Od 4. do 6. svibnja 2018. u prostorima i organizaciji Zelene akcije i njezine Aktivističke grupe održan je 5. po redu Okolišni filmski festival, simbolički nazvan 4½. Okolišni filmski festival, s obzirom da je za ovogodišnju organizaciju festivala namijenjena minimalna svota sredstava. Pokazatelj je ovo sve lošije institucionalne podrške, odnosno politike financiranja udruga civilnog društva, no unatoč navedenome, i ovogodišnji program festivala ponudio je niz kvalitetnih filmova, tribina, radionica i ostalog popratnog programa, poput radionice izrade prirodne kozmetike, izrade hotela za kukce, radionice recikliranog obroka uz kolektiv Hrana, ne oružje i sl.
Iako je kraj festivala već odmakao, s obzirom na aktualne probleme s kojima se okolišne organizacije intenzivno bore, bitno je prisjetiti se okolišnih tema koje je festival aktualizirao i pokušao približiti široj javnosti kroz medij filma, ali i ciklus tribina, a s obzirom na nedovoljnu zastupljenost ovih tema u javnim medijima.
Radi se tu prvenstveno o nevoljkosti Hrvatske Vlade i Ministarstva zaštite okoliša i energetike da odustane od ulaganja u ekonomski neisplative i po okoliš i zdravlje ljudi štetne projekte bazirane na fosilnim gorivima (nafta, plin, ugljen), poput projekta izgradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na otoku Krku, iako je jasno da plin nije tranzicijsko gorivo jer će produžiti našu ovisnost o fosilnim gorivima. Radi se tu i o pokušajima ishodovanja okolišnih dozvola HEP-a, a kako bi se produžio rad termoelektrane Plomin 1 narednih 15 do 20 godina, iako je u dokumentaciji koja je upućena u javnu raspravu, potpuno izostao postupak procjene utjecaja na okoliš ove termoelektrane. Štetnost i neodrživost sustava koji koriste fosilna goriva vidljiva je na primjeru ekoloških katastrofa, poput one nedavne koja je zadesila Slavonski Brod – zbog istjecanja velikih količina naftnih derivata iz produktovoda pri prenamjeni istoga u plinovod, stanovnici ovoga grada ostali su bez pitke vode više od 2 tjedna.
Osim navedenih problematika, koje su samo kap u moru loših politika pri upravljanju prirodnim resursima, jedan od većih problema je i neosviještenost ljudi o utjecaju koji svatko od nas ima na (ne)zagađenje okoliša. Poražavajući su prizori, primjerice, oceana i mora krcatih plastikom – posebice PVC vrećicama, jednokratnom plastikom, bocama – na što svatko od nas može utjecati ne odlažući plastični otpad u prirodu i mora, ili odustajući od korištenja jednokratne plastike.
Zbog nužnosti konstantnog govora o ovim i sličnim temama te predstavljanja javnosti korisnih inicijativa poput Okolišnog filmskog festivala, porazgovarale smo s jednom od organizatorica festivala i koordinatoricom Aktivističke grupe koja djeluje unutar Zelene akcije / FOE Croatia, Dorom Sivkom.
Ovogodišnji festival nosi simboličko ime 4½. Okolišni filmski festival, a zbog loše institucionalne podrške radu civilnog društva, odnosno manjka sredstava potrebnih za organizaciju aktivnosti festivala. Što točno, u organizacijskom i produkcijskom smislu, pretpostavlja raditi s ‘polovičnim’ sredstvima?
To je istovremeno i mana i prednost. S jedne strane, jednostavno morate postati kreativniji, odvojiti puno više vremena smišljajući alternative i samostalno obavljajući neke stvari koje bi inače outsourcali. Na našem primjeru, morali smo preurediti prostor Zelene akcije za potrebe filmskog festivala, dok smo prijašnjih godina jednostavno došli u već opremljen prostor kina. Ipak, s vremenom smo shvatili da smo profitirali od tog uradi-sam principa. Organizacijska grupa se zbližila, prostor je uistinu ličio na kino dvoranu, a opet se zadržala atmosfera aktivističkog prostora: gledatelji_ce su se mogli_e potpuno opustiti, gledati filmove ležeći na tepihu i jastucima, dijelili smo besplatne kokice, kavu i čaj, navečer se družili u Info centru. Atmosfera je bila intimnija i opuštenija, što je veliki plus. Za kraj, sve ovisi o namjerama i ambicijama. Raditi s polovičnim sredstvima ili bez sredstava vjerojatno ne bi išlo u prilog festivalu profitnog karaktera. Kako je naš Okolišni festival oduvijek i baštinio duh neprofitnog, aktivističkog, volonterski organiziranog druženja, biti kreativniji i izvesti stvari sam nije nam toliko teško palo, na kraju nam je i išlo u korist.
{slika}
Kako je krenula inicijativa pokretanja prvog Okolišnog filmskog festivala 2014. godine – s kojim idejama i konkretnim ciljevima? S određenim vremenskim odmakom kako gledate na razvoj festivala, njegov utjecaj na svijest publike, ali i razvoj istoga u budućnosti s obzirom na sve lošije politike financiranja organizacija civilnog društva?
Festival je zamišljen s dva cilja. Prvi jest približiti građanima_kama Zagreba teme kojima se bavi Zelena akcija, govoriti o zaštiti okoliša, ljudskim pravima te potrebi za promjenom naših političkih i ekonomskih sustava, ali i vlastitog ponašanja. Željeli smo govoriti i o potrebi za aktivizmom, predstaviti neke lokalne borbe, kao i one s drugih kontinenata i pokušati osvijestiti vezu među njima. S druge strane, festival je zamišljen kao mjesto jačanja vlastitih kapaciteta unutar Aktivističke grupe. Svi naši festivali su planirani i izvedeni potpuno volonterski. Kako se Aktivistička grupa svake godine mijenja, tako uvijek imamo zdrav omjer ljudi s iskustvom u planiranju festivala i onih koji se uče na što sve misliti i kako stvari posložiti. U zadnjih 5 godina primjećujemo rast kako posjetioca i posjetiteljica festivala, tako i naših vlastitih sposobnosti i ambicija. Svake godine dodajemo neki novi element i proširujemo filmski i radionički program kao i popratni sadržaj. Prerano je reći da smo postali prepoznatljivo festivalsko ime, ali nadamo se tome u budućnosti. Jedini problem ostaje manjak osnovnog financiranja, barem za potrebe promocije, da barem možemo proširiti riječ o festivalu i tako doprijeti do što više ljudi.
Unatoč manjku sredstava i ove godine festival nas je počastio brojnim i sjajnim filmovima. Što su sve filmovi tematizirali? Kojim ste se principima vodili pri selekciji istih, odnosno na što ste htjeli upozoriti?
Ove smo godine odabrali filmove koji se dotiču tema koje su aktualne u Hrvatskoj po pitanju zaštite okoliša. Tako smo se prvi dan bavili vrednovanjem i očuvanjem rijeka u Hrvatskoj i regiji. Drugi smo se dan osvrnuli na primjere otimačine zemljišta i javnih dobara za potrebe stranih interesa, prvenstveno uz izliku gradnje golf igrališta i resorta. Zadnji smo dan razgovarali o energetskoj tranziciji s fosilnih goriva na obnovljive izvore energije, te u kojem smjeru ide Hrvatska po pitanju energetskih projekata. Te smo filmove odabrali kako bismo obavijestili posjetitelje_ice o vrlo aktualnim projektima i borbama u Hrvatskoj koje većinom ne dobivaju toliko medijske pozornosti i možda su nepoznate mnogima. Osim te tri glavne teme odabrali smo i par nagrađivanih i prepoznatljivih filmova općenitije naravi, koji tematiziraju odnos čovjeka i okoliša.
{slika}
Osim filmova program festivala sastojao se i od nekoliko tribina koje su obrađivale aktualne teme u Hrvatskoj. Jedna od njih, Osamnaesta rupa na svirali – zaštita javnih zemljišta od privatnog interesa, govorila je o otimačini zemlje na Srđu, odnosno o izgradnji komercijalnih turističkih objekata pod krinkom golfa. Možete li nam reći koji su bitni zaključci doneseni na ovoj tribini? Koje su najučinkovitije strategije borbe protiv ovakve vrste interesnog kapitala?
Naši govornici i govornica na tribini predstavili su nam nekoliko priča, između ostalog kontinuirane borbe protiv planiranih golf terena i infrastrukture na Srđu i Lošinju, primjer Centra Cvjetnog te izgradnje garaže u Varšavskoj ulici iz 2010., a za kraj i pokušaj monetizacije hrvatskih autocesta iz 2014. Svi ti projekti, nevezano radi li se o golfu ili ne, dijele jednak dubinski princip: nasilno oduzimanje javnih dobara bez konzultiranja javnosti, maksimalno povlađivanje investitoru od strane vladajuće strukture, na štetu okolišu i javnom interesu. Najbolja strategija za borbu protiv ovakvih projekata jest svakako mobilizacija lokalnog stanovništva i kontinuirani otpor, jer ujedinjena zajednica koja jasno i glasno zahtijeva svoje pravo odlučivanja vrši velik pritisak na vladajuće. Ipak, ponekad je vrlo teško zadržati jednak intenzitet te aktivne borbe, ali kako vidimo na primjeru lokalne inicijative ‘Srđ je naš’ koja već 12 godina uspješno blokira projekt na Srđu, moguće je. Dakako da se priča treba pokušati dovesti i na nacionalnu razinu kako bi se proširila riječ, te kako bi se potaknuli građani_ke na kritičko promišljanje sličnih projekata.
Na prvom Okolišnom filmskom festivalu pokrenuli ste, kroz film Istina o mesu / Meat the Truth, pitanje užasnog procesa proizvodnje mesa i utjecaja mesne, ali i mliječne industrije na globalno zatopljenje. O kakvim i kolikim točno posljedicama na okoliš i klimu govorimo kada spominjemo uzgoj farmskih životinja za hranu ljudima?
Da, zaista bismo trebali osvijestiti koliki nevjerojatan utjecaj mesna i mliječna industrija imaju na okoliš, društvo i klimatske promjene. Za početak, ogromne količine poljoprivrednog zemljišta su okupirane za uzgoj žitarica za prehranu stoke. To je zemljište često ili oduzeto seljacima ili nastalo krčenjem šuma i prašuma, te se tamo uzgajaju monokulture poput soje i kukuruza, koje osiromašuju tlo i uništavaju bioraznolikost na tom području, a troše i ogromne količine vode. Procjenjuje se da je mesna industrija odgovorna za 91% uništavanja Amazonske prašume te općenito da 1/3 svih poljoprivrednih područja i 1/3 dostupne pitke vode na planetu odlazi na uzgoj hrane za stoku, dok se istodobno svjetska glad ne smanjuje. S druge strane, najnovije analize smatraju da je sama visoko industrijalizirana mesna i mliječna industrija odgovorna za oko 50% globalnih emisija stakleničkih plinova, koji uzrokuju i pogoršavaju klimatske promjene. Osim toga mesna i mliječna industrija su veliki zagađivači: umjetna gnojiva, pesticidi i ostali kemijski spojevi korišteni u industriji se ispuštaju u okoliš te zagađuju tlo, zrak i vode.
Za kraj, bitno je sjetiti se kako globalnom prehrambenom industrijom upravlja nekolicina multinacionalnih tvrtki kojima dobrobit društva i okoliša zasigurno nisu prvi na listi prioriteta. Usto, potražnja za mesom i mliječnim proizvodima raste, što je svakako dio problema. Više informacija o ovoj temi možete pronaći u publikaciji Meat Atlas koju je izdala organizacija Friends of the Earth Europe ili Hrana i ekologija Anamarije Helene Milardović.
{slika}
Svjedoci_kinje smo iznimno negativnih trendova i masovnog uništavanja bioraznolikosti na globalnoj razini, a na što znanstvenici upozoravaju već neko vrijeme. Primjerice, statistike iz 2011. godine predviđale su da svaki dan uništavamo oko 200 biljnih i životinjskih vrsta, te da svake minute uništavamo Amazonsku prašumu u veličini 6 nogometnih igrališta. Kako promijeniti političke, gospodarske i društvene sustave koji perpetuiraju ovakav odnos prema prirodi i učiniti društvo pravednijim i održivijim? Što svatko od nas može i treba učiniti?
Za početak, treba se othrvati potrebi da prirodu sagledavamo kao proizvod kojim možemo trgovati i koji samo i tome služi. Priroda nam daje beskrajno puno ‘besplatnih servisa’ kojih nismo svjesni dok ih ne izgubimo: šume stvaraju kisik i upijaju C02, kukci oprašuju, struktura tla pročišćava vode, godišnja doba nam omogućuju uzgoj hrane, bioraznolikost bilja i životinja održava balans cijelog ekosustava… Općenito treba prestati uzimati to zdravo za gotovo i uvidjeti koliko ovisimo o prirodi i njenim procesima i koliko su društvo, ekonomija i okoliš međuovisni. Čak štoviše, da je zdrav okoliš podloga za održivu ekonomiju i prosperitetno društvo. Kurikularna reforma i uvođenje ekoloških teorija i praksi u školske klupe bi dugoročno zaista pridonijela povećanju svijesti o ovome problemu, ali ne bez jasnih stavova političkih vrhova koji neće davati primjer loše prakse i neprestano trgovati i iskorištavati prirodne resurse o kojima ovisimo. Što svatko od nas može učiniti? Biti primjer dobre prakse, živjeti održivo u vlastitoj sferi, ali i na političkoj razini zahtijevati pravo na čist okoliš za sebe i druge, mobilizirati se, izaći na ulicu kada je potrebno. Bez aktivnih građana_ki promjena neće doći.
Unatoč štetnosti fosilne energije, Hrvatska se i dalje zadržava na korištenju nafte, ugljena i plina. Potvrđuju to odluke Ministarstva zaštite okoliša i energetike o prihvatljivosti za okoliš plutajućeg LNG terminala na Krku, ali i podrške novim koncesijama za istraživanje ugljikovodika u Slavoniji. Kako, pritom, komentirate nesposobnost istog Ministarstva i Vlade RH pri upravljanju već postojećim sustavom, što je dobro vidljivo na pitanju Slavonskog Broda – nedavnog onečišćenja vode ugljikovodicima, te dugogodišnje borbe Brođana za čisti zrak?
Slavonski Brod je upravo primjer grada koji bi mnogostruko profitirao od energetske tranzicije. Osim uobičajenih problema s kvalitetom zraka, grad je nedavno na više tjedana ostao bez pitke vode zbog ‘samo’ navodnih 150 litara izlivenih naftnih derivata. To nas podsjeća na to koliko je teško sanirati zagađenje i koje su moguće i dalekosežne posljedice sličnih katastrofa. Fosilna goriva su stvar prošlosti; osim znanstvene zajednice koja to tvrdi već desetljećima, s time su se složili i čelnici zemalja svijeta pristupivši 2015. godine Pariškom sporazumu, koji je Hrvatska ratificirala kao jedna od prvih zemalja. Krajnje je vrijeme da prijeđemo s riječi na dijela, okrenemo se obnovljivim izvorima energije, a postojeće sustave prilagodimo i provedemo energetsku tranziciju. LNG terminal na Krku svakako nije korak u tom smjeru. Jedan od najproblematičnijih aspekata tog projekta je upravo činjenica da bismo se njime vezali uz još jedan fosilni energent sljedećih par desetljeća, umjesto da se okrenemo obnovljivim izvorima energije. Koncesija na pomorskom dobru bi trajala čak 99 godina! K tome, lokalna zajednica javno nastupa protiv navedenog projekta, a niti građani_ke, kao ni lokalne vlasti ga ne žele i u tome su vrlo odlučni.
{slika}
Vrlo važan je bio prvi dan festivala i blok filmova Čuvari Rijeka i Plavo srce rijeka (Blue Heart), te prateća tribina pod nazivom Žile kucavice Balkana – Zaštita Rijeka u Hrvatskoj i regiji. Cilj ovog dijela programa je bio ukazati na štetnost hidroenergetskih postrojenja. Na koji način hidroelektrane uništavaju riječne sustave i prirodu? Što su posjetitelji mogli saznati iz filmova i zaključaka tribine?
Jedan od problema hidroelektrana (HE) jest što ih se smatra obnovljivim izvorom energije i na njih se sve više oslanja. Hidroenergija već čini oko 60% energetskog miksa u Hrvatskoj, što znači da je hidropotencijal kod nas već dovoljno iskorišten. Umjesto da se razmatraju druge obnovljive opcije poput solara i vjetra, trenutno se planiraju masovno graditi male hidroelektrane u Hrvatskoj i u cijeloj regiji. Problem velikih HE mnogima je jasan. Iako su prihvatljivije rješenje od postrojenja na fosilna goriva, velike HE često nepovratno narušavaju ekosustave rijeka i mikroklimu kraja. Najproblematičnija su akumulacijska jezera koja štete populacijama riba i staništima biljaka i životinja, a ponekad i potapaju čitava sela, kulturnu baštinu i raseljavaju stanovništvo.
S druge strane, male hidroelektrane nisu manji problem jer njihov kumulativan učinak može biti jednak, ako ne i gori od jedne velike hidroelektrane. To nam postaje jasnije kad se osvrnemo na činjenicu da je u Hrvatskoj trenutno planirana izgradnja 154 malih HE od kojih su 104 na zaštićenim područjima Natura2000. Male HE stavljaju ‘dodatni uteg’ na manje rijeke, ometajući im prirodni tok, koji je već opterećen sve izraženijim klimatskim promjenama i sušama. Na kraju, dakako, najviše pati lokalno stanovništvo koje ovisi o rijekama.
Nakon završetka ovogodišnjeg festivala – kakvi su sveukupni dojmovi s obzirom na polovična sredstva i polovične uvjete organizacije?
Dojmovi su odlični! Vrlo smo zadovoljni s time kako je sve prošlo, s obzirom na okolnosti. Smatramo da smo stvorili ‘okoliš’ u kojem su posjetitelji_ce mogli_e nešto novo naučiti, pitati, ali i družiti se, jesti zajedno i opustiti se. Atmosfera je bila vrlo prijateljska i intimna. Smatramo da to vrijedi više od ‘x’ svote sredstava. Za par mjeseci počinjemo s planiranjem novog Okolišnog filmskog festivala, na kojemu se valjda vidimo u što većem broju i još boljoj atmosferi s, nadajmo se, malo manje aktualnih problema.
