“Devojčicu je prva menstruacija zaticala, po pravilu, potpuno neupućenu i nepripremljenu. Odrasle žene skoro nikad nisu pred ženskom decom otvoreno razgovarale o intimnim “ženskim” stvarima. Neka osnovna, površna znanja o svom telu, seksualnom životu koji je čeka u braku, trudnoći, porođaju i sličnim pitanjima devojčica je sticala u razgovoru sa svojim vršnjakinjama, neupućenim kao i ona, ili od starijih sestara, snaha, ponekad i krišom slušajući razgovore starijih žena. Često ju je menarha zaticala na smrt preplašenu od krvarenja. Gotovo sve moje kazivačice tvrde da nikad, pre nego što su same dobile menstruaciju, nisu primetile krv na odeći neke od žena iz svoje okoline. Primorana strahom od smrti ili teške bolesti, devojčica je savladavala stid i najčešće se obraćala majci za pomoć. Od malih nogu učena da su “ženske stvari” nešto “pogano”, o čemu je sramota govoriti, devojka je, bez obzira na strah i neznanje znala da sakrije od drugih, kao najdublju intimnu tajnu, ono što joj se događa.”
Paragraf je ovo iz rada Miroslave Malešević Ritualizacija socijalnog razvoja žene kojeg je adaptirala Marina Sakač Hadžić, društvena i kulturna antropologinja. Jedno od polja interesa Sakač Hadžić je menstruacija kao biološka pojava unutar društvenog konteksta Srbije i regije, što je ujedno i tema ovog intervjua.
Malešević u svom radu istražuje procese socijalizacije i ritualizacije menstruacije u selima zapadne Srbije u ranom dvadesetom stoljeću. No, iz citiranog paragrafa je razvidno da je menstruacija i veo neznanja, a posljedično i srama. To je konstanta koja prati razgovore o menstruaciji na ovom području. Nesporno je da se pristup donekle promijenio. No, isto tako i dalje kao društvo dajemo primat sramu nad znanjem o biologiji menstruacije te je apsorpcija menstruacije kao životne činjenice u javnom životu svedena na sinonime, neslane šale i visoku razinu nerazumijevanja. S druge strane, Sakač Hadžić ispunjava funkciju svojevrsne suvremene društvene kroničarke, gdje kroz vlastiti istraživački rad bilježi promjene, okrupnjuje znanje i pruža novu perspektivu točkastih intervencija u domeni aktivizma za menstrualnu pravdu.
Marina, tvoj master rad naziva Menstruirajuća tijela: Antropološko istraživanje menstrualnih iskustava mladih odraslih osoba u Srbiji obuhvaća seriju intervjua provedenih putem online aplikacija. Teme razgovora su menstruacija, identiteti, bol… Kako si osmislila temu?
Moje istraživanje teme menstruacije započelo je tijekom sudjelovanja u jednom programu na fakultetu i trebala sam s kolegicama pripremiti grupni projekt. Odlučili smo istraživati menstruaciju u našim matičnim zemljama te smo inzistirali na inkluzivnom pristupu. Stoga smo razgovarale s nebinarnim i cisrodnim osobama koje menstruiraju iz Srbije, Irana i Egipta. Tada sam shvatila da ne postoji dostatno literature o menstruaciji u antropologiji. To može značiti ili da naprosto nemam pristup takvoj literaturi ili se time nije puno ljudi bavilo. Rekla sam si: ako neće nitko, ja ću.
To je bila moja treća promjena teme za rad za master rad i nisam bila sigurna kako ju povezati s prijašnjim temama. Shvatila sam da se radi o akademski izuzetno zanimljivoj temi – tijelo u antropologiji. Tijekom preddiplomskog studija sam bila fokusirana na ukrašavanje tijela i odnosu prema identitetu. Sada sam se odlučila obuhvatiti šire iskustvo, tražila sam izvore vezane uz suvremenu kulturu. Imamo slična iskustva i ideje, patrijarhalne norme svugdje potiskuju menstruaciju u skriveni svijet i zanimalo me kakva je situacija kod nas. Tada sam počela razvijati istraživačko pitanje.
Kako je tvoj osobni pogled na svijet oblikovao istraživački proces i rezultate?
U početku veoma, jer sam tada shvatila koliko su pitanja bila direktno povezana s osobnim iskustvom i da se ne mogu izmjestiti iz tog iskustva – dok nisam počela razgovarati s ispitanicama. Moj pogled je bio prilično negativan, odrastala sam u obitelji koja je bila nešto konzervativnija, nije se govorilo o tijelu. To ima veze s odrastanjem u religijskoj obitelji i tijelo nije nešto o čemu se govori. Mama je bila stidljiva i nije imala jezik kojim bi mi mogla objasniti što je menstruacija. “Krvariš jednom mjesečno, tamo dolje” rekla mi je. Tata je zauzeo biološki pristup, nastojeći nonšalantno prenijeti mi činjenice. Ne smatram da su oni kao pojedinci odgovorni za takav odnos prema menstruaciji, već su kulturni kontekst i patrijarhalne norme proizvele negativne ideje koje imamo prema menstruaciji.
Moje iskustvo je bilo bolno, emotivno, mentalno i fizički i trajalo je godinama. Potiskivala sam ili brisala bol jer nije postojalo suosjećanje. Mama je mislila da sam hipohondar i da pretjerujem. Dok me jednom nije našla na WC-u na podu kako plačem. S PMS-om se isto nisam znala nositi, to je samo nešto što ti se događa. Tako sam i osmišljavala svoj upitnik, gdje su pitanja bila: kako se nosiš s bolovima – jako direktno i konkretno, gdje je pretpostavka da svi proživljavamo iste bolove i ja to želim znati. Kroz svaki intervju sam mijenjala pitanja jer sam shvatila da su to samo moja perspektiva i počela ubacivati pitanja koja su otvarala i prostor za iskustva drugih.
I tvoj rad, ali i način na koji govoriš o temi je izuzetno inkluzivan. Koji je tvoj stav prema navigiranju razgovora o menstruaciji isključivo kroz prizmu “ženskosti”, odnosno korištenja jezika koji “dozvoljava” samo cis ženama da menstruiraju u kontrastu s inkluzivnim jezikom koji postoji kako bi opisao iskustva i rodno varijantnih osoba?
Shvatila sam da ta točka gdje je menstruacija samo ženska stvar ne pripada samo ženama. Susrela sam se s radom Klare Rydström Degendering Menstruation: Making Trans Menstruators Matter u kojem autorica piše i o trans muškarcima koji i dalje imaju menstruaciju i pomislila sam – wow, imamo nekoliko vrsta rodnih identiteta koji također smatraju menstruaciju relevantnom za svoj život. Odlučila sam se na jezik koji će dopustiti opisivanje tih iskustava kako bih bila fer prema svim osobama koje menstruiraju.
Iskustvo cis žena i nebinarnih osoba sam prikazivala jednako. Nije naglasak na rodnom identitetu, nego na iskustvu – ona jesu isprepletena, rodni identitet i iskustvo menstruacije, ali je i iskustvo menstruacije samo za sebe dostatno. Jedna od profesorica u komisiji je rekla da joj je jako drago što nisam napravila kategorijsko odvajanje u tekstu. Prikazala sam sve perspektive jednako, na istom nivou, bez naglašavanja rodnog identiteta. Koristila sam jednaki pristup i tijekom istraživanja i pisanja.
U svom izlaganju Missing menstruators: How activist work highlights a knowledge gap na konferenciji Menstrual (In)Justice, održanoj u prosincu na Univerzitetu Union u Beogradu koristila si citat Chrisa Bobela i Breanne Fahs: Menstrualni aktivizam nastoji premjestiti utjelovljenje iz statusa objekta u status subjekta – kako bi se tijelo sagledalo ne kao trivijalno ili nevažno, već kao nešto temeljno, hitno i politički relevantno. Kakva je situacija danas? Postoji niz inicijativa i organizacija koje se bave kako menstrualnim aktivizmom, tako i produkcijom znanja. Kako srpske kulturne norme, ali i norme u regiji i posljedično prakse utječu na percepciju i upravljanje menstruacijom?
Imam dojam da su neke prethodne generacije, npr. generacije moje majke (1961.) imale taj neki potisnuti aspekt menstruacije kao iskustva. No, također, iz osobnih priča je uvijek bilo “neka moja tetka” je imala jako bolne menstruacije i bila je u krevetu. Postojalo je znanje da su iskustva raznolika, ali da imaju i dodirne točke. Postojala je svijest o menstruaciji, ali se nije radilo na tome da se ona normalizira. Da žene žive normalne živote i da menstruacija utječe na živote.
Percepcija se mijenja i sada – kroz aktivizam se norme preispituju, postavlja se pitanje zašto ja sad moram popiti šaku tableta da bi mogla ići raditi iako mi nije dobro radi menstruacije i tijelo mi govori da mi treba odmor. A u sistemskom, legalističkom sustavu ne mogu dobiti slobodan dan niti od liječnika jer nisam bolesna. Opet, menstruacija nije bolest – to vuče neke posve druge konotacije.
Mijenja se narativ, naročito u lijevo orijentiranim diskursima. Postoje primjeri gdje su države osigurale tzv. menstrual leave (slobodne dane radi menstruacije). Možemo probati i vidjeti hoće li funkcionirati i što će se dalje dogoditi. Japan je, na primjer, uveo opciju slobodnih dana radi menstruacije još 1947. godine. No, žene ga ne koriste jer je sramota priznati da imaš menstruaciju. Doživljavamo kulturnu promjenu gdje se konzervativni pogled ženskih problema iz zatvorenih soba okreće prama javnom prostoru i govoru. Otvara se dijalog u javnosti i sada evo možemo čuti riječ “menstruacija” na televiziji. Vidim da se promjene događaju, mijenjaju se porezi na menstrualne potrepštine, mijenja se paradigma. Rupi Kaur je 2015. godine s jednom fotografijom na kojoj se vidi krv uzrokovala oluju na društvenim mrežama.
U Srbiji djeluju inicijative i organizacije Klitmit, Tampon zona, Gedner knowledge hub, Ženska inicijativa, Kritički. U Sjevernoj Makedoniji Tiiit! Inc. provodi programe vezane uz menstruaciju. U Hrvatskoj su to platforma Grof Darkula i Udruga Pariter. Jacqueline Gaybor primijetila je da su društveni mediji i forumi prostor za rješavanje praznina u znanju o menstrualnom ciklusu i menstrualnom zdravlju. Oni su, također, platforme za prekidanje šutnje o menstruaciji. Kroz prikazivanje u javnosti, oni su i alat za izgradnju brižne zajednice među sudionicima.
Gledajući put otpora i osnaživanja za sve ljude koji menstruiraju u našoj regiji, vjerujem da su platforme društvenih medija primjeri kako se žene, pojedinci i zajednice mogu udružiti kako bi zahtijevali i utjecali na promjene u zakonodavstvu i okončati stigmatizaciju menstruacije.
Na tragu aktivizma kao jednog od načina rješavanja problema: menstrualno siromaštvo i pristup higijenskim proizvodima rastući su problem. Koju ulogu aktivizam i politike igraju u rješavanju tih pitanja u Srbiji? Postoji li sistemski pristup i koji je za tebe optimalni?
Moramo sve odjednom, intersekcionalno. Odlično je da postoje inicijative na lokalnoj razini jer to otvara ozbiljnu diskusiju. U Srbiji, u Novom Sadu, na Filozofskom fakultetu su djevojke pokrenule inicijativu za besplatne menstrualne potrepštine. Dogodio se snowball efekt. Uključili su se i drugi fakulteti. Osnovana je nova organizacija civilnog društva koja je izuzetno proaktivna, imaju strategiju, organiziraju treninge i obrazovne cikluse za srednjoškolke i studentice te govore o menstrualnom zdravlju i siromaštvu i drugim vezanim temama.
Smatram da tema menstruacije gotovo ne postoji u obrazovnom sustavu. Kad gledam svoje obrazovanje (rane 2000.) imala sam možda jedan sat. Potencijalno su ga držale medicinske sestre – ali se ne mogu najbolje sjetiti, negdje u 4. razredu osnovne škole. Dakle, imale smo možda devet ili deset godina. Dečki su igrali nogomet, mi smo dobile minimalna objašnjenja što je menstruacija i dobile smo paketić uložaka. Nema strateškog pristupa obrazovanju, a svi moramo imati ta znanja. Super je da postoje organizacije civilnog društva koji rade van obrazovnog sustava, ali bi bilo fantastično kada bi i ministarstva obrazovanja obratila pažnju na sadržaj udžbenika u kontekstu znanja o menstruaciji. Dob menarhe je sve ranija, utječe na živote djevojaka i one u to ulaze nespremno. Sistemski moramo promijeniti pristup, staviti naglasak na obrazovanje i to za svu djecu.
Menstruacija treba izaći iz ženskog prostora. Svi imamo određene hormonalne fluktuacije. Nužno je učiti o tome. Toliko smo se borile tijekom dvadesetog stoljeća da dokažemo da smo iste kao muškarci i sada je vrijeme kada možemo ukazati na razlike – sposobne smo, ali smo i drugačije i treba se to adresirati.
Vidiš li vezu između menstrualnog aktivizma i šireg feminističkog pokreta na Balkanu?
Mislim da su u direktnoj vezi jer proizlaze jedni iz drugog, ne bi govorili o ovome ako ne govorimo o menstruaciji. Osnova feminizma koja je promijenila kroz politiku naše prisustvo na političkoj planu je direktno utjecala i na druge legislative aspekte našeg života. Nebinarne i trans osobe su isključene i ima veze s feminizmom koji je u trendu koji dolazi i zbog te konzervativne političke struje koja pokušava ugnjetavati žene i vraćamo se prema zatvaranju radi zaštite ženskih identiteta i to je bila jedna od mojih kritika.
U Zadru sam na konferenciji medicinske antropologije govorila i kako se nebinarni i trans identiteti ne spominju u aktivizmu niti razgovoru o menstruaciji jer pojednostavljujemo problem, jer želimo riješiti jednu stvar. A ono što ja zamišljam kao pokret i ideološku pozadinu je da bude otvoren i uključiv i da to što žene nose priču ne znači da su jedine ugrožene. Da bismo probili barijeru moramo o tome pričati. Nije u fokusu jer postoji bojazan od gubljenja pratitelja/ica, postoji strah od kooptiranja jer se evo ne govori o ženskim problemima već široj slici. Da ne bude – “a gdje su nestale žene”. Sve je to jedna borba. Moramo nadići ideju zasebnog problema i ultrareducionističkog brojanja kromosoma. Brojanjem kromosoma se vraćamo na inicijalnu ideju biološke uvjetovanosti od koje smo nastojale pobjeći jer nije utemeljena.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
