U medijima i na društvenim mrežama nerijetko se raspravlja o generalnoj nezaposlenosti u Republici Hrvatskoj pri čemu u prvi plan obično dolaze nezaposleni mladi, upravo zbog popularnosti mjera poput Garancije za mlade koja je u javnom diskursu povećala interes za temu.
Nezaposlenost je rezultat prvenstveno globalne ekonomske krize, no u njoj su veliku ulogu odigrale nekvalitetne nacionalne politike kao i devastiranje tržišta rada koje je sustavno ugrožavano privatnim interesima. Mladi se danas nalaze u gotovo bezizlaznoj situaciji, kako oni koji su se specijalizirali za određeno obrtničko zanimanje nakon čega su se nastavili usavršavati, tako i oni koji su se odlučili za jedan od oblika visokog obrazovanja, dok su oni s nižom razinom obrazovanja gotovo zanemareni. Iako se navedena mjera uglavnom hvali, ispada da je ona prikladna za manevriranje unutar statistike jer je stvarno stanje ipak ponešto drugačije. Uz obećanja koja nisu ispunjena, previsoko postavljene ciljeve i inertnost većine institucija u Hrvatskoj, nezaposlenost mladih u odnosu na vrijeme prije uvođenja Garancije za mlade nije se bitno smanjila. Kakvi su trenutni trendovi, a kakvi nas tek očekuju, za Libelu smo razgovarali s Marinom Živkovićem iz Mreže Mladih Hrvatske (MMH).
MMH je krovna nacionalna udruga koja okuplja 73 nevladine udruge mladih i koja je članica Europskog foruma mladih.
Smanjenje broja nezaposlenih mladih u Hrvatskoj – statistička devijacija ili stvarni pokazatelj promjena?
Ako promatramo podatke s Eurostata vidljivo je da zapravo i ne dolazi do pada broja nezaposlenih mladih. Zadnji dostupni podaci govore (a to su zbirni podaci za 2014., još čekamo takve za 2015.) da se postotak nezaposlenih tj. stopa nezaposlenosti smanjuje, ali da se sam broj nezaposlenih zapravo povećava. To nam ukazuje da trenutne politike zapravo nisu efikasne u rješavanju problema nezaposlenosti mladih. Smatram da se to događa jer su uzroci problema krivo prepoznati i za to nije odgovorna samo Hrvatske već takve smjernice dolaze i s europske razine. Europa problem detektira na strani ponude rada tj. smatraju da je uzrok velike nezaposlenosti u tome što mladi nemaju vještine koje se traže na tržištu rada te da, ako se riješi taj problem onda će se nužno smanjiti i stopa nezaposlenosti mladih. To se pokazuje kao netočna pretpostavka. Drugi dio priče odnosi se na činjenicu da Hrvatska većinu sredstava troši na osposobljavanje, ili bolje rečeno trati, na one koji već imaju zavidan set vještina, tj. na najobrazovanije. Smatramo da je primarni problem u tom pristupu. Dakle, primarno treba utjecati na stranu potražnje za radom, tj. poticati otvaranje novih radnih mjesta, a sredstva namijenjena za osposobljavanja bi trebale biti namijenjene onima kod kojih je nedostatak vještina jasno detektiran te koje bi se tako moglo lakše uključiti u tržište rada. Ovako trošimo resurse na one koji, kako pokazuju neka istraživanja, bi se ionako zaposlili i bez korištenja mjera.
Što je s oslobađanjem poslodavca od plaćanja doprinosa na plaću na razdoblje od pet godina ako mladu osobu zaposli u stalni radni odnos – postoje li konkretni podaci koliko je poslodavaca tu mjeru iskoristilo? Koja je poanta sustavnog neulaganja i ne plaćanja doprinosa, ne prijeti li to urušavanjem sustava ili potencijalnim saniranjem iz državnog proračuna – u trenutku kad javni dug iznosi 90 posto proračuna?
Podaci koje je iznio bivši ministar su da je 2015. godine 30.705 mladih zaposleno na ugovor na neodređeno. Često se mogu vidjeti i izjave tipa ‘Zbog mjere oslobađanja doprinosa je u 2015. na neodređeno zaposleno 30.705 mladih’. Tu se radi o tipičnom prenapuhavanju brojki. Naime, i sam ministar je rekao da je razlika u zapošljavanju na neodređeno sedam posto u odnosu na 2014. godinu. To znači da je svega oko 2.100 osoba više zaposleno na ugovor na neodređeno i to ako zanemarimo druge moguće utjecaje kao što je primjerice rast BDP-a. Problematično je i iz rakursa fondova (za zdravstvo, za zapošljavanje i za zaštitu na radu) koji bivaju zakinuti za barem 28.000 uplata koje bi se ionako dogodile. Znači, 28.000 uplata manje u jednoj godini, a kao što znamo, mjera se odnosi na period od pet godina, što nas dovodi do frapantne brojke od 140.000 uplata manje od 2019. godine pa nadalje. Kakvog će to utjecaja imati na sredstva za zapošljavanja i na zdravstveni sustav preostaje nam vidjeti. Međutim, ovakav trend se čini zabrinjavajući upravo zato što su poslodavci oslobođeni uplaćivanja u te fondove. Takve mjere kao dugoročnu posljedicu nažalost imaju negativne efekte upravo na najugroženije stanovnike. Jer upravo se smanjuju sredstva koja su im potencijalno najpotrebnija, ona za zdravstvenu zaštitu i ona za poticanje zapošljavanja.
Nije li, primjerice, stručno osposobljavanje bez zasnivanja radnog odnosa jedan od načina na koji smo dužni Uniji pokazati da saniramo loše trendove, dok mjere poput te najčešće ostavljaju tek dojam kozmetičkog statističkog zahvata?
Unija dosta inzistira na razvoju vještina kod mladih ljudi kako bi ih se lakše uključilo na tržište rada. To je i neka od primarnih funkcija stručnog osposobljavanja za rad bez zasnivanja radnog odnosa (SOR). Problem je što je većina korisnika SOR-a visokoobrazovana. SOR, uz uvjet povećanja naknade, bio bi idealan mehanizam za reaktivaciju i integraciju na tržište rada onih skupina koji su u posebnom riziku od dugotrajne nezaposlenosti i socijalne isključenosti. Ovako postavljena mjera kao korisnike preferira visokoobrazovanu gradsku populaciju koja pored naknade od SOR-a ima snažnu roditeljsku podršku. Taj modificirani SOR bi prvenstveno trebao biti namijenjen upravo onima kod kojih je obrazovni sustav zakazao i koji nisu unutar njega stekli potrebna znanja za tržište rada. Ako institucionaliziramo mehanizam SOR-a kao obavezni korak između obrazovanja i tržišta rada onda dugoročno nemamo potrebe od obrazovnog sustava očekivati da nas pripremi za tržište rada. Potpuno je promašeno da osoba koja je, recimo, u sustavu strukovnog obrazovanja svoje osposobljavanje dobiva nakon što je izašla iz škole. Ta osoba bi trebala imati praksu za vrijeme obrazovnog procesa. Također, ako već osposobljavamo mlade osobe, bilo bi iznimno korisno kada bi pratili što su oni naučili i što su oni radili za vrijeme osposobljavanja. S obzirom koliko se sredstava ulaže u takvu mjeru, neodgovorno je da ne pratimo i ishode mjere na adekvatan način.
Kome je ta mjera na kraju krajeva namijenjena? Ruralnim područjima? Tax free zonama? Ne deprivira li se SOR-om svaka daljnja ambicija osobe kojoj po završetku obrazovanja ne ostaje previše mogućnosti za daljnje usavršavanje, upravo zbog financijske situacije? Mnogi se od njih vraćaju u rodna mjesta jer s 2.400 kuna se ne mogu platiti stanarina i režije, dakle i period osamostaljenja je odgođen povratkom u, najčešće, roditeljske domove.
Istraživanje Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) pod nazivom Kriza i nejednakost nudi neke od odgovora na ta pitanja. U tom se istraživanju jasno navodi da ‘najzastupljeniji su oni s najvišim stupnjem obrazovanja, odnosno sa završenim fakultetom, akademijom, magisterijem ili doktoratom (49 posto), nakon čega slijede oni sa završenim prvim stupnjem fakulteta, stručnim studijem ili višom školom (26 posto) te oni sa završenom srednjom školom u trajanju od najmanje četiri godine (21 posto)’.
Također se navodi i da se prema geografskoj osnovi preferiraju razvijenije županije i one koje imaju manju stopu nezaposlenosti. Konkretnije: ‘mjera stručnog osposobljavanja najviše je korištena u razvijenijim regijama koje imaju ispodprosječnu stopu nezaposlenosti, a najmanje je korištena u manje razvijenim regijama, odnosno regijama s iznadprosječnim stopama nezaposlenosti’. Iz ovih podataka je vidljivo da se kao korisnici SOR-a preferiraju upravo određeni profili mladih osoba. Dio uzroka tog profila se i nalazi u tome što je odabir kandidata i kandidatkinja u potpunosti u domeni poslodavaca. Tako postavljen okvir uistinu dovodi do toga da si osobe slabijeg materijalnog statusa ne mogu priuštiti sudjelovanje u toj mjeri. S obzirom na trenutno stanje na tržištu rada gdje poslodavac može putem SOR-a dobiti visoko kvalificiranu radnu snagu bez da ima značajnih troškova možemo zaključiti da su osobe koje nisu u mogućnosti koristiti ovu mjeru zapravo u još lošijoj situaciji od ostatka. Tu možemo govoriti o gotovo paradoksalnoj situaciji gdje se putem mjere zapošljavaju oni koji bi se ionako zaposlili, a oni koji su inače bili jeftiniji poslodavcu postaju zapravo najskuplja radna snaga.
Što je s niže ili neobrazovanim mladima? Kakva se sigurnost njima jamči i što je za njih osigurano?
Za mlade niže obrazovane osobe je situacija posebno teška jer jedino što im preostaje, ako se ne zaposle, mjera je javnih radova, koja u pravilu ne rezultira zapošljavanjem već služi kao mjera privremene reaktivacije i kao takva ima svoje i dobre i loše strane. Negativno je što se za mlade koji su u posebno lošoj poziciji na tržištu rada takva mjera koristi kao prva opcija, a ne nakon što su druge metode isprobane. Problem je što nema niti jedne druge mjere koja bi bila primjerena takvoj populaciji. Iako su načelno u većini mjera najugroženiji navedeni kao korisnici radi toga što su u istoj mjeri navedeni i svi drugi, oni zapravo nemaju pristup tim mjerama. Upravo se u toj situaciji vidi taj drugi problem koji nastaje kad se u većini mjera jako široko postavi ciljana populacija. Upravo to dovodi do situacije gdje su korisnici mjera oni koji i zapravo nisu ugroženi. Kada ciljate sve, teško je precizno pogoditi tamo gdje je najpotrebnije.
Nerijetko se u medijima može pročitati kako aktivne politike zapošljavanja u Hrvatskoj zaostaju za europskim standardnom. Koji je to EU standard, što on podrazumijeva i što nama nedostaje ako imamo dva ista preduvjeta: nezaposlene mlade i sredstva fondova EU (kao i zemlje za koje se kaže da dobro provode aktivne politike zapošljavanja)?
Nisam siguran da bi rekao da u ovom pogledu zaostajemo za EU. Mogli bi reći da u cijeloj EU imamo slične postupke u rješavanju problema zapošljavanja mladih. Činjenica je da uzroci problema nisu svugdje isti pa je i unificiran pristup na razini EU promašen. Puno država ima problema s mladima koji prije dobivene kvalifikacije napušta školovanje. U Hrvatskoj recimo taj problem i nije toliko izražen. Pravi problem je ipak u broju zaposlenih mladih osoba. Nažalost, još smo uvijek pri vrhu liste po stopi nezaposlenosti mladih. Treba uzeti i u obzir da je Garancija za mlade odgovor na gospodarsku krizu, ali u Hrvatskoj smo imali visoku stopu nezaposlenosti mladih i prije krize. To nam govori da top pitanje nije trenutačni problem već su uzroci nezaposlenosti uistinu strukturne prirode.
Ako bi se, recimo, u obrazovni sustav integrirala obavezna praksa – obujmom, vrstom i kvalitetom, ovisno o struci, koja bi bila jednaka onome čime se provoditelji spomenutih mjera hvale da se dobije SOR-om – postoji li mogućnost da bi se tako spriječilo da država dovodi mlade ljude u pat poziciju? Obrazovan si, a nemaš iskustva u državi u kojoj nema posla. Kako ćemo to riješiti? Tako što ćeš raditi gotovo besplatno i stjecati iskustvo koje si svojim znanjem i trudom ionako zaslužio, ali ovaj put puno radno vrijeme za plaću manju od minimalca.
Pa kada bi država uspjela napraviti što najavljuju već 20 godina, a to je da se uvede smislena praksa unutar obrazovnog sustava, a koja bi bila plaćena (jer svaki rad treba biti plaćen), to bi uistinu znatno pomoglo mladima koji izlaze na tržište rada. Činjenica je da ni država ne može to napraviti sama. Potrebna joj je velikan pomoć poslodavaca, a izuzetno je važno i da sindikati budu uključeni u kreiranje programa obrazovanja.
Koje su vaše sugestije za situaciju u budućnosti?
Primjerice, u sklopu proteklih parlamentarnih izbora, organizirali smo izbornu debatu gdje smo predstavili pet zahtjeva koje smatramo nužnima za poboljšanje položaja mladih. Pored toga, treba kontinuirano raditi na otvaranju novih radnih mjesta i to kroz ulaganje u sektore koje imaju potencijale za rast (zelena ekonomija, društveno poduzetništvo). Također, nužno je i koristiti mjere aktivne politike zapošljavanja, ali tako da se pomogne onima koji su najugroženiji na tržištu rada (a ne samo onima koji se već nalaze u boljem položaju s obzirom na stečene kvalifikacije.).
