“Knjiga utjehe i radosti za svaki dan” bilo je umjetničko istraživanje provedeno kao dio umjetničkog rada Milijane Babić, u organizaciji Galerije Prozori – Knjižnice grada Zagreba i u suradnji s Gradskom knjižnicom Rijeka. S autoricom, riječkom umjetnicom Milijanom Babić, razgovarali smo o izložbi i art booku koji su kao plod ovog istraživanja realizirani koncem protekle godine.
U dvije godine, s 200 sudionica, provela si temeljito umjetničko istraživanje usmjereni na destigmatizaciju menopauze i starenja koje je kulminiralo izložbom, kalendarom “Pauza” i umjetničkom knjigom “Afterparty”. Za početak, pomalo trivijalno pitanje, kako je sve počelo?
U vrijeme kada sam od Galerije Prozori primila poziv za produkciju novog umjetničkog rada, prolazila sam kroz period života obilježen zbunjenošću i nelagodom, koje su rasle u sudaru s hormonalnim promjenama uoči menopauze. Mogu reći da nisam bila spremna, jer iako učimo kroz vlastito tijelo, određene se promjene mogu očekivati te se na njih, barem djelomično, možemo pripremiti, a iskustva bliskih žena mogu nam pomoći da umanjimo strah od nepoznatog.
Čudilo me što starije žene u obitelji i prijateljice o tome nisu govorile, kao da ta iskustva ne postoje, što sam doživjela kao širi, zajednički problem. Ovaj je projekt stoga nastao kao umjetnička reakcija na menopauzu kao tabu temu, ali i iz potrebe za samopomoći.
Naslov art booka sugerira katarzu i otpuštanje trpljenja; svojevrsnu nagradu koja će doći po okončanju (peri)menopauze ili tijekom samog procesa u koji ulazimo, svaka od nas u drugačije vrijeme i pod drugačijim klasno-ekonomskim, zdravstvenim, radnim i obiteljskim okolnostima. Idem li u pravom smjeru?
Jedna od sudionica istraživanja, preopterećena obavezama i brigom o mlađim i starijim članovima obitelji, izjavila je kako jedva čeka taj „after“ o kojem govore žene koje su prošle tranzicijsko razdoblje (peri)menopauze i napokon stigle do sebe – do vlastitog vremena. Istraživanje je pokazalo da za većinu heteroseksualnih i heteronormativnih žena razdoblje nakon menopauze donosi osjećaj rasterećenja od služenja patrijarhatu, uz tipično preslagivanje životnih prioriteta i povratak sebi. Za žene lezbijskog i kvir identiteta taj je „after“ snažnije povezan s pitanjima kvalitete života u starijoj dobi i osobnih životnih izbora.
U tom je kontekstu riječ „afterparty“ zvučala posebno precizno – kao smjerokaz i poželjno odredište. Isprva je preuzeta kao naziv završnog poglavlja umjetničke knjige, potom same knjige, a naposljetku i izložbe u Galeriji Prozori.
U istraživanje i samu knjigu uključila si velik broj žena; vjerujem da nikada do sada nisi imala toliki broj sudionika_ica u nekom projektu. Naime, sve žene mogle su ostaviti svoj prilog u pitanjima (peri)menopauze. Ima tu svega: pjesama, kratkih i nepretencioznih misli i otvorenih pitanja, crteža, kolaža, afirmacija za samopomoć, jezično i stilski zahtjevnijih mikro eseja. Jasno je da su “Afterparty”stvarale žene različitih životnih afiniteta i naobrazbe i to je najuzbudljiviji dio ovog projekta. Je li bio izazov formom i sadržajem prilično različite priloge uklopiti u korice iste knjige? Kako su se filtrirali prilozi; koje si kriterije ustanovila kao najvažnije?
Poziv na sudjelovanje u istraživanju u slobodnoj tekstualnoj i/ili vizualnoj formi bio je upućen korisnicama Knjižnica grada Zagreba, u sklopu kojih djeluje Galerija Prozori, kao i Gradske knjižnice Rijeka, s kojom smo surađivali te je dodatno proširen mojim profesionalnim i društvenim kontaktima. Tijekom istraživanja održani su brojni razgovori uživo s različitim grupacijama žena, kao i kreativne radionice na kojima su nastali neki od priloga.
Ta različitost bila je, kao što kažeš, najuzbudljiviji dio samog procesa, ali se ujedno pokazala i najzahtjevnijim pitanjem u postprodukciji. Ipak, kad surađuješ s profesionalcima i profesionalkama s kojima dijeliš entuzijazam, možeš se opustiti, što je velika sreća. Prikupljeni materijal prošao je moju prvu selekciju prema kriteriju doprinosa društvenoj destigmatizaciji menopauze i starenja, u odnosu na pojedine podteme koje su se tijekom istraživanja istaknule kao važne. Nakon toga smo Petra Dolanjski Harni, Željka Jelavić i ja, kao kourednice knjige, napravile finalnu selekciju materijala te ga predale Ani Tomić i Marinu Krstačiću-Furiću, koji kao grafički dizajneri nisu imali nimalo lagan zadatak, ali su svojim odlukama uspjeli povezati raznorodan materijal u jedinstvenu cjelinu.
Babić)
Čini mi se da nije bilo cenzuriranja priloga – u knjizi su objavljeni točno onako kako su i napisani.
Kod nekih tekstualnih priloga napravljene su manje prilagodbe u suradnji s autoricama kako bi se uklopili u uredničko-dizajnerski okvir. Odabrani dijelovi tekstova koji opisuju određena stanja i iskustva, a nisu objavljeni u cijelosti, uključeni su u režirane razgovore koji, zajedno s prilozima, čine sadržaj umjetničke knjige.
Radile ste u sklopu ovog projekta i mnogo živih razgovora i radionica. Koji je bio utjecaj njih na žene koje su sudjelovale, ali i na tebe kao umjetnicu? Vjerujem da su se radioničke grupe međusobno i razlikovale. Kako su one reagirale na art book i izložbu koja je postavljena u galeriji Prozori na zagrebačkoj Pešćenici?
U susretima uživo sudjelovale su različite generacije žena, u rasponu od ranih četrdesetih do kasnih osamdesetih godina. Neke su već bile okupljene u postojećim radioničkim skupinama, klubovima umirovljenika, čitateljskim klubovima i terapijskim zajednicama. Pojedine sudionice poznavala sam od ranije, dok smo se ponekad nalazile u posve novim konstelacijama, među nepoznatim ženama.
Atmosfera je bila obilježena povjerenjem i često začinjena humorom. Fascinirala me lakoća s kojom žene, kada se osjećaju sigurno, mogu stvarati prostor bliskosti s posve nepoznatim ženama te otvoreno iznositi vlastite ranjivosti. Nekim sudionicama, koje stjecajem okolnosti u svojim životima nemaju bliske prijatelje, ovi su razgovori nakratko ispunili praznine u njihovoj svakodnevici.
Sudionice koje su došle na otvorenje izložbe u Galeriji Prozori bile su ugodno iznenađene završnim radom i ponosne na svoj doprinos. Izložba tek treba biti predstavljena riječkoj publici, a sve sudionice dobiti svoje primjerke knjige i kalendara, pa se nadam da će biti prilike čuti i njihova mišljenja.
(Peri)menopauza je u javnoj sferi posljednjih nekoliko godina vidljivija nego ranije. Međutim, gdje danas žena može pronaći malo više informacija i uputa kako brinuti o svom tijelu i mentalnom zdravlju u susret tim promjenama? Zdravstveni sustav je preopterećen i većina liječnika_ica primarne zdravstvene zaštite i ginekologa_inja nisu u stanju pružiti ženama podršku koja im je potrebna u ovim životnim razdobljima, pa mnoge od nas guglaju. Premda se na internetu nalazi čitav niz ozbiljnih znanstveno provjerljivih uputa i savjeta, teško se snaći u toj gomili informacija. Kako si se ti snalazila, gdje si tražila utjehu i znanje? Smatraš li da bi i sam zdravstveni sustav trebao oformiti neku kompleksniju i ciljaniju instituciju kako bi žene i svi ostali dobili pomoć koja im je potrebna? U jednom od poglavlja knjige možemo čitati o iznimno razočaravajućem odnosu sustava prema ženama u (peri)menopauzi. Jedna ginekologinja svojoj je pacijentici rekla kako joj se“gadi mlohavo žensko tijelo”; mnoge se zapravo susreću s ravnodušnošću i to žene najviše pogađa. Kako ovo mijenjati?
O menopauzi se danas govori puno više i općenito možemo reći da je to prednost u odnosu na vremena iza nas, uz samu dostupnost informacija koju nam omogućuje internet. No istodobno smo zasićene sadržajima s društvenih mreža, pod utjecajem algoritama te izložene više ili manje prikrivenim kampanjama „industrije mladosti“. Jedna je sudionica rekla da ta tema „iskače iz paštete“ te nije bila sigurna postoji li uopće potreba za istraživanjem, na koje se ipak odazvala. Druga sudionica upozorava da danas „u svemu tome moramo biti svjesne prodaje li nam se nešto, je li to slika koju mi kao žene želimo ili ne želimo prihvatiti, ako je mačistička i nametnuta“.
Ono što je najvažnije jest adekvatna zdravstvena skrb, koja često izostaje, a jedan od razloga tome je nedostatak holističkog pristupa. I sama sam imala loše iskustvo; u prilično pogubljenom stanju otišla sam svojoj ginekologinji, ona me uputila psihoterapeutkinji, psihoterapeutkinja me vratila ginekologinji, i tako u krug.
Postoji velika potreba za unaprjeđenjem zdravstvenog sustava i osnivanjem specijaliziranih institucija. No pitanje ženskog tijela i zdravlja šire je društveno pitanje, i dok se mole krunice za „grešnice“ ispred klinika za porodništvo, a klečavci mole za čednost žena na ulicama, idemo samo unazad. Ja sam pomoć tražila na feminističkim portalima. U samom početku naišla sam na tvoj tekst Kako sam ušla u menopauzu na VoxFemineu, kojem sam se puno puta vraćala u pomalo komičnim situacijama koje su mi se događale, bilo da sam plakala na čudnim mjestima ili plakala nad uloškom koji više nikada neću upotrijebiti.
U poglavlju ‘Iz ordinacije’ govori se malo stručnijim rječnikom i spominju se nimalo optimistični fenomeni i fiziološka stanja. Primjerice“atrofija rodnice”ili o važnosti seksa prije i za vrijeme menopauze o kojoj se gotovo i ne govori u mainstreamu. Za rodnicu se kaže: “use it, or lose it”, kaže anonimna ginekologinja i suradnica u tvojoj knjizi.
Imale smo priliku razgovarati s dvije ginekologinje, čije smo profesionalne, za nas dragocjene uvide uključile u to poglavlje. Doznale smo da se ne radi samo o suhoći rodnice, koja se najčešće spominje, nego i o gubitku elasticiteta, skraćenju organa te boli koja može biti nepodnošljiva tijekom pregleda ili spolnog odnosa. Obje sugovornice naglašavaju problem „tabu teme unutar tabu teme“ kada se radi o pitanjima vezanim uz žensku seksualnost u menopauzi. Savjet ginekologinje da prakticiranjem penetracije usporimo gubitak elasticiteta rodnice, mišljen je kao savjet svim ženama neovisno o tome imaju li partnere ili ne, i to prvenstveno iz zdravstvenih razloga.
Čini mi se da je važno što ovo istraživanje nije stalo na ispovjednom afektu, već se prilično otvoreno govori i o medicinskim aspektima, dekonstruiraju se neke štetne reklamne krilatice poput one “Uzmi pauzu od menopauze”, ali se i prikazuje odnos nekih od sudionica prema hormonskoj terapiji. Pitanje na koje i dalje nitko nema pouzdan odgovor: s hormonima ili bez njih. Kako se ti nosiš s njim?
Čini mi se da u tom osjetljivom periodu lako možemo pasti pod utjecaj tuđeg mišljenja, baš zato što nema pouzdanog odgovora. Ja nisam mogla imati povjerenje u svoju ginekologinju kada mi je predlagala hormonsku nadomjesnu terapiju jer je, kao žena u godinama, vidljivo bila pod utjecajem kulta mladosti. Po preporuci sam potom došla do privatne ginekologinje koja mi je predlagala isto, ali je svojim cjelokupnim pristupom zadobila moje povjerenje te sam započela s hormonalnom nadomjesnom terapijom. No ona je ubrzo zatvorila ordinaciju, a ja sam prešla kod treće ginekologinje, kod koje sam se, prema njezinoj preporuci, ubrzo skinula s terapije. To sam jedva dočekala – imala sam osjećaj kao da činim nešto protiv svoje prirode, kao da pokušavam uzeti pauzu od menopauze.
Vidljivost menopauze iskoristila je farmaceutska industrija i estetska kirurgija donoseći varljivo obećanje da može izbrisati promjene, ukinuti i poništiti proces starenja. Neki suplementi doista mogu pomoći, no bez smislenog vodiča smo nerijetko izgubljene u bezbrojnim oglasima. Kako se ti i žene koje poznaš snalazite u tome?
U moru svega teško se snaći, iskustva koja smo prikupile vrlo se razlikuju. Osobno sam prilično kritična prema tim industrijama, no redovito farbam kosu i koristim anti-age kreme za lice, a u ljekarni sam najprije potražila tablete za smirenje, zatim crvenu maku, potom vitamine, a trenutačno sam na crnom vinu 🙂 Trend nalaže da trebamo izgledati „prirodno“ mlade, pa vjerujem da većina žena radije ne govori o estetskim tretmanima i intervencijama kojima se podvrgava.
Važno poglavlje knjige se bavi nužnošću bavljenja mentalnim zdravljem u (peri)menopauzi. Tu čak nailazimo i na neke primjere stereotipizacije psihoterapije. Žene jako ističu da su jedna drugoj bile najboljom podrškom. Čini mi se da se i moderne psihoterapijske grane ili barem ove čija je praksa kod nas najrasprostranjenija – slabo ciljano bave (peri)menopauzom. Koji je tvoj dojam?
Tako je pokazalo istraživanje, iako zasigurno postoje i pozitivna iskustva. Utjehu najčešće tražimo kod prijateljica, no u razdoblju (peri)menopauze potrebna nam je i stručna psihološka podrška i pomoć, koja bi trebala biti dostupna svima. Žene bi željele znati gdje i kome se točno obratiti, a čini se da jasnih odgovora nema.
U knjizi je cijelo jedno poglavlje posvećeno odnosu poslodavaca prema ženama u (peri)menopauzi. Kvaka s (peri)menopauzom je i u tome što žena u ovom razdoblju svog života zapravo najviše radi, dokazuje se i napreže. Kako pomiriti potrebu za vlastitim vremenom i zdravljem i karijernom posvećenošću te posvećenošću drugim aspektima života?
Nismo sve u istim pozicijama i nemamo iste mogućnosti, pa je vrlo teško dati odgovor na ovo osjetljivo pitanje.
„Manje se koncentriram i ne mogu više raditi šesnaest sati dnevno, mogu raditi osam, ali toliko sam i plaćena“, kaže jedna sudionica. „Zašto se ne bi neki procesi prilagođavali našim tjelesnim i duhovnim procesima?“, pita se druga.
Potrebno nam je senzibilizirano radno okruženje i postavljanje drugačijih prioriteta u susret trećoj životnoj dobi.
Zanimljivo mi je da si kao jednu od najbližih suradnica uključila dr.sc. Željku Jelavić. Koja je bila njezina uloga u projektu?
Kustosica Petra Dolanjski Harni i ja povezale smo se u vrijeme pokretanja umjetničkog istraživanja s Željkom Jelavić, etnologinjom i feminističkom teoretičarkom, koja se u svom znanstvenom radu prethodno bavila srodnim temama. Željka je svojim iskustvom doprinijela razvoju istraživanja, koje smo u nekoliko navrata javno predstavljale iz različitih perspektiva. Ona je također kourednica umjetničke knjige i autorica „Bilješke za kraj“.
Ti si prije svega umjetnica koja se etablirala na polju umjetničkog performansa i multimediji. U čemu se proces rada na ovom projektu razlikovao od tvojih dosadašnjih radova?
I neki moji raniji radovi zasnivaju se na umjetničkom istraživanju i performativnoj interpretaciji prikupljenog materijala. No ovoga puta, tema je bila preplavljujuća, okviri istraživanja pomičniji i naglasak je više bio na samom procesu.
