procesu uspostavljanja Misije OSCE-a u Sarajevu 1994. godine, i bila jedna od prvih službenica Misije koji je radio na uspostavljanju, imenovanju i pomoći Ombudsmanu Federacije BiH. Nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma, Renata je bila specijalna pomoćnica šefa Misije OSCE-a u BiH pri čemu je imala zadatak organiziranja i nadgledanja poslijeratnih izbora. Imala je različita zaduženja – od savjetovanja u vezi s političkom situacijom, preko tumačenja sastanaka na visokom nivou, do zapošljavanja i pomaganja lokalnom osoblju. Kasnije je kao službenica za demokratizaciju radila na pomirenju i uspostavljanju dijaloga između različitih grupa koje su bile sukobljene tri i pol godine (one su uključivale sve, od organizacija ratnih veterana iz Drugog svjetskog rata, preko vjerskih lidera, intelektualaca, do omladinskih organizacija). U jesen 1996. organizirala je u Sarajevu prvu konferenciju OSCE-a koja je okupila sudionike s teritorije čitave Bosne i Hercegovine.
Renatu sam imala prilike upoznati i s njom razgovarati na nedavnoj konferenciji ‘Osnaživanje žena i civilno društvo Mediterana’ u Sarajevu, te je tom prilikom nastao i ovaj intervju.
Stručnjakinja ste za Balkan, bavite se religijom i suživotom u Bosni i Hercegovini. Koliko je trenutno kvalitetan suživot u Bosni i Hercegovini? Postoje li neki dobri primjeri za to?
Suživot još uvijek postoji na nekoliko nivoa. Da li je on kvalitetan, kako vi navodite u pitanju, mislim da nije. Urbana izmiješanost koja se prirodnim putem stvarala u Bosni stoljećima, sistematski je uništavana od 1992. To se radilo planski, etničkim čišćenjem, zastrašivanjem ‘drugih’,ali i neplanski: ljudi su bježali od rata, da sačuvaju djecu, bježali su od smrti, gladi, bez obzira na naciju. Iz Sarajeva su bježali oni koji su imali načina i koji su imali gdje pobjeći, i Srbi i Hrvati,i Bošnjaci i Jevreji. I poslije rata se iseljavanje nastavilo iz raznih razloga: neki su osjećali torturu većine nad manjinom, mnogi su se iselili jer su se umorili od života pod ratnim uvjetima, drugi su željeli otići samo ‘na kratko’ da se odmore, a ostali su malo duže nego su planirali…U gradove se doseljavalo stanovništvo koje je protjerano iz svojih sela, i gradova iz kojih su istjerani, pa su Bošnjaci iz Istočne Bosne bježali u Sarajevo, osjećajući se tu sigurnije. Ova bi analiza zahtijevala mnogo vise prostora, pa ću samo spmenuti gdje još uvijek postoji suživot:
– U virtualnom svijetu, preko raznih društvenih mreža smo se povezali s prijateljma svih nacija i religija, s kojima smo se družili i prije; ovdje mislim na one koji su i prije bili tolerantni i kojima je različitost bila bogatstvo bosanskog društva, a ne problem kako su neki govorili.
– I pored toga sto živimo u različitim entitetima, kantonima i državama još uvijek održavamo obiteljske veze i one se prenose na mlađe članove naših obitelji koji su rođeni tijekom ili poslije posljednjeg rata.
– U većini bosanskih općina, većinu od 90 posto čini jedna nacija. Taj postotak je malo manji jedino u sarajevskoj općini Centar i u Tuzli, ali ni to nije mnogo veći postotak. Ne zna se točan broj miješanih brakova i djece iz istih koji se izjašnjavaju kao pripadnici većine.
Suživot se njeguje i svjesno, a dat ću vam i nekoliko primjera za koje su neki čuli, a neki možda i nisu: hor Pontanima kojeg je osnovao fra Ivo Marković 1996 u Sarajevu, a članovi pripadaju svim nacijama i konfesijama koje žive u Bosni. Nastupaju svuda po zemlji i inozemstvu. YIHR, omladinska inicijativa za ljudska prava s centrima po cijeloj BiH. Pogledajte zatim katoličke školske centre u Sarajevu, Travniku, Banja Luci. Njih pohađaju djeca svih konfesija, čak i djeca pravoslavnih popova koji rade i zžve u Federaciji! Poslovne veze neću ni spominjati, one su mnogobrojne i čvrste, jer se radi o dobiti i prodoru na stara/nova tržišta. Takva suradnja je započeta još tijekom rata između krijumčara sve tri zaraćene strane.
Koliko su nacionalizmi i religija utjecali na promjene u suživotu? I koliko se to promijenilo, odnosno mijenja? Kako to utječe na žene, konkretno?
Žene su u ovom slučaju pogođene podjednako kao i svi drugi. Nacionalizam i religija jesu odigrali ružnu ulogu u prošlom ratu, ali bilo je izuzetnih ljudi iz sve tri konfesije koji su se istakli svojom čovječnošću, i željom da se doslovce drže slova svojih svetih knjiga. Napisane su i knjige o njima, ali tko čita te knjige? Spomenut ću samo fra Marka Oršolića, pokojnog popa Krstana Bijelca, jevrejsku humanitarnu organizaciju La Benevolencija, koja je svima pomagala bez obzira na naciju i vjeru..
Nedavno sam pročitala jedno istraživanje u kojem se navodi kako je u Bosni i Hercegovini danas veliki broj nepismenih? Što mislite o tome? Imate li kakvih saznanja?
Imam saznanja iz istih studija, i to me je jako pogodilo. Poslije Drugog svjetskog rada, nepismeni su pohadjali analfalbetske kurseve, a sada? Da li itko radi na tom, ne znam.
Nadgledali ste nekoliko poslijeratnih izbora. Mislite li da je politička scena u Bosni i Hercegovini dovoljno demokratizirana?
Dovoljno? Bolje reći nikako! Ne postoji demokratska politička scena u Bosni i Hercegovini. U Bosni postoje tri nacionalne diktature. Bošnjačka u kantonima u kojima Bošnjaci čine većinu, srpska u Republici Srpskoj, a u federalnim kantonima s hrvatskom većinom, hrvatska. Kantoni u kojima bi se trebala dijeliti vlast ne funkcioniraju. Niti jedna od te tri diktature ne dopušta niti jednoj drugoj stranci sa drugim nacionalnim prefiksom, ili bez nacionalnog prefiksa pa odigra neku veću ulogu. One su obično samo ukras, prašina u oči onima koji bi ustvrdili da nema demokracije. Bosna je, nažalost, već nakon drugih demokratskih izbora, dakle 1996. upala u tračnice koje su je povele pogrešnim putem – koji je produbio podjele na tri etnička dijela, i ubio nadu da se ista može promijeniti. Međunarodna zajednica na čelu sa Sjedinjenim Državama je uvelike kumovala ovoj situaciji. Nedemokratični, nakaradni dejtonski sporazum jeste zaustavio rat ali nam je nametnuo ovaj sistem kojim se održava status quo. Nije rat, ali nema ni progresa. Amerikanci su bili naivni misleći da ćemo mi sami prilagoditi dejtonski ustav, unijeti amandmane kada za to bude sazrelo vrijeme. Pokušano je 2006. nešto učiniti s tzv. Aprilskim paketom ustavnih promjena, ali to se još nije desilo. Onim koji su sada na vlasti ne odgovara rušenje svojih vlastitih pozicija. Način na koji su komunisti predali vlast 1990. je bio bez presedana, i iluzija da sada imamo demokratske izbore i dalje traje. Mi se možemo tješiti govoreći da imamo višepartijski sistem, tu je SDP, SDA, HNZ, SBiH, Naša stranka i druge, ali one operiraju na teritoriji sa bošnjačkom većinom, i ne učestvuju (ili samo marginalno učestvuju) na teritoriji s većinskim hrvatskim ili srpskim biračkim korpusom. Oni imaju ‘svoje’ stranke, SDS, SNSD, ili HDZ, HDZ 1990 itd.
U kojoj mjeri, po vašem mišljenju, u Bosni i Hercegovini vladaju patrijarhalni odnosi? Koliko žena ima podršku svoje obitelji kada ulazi u politiku ili postane društveno angažirana u zajednici? Koliko su žene u Bosni i Hercegovini feministički osviještene? I koliko su angažirane u svojim zajednicama, bilo politički ili na neki drugi aktivistički način?
Patrijarhalni odnosi su i dalje snažni i nema mnogo pomaka. Mali je broj žena koje se bave politikom, jer je to još uvijek ‘muška sfera’. Što se politike tiče, u Americi je situacija slična. Broj žena na najvišim političkim položajima je relativno mali, ali moram reći jednu stvar koja će neke žene na Balkanu možda uznemiriti. Američke žene u Kongresu ili Senatu su se izborile za svoje pozicije tako što su po distriktima radile marljivo i sakupljale glasove da bi bile izabrane. Njih nisu ‘postavili’ predsjednici stranke je im ‘treba žena’ na listi. One ne sjede u Kongresu ili Parlamentu da zadovolje neku kvotu, nego se bore za svoje glasače i marljivo rade da zadrže tu privilegiju i ne razočaraju svoje biračko tijelo, jer ako ga razočaraju, neće sljedeći put biti izabrane! Što se patrijarhalnih odnosa tiče, rekla bih da se ovdje situacija mijenja u korist žena. Naravno, daleko je od idealnog, ali kod podizanja obitelji, podjele kućnih obaveza, muškarci i žene mnogo više i pravednije dijele te obaveze. Za to su se američke žene, opet da naglasim, same izborile, ali bih dodala da je ekonomska neovisnost ipak značajan faktor. Lakše je to raditi u bogatoj državi. Da bi se bavile politikom žene moraju imati podršku svoje obitelji, bilo gdje da ste na svijetu.
I za kraj, može li, po vašem mišljenju postojati Bosna i Hercegovina bez entiteta? Što mislite o tome?
Bosna i Hercegovina bez entiteta? Ona je bez entiteta postojala stotinama godina, tako da je i ova entitetska podjela samo privremena. Granice su vještačke, one se podižu, ali i ruše. Čak i prirodne granice prestaju biti prepreka (oceani i planine), a kamoli vještačke koje neki ljudi podignu da bi lakše vladali, to jest da bi i ONI imali gdje vladati .
